Politika u vojvođanskoj oluji

Dana 24. septembra 2012, Politika je objavila dve vesti, jednu u rubrici „Svet“ a drugu u udarnoj „Temi dana“. Naizgled, ove dve vesti nemaju nikakve veze. Izolovane su prostorno, rubrikama, jedna pripada prošlosti a druga sadašnjosti. Jedna je problem Nemačke, a druga Srbije. Radi se o vestima „Nacistička prošlost sustigla Špigl“ i “Čanak sa telohraniteljima učestvovao u prebijanju?”, jedna je iz sveta a druga sa domaćeg terena. Verujem da će se mnogi složiti, baš kao i redakcija Politike, da prva, tj. nemačka tema pripada prošlosti, dok druga, srpska, proističe iz sadašnjosti. Moja je teza obrnuta, rekao bih da nemačko suočavanje sa prošlošću lista Špigl više pripada aktuelnom vremenu, dok Politikina akcija kriminalizacije poslanika i lidera LSV Nenada Čanka pripada konzerviranoj prošlosti s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Stoga ću se pozabaviti jednom uporednom analizom pisanja Politike nekad i sad, oba puta u vezi sa previranjima u Vojvodini. Radi se o danima ranog oktobra 1988. i ovima sada, nakon isto tako nasilničkog preuzimanja vlasti u Novom Sadu, kao što se to u Pokrajini radilo davnih, za Politiku i njene urednike, zaboravljenih dana.

Kako Politika obrađuje sadašnjost

“Redakcija hamburškog Špigla”, piše Politika, “vodećeg političkog magazina Nemačke i najtiražnijeg nedeljnika Evrope, suočila se minulog vikenda sa nemilom prošlošću”. Naime, naglašava naš list još u anterfileu: “Esesovci su vodili uređivačku politiku u prestižnom nemačkom nedeljniku sve do osamdesetih godina prošlog veka”. To je, međutim, upravo ono vreme kada je Politika počela da otvara prostor najtvrđoj nacionalističkoj propagandi, te bi ovaj tekst u Politici morao da ima posve drugačiji ton, tj. morao bi da pokazuje neko prisustvo svesti o sopstvenoj nemiloj prošlosti, kako bi se uopšte moglo govoriti o tuđoj. Međutim, toga u Politici nema, naprotiv, ona je u istom broju napravila perpetuiranje svog diskursa iz osamdesetih, koji je sada dobio “novo ruho” ali su ideološke direkcije ostale iste. Možda to ima veze sa Vučićevim otkrivanjem traga izvesnog Bogićevića i famoznog “Tadićevog kabineta”, koji je do Vučića imao neprikosnoveni upliv na uređivanje ovog lista. A možda se samo radi o nemiloj prošlosti s kojom Politika još nije ni pokušala da se izbori, odnosno da ovlada njome. No da se vratim bazičnim tekstovima u uređivačkom radu. Tog 24. septembra objavljen je prvi od serije tekstova o aktivnostima Nenada Čanka u noći između petka i subote, u novosadskoj kafani “Tako je suđeno” i ispred nje, dva sata posle ponoći. U tom prvom tekstu, Politika je objavila sve elemente optužnice: ispod zumiranog oteklog lica Pavla Lešanovića (za kog će se kasnije saznati da spada u provokatore i incidentne tipove, bliske aktuelnom ministru kulture Bratislavu Petkoviću), slede informacije o sukobu, priznanje Nenada Čanka da je sa dotičnim u kafani “imao javnu raspravu” te da “neće davati izjave za medije”. Onda sledi međunaslov, u kojem je izjava novog gradonačelnika Novog Sada (da je P. L. prebijen jer ima “vannovosadsko poreklo”) efektno preinačena u “Lešanović prebijen jer nije Novosađanin”, zatim sledi međunaslov o brisanju natpisa “Ujvidek” sa table Novog Sada, da bi se poentiralo Lešanovićevim iskazom o tome kako ga je “Čanak tukao štapom preko lica”. Pritom, Lešanović se ne seća ničeg lošeg iz kafane, ali se do detalja seća svega što se desilo pred kafanom, ko je šta rekao, kada su ga Nenad Čanak i njegovi telohranitelji prebili na pravdi boga, jer je on “beogradski ološ”. Zaista, ovako posložene informacije navode samo na jedno: “Uhapsite Čanka!”/”Uhapsite Vlasija!”. Već sledećeg dana, Politika je u “Temi dana” objavila tekst “Nenad Čanak juče nije saslušan”, kao i prigodno podsećanje na “Sve nestašluke lidera Lige socijaldemokrata” – od vožnje motora do Velikog brata. Već 26. septembra, Politika je nakon teatralnog priznanja Nenada Čanka o učestvovanju u tuči, ovu vest razvrstala u rubrike “Hronika” i “Tema dana”. U prvoj je objavljena vest “Tukao sam ga, vraćam poslanički mandat”, a u drugoj “Tukli su me zbog Miljacke”. Zapravo, ono na čemu Politika insistira je sukob na “nacionalnoj osnovi”, tj. autonomaška eskalacija nasilja nad čednim Srbijancem iz Beograda, koji je ni kriv ni dužan u kafani bivšeg vaterpoliste Danila Ikodinovića samo hteo da čuje omiljenu pesmu svog premijera Ivice Dačića, tj. Miljacku Halida Bešlića. Ovo je omiljen siže radikala, transformisanih u naprednjake, ali i osvetoljubivih SPS-ovaca (u transkripciji PolitikeEspeesovaca), za koje je samo dan pre isprovociranog sukoba u kafani, poslanica LSV Aleksandra Jerkov rekla da su bili pod strahovitim pritiskom kako bi se priklonili naprednjacima. Uglavnom, to je kontekst čitavog događaja. Da, tu je i jedna skinuta tabla sa imenom Ulice Dr Zorana Đinđića sa zgrade Filozofskog fakulteta, što se dogodilo u vreme brutalnih napada na bivšu vlast u tom gradu. Uglavnom, “odnarođeno” rukovodstvo Novog Sada je slomljeno i sada je na sceni eskalacija Vučićeve volje.

Bumerang iz nemile prošlosti

Talas spontanog “narodnog bunta” nakon Osme sednice, zahvatio je sve delove zemlje nastanjene Srbima. Vojvodina je bila jedno od bitnih manevarskih polja za demonstraciju „volje naroda“ koja se, kako je Politika pisala, spontano prelivala na ulice, tj. mitinge, legitimna okupljanja kojima “niko nije upravljao” do “sam narod” oličen u rudimentima radničkih saveta i drugih socijalističkih institucija koje će biti aktuelne još samo u vreme tzv. Antibirokratske revolucije. Tog 5. oktobra 1988, preci današnjih Espeesovaca i Esenesovaca krenuli su iz Bačke Palanke put Novog Sada da zadaju poslednji udarac pokrajinskom rukovodstvu koje nije umelo da pruži odgovor pred stihijom političkog nasilja nad institucijama Pokrajine i Republike. Pojava Milovana Šogorova, predsednika Predsedništva PK SK Vojvodine, izazvala je talas “radničkog” nezadovoljstva. Pre nego što su počeli da ga psuju i gađaju, mitingaši su podigli Mihalja Kertesa (veliku nadu promena) na ruke, skandirajući: “Ne damo Kertesa!” i “Hoćemo Kertesa”. Onda se iz mase izdvojio neko koga Politika imenuje kao glas naroda (predsednik Radničkog saveta “Jugoalata”) koji pokrajinskom rukovodstvu daje sat vremena da podnese kolektivnu ostavku. Takođe, masa u tom trenutku zahteva i da Slobodan Milošević, predsednik CK SK Srbije, dođe u Novi Sad. (Jedan vođa, jedan Ustav, jedna Republika!) Nakon šesnaest sati opsade, pada pokrajinsko rukovodstvo, što Politika sutradan objavljuje na naslovnoj strani uz veliki natpis: “Krah jedne pogrešne politike”. Usledila je prava eksplozija zadovoljstva na stranicama najstarijeg dnevnika na Balkanu: “Vojvodina je rekla ne autonomaštvu”, “Nepoverenje su izrazili narod i članstvo SK” (Milošević), “Zahtevi na mitinzima su okosnica našeg političkog programa”. Način uređivanja vesti iz “jeseni radničkog nezadovoljstva” u Vojvodini nije bilo samo puko izveštavanje sa terena, kao što ni kampanja obaranja Nenada Čanka nije samo objektivno izveštavanje. Tu se najpre radi o produžetku starih metoda oblikovanja medijske stvarnosti, koja pre svega nastaje na fonu tzv. narodne volje. Taj kontinuitet u Politici jasno se može videti i u pakovanju vesti povodom slučaja Nikolaidis/Ugričić iz januara ove godine. Bila je to jedinstvena šansa da zvanična vlast u Srbiji (Tadić&kabinet) preko svog centralnog glasila pokaže Crnoj Gori šta zaista misli o njenoj nezavisnosti, kao što sada nova vlast (Dačić&Vučić) demonstrira svoju miloševićevsku viziju Vojvodine. Ispostavlja se da istraga o događaju pred kafanom “Tako je suđeno” nije ni bitna za Politku, jer je ona iz tog događaja izvukla esenciju prošlosti i ubrizgala je u medijski prostor. Čanak i Lešanović će tavoriti još neko vreme u “Hronici” sve dok im se kao Božidaru Stanišljeviću, odnosno Nikolaidisu i Ugričiću, ne izgubi trag u poplavi novih zahteva “narodne volje”. Međutim, ne bi trebalo zaboraviti rečenicu Georga Maskola, glavnog urednika Špigla, koji je na kraju konferencije o prošlosti ovog nedeljnika rekao da “neprijatne činjenice iz prošlosti ne treba zapostavljati, jer bi to moglo dovesti u pitanje današnju objektivnost tog lista”. A to se Politici upravo događa.

Peščanik.net, 28.09.2012.

Srodni linkovi:

Vladimir Pavićević – Nepotpune paralele i potpuna odgovornost

Saša Ilić – Pod dugom senkom prošlosti

Nadežda Milenković – Zakon dovoljnog razloga

Vladimir Pavićević – Zavere prošlosti: ko ruši Nenada Čanka?

Svetlana Lukić – Čankova nedelja


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)