Konzervativci su konačno shvatili u čemu je problem sa programom predsednika Obame: on od nas hoće da napravi Francuze. Kolumnista Čarls Krauthamer je nedavno nazvao predsednikovo obraćanje zajedničkom zasedanju Kongresa prošlog meseca „najogoljenijim socijaldemokratskim manifestom koji je neki američki predsednik ikada izrekao“. Njut Gingrič tvrdi da Obama želi da nam uvede „evropski socijalizam“.

Socijalizam je zastrašujuća reč u našoj političkoj kulturi. Podjednako je neadekvatan kada se primeni na uređenje Švedske, kao i na ono o čemu govori Obama. Ali tvrdnja da se SAD pomeraju od tržišnog kapitalizma ka socijalnom dogovoru evropskog tipa, u kojem država ima mnogo veću ulogu u ekonomiji i životu svojih građana, nije sasvim apsurdna. Obamina administracija odgovara na finansijsku krizu nacionalizovanjem finansijskih institucija, subvencionisanjem ugroženih ekonomskih sektora, kao i usmeravanjem industrije ka borbi protiv klimatskih promena. Veća socijalna jednakost jeste cilj tog programa. Ukoliko Obama uspe da reformiše zdravstveno osiguranje i finansiranje visokoškolskog obrazovanja pretvori u univerzalno pravo, on će time proširiti obaveze Vašingtona kao što su to nekada učinili Lindon Džonson ili Frenklin Ruzvelt. Ove godine će vladini troškovi na svim nivoima porasti na 40 procenata BDP-a. Obamin predlog bi ovu cifru mogao približiti evropskom proseku od 47 procenata.

Prvo pitanje koje se nameće u vezi sa tim je: šta je to toliko strašno u socijaldemokratiji evropskog tipa? Francuska, Nemačka, Holandija, Belgija, Norveška i Danska su među najprosvećenijim zemljama na svetu, sa odličnim javnim uslugama i beneficijama, da ne spominjemo zaista brze vozove. Koji deo opšteg besplatnog pretškolskog obrazovanja ne razumemo? Studije pokazuju da je viši nivo socijalne jednakosti u ovim zemljama u direktnoj vezi sa dužim i srećnijim životom njihovih građana. Najveći broj mladih istočnoevropskih demokratija želi ono što imaju građani zapadne i severne Evrope, a ne ono što imamo mi, Amerikanci.

Poznato ograničenje evropskog modela se ogleda u manjoj ekonomskoj fleksibilnosti i društvenoj dinamici. Zapadnoevropske zemlje imaju više takse, nižu stopu rasta, veću nezaposlenost i slabiju društvenu pokretljivost. Isto tako, njihovi moćni sindikati, rigidna birokratija i komplikovana zakonska procedura čine ih manje privlačnim za preduzetnike i sporije u prihvatanju tehnoloških promena. Večna država blagostanja slabi individualnu inicijativu.

Drugim rečima, svaki od naših odgovarajućih društvenih ugovora ima svoje prednosti, ali su oni tako ukorenjeni u našu kulturu i tradiciju da nam je teško i da zamislimo veću promenu u toj sferi. Amerikance određuje povest imigracije u potrazi za slobodom i mogućnostima. Mi smo individualci, preduzetnici i zaštitnici sloboda koje najveći broj Evropljana ne želi, kao što su posedovanje oružja ili sedamdesetočasovna radna nedelja. Nastala u otporu prema kolinijalnoj tiraniji, naša zemlja je prirodno sumnjičava prema vladinim intervencijama i proverama. Evropski sistemi, s druge strane, izrastaju iz tradicije države koja obezbeđuje socijalne beneficije radnicima, što nas vodi do Bizmarka i Nemačke 1880. godine. Uopšteno govoreći, Evropljani su manje sumnjičavi prema administraciji, na sticanje bogatstva ne gledaju kao na nešto sveto i zahtevaju snažnije društvene sigurnosne mreže. Njihova znatno homogenija i statičnija društva veliku pažnju pridaju jednakosti, sigurnosti i stabilnosti.

Ove istorijski ukorenjene razlike u mnogome objašnjavaju zbog čega je teško zamisliti da bi se evropski model socijaldemokratije mogao primeniti ovde, čak iako bi ga predsednik podržao. Ali Obama pokazuje sve znake instinktivnog otpora paternalističkom autoritetu javnog sektora, kao što to čini i većina Amerikanaca. I premda predsednikova ukupna vizija uloge vlade ostaje nekako maglovita, njegov pristup rešavanju problema odražava nacionalnu potrebu da se vlada obuzda čak i dok se ubrzano uvećava.

Ova odbojnost prema državnoj kontroli karakteriše, za sada, Obamin odgovor na finansijsku krizu. U intervjuu na televiziji ABC, upitan zbog čega do sada nije nacionalizovao propale banke, odgovorio je kako se naše “tradicije” razlikuju od evropskih. “Očigledno je da Švedska ima drugačiju kulturu u pogledu toga kako se vlada odnosi prema tržištu, a Amerika drugačiju”, rekao je. “Mi želimo da zadržimo snažan osećaj za privatni kapital koji zadovoljava osnovne potrebe za investicijama u ovoj zemlji”. Kao i većina Amerikanaca, i on veruje da bi država trebalo da garantuje zdravstveno osiguranje, mada kao i većina Amerikanaca i on veruje da bi ono trebalo da bude u privatnim rukama. I on i mi verovatno zavaravamo sebe misleći da je moguće imati univerzalni pristup i kontolu troškova bez susprezanja inovacija ili ograničenog individualnog izbora. Ali Obama će pokušati da se provuče kroz iglene uši. Njegov plan visokog obrazovanja podrazumeva pristup zajmovima dostupnim svima, a ne pravo na besplatno studiranje koje najveći broj studenata u Evropskoj uniji ima. I on je izgleda spreman da, pored podizanja poreza, smanji socijalna davanja i troškove u zdravstvu, kako bi obuzdao ukupne troškove vlade. Jedan od načina da se opiše Obamin program je korak dalje ka beskrajnim mogućnostima, nasuprot evropskom modelu beskrajne sigurnosti.

Optužba da Obama želi da nam nametne strane modele, odražava tvrdnje Ruzveltovih kritičara koji su govorili da on želi da uvede socijalizam pod maskom Nju Dila. Na sličan način se pogrešno tumače ideološki umerena predsednikova ključna gledišta. Obama shvata da Amerikanci žele vladu koja će poboljšati tržišnu ekonomiju, a ne zauzeti njeno mesto.

 
Jacob Weisberg, Slate, 07.03.2009.

Prevela Svetlana Vukomanović

Peščanik.net, 14.03.2009.