Podjela rada između političara koji imaju veliku bazu i koji dobijaju izbore, te onih koji zapravo vode državu, ali im za to ili ne treba pobjeda na izborima (poput sudaca i birokrata) ili su oslobođeni uzusa dobijanja izbora (poput premijera), briljantna je subverzija demokratskih praksi. Pomisliti da su Sonia i Rahul Gandhi odgovorni za vladu, bila bi pogreška. Realna moć prešla je u ruke “kruga 13 vještica” i oligarha – sudaca, birokrata i političara. Nekoliko korporacija koje posjeduju manje-više sve u zemlji, njima upravljaju kao kakvim nagrađivanim trkaćim konjima. Možda su članovi različitih političkih stranaka i možda izvode veliku predstavu u kojoj glume političko rivalstvo, no to je samo izvrtanje za javnu potrošnju. Jedino stvarno rivalstvo je poslovno rivalstvo između korporacija.

Viši dužnosnik “kruga 13 vještica” je P. Chidambaram, za kojeg neki kažu da je toliko popularan kod oporbe da bi mogao nastaviti biti ministar obrane čak i ako Kongresna stranka izgubi sljedeće izbore. Možda je tako i bolje. Možda će mu trebati nekoliko dodatnih godina na toj poziciji da dovrši zadatak koji mu je povjeren. No, nije bitno hoće li on otići ili ostati. Kocka je bačena.

Na predavanju održanom na Harvardu u listopadu 2007. Chidambaram je ocrtao svoju zadaću. Naziv predavanja bio je Siromašne bogate zemlje: Izazovi razvoja. Tri desetljeća nakon neovisnosti nazvao je “izgubljenim godinama” i likovao nad rastom BDP-a od 6,9 posto u 2002. na 9,4 posto u 2007. Ono što je tamo rekao dovoljno je važno da vam nametnem djelićak njegove nešarmantne proze:

“Netko bi mogao pomisliti da će izazovi razvoja – u demokraciji – postati manje teški kako ekonomija plovi po kursu rasta. Stvarnost je upravo obrnuta. Demokracija – zapravo, demokratske institucije – i nasljeđe socijalističke ere zapravo su povećali izazove razvoja. Dopustite da objasnim na primjerima. Indijski mineralni resursi obuhvaćaju ugljen – što je četvrta najveća rezerva ugljena na svijetu – zatim željezo, magnezij, tinjac,[1] boksit, titanij, krom, dijamante, prirodni plin, naftu i vapnenac. Zdrav razum nalaže nam da vađenjem tih ruda upravljamo brzo i učinkovito. To pak zahtijeva veliki kapital, učinkovitu organizaciju i političko okruženje koje će omogućiti funkcioniranje tržišta. Danas, u rudarskom sektoru nije prisutan nijedan od ovih faktora. Zakoni koji bi to sve trebali omogućiti zastarjeli su, a Parlament se pokazao sposobnim samo za prtljanje po rubovima. Naši napori za privlačenjem privatnih ulaganja u ležišta sirovina i rudarstvo uglavnom su propali. U međuvremenu, sektor ostaje doslovno zatočen u rukama lokalnih uprava. Protivnici bilo kakve promjene u statusu quo su grupe koje se – s punim legitimitetom – bore za očuvanje šuma i okoliša plemenskih naroda. Također postoje političke stranke koje na rudarstvo gledaju kao na prirodni monopol Države i imaju ideološke primjedbe na ulazak privatnog sektora. Iza sindikata stoji trgovačka mafija – za neke od njih sindikalci znaju, za neke ne znaju. Rezultat: stvarne investicije su jako niske, rast rudarskog sektora kaska te postaje uteg ekonomiji. Dat ću vam još jedan primjer. Široka prostranstva zemlje potrebna su kao industrijski lokaliteti. Industrije temeljene na mineralima poput čelika i aluminija zahtijevaju velike parcele zemlje za vađenje rude, njezinu preradu i proizvodnju. Infrastrukturni projekti poput aerodroma, morskih luka, brana i energetskih elektrana također trebaju velike dijelove zemlje kako bi mogli osigurati ceste i željeznice te prateće i pomoćne objekte. Dosad su zemljišta pribavljale lokalne uprave koristeći pravo države na eksproprijaciju. Jedino je pitanje bilo isplata adekvatne kompenzacije. To se promijenilo. Sada postoje dionici u svakom projektu i njihova potraživanja moraju biti priznata. Obvezani smo baviti se pitanjima poput procjena utjecaja na okoliš, opravdanja za nužne akvizicije, kompenzacija prava, obeštećenja, rehabilitacija i smještaja za preseljene osobe, alternativnih domova i obiteljskih imanja, te moramo osigurati po jedan posao za svaku pogođenu obitelj…”

Dopustiti “tržišnim silama” da upravljaju kopanjem rude “brzo i učinkovito” upravo je ono što su kolonizatori radili svojim kolonijama, što su Španjolska i Sjeverna Amerika radile Južnoj Americi, što je Europa radila (i dalje radi) Africi. Ono što je režim aparthejda radio u Južnoj Africi. Ono što rade diktatorske marionete malih zemalja puštajući pritom vlastite narode da iskrvare. To je formula rasta i razvoja, ali za nekog drugog. To je stara, stara, stara, stara priča – moramo li doista ponovno to prolaziti?

Sad kad su rudarske dozvole izdane s tolikom hitnošću kakvu bi povezali s hitnom prodajom uzrokovanom nekom nevoljom, i sad kad se prevare kreću u iznosima od više milijardi dolara, kad su rudarske kompanije zagadile rijeke, prekopale državne granice, uništile ekosustave i uzrokovale građanski rat, počele su se otkrivati posljedice onoga što je “krug od 13 vještica” pokrenuo. Kao starinska naricaljka nad uništenim krajolikom i nad tijelima siromašnih.

Obratite pažnju na tugu s kojom ministar u svom predavanju priča o demokraciji i obvezama koje ona donosi: “Demokracija – zapravo, demokratske institucije – i nasljeđe socijalističke ere zapravo su povećali izazove razvoja”. Nastavlja sa standardnom zbirkom laži o kompenzaciji, rehabilitaciji i zaposlenjima. Kakva kompenzacija? Kakvo obeštećenje? Kakva rehabilitacija? I kakvi “poslovi za svaku obitelj”? (60 godina industrijalizacije u Indiji stvorilo je poslove za svega 6 posto radne snage). Što se tiče “opravdanja” za “nužnom akvizicijom” zemlje, ministrov kabinet sigurno zna da je nužna akvizicija plemenske zemlje (koja se nalazi na područjima najbogatijima mineralnim rudama) koja se potom predaje u ruke privatnih kompanija, ilegalna i neustavna prema PESA-i, odnosno prema Zakonu o Panchayatima (Zakoni o područjima od posebne državne skrbi) koji je donesen 1996. PESA je zakon koji pokušava ispraviti neke od šteta koje je indijski Ustav nanio plemenskim narodima 1950, kad je izglasan u parlamentu. PESA poništava sve dotada postojeće zakone s kojima može stajati u kontradikciji. To je zakon koji priznaje progresivnu marginalizaciju plemenskih zajednica te koji za cilj ima radikalno preoblikovanje ravnoteže moći. Kao dio zakonske regulative, PESA je jedinstvena jer postavlja zajednicu – kolektiv – zakonskim subjektom te daje plemenskim društvima koji žive u područjima od posebne državne skrbi pravo na samoupravu. Prema PESA-i, “obvezna akvizicija” zemlje plemenskih naroda ne može se ni na koji način opravdati. Tako, ironično je, oni koje nazivaju “maoistima” (što uključuje sve one koji se protive akviziciji zemlje) zapravo se bore za provedbu ustavnih odredbi. Vlada, s druge strane, čini sve što može da ih naruši.

U periodu od 2008. do 2009. godine ministarstvo lokalne samouprave – panchayati raj[2] – naložilo je dvama znanstvenicima da napišu poglavlje za izvještaj o napretku pančajati raja diljem Indije. Poglavlje se zove PESA, Left-Wing Extremism and Governance: Concerns and Challenges in India’s Tribal Districts.[3] Autori poglavlja su Ajay Dandekar i Chitrangada Choudhury. Evo nekih izvadaka:

“Središnji zakon o akviziciji zemlje iz 1894. do danas nije usklađen s odredbama PESA-e (…) Trenutno se taj zakon iz doba kolonijalizma naveliko zloupotrebljava tako što se koristi za nasilno prisvajanje privatne i komunalne zemlje za privatne industrije. U nekoliko slučajeva praksa lokalnih uprava bila je potpisivanje visoko istaknutih sporazuma o razumijevanju s korporacijama te potom primjena Zakona o akviziciji na tobožnje prisvajanje zemlje za državne korporacije koje se bave industrijom. Nakon toga zemlja se jednostavno da u najam privatnoj korporaciji – potpuna travestija termina ‘akvizicija za javne svrhe’, kako je određena zakonom…

Poznati su slučajevi uništavanja i falsificiranja službenih protestnih rezolucija gram sabhas (seoskih skupština). Još je gore od toga što središnja država nije pokrenula nikakav proces protiv upletenih dužnosnika čak niti nakon što su činjenice ustanovljene. Poruka je jasna i zloslutna. U tim sporazumima postoji dosluh na toliko razina…

Prodaja plemenske zemlje van plemenâ zabranjena je u svim državama Pet Područja od Posebne Državne Skrbi. Usprkos tome, transferi se i dalje događaju, a nakon liberalizacije postali su još uočljiviji. Osnovni razlozi tome su – transferi prevarom, nezabilježeni transferi na temelju usmene transakcije, transferi krivim tumačenjem činjenica i davanje netočnih izjava o svrsi transfera, nasilna okupacija plemenske zemlje, tranferi putem nezakonitih ženidbi, lažnih sudskih tužbi, netočnih podataka predočenih inspekciji, proces nužne akvizicije zemlje, protjerivanje prisvajanjem zemlje, te u ime eksploatacije drvne mase i šumskih proizvoda pa čak i razvoja socijalne države.

U završnom odjeljku kažu:

“Sporazumi o razumijevanju koje potpisuju vlade saveznih država s industrijskim korporacijama te rudarskim kompanijama trebali bi biti javno preispitani, pri čemu bi seoske skupštine trebale biti u središtu istrage”.

U ovom slučaju poziv na preispitivanje svih Sporazuma o razumijevanju ne stiže niti od problematičnih aktivista, niti od maoista, već od same vlade. Na službenoj ceremoniji 24. travnja 2010. premijer je objavio izvještaj. Mogli biste pomisliti kako je to vrlo hrabro od njega. No, ovo poglavlje nije uključeno. Izbačeno je.

Prije pola stoljeća, svega godinu dana prije nego što je ubijen, Che Guevara je napisao: “kad se opresivne snage održavaju na poziciji moći protivno zakonima koje su sami donijeli, mir se tada ima smatrati narušenim”.

Uistinu ima. Godine 2009. Manmohan Singh u parlamentu je kazao: “ako lijevičarski ekstremizam nastavi cvasti u dijelovima zemlje koji su bogati mineralnim resursima, poduzetnička klima bit će ozbiljno ugrožena”. Bila je to implicitna objava rata.

(Dopustite mi na ovom mjestu kraću digresiju, trenutak da ispričam kratku Priču o Dva Sikha. Godine 1931. u posljednjoj peticiji guverneru Punjaba, neposredno prije nego ga je britanska uprava objesila, Bhagat Singh, slavni sikhski revolucionar – i marksist – izjavio je: “Dopustite da objavimo da ratno stanje postoji i da će postojati dokle god izmučene indijske mase i indijske prirodne resurse iskorištava šačica parazita. Oni mogu biti britanski kapitalisti ili miješano indijski ili samo indijski kapitalisti… Sve te razlike su beznačajne”).

Ako pažljivije pogledate, u mnogim bitkama koje se vode u Indiji narod ne traži ništa više od svojih ustavnih prava. No, indijska vlada ne osjeća se više obveznom poštivati indijski Ustav, koji bi trebao biti legalni i moralni okvir na kojemu počiva naša demokracija. Što se Ustava tiče, to je prosvijećen dokument, međutim ta se prosvijećenost ne koristi da bi se zaštitilo ljude. Upravo suprotno. Koristi se kao kolac na koje se nabija one koji prosvjeduju protiv sve većeg vala nasilja koje Država provodi nad vlastitim narodom u ime “javnog dobra”. Nedavno je u Outlooku (od 3. svibnja, 2010.) B.G. Verghese istupio mašući tim kolcem u zaštitu Države i velikih korporacija: “Maoisti će polako nestati, demokratska Indija i Ustav će prevladati, usprkos vremenu koje je za to potrebno i boli koju uključuje”. Na ovo je odgovorio Azad.

U zadnjem tekstu kojeg je napisao prije nego što je ubijen (Outlook, July 19, 2010).

“U kojem dijelu Indije prevladava Ustav, gospodine Verghese? U Dantewadi, Bijapuru, Kankeru, Narayanpuru, Rajnandgaonu? U Jharkhandu, Orissi? U Lalgarhi, Jangalmahalu? U Kashmirskoj dolini? Manipuru? Gdje se vaš Ustav skrivao dugih 25 godina nakon masakriranja tisuća Sikha? A kad su desetkovani Muslimani? Kad je na stotine tisuća seljaka nagnano na samoubojstvo? Kad su bande Salwa Juduma koje financira država pobile na tisuće ljudi? Kad su plemenske žene bile grupno silovane? Dok obične ljude jednostavno otimaju siledžije u uniformama? Vaš Ustav je komad papira koji za najveću većinu indijskog naroda ima manju vrijednost od toaletnog papira”.

Nakon Azadovog ubojstva, nekoliko medijskih komentatora pokušalo je prikriti zločin besramno izokrećući to što je Azad napisao u ovom paragrafu optuživši ga da je indijski Ustav nazvao toaletnim papirom.

Ako vlada neće poštovati Ustav, tada bismo možda trebali umetnuti amandman na samu preambulu Ustava. “Mi Narodi Indije, svečano smo odlučili konstituirati Indiju kao Suverenu Socijalističku Sekularnu Demokratsku Republiku”, moglo bi se zamijeniti s: “Mi, više indijske kaste i klase, potajno smo odlučili konstituirati Indiju kao Korporavitnu, Hinduističku, Satelitsku Državu…”

***

Pobune u ruralnim dijelovima Indije, naročito u unutrašnjosti područja na kojima žive plemena, radikalan je izazov ne samo indijskoj Državi, već pokretima otpora. One propituju prihvaćene ideje toga što je zapravo napredak, razvoj i usitinu sama civilizacija. Propituju etiku i učinkovitost različitih strategija otpora. Ta pitanja su već bila postavljena, da. Postavljana su uporno i mirno, godinu za godinom, na stotine različitih načina – postavljali su ih chhattisgarhški Mukti Morcha,[4] te agitacijski projekti Koel Karo[5] i Gandhamardhan[6] – te na stotine drugih narodnih pokreta. Najupornije ih je postavljao možda najvidljiviji pokret – Narmada Bachao Andolan – pokret protiv brana na rijeci Narmadi. Jedini odgovor indijske vlade bili su represija, neiskrenost i netransparentnost kakva može proizaći samo iz patološkog nepoštivanja običnih ljudi. Stanje se još i pogoršalo, vlada je nastavila proces te su se prisilna preseljenja ljudi i otimačina njihove zemlje ubrzali do točke u kojoj se bijes naroda toliko nakupio da ih se više ne može kontrolirati. Danas, najsiromašniji ljudi na svijetu uspjeli su zaustaviti neke od najbogatijih korporacija. To je ogromna pobjeda.

Oni koji su se pobunili svjesni su da im je zemlja u stanju Uzbune. Svjesni su da su baš poput ljudi u Kašmiru, Manipuru, Nagalandu i Assamu i oni ostali bez svojih građanskih prava i to regulativama poput Zakona o Pervenciji Protuzakonitih Aktivnosti – UAPA[7] i Posebnog Zakona o Javnoj Sigurnosti Chhattisgarha – CSPSA[8]  koji kriminaliziraju svaki oblik disidenstva – rječju, djelom i namjerom.

Za vrijeme ere Uzbune, koliko god turobna bila, ljudi su još uvijek sebi dopuštali sanjati o poboljšanju svojih gruntova, sanjati o pravdi. Kad je Indira Gandhi objavila Uzbunu u ponoć 25. srpnja 1975. učinila je to kako bi skršila nadolazeću revoluciju. Ustanak naksalita u Bengalu više manje je desetkovan. No, milijuni ljudi okupili su se na poziv Jayaprakasha Narayana na Sampoorna Kranti (Totalnu revoluciju). U središtu svih nemira nalazio se zahtjev da se Zemlja vrati Oračima (Čak ni tada, ništa nije bilo drugačije – bila je potrebna revolucija kako bi se provela redistribucija zemlje, što je jedno od temeljnih načela Ustava).

Trideset i pet godina kasnije, stvari su se drastično promijenile. Pravda, ta velika, prekrasna ideja svedena je na značenje ljudskih prava. Jednakost je utopijska fantazija. Ta riječ je više manje izbačena iz naših rječnika. Siromašni su dovedeni do zida. Revolucionarne stranke i pokreti otpora morali su sniziti ljestvicu te se od borbe za zemlju u ime onih koji zemlje nemaju posvetiti borbi za prava ljudi kako bi zadržali ono malo zemlje što je preostalo. Jedina redistribucija zemlje koja se događa ona je u kojoj se zemlja otima siromašnima i redistribuira bogatima, pod izlikom SEZ-ova, a zapravo služi kao zemljišni fond.[9] Bezzemljaši (najvećim dijelom Daliti), nezaposleni, stanovnici slamova i gradska radnička klasa su izvan računice. U mjestima poput Lalgarha u Zapadnom Bengalu sve što ljudi traže od policije i vlade je da ih ostave na miru. Domorodačka organizacija pod nazivom Narodni Odbor za Borbu Protiv Policijskih Zvjerstava – PCAPA[10] započela je djelovanje jednostavnim zahtjevom da Načelnik Policije posjeti Lalgarh i ispriča se ljudima zbog zvjerstava koja su njegovi ljudi počinili nad seljanima. Taj zahtjev dočekan je kao skandalozan. (Kako je moguće da polugoli divljaci očekuju od vladinog službenika da im se ispriča?) Ljudi su na to zabarikadirali sela i odbili pustiti policiju unutra. Policija je pojačala nasilje. Ljudi su reagirali bijesom. Danas, dvije godine kasnije, nakon mnoštva jezivih silovanja, ubojstava i lažnih “susreta”, na snazi je totalni rat. PCAPA odbor zabranjen je i prozvan maoističkom jedinicom. Vođe su ili uhićene ili strijeljane (slična sudbina zadesila je Chasi Mulya Adivasi Sangh u Narayanpatni u Orissi te Visthappen Virodhi Ekta Manchu Potki u Jharkhandu).

Ljudi koji su nekoć sanjali o pravdi i jednakosti, koji su se usudili zahtijevati zemlju za orače, svedeni su na traženje isprike od policije zbog toga što su premlaćivani i osakaćivani – je li ovo napredak?

Za vrijeme Uzbune, kaže priča, kad je gospođa Gandhi zamolila medije da se malo poviju, oni su puzali. No ipak, tih se dana znalo dogoditi da nacionalni dnevnici prkosno objave prazne uvodnike u svrhu prosvjeda protiv cenzure (ironija nad ironijama – jedan od tih prkosnih urednika bio je i B.G. Verghese).

Ovoga puta, u neproglašenoj Uzbuni, nema toliko prostora za prkos jer su mediji vlada. Nitko, osim korporacija koje ih kontroliraju, ne može medijima reći što da rade. Viši politički dužnosnici, ministri i službenici i sigurnosni establišment utrkuju se tko će se više pojavljivati na TV-u, pritom moleći Arnabija Goswamija[11] ili Barkhu Dutt[12] za dopuštenje za prekid dnevne propovijedi. Nekoliko TV-kanala i novina otvoreno snabdijeva komandnu sobu operacije Zeleni lov i njezinu dezinformacijsku kampanju. Pojavio se bio identično napisan članak o Maoističkoj industriji vrijednoj 1500-crora[13] potpisan imenima različitih reportera i objavljen u različitim novinama. Gotovo sve novine i svi TV-kanali objavili su priče u kojima optužuju PCAPA (naziv koji ponekad zamijenjuju s maoisti) za strašnu željezničku nesreću u kojoj je poginulo 140 ljudi, a koja se u svibnju 2010. dogodila u blizini Jhargrama u Zapadnom Bengalu. Dva glavna sumnjivca policija je ustrijelila u “susretima”, premda se zagonetka oko toga što se točno dogodilo s tim vlakom još odgonetava. Indijska novinska agencija Press Trust of India objavila je nekoliko neistinitih priča koje je vjerno prenio i Indian Express. Jedna od takvih priča bila je i ona o izmasakriranim tijelima policajaca koje su ubili maoisti (demanti koji je stigao iz same policije bio je objavljen na prostoru veličine poštanske marke negdje u sredini novina). Objavljeno je nekoliko identičnih intervjua, svi označeni kao “ekskluzivni”, sa ženom koja je pripadnica gerile koju su maoistički vođe “silovali i ponovno silovali”. Navodno je nedavno pobjegla iz šume i maoističkog stiska kako bi svijetu ispričala svoju priču. No, ispostavilo se da je zapravo mjesecima ležala u policijskom pritvoru.

Analize koje se temelje na zvjerstvima, a koje nam izvikuju s TV-ekrana zapravo su spinovi koji služe zamagljivanju istine, a trebali bi nas natjerati da razmišljamo na način: “istina je, plemena su dugo bila zanemarivana, ovo su jako teška vremena za njih, potreban im je razvoj. Istina, kriva je vlada, ali trenutno smo u krizi. Prvo se moramo riješiti maoista, osigurati područja, pa onda možemo pomoći plemenima”.

Pod sve većim pritiskom rata oružane snage objavile su (onako kako samo one mogu), da i one ulaze u posao uneređivanja naših mozgova. U srpnju 2010. objavljene su dvije “operacijske doktrine”. Jedna je zajednička doktrina zračno-kopnenih operacija. Druga je doktrina Vojnih Psiholoških Operacija koja “sadrži planirani proces prenošenja poruke odabranoj ciljanoj skupini, s ciljem promicanja određenih tema koje bi rezultirale željenim stavovima i ponašanjem, što bi utjecalo na politička i vojna postignuća u zemlji…. Doktrina ujedno nudi smjernice za aktivnosti vezane uz percpeciju upravljanja u nekonvencionalnim operacijama, posebice u zatvorenoj okolini u kojoj zavedenu populaciju treba vratiti u mainstream”. Medijsko priopćenje također je ustvrdilo da je “doktrina Vojnih Psiholoških Operacija politika, planiranje i implementacija dokumenta koje za cilj ima stvoriti pogodnu okolinu za djelovanje oružanih snaga koje bi Službama omogućilo korištenje dostupnih medija za vlastitu prednost”.

Mjesec dana kasnije, na sastanku glavnih ministara država poharanih naksalitima, donesena je odluka da rat eskalira. Trideset i šest bataljuna Indijskih Rezervnih Snaga pridruženo je 105 bataljuna koji su već bili u pogonu. Ujedno im je pridruženo i 16.000 Posebnih Policijskih Službenika (naoružanih civila pod ugovorom koji djeluju kao policija) na već postojećih 30.000. Ministar obrane obećao je zapošljavanje dodatnih 175.000 policajaca u narednih 5 godina (To je dobar model garancije zapošljivosti: zaposli pola populacije da upuca drugu polovicu. Pritom se, ako vas veseli, možete poigravati omjerima.).

Dva dana kasnije, šef vojske kazao je višim časnicima da budu “mentalno spremni uhvatiti se u koštac s naksalitima… Možda će nam trebati šest mjeseci, možda godina ili dvije, no ako mislimo i dalje ostati važan državni aparat, morat ćemo poduzeti sve što nacija od nas zahtijeva”.

Do kolovoza, novine su izvještavale kako se opcija zračnih napada koja se malo primjenjuje, a malo ne primjenjuje, ponovno primjenjuje. “Indijske zračne snage mogu u samoobrani pucati s ciljem protu-maoističkih operacija”, izvijestio je Hindustan Times. “Dopuštenje je izdano sa strogim ograničenjima. Ne smijemo koristiti rakete ni oružje koje je integralni dio helikoptera, a odmazda je dozvoljena samo ukoliko se na nas puca…. S tom svrhom imamo na bočnim stranama helikoptera ugrađene strojnice kojima upravlja naša straža (IAF komandosi)”. Kakvo olakšanje. Nema integralnog oružja, samo strojnice ugrađene bočno na helikoptere.

 
Prijevod je prvotno objavljen u: Up&Underground, critical theory dossier, službeni reader Subversive Festivala, br. 21/22.

Prijevod Andrea Milat

H-alter, 04.06.2012.

Peščanik.net, 07.06.2012.

———–    

  1. liskun, mineral iz skupine silikata koji se kala u listiće, nap. prev.
  2. Panchayati raj (uprava od pet starješina) je osnovna administrativna organizacijska jedinica u Indiji. Pančajati funkcioniraju na tri razine – sela, četvrti i okruga. Tako organizirana uprava, relativno je nova – datira iz vremena britanske uprave Indijom. Pančajati su također i gandijevska vizija decentraliziranih samoupravnih jedinica (slično kao gram svarađ – doslovno: seoska samouprava), nap. prev
  3.  http://www.outlookindia.com/article.aspx?267052
  4.  Liberation Front – Oslobodilački front, nap. prev.
  5.  Društveni pokret koji se bori protiv izgradnje dviju velikih brana na rijeci Karo. Projekt predviđa potapanje 12.000 hektara poljoprivrednih zemljišta, 10.000 hektara šuma i prisilno preseljenje 120 sela u kojima živi preko 100.000 ljudi, najvećim dijelom plemenskih naroda, nap. prev.
  6.  Društveni pokret koji se protivi rudarskim projektima u zapadnoj Orissi. U planinskom području Gandhamardhana nalazi se preko 220 različitih vrsta drveća i biljaka koji se koriste u tradicionalnoj medicini. Te planine važna su religiozna budistička, ali i hinduistička središta, te bogati kulturni i arheološki lokaliteti, nap. prev.
  7.  Unlawful Activities Prevention Act, nap. prev.
  8. Chhattisgarh Special Public Security Act, nap. prev.
  9.  Landbanking je praksa kupovanja neobrađene zemlje s namjerom da se zadrži dok uvjeti za stjecanje profita nad njom ne postanu povoljniji.
  10.  People’s Committee Against Police Atrocities, nap. prev.
  11. Arnab Goswami je indijski novinar i urednik indijskog programa Times Now. Dobitnik je brojnih novinarskih nagrada, a ujedno je i autor knjige Combating Terrorism: The Legal Challenge, nap. prev.
  12.  Barkha Dutt je indijska televizijska novinarka i kolumnistica. Dobitnica je brojnih nagrada. Trenutno radi na TV kući NDTV i piše za Hindustani Times, nap. prev.
  13. Crore je mjerna jedinica u širokoj upotrebi u Indiji, Pakistanu i Bangladešu. 1 crore je jednako 10 milijuna (ili 100 lakha. 1 lakh je jednako 100.000), nap. prev.