Da se našao gremij pisaca distopijskih scenarija, pa zajedno raspravio o tome koji bi bio najmanje zamisliv scenarij proslave 80. godišnjice pobjede nad fašizmom, garantirano je da ne bi izmislili ništa iščašenije od ovoga što ćemo gledati ovih dana.

S jedne strane, u Moskvi će se okupiti krema lidera kojima je istinska demokracija i kao ideja i praksa prirodni neprijatelj i koji suštinski ne podnose zapadni svijet. K tome, okupit će se na proslavi velike godišnjice pobjede nad fašizmom da bi titrale ego jednom realno diktatoru i gledali paradu njegove vojske, koja već nekoliko godina radi agresiju na susjednu zemlju, koju je lažno proglasio nacističkom i ne priznaje joj uopće pravo na stvarnu nezavisnost i postojanje. Dakle, Vladimir Putin slavi pobjedu protiv nečega što je započelo napadom na Poljsku koji se suštinski ne razlikuje od onoga što on radi u Ukrajini.

S druge strane, predsjednik SAD-a, čovjek koji predstavlja kontinuitet s američkom vojskom i zapadnim saveznicima iz tog doba, promatra svijet koji je nastao nakon pobjede nad fašizmom i zapravo po mjeri i željama SAD-a, posebno kad je riječ o nastanku Europske unije, kao nešto nerazumljivo i neprijateljsko, imajući puno više razumijevanja za Vladimira Putina i držeći kao najbližeg suradnika čovjeka koji je salutirao nacističkim pozdravom.

S treće strane, ove naše postjugoslavenske zemlje, koje baštine slavnu antifašističku tradiciju autentične partizanske borbe, koja jeste bila donekle potpomognuta i Crvenom armijom, ali i pomoći Velike Britanije nakon Sutjeske, dakle one borbe čije bi nasljeđe moglo poslužiti kao neki most u današnjem podijeljenom i opasnom svijetu, kao da se utrkuju koje će prije odbaciti od sebe tu baštinu i rehabilitirati kolaboracioniste iz Drugog svjetskog rata.

S četvrte strane pak, upravo u ovom trenutku imamo situaciju da Izrael, zemlja koja je nastala baš kao utočište ostacima naroda koji je preživio holokaust, provodi otvoreno etničko čišćenje u Gazi, uz skoro unisonu podršku kompletnog jevrejskog stanovništva zemlje.

S pete strane imamo Europsku uniju, koja možda još najviše baštini vrijednosti antifašizma, ali i ona cinično, i to baš u ime nečiste savjesti iz doba nacizma, zatvara oči pred Gazom, dok istovremeno forsira obranu principa u Ukrajini.

Na koncu, uz sve to imamo i izbor za novog papu, u Vatikanu, instituciji koja se nikad zapravo nije odredila prema djelovanju Pia XII u vrijeme Drugog svjetskog rata. Još bi najluđe i najljekovitije bilo da kardinali sada izaberu papu koji bi bio autentični antifašist.

No, da prestanemo sanjati i vratimo se na domaći teren, a to su politički izbori onih koji su otišli na proslavu u Moskvu. Naravno, riječ je o Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku.

Možemo se mi nadati njihovom skorom kraju, koji jeste na vidiku, pa i smijati tragikomičnosti njihovog aktualnog puta u Moskvu, ali stoji činjenica da se ne može biti istovremeno i na europskom i na Putinovom putu. Što je zapravo pitanje koje je ovdje realno prisutno od 1990. godine.

Što se tiče same Srbije, ona ima svako pravo biti izolirani proruski i autokratski otok u regiji i Europi, s jednako pogubnim posljedicama po vlastite građane, kao i po regiju.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Ali nema pravo pokušavati na europskom putu zadržavati Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, koje ipak većinski ne žele biti na Putinovom brodu. To bi predstavljalo minimum pristojnosti nakon svega što smo ovdje proživjeli devedesetih i nakon njih.

Kako je previše optimistično uzdati se u tu pristojnost, ostaje nada u to da će Europa ipak uspjeti pronaći sebe iznova i pronaći put za našu regiju.

Do tada, sretan nam Dan pobjede, barem dok ga još obilježavamo, makar i na ovaj groteskan način i s politikama koje s antifašizmom ne mogu stati u istu rečenicu.

Oslobođenje, 09.05.2025.

Peščanik.net, 10.05.2025.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).