Krajem avgusta, 28, u Berlinu će biti održan sastanak predstavnika Evropske komisije, zemalja članica i ministara i privrednika iz takozvanog zapadnog Balkana. Cilj je da se podstakne oporavak ove regije, gde spadaju zemlje koje bi tek trebalo da postanu članice Evropske unije. Šta se može očekivati?

Koja su sredstva na raspolaganju zemljama članicama Evropske unije i Evropskoj komisiji? Pre toga, sa kojim se problemima suočavaju zemlje sa zapadnog Balkana?

Tu valja razlikovati dve grupe zemalja. U prvu spadaju Srbija i Bosna i Hercegovina, a može im se dodati i Hrvatska, koja je tek odskora članica EU. One su imale stagnantan ili negativan privredni rast u poslednjih šest godina, od 2009. do 2014. Takođe, očekuje se ne naročito impresivan oporavak u sledećih par godina, a možda i duže. Ovo možda jednim delom zavisi i od toga šta će se eventualno dogovoriti u Berlinu.

U drugu grupu spadaju Albanija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija, koje su prošle bolje; Crna Gora, ili značajno bolje, posebno Kosovo sa prosečnim rastom od više od pet odsto od početka krize 2009. Ove bi zemlje, takođe, trebalo da se oporavljaju brže u sledećih nekoliko godina, sa realnim rastom između tri i četiri odsto godišnje. I to, opet, pretpostavlja da se Evropska unija dodatno angažuje.

Na čemu? Ako se pogleda stanje u ovoj regiji, jasno je da su u poslednjih pet-šest godina najveći problemi u padu ili gotovo stagnaciji industrijske proizvodnje, padu investicija, izuzeci su Kosovo i Makedonija. I padu zaposlenosti, opet su izuzeci Kosovo i Makedonija. Pozitivna kretanja su samo u izvozu (izuzetak je Hrvatska), najvećim delom usled preorijentacije sa domaćeg na strana tržišta, osim u slučaju srpskog izvoza automobila i crnogorskog turizma. Nasuprot tome, uvoz se smanjuje, osim u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu. Tome valja dodati i povećanu emigraciju, mada precizni podaci nedostaju.

Zašto je potrebna spoljna podrška? Zato što su domaća sredstva privredne politike ograničena. Od 2008. do danas javni dugovi su povećani u odnosu na BDP, mada mnogo više u Hrvatskoj i Srbiji nego u drugim zemljama, dok na Kosovu gotovo da i nisu. Takođe, strani su dugovi povećani, opet u odnosu na BDP. Prvo ograničava fiskalnu politiku, a drugo monetarnu i politiku kursa. Uz to, čitava regija se suočava sa snažnim deflatornim pritiscima, što svakako ne utiče pozitivno na ulaganja i potrošnju, a dodatno otežava stanje u javnim finansijama, usled pada javnih prihoda. Tome valja dodati rastuće probleme nelikvidnosti i rast nenaplativih potraživanja, koji su najviše izraženi u Hrvatskoj i Srbiji, pa postaje jasno da nema mnogo toga što se može učiniti, a što bi praktično odmah dalo pozitivne rezultate.

Očekuju se, nema sumnje, reforme makroekonomske politike i posebno regulative, dakle praktično svih tržišta, a i čitavog sistema vladanja i upravljanja, što bi svakako trebalo da ima pozitivan uticaj na ulaganja. No, u dužem vremenskom periodu, rast prodaje na stranim tržištima bi trebalo da bude brži nego na domaćim, jer će finansijska i fiskalna konsolidacija potrajati. U tome tržište Evropske unije ima veoma istaknuto mesto.

Dodatan ograničavajući činilac jeste stanje u malim i srednjim preduzećima. Ona su uglavnom okrenuta domaćem tržištu i nisu naročito inovativna, što znači da ne nude nove proizvode i ne teže da poboljšavaju kvalitet. A ta preduzeća čine više od devedeset odsto svih preduzeća i zapošljavaju, gotovo svuda, oko dve trećine svih zaposlenih. Što znači da je teško promeniti i strukturu i izvoznu orijentaciju privrede ukoliko se ne poveća preduzetništvo upravo u malim i srednjim preduzećima. Potrebno je da ona proizvode razmenjiva dobra, dakle robu koja može i da se izveze, što će reći da je potrebno ponajviše povećati industrijsku proizvodnju. Što bi svakako zahtevalo povećanje investicija, a dovelo bi do povećanja zaposlenosti.

Raspolažu li Evropska unija i njene zemlje članice sredstvima da utiču na ove promene i na privredni rast balkanskih zemalja? Kada je reč o investicijama, novci ne nedostaju, jer industrijalizovane zemlje u EU imaju suficite u razmeni sa inostranstvom što znači da njihova preduzeća moraju da ulažu napolju. Naravno, ne moraju da se opredele za male balkanske privrede, ali regija kao celina i nije toliko mala. Postoji previše granica i transportni troškovi nisu mali, ali ovo poslednje upućuje na korist od ulaganja u infrastrukturu. A to svakako spada u nešto što EU može da uradi.

Promena regulative i finansijska konsolidacija bi dodatno podstakli ulaganja, a eventualne fiskalne troškove bi EU mogla da olakša instrumentima makrofinansijske podrške, o sredstvima iz pretpristupnih fondova i da ne govorimo. Ova poslednja bi posebno mogla da imaju za cilj podršku malim i srednjim preduzećima koja su orijentisana na izvoz, a naravno i povećanoj energetskoj efikasnosti i ruralnom razvoju.

Uopšteno rečeno, Evropska unija i zemlje članice imaju dovoljno instrumenata da podrže privredni oporavak Balkana. Da li su balkanske zemlje spreman partner, to nije nikako sigurno. Potrebna je politička transformacija koja je još uvek spora, nedovoljna, i u velikoj meri neodlučna. Zemlje članice EU bi trebalo da ponude ono što su one sposobne da učine, a ako to nije dovoljno za potrebne političke odluke u zemljama na zapadu Balkana, onda ništa.

Novi magazin, 25.08.2014.

Peščanik.net, 25.08.2014.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija