Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Problem đubrijera je jednostavan

Gradonačelnik Aleksandar Šapić: „Imamo 105 parkova u gradu, imamo enormni broj đubrijera koje ne možemo redovno da praznimo jer nemamo kapacitet. Danas je najveći problem – ljudi na terenu. Neće više niko da radi na terenu i to je sad posebna priča. Nije samo gradske službe. Vidite da uvozimo radnike iz inostranstva. Čitava građevinska industrija je u deficitu sa ljudima.“

Ima đubrijera i đubrijera, reklo bi se rečnikom aktuelnih regionalnih političara. Ima onih od prohroma i od plastike. Od tri, dve i jedne kante. Za selektovani otpad: papir-metal-mešoviti otpad. Ima nadzemnih i podzemnih. Ima onih koje nerviraju i onih koje ne nerviraju. Onih koje se prazne svakodnevno (u nekim gradovima sveta) i onih koje se prazne dvaput nedeljno (400 km severozapadno), a ima i onih koje se (možda) prazne jednom mesečno, kao što je to slučaj u Beogradu. Ili još bolje – nikada. Takve đubrijere prepuštene su večnom kruženju đubreta u prirodi. Njih napadaju gavranovi, vetrovi, psi lutalice, ponekad navijači ili učesnici litija kada ugledaju nekog prolaznika sumnjive seksualne orijentacije. Najveće organizovano pražnjenje đubrijera u Beogradu dogodilo se u vreme mitinga „Kosovo za patike“ ili radikalskih demonstracija zbog hapšenja ratnog zločinca Radovana Karadžića, odnosno prilikom napada huligana na učesnike Prajda u oktobru 2010. godine. Tada su pešadinci Radikalne, danas Srpske napredne stranke počupali mnogo đubrijera i saobraćajnih znakova, prevrnuli su masu kontejnera, zapalivši potom njihove sadržaje, i to iz čistog besa. Dakle, nije tačno da ovde nema radne snage za rad na terenu, kada su u pitanju komunalni poslovi. Ima mnogo takvih kandidata, ali su svi oni na poštedi zbog specijalnih aktivnosti na ulicama Beograda, kada treba organizovati litije, prebijati ljude ili učestvovati u nekom drugom vidu uličnih delatnosti pod patronatom vlasti ili crkve.

Svaka đubrijera je nemisliva kategorija

Gradonačelnik Aleksandar Šapić: „I sada sam postavio pitanje. Dobro, ako u jednom parku postavite 10 đubrijera ili 5 đubrijera koje ne praznite… Zar nije bolje postaviti na ćošku parka 2 kontejnera koje možemo da praznimo? Pa ljudi da odu, prošetaju desetak metara, ubace u kontejner nego da nabijaju u đubrijeru, koju onda razvlače gavranovi, vetar? Nema mesta, pa nabiju… I onda je park stalno prljav.“

Najgore je kada su đubrijere betonske, kao što je to slučaj u nekim delovima Vračara, što je relikt iz prošlih vremena, kada su one postavljane isto tako da se ne bi praznile, ali i da ih ne bi lako čupali i bacali na građane Beograda. Međutim, pokazalo se da živa huliganska sila ne preza pred takvim izazovima, kada se u gnevu čupa sve iz pločnika, vitla se saobraćajnim znakovima sa ostacima betona kao štapom za kendo. Ponekad se baca i betonska đubrijera na žene i decu koji su se zatekli u zoni delovanja državno organizovane „pobune“. Za takve poduhvate, ovi momci se svakodnevno spremaju u teretanama ili sa maskirnim kačketima trče svakog jutra po 11 kilometara bez pauze. Piju anaboličke steroide usled čega atrofiraju mozak i testisi, ali raste mišićna masa koju vlast vešto upotrebljava za suzbijanje bilo kakvog građanskog aktivizma. Postavlja se pitanje kako ovu „gospodu huligane“ usmeriti ka pražnjenu đubrijera u redovnom obilasku parkova. Najgore je kada takvi doguraju do funkcionerskih položaja i počnu da misle o gradskim i komunalnim temama. Njihove meditacije obično završavaju u aporijama, kao što je ova Šapićeva o 10 đubrijera i 2 kontejnera (koji se takođe ne prazne). Šta onda preostaje? Samo apel građanima da oni budu prisebni i odgovorni i da svoje smeće nose sa sobom dokle god i što dalje mogu. Ako mogu da ga odnesu kući, to bi bilo najbolje, jer uz put svakako neće naći đubrijere. Mogu da ga nose autobusom, tramvajem ili privatnim automobilom. Ili biciklom ako stanuju u blizini. Najbolje pešice, u plastičnoj vreći do 35 litara marke Fino.

Đubrijere protivureče zakonima fizike

Gradonačelnik Aleksandar Šapić: „I oni nemaju odgovor na to pitanje. Pa kao, buniće se što nema. Pa neće se buniti što nema, zato što će biti čistije. Svaki normalan čovek… dajte mu opciju gde može da baci đubre… Nemojmo da stavljamo nešto što ne možemo da servisiramo. A ne možemo da servisiramo.“

Zašto bi se neki „normalan građanin“ bunio zbog nečega što je nevidljivo kao što su nevidljive Šapićeve đubrijere. On se eventualno može pobuniti zbog ona dva kontejnera u ćošku parka, koji se takođe ne prazne, zbog čega privlače gavranove i mačke, ali nikako se ne može buniti zbog đubrijera. Njih zapravo neće biti, kao što ni đubreta u parkovima, u svih 105 beogradskih parkova, neće biti. Poznato je da građani kada vide da nema đubrijera automatski shvataju da je njihovo smeće nepoželjno u takvom ambijentu. Oni će razumeti apel prvog čoveka grada isto kao što razumeju da u Srbiji mleka jednostavno nema, jer nema muznih krava, jer je uništen stočni fond davnih godina i sada, kada tih krava više nema, kao što neće biti ni đubrijera – ukida se potreba za konzumacijom mleka, odnosno za odlaganjem đubreta. No neki će smutljivac ipak postaviti pitanje, šta da uradi sa onih nekoliko kilograma fizički opipljivog đubreta koje je prikupio po džepovima i u ruksaku dok je sedeo sa decom ili komšijama u parku? Jer očito je da on sada ima nekoliko kilograma više, lep je dan, gricka se i pije, jedu se sladoledi, deca kake u gaće ili u pelene, život buja, a sve to stremi nekakvom deponovanju otpada. No život se tu suočava sa Šapićevom aporijom. Đubreta fakat ima, al’ đubrijera nema. Tu su samo ona dva prepuna kontejnera. Komunalaca takođe nema. Ima huligana, ali njih samo Vučić sme da zamoli za uslugu. Litije se spremaju, biće još više smeća po ulicama i parkovima. Vračarski plato biće zasran uzduž i popreko. Šta da se radi? Pa ništa. Tvoje govno, tvoja odgovornost, poručuje Šapić. Budi odgovoran, ponesi to sa sobom, u svoj kraj grada, iskopaj tamo neku rupu pa zatrpaj. Napravi sam sebi nekakvu podzemnu đubrijeru. Ako ne možeš sam, onda skini sa sajta Beograd.rs shemu za pravljenje sopstvene đubrijere, koje uistinu nema, ali bi svako od nas mogao da je napravi, iskopa, pored svoje zgrade.

Ni Bog ne može da prazni đubrijeru jer je nelogična

Gradonačelnik Aleksandar Šapić: „Ne može đubrijera da se prazni dvaput nedeljno. Kad je lep dan, ona se napuni za dva sata. Znam, ali ako ne možemo da je ispraznimo do kraja dana, ajmo da je pomerimo, da je sklonimo. I sad oni meni kažu, buniće se građani. Evo, ja ću da im objasnim. Svaki normalan čovek će da razume. Bolje je da nemam đubrijeru koju ne prazne, a da imam kontejner par metara dalje, nego da imam đubrijeru koja je stalno puna.“

Dokaz božje egzistencije u doktoratu budućeg gradonačelnika izveden je upravo preko pražnjenja đubrijera na potezu Ušće-Fontana. U pitanju je čista filozofija kombinovana sa stranačkim marketingom. Naime, đubrijere se u Beogradu samo mogu imenovati, ali se ne mogu i prazniti. U pitanju je unutrašnja kompleksnost problema, odnosno vladajuće partije i njenih kadrova na najodgovornijim funkcijama. Oni znaju da nešto treba uraditi, ali budući da su doktorski opismenjeni, isto tako shvataju da su stvari mnogo složenije nego što izgledaju. Svi su zadivljeni Vučićevim svakodnevnim traktatima o Kosovu. Iako Kosova, zapravo, nema, u ustavu ga ima i svaki „normalan građanin“ se ne buni zbog toga. I kada predsednik kaže da kriza oko nepostojećeg Kosova može ugroziti EuroPride više nego bilo šta drugo vidljivo i fizički opipljivo, većina se slaže s tom konstatacijom. Videvši da je narod sazreo za viši nivo spekulacije, gradonačelnik Beograda sada meditira o nekim drugim oblicima pražnjenja đubrijera. Radnici gradske komunalne službe očigledno ne mogu da ih prazne. Najbolje bi bilo da to rade „normalni građani“, ali kako ih naterati na to. Budući da je on gradonačelnik jednog pobožnog grada, Šapić odlazi korak dalje, priželjkujući da u litijski Beograd svake noći počnu da silaze bestelesna komunalna bića koja još zovu heruvimima, kako bi pokupili sve ono što preko dana grešnici po parkovima ostave za sobom. Time bi se ostvarila dublja sinergija države Srbije sa Crkvom, a prestoni grad bi konačno postao beo, kao što mu i ime kaže. Ali jedno je biti imenovan za gradonačelnika, a nešto sasvim drugo održavati gradsku čistoću. I baviti se reciklažom, razvrstavanjem i odvoženjem smeća čime se pojedini gradonačelnici u regionu, posebno u Zagrebu, bave 24 sata dnevno.

Peščanik.net, 10.09.2022.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)