O (jednoj drugačijoj) politici tela

I Contort yourself!

Postoji stara anegdota o džez-pank saksofonisti, Džejmsu Čensu (kasnije – Vajtu), jednom od rodonačelnika njujorškog no wave pokreta, koji se pobunio nakon što nije bio adekvatno plaćen za svirku u nekom klubu. Kad je vlasnik kluba dao mig telohraniteljima da ga izbace na ulicu, Čens se otrgnuo iz njihovog čvrstog stiska, zgrabio prvu flašu koja mu je dopala šaka i polomio je o zvučnik. Telohranitelji su zastali očekujući napad, ali on ju je samo okrenuo prema sebi i – zario duboko u sopstveni stomak. Ubedljiva logika ovog odgovora prevodi se kao: „Ne možeš ti mene da povrediš ni približno onoliko koliko ja sâm mogu da povredim sebe!“

U anegdoti kakvom je ja znam, nigde se ne pominje kako su telohranitelji reagovali na takav čin. Moguće je da ih je Čensova uvrnuta (contorted) logika prenula i zaustavila u njihovoj prvobitnoj nameri i da su mu ukazali pomoć, premda mi je daleko lakše da zamislim kako su, predani ulozi slepih izvršilaca tuđe volje, neometeni tim protestnim činom ekstremnog samopovređivanja, nesposobni koliko i nevoljni da uvide njegovu bogatu simboličku pozadinu, naprosto pokupili Čensa/Vajta odatle i onako krvavog ga izbacili pravo na ulicu, podsmevajući se ujedno njegovom bizarnom ludilu.

Contort yourself, buddy!

To, uostalom, nije nimalo čudno: Moć nema/ne želi da ima nimalo razumevanja za Nemoć i sve njene afektacije. Ona je (zdravo) brutalna, ohola i efikasna. Nemoć je (bolesno) samozagledana, posvećena sebi i nikom drugom, neurotična do koske, potpuno neproduktivna na društvenom nivou. Jezik Moći razumljiv je svima dok svaka Nemoć negoduje sopstvenim narečjem pa je i drug(ačij)oj Nemoći teško/nemoguće da je razume.

Prevaren, izmaltretiran i brutalno izbačen na vlažnu i hladnu njujoršku ulicu rasporenog stomaka i praznih džepova, dok se bolno grči i previja na pločniku, Džejms Čens je figura dostojna ljudske empatije i razumevanja, ali saosećanje ne stiže niotkuda. Samo poruga i bolna samoća. Lični čin tako ostaje zauvek zarobljen u domenu ličnog. Nemoć ne zanima nikoga izuzev onog kome pripada kao neotklonjiv usud, kao himera koju je dužan da vuče unaokolo i bori se s njom neprestano, kako zna i ume. Moć interesuje i intrigira one koji je vrše jednako koliko i one koji je trpe. U ljudskom društvu magnetizam Moći je samorazumljiv i ne zahteva dodatna objašnjenja.

II (Jedna drugačija) politika tela

U jednom razgovoru s Žilom Delezom iz 1972. godine, Mišel Fuko kaže: „Svuda gde postoji moć, ona se vrši. Niko, striktno govoreći, nema zvanično pravo na moć; a ipak ona je uvek usmeravana u određenom pravcu, tamo gde se neki ljudi nalaze s jedne strane a neki s druge. Često je teško precizno reći ko ima moć, ali je lako videti kome moć nedostaje.“ Delez ga dopunjuje: „Ne možemo zanemariti Rajhov poklič – mase nisu bile prevarene, u određenom trenutku one su stvarno želele fašistički režim! Postoje investicije želje koje oblikuju i distribuiraju moć…“

Utoliko, primećuju i slažu se i Fuko i Delez, nije neobično što je upravo kazneni sistem najjasniji simbol ljudskog društva, prostor „u kom se moć najjasnije percepira kao moć… jedino mesto na kom se moć manifestuje u svom ogoljenom stanju, u svom najekstremnijem obliku, i gde je opravdana kao moralna sila…“

„Ono što je fascinantno u vezi sa zatvorom je to da se moć, po prvi put, ne skriva niti maskira; ona se razotkriva kao tiranija koja je sprovedena do najsitnijih detalja…“ Nije takođe čudno ni to što naše „… škole liče na zatvore i (što su) fabrike njihova najbliža aproksimacija…“

Bolnice takođe, dodao bih. Mentalne ustanove pogotovo. A ne treba zaboraviti ni šoping-molove, hipermarkete i restorane brze hrane – sve te lepe, svetlucave kantine naše globalne zatvorske ustanove.

Pa, treba li se onda čuditi što se pod navedenim okolnostima politička borba onih najobespravljenijih tako često svodi na samožrtvovanje? U društvu koje u svojim osnovnim crtama ponajviše liči na zatvor, u svetu u kom sve što bismo da kažemo glasno i jasno ostaje zauvek neiskazano i suštinski neiskazivo, Telo jedino stoji daleko van domašaja dominantnih oblika moralnih regulacija. U momentima krajnjeg očajanja, ono se ispostavlja kao naše jedino oružje. A kada se (politička) borba vrši odlučnim napadom na sopstvenu dobrobit i zdravlje, ona predstavlja, ljudske pažnje vredan, akt očajničke hrabrosti.

Stoga su različiti oblici samopovređivanja – u rangu od zašivanja usta ili očiju, preko različitih vidova samomutilacije, do beskompromisnog štrajka glađu sa samo dva moguća ishoda: ispunjenja zahteva oko kojih je štrajk i započet ili neumitne smrti štrajkača – krajnji dometi jedne osobite, radikalne politike tela, koja pripada isključivo onima kojima je svako pravo na poštovanje brutalno oduzeto.

III 2007. Bauk kruži Srbijom – bauk štrajka glađu!

Srbija je zemlja-karikatura. U palanački samozadovoljnom društvu koje se bezbedno smestilo s druge strane iskrivljenog cirkuskog ogledala pa se odatle ponosno ceri ostatku sveta, već predugo ništa nije isto kao drugde. Sve je ovde iskrivljeno i budalasto. Kontortirano. Sve je neurotično, histerično, manično-depresivno. Ovde, čak i tako ozbiljan politički čin, poput štrajka glađu, uspeva da postane sopstvena parodija. „Štrajk glađu“. Zato i nemamo druge do da o njemu govorimo/pišemo isključivo pod navodnicima.

Prošla, 2007. godina, ostaće zapamćena po broju štrajkova glađu koji je povremeno dostizao razmere prave epidemije. Izveštaji o tome kako je neko negde otpočeo štrajk glađu tokom te istorijske i herojske godine doslovno nisu silazili s naših medija, a ritam kojim su se smenjivali bio je zabrinjavajuće brz. Taman bi jedan štrajkač odustao od protesta nakon samo par dana halabuke, silno iznenađen, čak šokiran „pogoršanjem zdravstvenog stanja“, a već bi drugi zauzeo njegovo mesto. „Štrajk glađu“ na srpski način, to je vrlo brzo postalo jasno kao dan, nije podrazumevao stepen odlučnosti i izdržljivosti neophodan za štrajk glađu bez navodnika, nesalomivu nepokolebljivost očajnika bez koje se, u takav vid protesta, nikada ne bi ni trebalo upuštati.

Tokom 2007. godine, u Srbiji se najradije gladovalo grupno, valjda nam je to ipak u krvi, sve te slave i venčanja i veseli ispraćaji u raznorazne vojske i ratove, a nekako mu tako valjda dođe i lakše, ima čovek barem s kim da popriča, ali ipak – individualni štrajkovi, poput onog Šešeljevog u zatvorskoj jedinici Ševeningen, privlačili su najviše pažnje. Ipak, dva se slučaja, oba u medijskom smislu isceđena kao limun, izdvajaju po tome što su ovaj su vid protesta napokon smestila pravo na onu stranu ozbiljnog ljudskog ponašanja. Sećate ih se sigurno. Takvo nešto se, ipak, ne zaboravlja.

Govorim, naravno, o „strogom postu do smrti“ vladike mileševskog, izvesnog Filareta, kao i o „štrajku glađu“ direktora beogradskog zoološkog vrta, Vuka Bojovića.

IV Pravoslavni cirkus vladike Filareta

Eh, da je sveti Patrik znao kakvo zaveštanje ostavlja za sobom!

Da su Mahatma Gandi ili britanske sufražetkinje ili, pak, Bobi Sends i drugi zarobljeni irski republikanci, politički zatvorenici u Turskoj, kao i mnogi, mnogi drugi, znali ko će se sve i iz kakvih bizarnih razloga dočepati ovog vida protesta i cinično ga obesmisliti, zgužvati kao nepotrebnu ambalažu i odbaciti, dva puta bi promislili pre no što bi se sami upustili u njega.

Kad je vladika mileševski, Filaret, otpočeo štrajk glađu na „granici“ između Srbije i Crne Gore, jer mu nije dozvoljeno da je pređe, on se u stvari nesvesno obratio problemu ograničene slobode kretanja koju svi građani Srbije već godinama bolno osećaju na sopstvenoj koži. Teofil Pančić je tad duhovito primetio kako konačno ima i nekakve sličnosti između vladike mileševskog, Filareta, i Nas.

„Naime“, rekao je Pančić, „moglo bi se reći da Filaret i ja imamo slične probleme. Filaret bi u Pljevlja, a ja bih u Pariz. E sad, niti može Filaret u Pljevlja, niti mogu ja u Pariz. Razlika je u tome što kada Filaret ne može u Pljevlja, onda se cela država zbog toga uzbuni, ustane, ministri se usprave na stražnje noge, dok kada ja ne mogu u Pariz, to se smatra sasvim normalnim.“

Zaustavljen na granici Crne Gore, bodyartist, poznat kao Filaret, postavio je šator negde blizu „granice“ dve „države“ i otpočeo svoj performans. Iskopniće, odlučio je, evo baš tu, na toj „granici“, sav pravoslavan, uzvišen i hristolik. Snagom bogočoveka srušiće stub ljudske taštine. Odgladovaće sve naše nepravde i skončati kao nevina žrtva jednog groznog sveta koji ne da čoveku ni do Pljevlja da dobaci. Kad – vraga, „podigli se ministri na stražnje noge“, što kaže Teofil, sve se oko nas uzbudilo u silnoj brizi za zdravstveno stanje ove ljudine s bradom belom kao sneg.

(Digresija: nevinost Filaretovog izraza frapantna je. Što se mene tiče, ja bih njegovu mitru, stihar, epitrahilj, narukvice, nadbedrenik, sakos, omofor i žezlo najradije zamenio daleko jednostavnijom i veselijom, crveno-belom uniformom Deda Mraza.)

Kako god da bilo, danima je vladika mileševski, Filaret, sedeo na toj pustopoljini, pod patetičnim šatorskim krilom i u svoj pravoslavni cirkus primao novinare, domaće i strane, kao i svoje političke prijatelje i istomišljenike, sve same moralne veličine našeg doba, poput Velje Ilića, već ovog ili onog radikala, ili Amfilohija Radovića, koji su se smenjivali tu danonoćno da mu odaju počast i iskažu podršku pa odlazili dalje, svojim poslom, namršteni, nadasve zabrinuti za njegovu dobrobit i zdravlje.

A na koncu – čist mućak. Filaretov štrajk glađu trajao je jedva desetak dana. Rezultat: ovaj ratnohuškački pop s kalašnjikovim o ramenu i dečjom lobanjom u okrvavljenim rukama, ovaj, nadasve lažni, Deda Mraz i još lažniji vladika, na kraju balade, bio je još bucmastiji i rumeniji nego na njenom početku.

Prevrćeš li se u grobu, o, izgladneli sveti Patriče!?!

V Zoološki vrt

Ali, ne lezi vraže. Nije se frka oko Filareta ni pošteno smirila kad je za njim druga gromada naše javne scene takođe odlučila da gandijevski odštrajkuje svoje, pa kud puklo da puklo. Reč je, naravno, o direktoru beogradskog Zoološkog vrta, Vuku Bojoviću, a razlog za njegov štrajk bio je, sigurno se sećate, visoko moralne prirode. Oni zlikovci iz gradske vlade odlučili su da uklone desetak kioska nelegalno postavljenih po tzv. Vrtu dobre nade, onom betonskom zatvoru u kom životinje preživljavaju pod zabrinjavajuće groznim uslovima, stešnjene u smrdljivim kavezima i obespravljene od elementarnog životinjskog dostojanstva dok se bogomdani direktor te ustanove već godinama raskalašno i svakodnevno šepuri po medijima, šireći talase mukle depresije po čitavoj Srbiji.

Što je, jasno, više nego dovoljan, krajnje legitiman, razlog da se stupi u „štrajk glađu“. I to, naravno, „do smrti“. A sve to na način krajnje karakterističan za Srbiju. Posprdno. Pod navodnicima.

Taj je „gladovao“ četrnaest dana, političari se opet „digli na stražnje noge“, tadašnji ministar bez portfelja, Dragan Đilas, posetio ga je čak u bolnici u kojoj je bio smešten tokom poslednjih pet dana „štrajka“, Bojović se s prosvetljenom patnjom osmehivao kamerama iz svog bolničkog ležaja, posle su se njih dvojica nešto domunđavali, pa su se kao dogovorili, niko ne zna tačno šta, ali očito je to bilo sasvim dovoljno da Mahatma… pardon, Vuk Bojović… odustane od daljeg protesta i od sutra ponovo otpočne onaj isti stari život dementnog intervjuisanja drugih „javnih“ ličnosti za kafanskim stolom u zamenu za besplatno iće i piće, koje nam već godinama bespoštedno podmeću na „Art“ televiziji…

Ah, sto mu gromova, opet ti navodnici!

VI Ein Hungerkünstler

Ali, eto, zemaljski dani teku i mi se već krećemo kroz varljivu 2008. godinu – još jednu u dugom nizu svih tih godina naših velikih gubitaka i sveukupne neizvesnosti. Ima li, zaista, ičega novog pod kapom nebeskom? Ne, sve se nekako vrti u krug. Eto, čak i rezervisti koji su ratovali na Kosovu 1998/1999. godine – ponovo – „štrajkuju glađu“. Traže penzije. Verovatno njihov zahtev ima nekakvog pravnog pa i logičkog osnova, premda lično ne mislim da bilo ko s imalo obraza treba da očekuje penziju za (voljno ili nevoljno) učešće u onoj tragičnoj svinjariji koja se tamo dole u to vreme događala. Ali, ne čini li vam se, uz sve saosećanje za sve nevolje tog načelno ojađenog i poniženog sveta, ne čini li vam se da je to, i takvo, histerično posezanje za jednim ozbiljnim i graničnim činom kakav je štrajk glađu ipak, u najmanju ruku, neodgovorno? Naročito kad znamo da je ovo već drugi put da ista grupa ljudi štrajkuje glađu oko istovetnih zahteva. Može li se, zaista, dvaput gladovati u vezi s istom stvari? Ima li to ikakvog smisla?

(Ima, naravno. U Srbiji.)

Osim toga, tim zjapećim neskladom koji se stvara između njihovog relativno legitimnog zahteva i drastičnog metoda kojim nameravaju da ga sprovedu u delo, oni jednopotezno i bahato obezvređuju i svoj zahtev i ovaj ekstremni vid političke borbe. Jer, štrajk glađu to i nije sve dok ostaje samo i jedino – „štrajk glađu“.

Bilo bi, naravno, krajnje tužno kad bi neko od njih preminuo zbog te proklete penzije a biće izuzetno neodgovorno i glupo kad se to ne bude dogodilo. A svi mi – i Štrajkači i Sistem i Posmatrači – već unapred, poučeni dosadašnjim iskustvom, dobro znamo da se to u stvari neće dogoditi.

I zato se pitam: čemu onda ta večita potreba za „ekstremizmom“? Čemu sve to egzibicionističko kreveljenje? Čemu sva halabuka, zaista? Čemu, kad je svima već unapred jasno da niste spremni da umrete?

I normalno da niste kad i sami dobro znate da onaj najbolji dobitak, koji uopšte možete da očekujete, smrti naprosto nije vredan. Ne, nikako nije vredan rizika te finalne ruke koja se – ako se igra vodi po svim pravilima – može odigrati samo jednom. I nikada više. Ruke za koju se ne opredeljuje bez krajnjeg razloga, one koja pripada samo onim najočajnijim među svim Očajnicima.

Vaše „štrajkovanje glađu“, gospodo, stoga ne može se smatrati izrazom krajnjeg očaja već snishodljivog konformiteta. Vi opštite sa Sistemom jezikom koji je obostrano razumljiv. Vi ne branite ljudsku savest i slobodu, u vašem gladovanju nema poezije, vi bedno licitirate neki sebičan sporazum, bavite se ukratko sopstvenim dupetom i zadovoljni ste čim možete da se vratite za sofru i nastavite da oblaporno satirete po tri obroka i dve užine dnevno. O noćnom krkanluku u mraku ispred frižidera da i ne govorimo. Lažnjaci, fejkeri – eto šta ste vi.

Postoji Kafkina priča za koju, valjda, znate (a možda i ne znate jer, čitate li vi uopšte išta?) koja se zove „Umetnik u gladovanju”. Napisana 1924. godine, ona govori o osobi opsednutoj istraživanjem krajnjih granica sopstvene fizičke izdržljivosti, o čoveku koji ima potpunu kontrolu nad iscrpljivanjem, o pravom Umetniku gladovanja koji i nema druge do da ide sve dalje i dalje, do samog kraja, da bi pred bednu smrt, zaboravljen, ismejan, nepriznat, bio primoran da prizna kako bi on, u stvari, vrlo rado živeo.

Samo kad bi mu prijalo makar jedno jelo ovog sveta.

(…)

Mislite o tome.

E-novine, 18.06.2008.

Peščanik.net, 26.06.2008.