Samo jedan dan slavila se „pobeda“ Borisa Tadića na predsedničkim izvorima. Prevari me jednom – ti si kriv, prevari me drugi put – ti si kriv, prevari me treći put – ja sam kriv.

Birači koji glasaju za DS i Borisa Tadića prevareni su bezbroj puta. Mislim da nemaju prava ni na koga više da se ljute. 

Gledam često na televiziji političke klovnove naše nomenklature. Kada im voditelj postavi razumno i jasno pitanje o bilo kom pitanju budućnosti, o tome kakvu reakciju očekuju od svojih političkih protivnika, o tome kako procenjuju šanse za uspeh svoje politike, oni imaju jedan tipski odgovor: „želeo bih da verujem“.

U pitanju Kosova, evo, već dugo vremena „želimo da verujemo“ da će ostati u granicama Srbije. Sada znamo da neće, ali „želimo da verujemo“ da će Evropska Unija promeniti svoj stav. Ako se to ipak ne dogodi sada, mi ćemo onda “želeti da verujemo“ da će se to, ipak, nekako dogoditi kasnije. 

Birači Borisa Tadića „želeli su da veruju“ da će svojim glasovima obavezati Borisa Tadića da se efikasno suprotstavi antievropskim snagama u Srbiji. Kada sam sredinom 90-tih pitao Miću Danojlića kako je mogao da piše hvalospeve Slobodanu Miloševiću, zar mu nije bilo potpuno jasno o kome se radi, odgovorio mi je da je „želeo da mu veruje“. Svaki demagog ćezne za ljudima koji „žele da veruju“. To je njegova osnovna sirovina.

Djindjić je dobro rekao: glupost se plaća, ne može to besplatno. Šešelj se toj gluposti podsmevao: dok ima budala mi ćemo biti na vlasti.

Depresija i razočarenje onih koji su glasali za Borisa Tadića na poslednjim izborima ne zaslužuju nikakvo saosećanje. Pa, bilo je jasno da ne treba glasati za Borisa Tadića, ni u prvom, ni u drugom krugu. Trebalo je glasati za one koji su spremni da stoje iza svojih (i biračevih) iskrenih opredeljenja. Trebalo je glasati za ono što smatramo da je najbolje.  Nije trebalo glasati za „manje zlo“, jer čemo se na sledećim izborima opet naći u istoj situaciji. I onda će se opet iluzorna nada u DS sastojati upravo u tome što smo im na prethodnim (ovim) izborima dali 2,3 miliona (makar i neiskrenih) glasova.  Koga mi lažemo? Pa ćemo opet moći da kažemo da ne treba „rasipati“ glasove na bolje opcije koje „nemaju šanse“. A „neće imati šanse“ upravo zato što smo mi na ovim izborima, uprkos svome iskustvu, umesto dobrog opet birali „manje zlo“. U prvom krugu, pa opet i u drugom krugu (kud ide june nek ide i uže). Bili smo realistični i lukavi. Dokle treba da se glasa za lošu beskonačnost? Za „date okolnosti“ u kojima će vaša očekivanja ponovo i ponovo biti izneverena a „date okolnosti“ cementirane ? Dokle ćemo „želeti da verujemo“? A kada ćemo početi da biramo ono u šta stvarno verujemo? Bez obzira na trenutne „šanse“ da budemo u većini. Kada ćemo početi da se na dugu stazu borimo za ono u šta verujemo? U važnim stvarima nema jednostavnih, pravolinijskih puteva, lakih pobeda, nema prečica. Kada ćemo početi da menjamo ono što jedino i možemo da menjamo – sebe? „Date okolnosti“, to smo mi. Mi – to je svako od nas ponaosob. Jedan po jedan. Nikakvo apriorno “mi” ne postoji. 

Djindjić nije imao nikakvu šansu „u datim okolnostima“, ali poštovanje za njega proističe upravo odatle što se borio da promeni te „okolnosti“. Što je ostao veran svojim uverenjima uprkos „okolnostima“. U trenutku atentata imao je jadan rejting. Bio je svestan toga i obećavao je zato da ćemo se on i mi ipak, „sresti tamo negde u budućnosti“. Radio je na dugu stazu.  

O tome bi svakako trebalo danas da razmišljaju birači DS-a i oni simpatizeri LDP-a koji su, uprkos sasvim razumnim sumnjama u ono što rade, ipak, svojim glasovima za nemoćnog ili neiskrenog Tadića, stvorili jednu lažnu sliku i lažnu nadu u političkoj stvarnosti. O tome treba da razmišljaju oni koji su prvo „želeli da veruju“, a sada šire defetizam.

I tako bi došli do pitanja nade, koje postavlja Vesna Pešić na sajtu Peščanika. Do tvrdnje da bez nade, optimizma, nema politike. Neko drugi je jednom objasnio da je moguć i malo složeniji stav: intelektualni pesimizam uz akcioni optimizam. Čini mi se da je to bio i Djindjićev stav.

Trebalo se držati svoje glave i svoje savesti, bez obzira na projekcije ishoda.

 
Jutarnja kafa

Peščanik.net, 13.02.2008.


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)