Žarko Puhovski nam je ponudio nešto nezamenljivo: britki kritički uvid u nešto što je naizgled nemoguće kritikovati. Kritičku oštricu je uputio modi Occupy protesta. Sublimirano, Puhovski odlično argumentuje da je osnovni problem ovih problematičnih protesta i otrcanih lokalnih verzija onog njujorškog, njihova prikrivena antipolitičnost. Potencijalna proizvodnja opasnih samoprozvanih mesija-spasilaca i hronični nedostatak orijentacije, prezir prema političkim elitama, sve to često potkovano prizemnim populizmom i izakanim frazama, stvarno mogu stvoriti utisak da je ovaj pokret, u suštini, antipolitički.

Bliher je tridesetih godina dvadesetog veka pokušao da objasni gde se nalazi opasnost od totalitarnih ideologija koje su se javile u to vreme. Zaista, iako su ambicije ovih ideologija bile političke, sve su one prezirale politički proces jer su sebe izdavale za univerzalna rešenja svih problema na svetu, odakle su crpele i moralno-etičku superiornost. Zaista, sve su ove ideologije počele obećavajući hiljadugodišnje rajeve, a završile donoseći gulage, koncetracione logore i svetske ratove. Pitanje na koje danas moramo odgovoriti je da li u situaciji globalne finansijske krize politički sistem pokazuje iste ove totalitarne tendencije, a posredno, da li je kritika koju je Puhovski uputio adekvatna. Meni se čini da je Puhovski zaboravio da je pokret koji on kritikuje proizvod specifičnih istorijskih uslova koji su ga načinili baš takvim kakav jeste i da baš na te okolnosti moramo obratiti pažnju.

Ekonomizacija društva u poslednjih par desetina godina doprinela je tome i da država (a država nije ništa do skup ljudi koji rade u institucijama) počne dobijati ulogu kompanije: zadatak joj je da disciplinuje stanovništvo tako da ono više radi i manje troši.[1] Politička elita se tako pretvorila u korporativni menadžment, a kako joj je aršin neki statistički output, kvalitet života građana postaje nebitan. Politička elita tako dobija privilegovan pristup kapitalu i time postaje klasa.[2] Dakle politički cilj ne može biti promena ove ili one grupe ljudi i zamena nekom drugom, već promena mehanizma kojim se svaka politička elita čini klasno različitom time što je politička elita. Program na kojem Puhovski insistira tek je druga stepenica, na koju se stupa kada identifikujemo okvir u kojem ćemo taj (ili neki, bilo koji) program planirati i ostvarivati.

Teoretičar „kraja istorije“ Fransis Fukujama pre dvadesetak godina nije samo proglasio predstavničku demokratiju + liberalnu ekonomiju za vrhunac (i kraj) ljudskog razvoja, već je u isti mah diskreditovao sve moguće i zamislive alternative. Stoga najveći problem sa kojim se na globalnom nivou suočavamo nije nedostatak artikulisanog političkog projekta i zahteva, koji Puhovski prebacuje pokretu Occupy, već višak anticipacije.

Prošlogodišnji primer grčkih izbora je očigledan: kako god birali, Grci su morali da se suoče sa strašnom giljotinom mera štednje koja je pogodila ono od čega siromašnima (i ne samo njima) zaista zavisi goli život: socijalnu pomoć i zdravstvenu zaštitu. U prevodu: čemu onda, recimo, izbori? Anticipiranje se u sadašnjim uslovima može poistovetiti sa beznađem (političko anticipiranje je i “ako želiš da znaš budućnost, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice”, kao i moderna varijanta koja budućnost definiše kao Margaret Tačer koja ti sedi na glavi i vrišti da alternativa ne postoji[3] ).

Glavno preimućstvo demokratije se nalazi upravo u njenoj nejasnoj budućnosti (manjku anticipacije). Na kraju krajeva, ukoliko su rezultati cikličnog izbornog procesa apsolutno predvidivi i ako su neočekivanost i iznenađenja isključeni, onda nam ni ovaj sine qua non demokratskog procesa nije potreban. Ova otvorenost mogućnosti, međutim, ne sme da bude ograničena na lica predstavnika u institucijama, već ona mora biti u njihovom političkom delovanju. Politička elita se ne bira svake četvrte godine da bi se menjali manekeni na čelu država, već da bi oni realnim politikama načinili promene u životima pojedinaca, da bi im omogućili da rade i zarađuju i time, potencijalno, promene sopstveni društveni položaj. A to danas postaje sve manje moguće, jer je očigledno da živimo u svetu u kojem su mogućnosti bednih sve manje, a mogućnosti bogatih sve manje ograničene. Ovo je glavni mehanizam kojim se društva reprodukuju o svojoj najvažnijoj komponenti: radikalnoj obespravljenosti bednih. Klasnu poziciju je danas sve teže promeniti, jer tu promenu sve češće administrativno (koristeći državu kao mehanizam sile) onemogućava politička elita naplaćivanjem školovanja, javnog prevoza, zdravlja, znanja i slično.[4]

Savremeni protesti očajnika su nastali iz beznađa i to ne samo zbog nedostatka realne promene socijalnog statusa svakog pojedinog učesnika protesta, već zbog nedostatka mogućnosti takve promene. Pošto je jedna opcija predstavljena kao neizbežna, onda su alternative diskreditovane unapred. Implicitni cilj protesta (politički projekti nisu samo ideje koje sa neba padaju na pamet nekim pojedincima – one se formiraju kao zajednički odgovor, kumulativni efekat delovanja javne sfere, procesom koji može da liči i na kolektivno nesvesno, dakle, eksplicitnost ne bi trebalo da bude ključno merilo političkog projekta[5] ) je političko, odnosno povratak politike kao vodećeg principa društva. U situaciji kada je sredstvo uticaja na političke elite izbijeno iz ruku građana, sredstvo mora da postane cilj.

Ukratko, pokreti Occupy ovo-ono i pored sve nespretnosti odlično identifikuju globalne probleme (konačno transcendirajući nacionalnu državu kao jedini mogući izvor problema i rešenja za njih), ali odgovor koji nude može i dalje biti neadekvatan. Ne odbacujem tvrdnju Žarka Puhovskog da pokret ima opasni potencijal antipolitičnosti, već je smeštam na jedno drugo mesto: u odbacivanje ideološki profilisanog odgovora. Tvrdnja svih ovih pokreta da ne zastupaju nijedno ideološko stanovište je ono što ih čini opasnim. (Bojim se da će oni zapasti u zamku u koju je zapalo desetogodišlje delovanje opozicije Miloševiću. Ako je moto studentskih protesta iz 1996-97. bio „ni levo ni desno“, koji je sličan skorašnjem odbacivanju ideologije, onda se nećemo najbolje provesti. U slučaju Srbije, „ni levo ni desno“ uvek znači „desno“.)

Peščanik.net, 25.03.2013.

———–    

  1. Ne naravno u konzumerističkom značenju „trošenja“ već u smislu trošenja, recimo, zdravstvene zaštite. Tako se, u Americi je to opšte mesto, zdravstvena zaštita sve češće plaća iz sopstvenog džepa. Pa ko ne radi (tačnije „zarađuje“, postoji razlika), efektivno, često nema pravo na život.
  2. Socijalna i klasna pozicija nisu sinonimi. Socijalna pozicija je definisana merljivom (doduše time i arbitrarnom) kvantitativnom karakteristikom: zaradom. Klasna pozicija je definisana odnosom prema sredstvima za proizvodnju koja su danas nerazdvojiva od države (ode prvi princip liberalizma), pa time i od političke elite. To znači da se klasna pozicija gradi kroz političku elitu, ali i da je politička elita danas klasa. Naime, liberalistički princip podrazumeva da politička elita sme da bude sve sem klase i da svojim političkim položajem ne sme da gradi klasni položaj. Ovo je sine qua non demokratije u kojem god hoćete obliku.
  3. A možda i: ako želiš da znaš budućnost, zamisli nasmejane japije – dokle pogled seže. Noćna mora.
  4. Proizvodnja margine i marginalizacije ostaje tema za neki drugi tekst.
  5. U ovom smislu, estetika jeste politički projekat. Protest možda nema artikulisan politički cilj, ali ima sopstvenu estetiku. Ukoliko ona zameni japi-estetiku, Occupy će, što se mene tiče, biti uspešan.