Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

„Kako se piše diplomski rad“ Umberta Eka prvi put se pojavio u italijanskim knjižarama 1977. Eko, uvijek na igru spremni filozof i romanopisac poznat i po radovima iz semiotike, imao je praktičan razlog da napiše ovu knjigu. Sve do 1999. diplomski rad koji sadrži originalno istraživanje bio je obavezan za sve studente italijanskih fakulteta. Ako bi svoje misli na temu procesa pisanja diplomskog rada skupio na jednom mjestu, to bi ga spasilo od neprekidnog ponavljanja istih savjeta studentima. Od svog prvog izdanja, knjiga „Kako se piše diplomski rad“ imala je 23 izdanja u Italiji i prevedena je na 17 jezika. Sada je dostupna i na engleskom jeziku, u prevodu Katerine i Džefa Farine.

Mi u dijelu svijeta u kojem je engleski govorni jezik preživjeli smo decenije bez ove knjige. Zbog čega da se sada zamajavamo s njom? Eko je svoja uputstva napisao prije nastanka sveprisutnog word processinga i interneta. U knjizi se nalaze dugački pasusi posvećeni danas neobičnim tehnologijama poput pisanih bilješki i adresara, brižljivo odabranim strategijama o tome kako prevazići nedostatke i ograničenja lokalnih biblioteka. No, atraktivnost ove knjige i razlog zašto bi ona zainteresovala bilo koga ko u životu ne mora napisati ništa duže od obične elektronske poruke – nema nikakve veze sa strogim zahtijevima koji se postavljaju pred buduće diplomce. Umjesto toga, ona je u vezi sa onim što u Ekovoj rapsodijskoj i često veoma duhovitoj knjizi diplomski rad predstavlja: magičan proces samorealizacije i radoznalog uključenja u svijet koji se pred vama otvara u dvadesetim godinama života. „Vaš diplomski rad“, predskazuje Eko, „je kao prva ljubav: teško se zaboravlja“. Ovladavanjem protokolima i zahtijevima koje pred nas postavlja pisanje starog dobrog diplomskog rada, kako to Eko strastveno demonstrira, postajemo spremni za svijet izvan nas samih – svijet ideja i rasprava.

Ekova karijera definisana je željom da podijeli rijetke stvari kojima se bavi nauka sa širokom čitalačkom publikom. On je napisao roman („Ime ruže“) u kome je glavni tok radnje povezan sa književnom teorijom. Napisao je knjigu za djecu o atomima ulažući vlastiti prigovor savjesti njihovoj upotrebi u ratnoj mašineriji („Bomba i general“). „Kako se piše diplomski rad“ je knjiga koja studentima sa željom i poštovanjem za proces saznavanja pruža alat pomoću kojeg će biti u stanju stvoriti temeljit i smislen pisani rad. Na samom početku Eko kaže da je pravedno društvo ono gdje je svako sa istinskim ambicijama podržan od strane države, bez obzira na svoje porijeklo ili sredstva kojima raspolaže.

Eko uči studente vještinama kontinuiranog istraživanja i nagradama koje nam ono pruža, nijansama skiciranja plana, različitim sistemima za upoređivanje istraživačkih bilješki, šta činiti ako vam se učini da je neko već prošao vašim putem. On daje mnoštvo različitih strategija za uspostavljanje centra i periferije projekta, a objašnjava i filozofske aspekte originalnosti i atribucije. „Radite na savremenom autoru kao da je antički, a na antičkom kao da je savremen“, mudro savjetuje Eko. „Biće vami zabavnije i napisaćete bolji rad“.

Neki aspekti Ekovog „staromodnog“ pristupa danas se čine korisnijim nego ikad: on preporučuje, na primjer, sistem indeksiranih kartica koje se mogu posložiti tako da se ispitaju potencijalne trajektorije projekta. Ovakvi momenti čine da se knjiga „Kako se piše diplomski rad“ doživljava kao priručnik instrukcija za pronalaženje centralne tačke u eri poplave informacija koja izaziva vrtoglavicu. Uzmite Ekovo upozorenje u vezi sa takozvanim alibijem fotokopija: „Student fotokopira na stotine stranica i odnosi ih kući, a fizički rad koji utroši na to daje mu osjećaj posjedništva nad svojim radom. Vlasništvo nad fotokopijama pošteđuje ga od čitanja istih. Ovo takoreći vrtoglavo skupljanje papira, neokapitalizam primijenjen na informacije, dešava se mnogima“. Mnogi od nas danas pate od ubrzane verzije ove pojave, dok bez ikakvog napora sakupljamo bookmarkse ili tekstove na Instapaperu, zadovoljeni našim stremljenjem da nagomilavamo ove nove informacije, iako nismo sigurni da ćemo ikad naći vremena da se njima i pozabavimo.

Najzanimljiviji aspekt Ekove knjige je kako on zamišlja zajednicu koja nastaje kao rezultat svakog poštenog intelektualnog poduhvata. U pitanju je učešće u razmeni mišljenja koje nadilazi vrijeme i prostor, razlike u godinama i hijerarhiju. On upozorava studente da se ne izgube u zečjoj rupi narcizma: niste vi „nasamareni genije“ samo zato što se neko drugi pojavio sa istom listom istraživačkih pitanja kao i vi. „Morate prevazići bilo kakav stid i razgovarati s bibliotekarom“, piše on, „jer vam on može ponuditi pouzdane savjete koji će vam uštediti mnogo vremena. Morate pretpostaviti da je bibliotekar (ako nije preopterećen ili neurotičan) srećan kad vam može pokazati dvije stvari: kvalitet svoje memorije i erudicije i bogatstvo njegove biblioteke, posebno ako je ona mala. Što je biblioteka izolovanija i više zanemarena, bibliotekari su više obuzeti tugom zbog njenog potcjenjivanja“.

Eko je u stanju da uhvati taj bazični set iskustava i neuroza poznatih svakome ko je ikada pisao tezu, od pronalaženja mentora („Kako da izbjegnete da budete iskorišćeni od strane mentora“) do epizoda u kojima se morate izboriti sa sumnjom u samog sebe. Proces pisanja diplomskog rada je zbog svega toga formativno iskustvo. Kada jednom sve ono što ste naučili na fakultetu ostane u prošlosti – kad nabasate na staru bilježnicu i upitate se na što ste trošili svoje vrijeme, jer se ne sjećate ničega sa predmeta o postmodernizmu koji ste imali na poslednjoj godini studija, sam diplomski rad je ono što ostaje, pružajući vam naučnu osnovu kojom ste nekad vladali i koju nastavljate braniti, decenijama kasnije, u kafanskim opservacijama o kasnom Fokneru ili Hotelingovom efektu.

U svom predgovoru Ekovoj knjizi, Frančesko Erspamer tvrdi da ona u sebi sadrži „samu srž humanističkih nauka“. Sigurno je da za tekuću krizu humanističkih nauka treba da zahvalimo i djelimično loše urađenom poslu njenog objašnjenja sebe same i opravdanju njenog postajanja. Dok kritičari napadaju previsoke troškove i moguću beskorisnost ovih studija – i u vremenima kad se sve što zahtijeva više od nekoliko minuta površnog čitanja naziva „preopširnim“ – razumljivo je da posvećivanje nečijih bezbrižnih dvadesetih pisanju diplomskog rada može izgledati kao dangubljenje, neobično staromodno, možda čak i sebično. I kako se visoko obrazovanje povija pred logikom potrošnje i tržišnih vještina, otrcane fraze o potrazi za znanjem zbog znanja samog, mogu opravdano zvučati blesavo. Čak i iz perspektive fakultetske birokratije, diplomski rad je koristan prevenstveno kao sredstvo ocjenjivanja, mjerilo postignuća studenta koje je čitljivo i mjerljivo. Ono je takođe i dokaz roditeljima da je vaš student nešto postigao u životu.

Međutim, „Kako se piše diplomski rad“ je mnogo više od zbirke saveta za studente. Priručnici za pisanje i istraživanje kao što su „Elementi stila“ (The Elements of Style) i „Istraživački zanat“ (The Craft of Research) nude nam viziju našeg boljeg ja. Oni su strogi i iscrpni, prepuni protokola i standarda koji nam se mogu učiniti pretencioznim i čudnim. Usvajanje ovih pravila, tvrdi Eko, omogućava nam ulazak u univerzum istinske argumentacije i diskusija. „Kako se piše diplomski rad“, dakle, ne govori samo o ispunjenju zahtijeva za dobijanje diplome. Ona takođe govori i o uključivanju različitosti i okušavanju na projektu koji je naizgled nemoguć, skromno računajući na to „da od svakoga možemo ponešto naučiti“. Ona modelira neku vrstu samoaktuelizacije, vjere u integritet sopstvenog iskaza.

Napisani rad je investicija sa neizvjesnim dobitkom, uglavnom zato što su oni njegovi aspekti koji su u stanju da nam promijene život povezani sa samim procesom pisanja. Možda je to poslednja prilika da vaše najluđe ideje budu ozbiljno shvaćene. Svako zaslužuje da to doživi. Ovo je naročito tačno ako se uzmu u obzir istraživanja o relativno malom broju studentkinja i obojenih ljudi koji se odlučuju za nestandardne teme. Za ove studente dio izazova je da sami sebe shvate dovoljno ozbiljno da potraže mentorstvo za teme koje im se čine predaleke i da se usude da skrenu sa zacrtanog puta.

Vrijedi razmisliti i o Ekovoj evokaciji „pravednog društva“. Tu je diplomski rad povezan sa otvorenošću uma i užitkom s kojim pozdravljamo svaki novi dan. Tu se radi o posvećivanju zadatku koji se čini velik i nerješiv. Na kraju se nećete sjećati ničega do onih poslednjih cjelonoćnih učenja, nezgrapne, samo nekolicini znane šale o stranici sa zahvalama koju će pročitati samo četiri osobe, i neugodne fotografije sa vašim mentorom na dodjeli diploma. Sve što na kraju ostaje može biti onaj trenutak u kojem predajete svoj diplomski rad nekome u studentskoj službi i potom izlazite u skoro pa ljetno popodne ispunjeno mogućnostima. Nezaboravno iskustvo.

Hua Hsiu, The New Yorker, 06.04.2015.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 25.05.2019.

TEMA – RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

TEMA – PLAGIJATI