Kada agenti tajne službe koji čuvaju Baraka Obamu prošapću “odmetnik” u svoje mikrofončiće, koriste “tajno” kodno ime koje kazuje nešto o čoveku koga čuvaju. Kada se najnovije izdanje časopisa Roling stoun bude pojavilo na kioscima, njegova buntovnička aura će dobiti još jedan sloj, baš kad predizborna kampanja ulazi u najveću brzinu.

Ono što pada u oči pri čitanju jednog veoma sveobuhvatnog intervjua sa g. Obamom nije njegova politika, već rani muzički uticaji i omiljene knjige, sve skupa sa plejlistom sa njegovog ajpoda. Ovaj članak, čiji je autor urednik časopisa Džan Vener, deo je strategije kojom treba da se doda boje i detalja na mutan portret g. Obame kakav mnogi Amerikanci nose u svojim glavama.

Poput svakog političara, g. Obama želi da se obrati što je moguće raznovrsnijoj publici, ali, bilo da govori o muzici, filmovima ili ekonomskoj politici, ima mnogo toga da kaže. “Imam prilično eklektičan ukus”, saopštava on čitaocima, dodajući da verovatno ima 30 pesama Boba Dilana u svom ajpodu, uključujući i album Blood On The Tracks. “U stvari, jedna od mojih omiljenoh pesama u ovoj političkoj sezoni je [Dilanova] „Maggie’s Farm“, kaže. Na nju mislim dok slušam neke političke retorike.”

U svom drugom intervjuu Roling stounu, g. Obama pokušava od ospori tvrdnje svojih političkih protivnika da je “hladnokrvni i arogantni” elitista.

Na Obaminoj plejlisti bez muke su obuhvaćene razne generacije i ukusi, počev od džeza Džona Koltrejna, preko roka Brusa Springstina i Rolling Stonesa, pa sve do veoma savremenih repera kao što su Džej-Zi i Ludakris, a sve filovano čelistkinjom Jo-Jo Ma. G. Obama kaže da je tokom odrastanja sedamdesetih godina voleo Rolling Stones, Eltona Džona i Earth, Wind & Fire, a kad bi morao da odabere jednog muzičkog heroja, bio bi to Stivi Vonder.

“Baš kad sam bio u godinama kada počnete da petljate sa muzikom, Stivi je zaređao sa Music On My Mind, Talking Book,Fulfillingness’ First Finale and Innervisions, a onda je stigao Songs In The Key Of Life. To je najbriljantiji niz od pet albuma koji smo ikada videli.”

Kada je upitan: “Šta ima u vašem ajpodu?”, g. Obama je krenuo od opisa džeza koji je zavoleo dok je bio pomalo neprilagođeni srednjoškolac na Havajima. “Počeo sam da se navlačim na džez”, objašnjava, “tako da imam mnogo Koltrejna, mnogo Majlsa Dejvisa, mnogo Čarlija Parkera. Imam sve one autore koje smo već pominjali, ali imam i svašta drugo, od Howlin’ Wolf do Jo-Jo Ma, Šeril Krou i Džej-Zija.”

Savetnici g. Obame uporno tvrde da nema ničega veštačkog ili prisilnog u njegovoj slici za javnost, mada se njegov pristup novinarima pažljivo kontroliše. Ali, kada je njegova portparolka Linda Daglas nedavno iskušavala sudbinu otkrićem da je demokratski kandidat ozbiljan ljubitelj filma i televizije, novinar magazina Tajm Mark Halperin pokušao je da ga uhvati sa spuštenim gardom upitavši ga koje izdao Majkla Korleonea u Kumu tako što mu je namestio sastanak sa Barzinijem: Klemenca ili Tesio?

G. Obama je prevrnuo očima i rekao: “Tesio, naravno”, dodavši da je tu ulogu igrao Abe Vigoda, koji je igrao i u popularnoj policijskoj humorisličkoj seriji Barni Miler. Ovakav odgovor je naveo g. Daglasa da g. Obamu nazove “najnormalnijom osobom koju sam ikada video u trci za predsedničko mesto”.

 
Presuda Endija Gila (gitariste benda Gang of Four, prim. prev.) o Obaminoj plejlisti

The Rolling Stones, Gimme Shelter

Ova stvar je sa albuma Let It Bleed, i očigledno je da gospel-rok groove i strastveni vokal Meri Klejton svojom razdraganom gorljivošću pogađaju u žicu ovog političara koji redovno ide u crkvu; mada bi se moglo posumnjati da je ambivalentnost reči – koje se podjednako mogu odnositi i na herion i na socijalna pitanja – promakla njegovom radaru.

Bob Dilan, Maggie’s Farm

Hvatajući Dilana na vrhuncu folka i roka, “Maggie’s Farm” je njegova apsurdistička verzija pesme “Penny’s Farm”, folk standarda koji kritikuje zlog zemljoposednika. U Dilanovim rukama farma se proširuje na čitav sistem veza između radnika i poslodavaca, ismejan kroz niz vinjeta o bednim činovnicima i nepotizmu. Neko bi je mogao prepoznati kao socijalističku.

Brus Springstin, The Rising

Naslovna pesma na njegovom prvom albumu posle 11. septembra ima jak religiozni naboj. Glavni junak, vatrogasac koji trči uz stepenice Stvetskog trgovinskog centra, shvata da neće preživeti taj dan i prepušta se Božjoj milosti: teme isceljenja i uklučenosti imaju očigledan odjek u političkim stavovima g. Obame.

 
Presuda Bojda Tonkina (urednika za književnost u Independentu, prim. prev) o Obaminim knjigama

Viljem Šekspir, Sabrana dela

Trio književnih favorita g. Obame predstavlja majstorski i sa stilom napravljenu masku za svoje istinske korene. Najpre, budući svetski državnik mora da prigrli klasike zapadnjačkog kanona. Zašto se onda petljati sa nekakvim modernim izborom? Uzmi barda i nećeš pogrešiti. To nam kaže: opušten sam za glavnim stolom, lagodno se osećam među velikanima – sadašnjim i prošlim.

Toni Morison, Solomonova pesma

Roman Morisonove iz 1977. klanja se crnačkom svetu koji je dogurao g. Obamu ovako dakleko, i to veoma elegantno. Solomonova pesma je izbor poznavaoca, bogatije – i ljuće – delo od poznatijeg romanaVoljena, i sa čvršćim korenima u skorijoj afroameričkoj istoriji. Ono ocrtava put nazad na Jug: u izbornom i psihološkom smislu ključan za njegov cilj.

Ernest Hemingvej, Za kim zvono zvoni

Hemingvej donosi glasove sportista, ali g. Obama ne odabira neku ortačku parabolu kao što je Starac i more već epopeju iz Španskog građanskog rata, levičarsku tragediju ukorenjenu u revolucionarne snove i drame tog vremena. Kakav pametan, pametan čovek.

 
Leonard Doyle, Independent, 26.06.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 04.07.2008.