Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Austriju proteklih dana potresa skandal prouzrokovan tajno snimljenim videom u Ibici jula 2017, koji je dospeo do redakcija Ziddojče cajtunga (Süddeutsche Zeitnug) i Špigela (Spiegel). Ovaj video je, posle stručne provere verodostojnosti, konačno emitovan, što je izazvalo pravu političku eksploziju u austrijskoj javnosti. Naime, reč je o šestominutnom videu, koji je zapravo samo sekvenca iz višesatnog razgovora (sada već bivšeg) austrijskog vicekancelara Hajnca Kristijana Štrahea (Heinz-Christian Strache), lidera Slobodarske partije Austrije (FPÖ), njegove desne ruke i šefa stranačkog poslaničkog kluba – Johana Gudenusa (Johann Gudenus), sa misterioznom bogatašicom Aljonom Makarovom, koja je predstavljena kao nećaka ruskog oligarha Igora Makarova, rešena da investira svoje milione u Austriju. Ova najava enormnih investicija pokrenula je Štraheovu političku imaginaciju, pa se on i pored povremene sumnje da se radi o klopci (na šta su ga upozoravali nesređeni nokti Makarove), potpuno otvorio pred budućom „kreditorkom“ kao na psihoanalitičkoj stolici. Ono što je izgovorio u noći između 24. i 25. jula 2017, uz viski, suši i cigare, može da uđe u anale političkog beščašća, koje nije usamljeno već predstavlja ideološko-kriminogeno opšte mesto mnogih populista i desničara, koji su zauzeli jake pozicije u Evropi. To se posebno odnosi na političke elite u tzv. Višegradskoj grupi, ali i na Balkanu, posebno u Srbiji, koja je nekoliko puta apostrofirana kao Meka za tu vrstu investicija, koja je predlagana Štraheu, a koje je on ne samo prihvatao već je tom prilikom razvio i čitave usmene elaborate kako bi se to moglo sprovesti u delo.

Budući da su pominjane investicije od preko 250 miliona evra, bilo je pre svega reči o tome kako bi ruski investitor dobio ugovore od austrijskih preduzeća i vlade. Razmatralo se kako dobiti dozvole za kazina, kako privatizovati stare luksuzne hotele, kako dobiti tendere za izgradnju auto-puta (zapravo kako preuzeti poslove od austrijske kompanije Strabag), uz nezaobilaznu analizu medijske scene, javnog servisa u Austriji (ORF), kao i preuzimanja uticajnog Kronen cajtunga (Kronen Zeitung). Ništa od svega ovog Štraheu nije bilo strano, mirno je slušao predloge da bi zatim pokušao da objasni kako je sve to moguće napraviti, ali naravno uz očekivani profit za svoju partiju. Štrahe je uz pomoć ruskih investicija očekivao „izborni skok sa 27 na 34 posto“. Za tako nešto, predlagao je kupovinu 50 posto Krone, objašnjavajući kako je to preuzimanje moguće lako obaviti tako što će se izvršiti pritisak na nekoliko tvrdokornih ljudi, nakon čega će – cak! cak! cak! – biti ubačeni drugi ljudi. Ovaj sistem cak! cak! okupacije medija, koji je predložio Štrahe dobro je poznat i u Srbiji. Isto tako je vicekancelar govorio i „restrukturiranju“ javnog servisa, ubeđujući Makarovu da je zapravo Krona najvažnije oružje koje može imati u rukama. S njim bi mogla vršiti uticaj na vlast i dobiti šta god poželi, naravno ako bi FPÖ isplivala na prvo mesto. Naposletku, Štrahe je poentirao pozivajući se na projektovanu medijsku situaciju s kojom bi on bio zadovoljan, a to je medijski pejzaž kao onaj u Orbanovoj Mađarskoj. U tom kontekstu, pomenuo je biznismena Hajnriha Pecinu (Heinrich Pecina), koji bi mogao biti od koristi, onako kako je medijski ambijent u proteklih petnaestak godina uredio za Viktora Orbana. Dakle, apsolutna kontrola i favorizovanje samo jedne, vladajuće partije.

Hajnc Kristijan Štrahe je u toku razgovora često govorio o neposrednim vezama između njegove partije, kao i koalicionog partnera Sebastijana Kurca, sa biznismenima, napominjući da je razrađen sistem preko neprofitne asocijacije za posredno investiranje u partije. Inače, legalnim putem, ne bi bilo moguće primiti veću donaciju od 2641 evra, što je za Štraheove apetite mizerna svota. Možda je suvišno napomenuti da su se svi apostrofirani ljudi u ovom videu, nakon njegovog objavljivanja, ogradili od Štraheove analize, negirajući bilo kakvu vezu sa političarima, medijima i koncernima. Štrahe je u svemu ovome ostao sam sa svojim redovom Boldrikom, Johanom Gudenusom, koji je obavljao i ulogu prevodioca na ruski, budući da važi za jednog od najvažnijih ruskih ljudi u Štraheovoj stranci. Moglo bi se reći, analogna verzija ministra bez portfelja u srpskoj vladi.

Naposletku, Štrahe je odao pohvalu Višegradskoj grupi, kao i Istoku, gde su „ljudi još uvek normalni“. Posebno je istakao „Srbiju kao fantastičnu zemlju za investiranje, gde je nekoliko njegovih prijatelja već to učinilo, i gde je omiljen skoro kao i Putin“. I tu Štrahe nije mnogo pogrešio. On je omiljen kako kod Vučićevog režima i njegovih satelita, tako i kod nekih partija u opoziciji kakve su Dveri, na čiji je poziv davnih godina gostovao kao predavač na Mašinskom fakultetu. Od tada do današnjih dana, apetiti ovog političara kao i njegovih saboraca prilično su narasli. Prošle nedelje, predsednik Vučić je odugovlačio sa posetom Saboru SPC, jer je čekao na Dodika koji je dolazio iz Beča, gde je imao sastanak sa vicekancelarom Štraheom, nosiocem Ordena Republike Srpske. Na konferenciji za štampu, Dodik je pohvalio duboko razumevanje koje je pronašao kod austrijskih partnera, kako u ekonomiji, tako i u antimigracionoj politici. Štrahe je tom prilikom mogao da se pohvali podrškom srpske manjinske zajednice u Austriji, koja je, sledeći svoje lidere Dodika i Vučića uvek raspoložena da podrži političare njegovog kova.

Ipak, Štrahe nije „preživeo“ šestominutni video. U subotu je podneo ostavku, zemlja je uvedena u parlamentarnu krizu, a predsednik Aleksandar Van der Belen je raspisao izbore za septembar, ističući da se društvo suočilo sa ozbiljnom krizom morala i da Austrija sada treba da radi na „vraćanju poverenja u predstavnike naroda“, odnosno u političare čiji je eksponent Štrahe, jedne noći u Ibici, prilično precizno objasnio delovanje mehanizma vlasti u jednom delu Evrope danas. RTS je sa posebnom pažnjom izvestio o ovom skandalu, rezonirajući u duhu Sebastijana Kurca, ko je napravio tajni snimak, kada, za koga i zašto to, pobogu, nije iskoristio ranije. U izveštaju RTS-a pobrojani su svi aspekti ove afere, pa čak i zabavljački, kabaretski karakter videa, ne dovodeći u vezu štraheovsku viziju politike sa Vučićevim aktuelnim vladanjem. A taj politički model apsolutne kontrole medija, sumnjivih investicija, duboke korupcije povezane sa vrhom vlasti, favorizovanja sumnjivih projekata, uz neprestano urušavanje institucija i demokratije, zapravo je pejzaž koji je odavno dominantan u Srbiji. Međutim, nijedan video, nijedan dokaz, kao što je očigledno plagiranje doktorata, na primer, ne mogu zaustaviti ovdašnji proces urušavanja sistema i pravljenja paralelne države kao moćnog mehanizma za održavanje Vučićeve partije na vlasti, što je zapravo rezultat nelegalnih ustupaka raznim oligarsima i mešetarima, baš onako kako je to Hajnc Kristijan Štrahe objasnio na sofi psihoanalitičarke Makarove.

Peščanik.net, 20.05.2019.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)