Svaki dobar koncert ima pravi vrhunac, pjesmu po kojoj se pamti, pjesmu koja se u sjećanju tetovira, pjesmu koju si u samoći svoje sobe slušao stotinama puta, a sada je pjevaš zajedno sa onim čiji ti je glas u sobnim samoćama bio ponekad bliskiji od vlastitog. Bio sam na koncertu Nick Cavea u junu mjesecu 2005. godine, u Zagrebu, u Lisinskom, a vrhunac (mi) je bio The Ship Song. Ovako sam pjevao sa Caveom:
Come sail your ships around me And burn your bridges down. We make a little history baby Every time you come around. Come loose your dogs upon me And let your hair hang down. You are a little mystery to me Every time you come around.
Pjesma je, naravno, ljubavna, a ja sam i u naslovu i u prvom stihu oduvijek prepoznavao daleki eho one famozne Marloweove fraze, jedne od najčuvenijih u historiji književnosti, onog usklika njegovog Faustusa nakon što mu vrag omogući da vidi lijepu Helenu, onu zbog koje je izbio Trojanski rat: Was this that face that launch’d a thousand ships. U drugom mi se stihu uvijek također činilo da prepoznajem književnu (ili istorijsku) referencu, aluziju na Cortezov postupak nakon što je brodovima svoju vojsku doveo do južne Amerike. Prepričava to negdje i Graham Greene: Cortez je spalio sve brodove s kojim su doplovili iz Evrope da bi svojim ljudima dao do znanja da nema nikakve nade za povratak, nikakve mogućnosti bijega, nikakvog izlaza, i da moraju uprijeti sve svoje snage da bi uspjeli u novom svijetu. Moraš spaliti mostove, kaže Cave svojoj dragani, kao što je Cortez spalio brodove, one brodove iz prvog stiha. Cave je, dakle, “istorijsku” (pa i “političku”) metaforu, pretvorio u ljubavnu. Može li nam, međutim, Caveova ljubavna metafora kazati išta u istorijsko-političkom ključu, pa makar i na način prigodno-novogodišnji?
Spaliti mostove? Srušiti ih? Zar rušenje mostova nije bio jedan od centralnih lajtmotiva u godinama posljednjeg (zasad?) balkanskog rata: od srušenih mostova na Savi u uvertiri bosanskog rata preko amblematičnog rušenja mostarskog Starog mosta pa do mostova porušenih u Srbiji za vrijeme NATO bombardovanja? Zar ključna metafora cijelog Balkana nije most: od Ive Andrića preko Ismaila Kadarea do Marije Todorove? Sve je to tačno, ali i predobro poznato. Dobro je rekao Miljenko Jergović varirajući famoznu Goebellsovu frazu: u propagandi tri puta ponovljena laž možda postaje istina, ali u književnosti (pre)mnogo puta ponovljena istina zasigurno postaje laž. Svaka čast mostovima, ali nekad ih treba i srušiti, makar u metafori.
Zašto danas i ovdje, na zapadnom Balkanu, treba poslušati Cavea i treba burn bridges down? Ovih se dana navršilo tačno tri godine od smrti Susan Sontag. Percepcija Susan Sontag i njezinog opusa u Sarajevu neodvojiva je od činjenice njezinog dugog boravka u ovom gradu u danima opsade. (Usput rečeno, nekako baš o ovoj godišnjici ubijena je Benazir Bhutto, a i ona je u ovdašnjim medijima prvenstveno potencirana kao “prijateljica Sarajeva“. Valoriziranje različitih ličnosti u Sarajevu isključivo po kriteriju njihovog angažmana za vrijeme opsade mogla bi biti tema za poseban tekst.) Imala je Sontagova u nekadašnjoj SFRJ mnogo više čitalaca i u Zagrebu i Beogradu nego u Sarajevu, knjige su joj štampane u Gornjem Milanovcu, a ne u Sarajevu, no njezin angažman za Sarajevo i režiranje Beckettovog Godota pod granatama postali su jedan od najprepoznatljivijih simbola i njezinog života i rata u Sarajevu općenito. Književničina sentimentalna veza sa Sarajevom potvrđena je i njezinim višekratnim dolascima u grad i nakon što je rat završio. Za vrijeme jedne takve poslijeratne posjete Sontagova je dala veliki intervju za lokalnu televiziju, a jedan detalj iz tog intervjua mi je ostao u sjećanju. Pitanja su bila manje-više rutinska, pa su rutinski bili i odgovori, no jedan je odgovor bio izuzetak, usprkos – za naše prilike – rutinskom pitanju. Novinarka je, naime, pitala kako da Bosanke spoje individualizam i modernost, a da ne iznevjere tradiciju. Susan Sontag se nasmijala. A zašto da ne iznevjere tradiciju, upitala je retorički, te pridodala: Fuck the tradition! (Sada, dok ovo pišem, pomišljam da psovka nije bila manir Sontagove, ali ja ovu izjavu baš tako pamtim, a ne eufemistički, recimo, Forget tradition!)
Ne treba se, dakle, držati tradicije, kako se to kaže, ko pijan plota. U ime koje tradicije se ljudi ovdje odriču budućnosti: tradicije etničke podijeljenosti, tradicije religijskog fanatizma, tradicije “žargona autentičnosti“? Zašto adorizirati mostove s takvom tradicijom, zašto ih ne srušiti? Zašto se ne riješiti nepotrebnog historijskog prtljaga, a zarad uspjeha u novom svijetu koji, evo, nastaje pred našim očima. To je onaj svijet koji još doskora nije imao snage da se rodi, a koji mi još uvijek gledamo čežnjivo, iz daljine, s naših kaptolskih kolodvora na kojima nema odlaznih perona.
Vratimo se malo Caveovoj pjesmi. Spali mostove, pjeva Cave, mi stvaramo istoriju. Ovdje je, međutim, razlika između ljubavi i politike. S političke tačke gledišta, razlog za rušenje mostova sa tradicijom upravo je “višak historije”. Dosta smo se mi na “ovim prostorima“ već bavili “stvaranjem istorije”. Dajte da se živi. Dajte da se okanemo tradicije i geopolitičke megalomanije. Dajte da putujemo kroz prostor, a ne kroz vrijeme, ne u prošlost. Dajte da spalimo mostove koji nas vežu sa nacionalističkim fantazmama; prečesto su zbog njih rijeke bile krvave (a ove krvave rijeke ovdje nisu metafora). Dajte da slušamo Nick Cavea isključivo onako kako ga i treba slušati – misleći samo na ljubav, nipošto ne na politiku!
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 30.12.2007.