Klark Gejbl čita Prohujalo sa vihorom, foto: Hulton archive/Getty images
Nema konsenzusa među novinskim ovisnicima diljem svijeta, i teško da će ga ikada biti, oko toga tko je autor one uzrečice koja vam prva padne na pamet čim se potegne pitanje što vijest jest, a što vijest nije.
Jedni će vas ugristi za što dohvate dočim shvate da ne dijelite njihovu čvrstu vjeru da je temeljni postulat industrije vijesti koji glasi “When a dog bites a man, that is not news, because it happens so often. But if a man bites a dog, that is news”, eto baš ovim riječima sročio pionir tabloidnog novinarstva Alfred Harmsworth, osnivač Daily Maila i Daily Mirrora.
Drugi će na vas zarežati i iskesiti očnjake samo ako nanjuše da sumnjate u njihovu istinu po kojoj nam je taj profesionalni poučak stigao preko Velike Bare, iz redakcije New York Suna, gdje ga je navodno formulirao dežurni i na neku banalnu vijest popizdjeli urednik John B. Bogart.
Valja vam se pripaziti i trećih, spremnih da se otrgnu s lanca ako dočuju da ste autorstvo tog žurnalističkog Očenaša pripisali jednome od spomenute dvojice, pa da ako treba i rastrgnu klipana koji krivotvori davno zapišanu povijesnu činjenicu da je stvarni autor omiljene vlasničko-uredničke nejednadžbe o psu i čovjeku suvlasnik i urednik New York Suna po imenu Charles Andreson Dana, rođen 46 godina prije tog balavca Harmswortha, a 29 godina prije žutokljunca Bogarta.
Zašto ja vas ovoliko gnjavim s autorima i vijestima, s ljudima i psima? Pa eto zato što se u zemlji Hrvatskoj, za razliku od ostatka svijeta, ljudi više ne slažu ni oko toga da nije vijest ako pas ugrize čovjeka nego da je vijest ako čovjek ugrize psa.
A zašto je tome tako? A eto zato što u nas nije vijest kad netko, pa makar to bio i nekadašnji premijer, izjavi da je Tomislav Karamarko bio suradnik Udbe, nego je vijest kada netko, pa bio to i bivši predsjednik države, iznese tvrdnju da današnji šef HDZ-a nikada nije surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom. Sam Tomislav Karamarko, međutim, nema nikakvog razloga da se raduje tome što se po našim medijima tretira kao vijest. Ni njezinu sadržaju, ni njezinome sretnom donosiocu Ivi Josipoviću.
Jer to što je Josipovićeva izjava iz intervjua Večernjem listu da Karamarko nije bio Udbin doušnik prenesena po svim hrvatskim novinama, televizijskim programima i internetskim portalima, i to bez ikakve vremenske zadrške, ponajprije priziva u sjećanje nezgodnu činjenicu da su prije samo tri mjeseca svi najutjecajniji mediji u ovoj zemlji složno odbili prenijeti izjavu Josipa Manolića iz intervjua Nacionalu da je aktualni predsjednik HDZ-a u svojim mladim danima surađivao s Udbom. I da su s objavljivanjem te ne-vijesti otezali sve dok se nije oglasio sam Karamarko s ekskluzivnom informacijom da su neki bivši djelatnici jugoslavenske političke policije spremni pred sudom posvjedočiti kako on nikada nije poslovao s njihovom firmom.
Sadašnjim pak hitrim prenošenjem Josipovićeve izjave hrvatski mediji, i pored najbolje volje, ne čine Karamarku nikakvu uslugu. U prvom redu zato što je bivši predsjednik Republike javnim priznanjem da je vrijeme na Pantovčaku kratio iščitavanjem nekakvog “vrlo detaljnog popisa suradnika Udbe i KOS-a, s imenima i prezimenima, kodnim nazivima, vezama i drugim detaljima”, na kojemu je bilo “profesora, biskupa, svećenika, danas istaknutih boraca za ljudska prava, ljevičara i desničara, HDZ-ovaca i SDP-ovaca, kulturnjaka i sportaša”, ali među kojima nije bilo Karamarkova imena, iskompromitirao i samoga sebe i dužnost koju je obnašao, a bogme i onoga u čiju je obranu progovorio.
Tko zna kako i zašto sklepani špijunski leksikon, na čije se čitanje tako zdušno bacio Ivo Josipović, naprosto nije nikakav dokaz da su svi oni unutra nagurani biskupi i profesori, kulturnjaci i sportaši, ljevičari i desničari, HDZ-ovci i SDP-ovci, doista bili Udbini konfidenti, kao što ni nepostojanje bilo čijeg imena na toj difamacijskoj listi ne može biti nikakvo jamstvo da dotični nije surađivao s Udbom. Uostalom, takve papirusine i ne služe ničemu osim održavanju Udbe na vječnom životu, pri čemu manipulatori i podlaci, najčešće povezani s tom firmom, vrše funkciju respiratora.
Dodatnu nevjerodostojnost te svoje smrdljive lektire razotkrio je – makar i ne htijući – sam Vrhovni Čitatelj, pojasnivši u jednoj naknadnoj izjavi kako je riječ o dokumentu koji “nije služben”, iako su ga “izradile hrvatske službe”, a navodno mu je donesen na uvid kao predsjedniku Republike. Ovdje već zastaje svaka pamet, jer priča o državniku kojemu tajne službe prinose neslužbene dokumente – a on ih službeno i halapljivo čita, pa se kasnije time još i hvali – prelazi u sferu iracionalnog.
Ali kad se već po crkvama u zemlji Hrvatskoj propovijeda da je papa Franjo osobno uvjeren u svetost blaženoga Alojzija Stepinca, zašto se i po našim novinama ne bi propovijedalo da je Ivo Josipović osobno uvjeren u svetost Tomislava Karamarka?! Neka nam to, eto, bude vijest!
Novi list, 01.09.2015.
Peščanik.net, 02.09.2015.
