Utočište besmisla

 
Uz premijeru predstave Srpska trilogija, u režiji Slavenka Saletovića, i opasnu malograđansku matricu kojoj svjedočimo uz recentne, ‘patriotske’ predstave Narodnog pozorišta u Beogradu.

 
U godini pred obilježavanje stote godišnjice od početka Prvog svjetskog rata, kada se u javnosti ponovno otvaraju teme uzroka i posljedica Velikog rata, Narodno pozorište u Beogradu obilježilo je dan osnivanja, 22. novembar. Ova dva događaja dovodim u vezu silom prilika, budući da je u povodu dana osnivanja Narodno pozorište upriličilo izvedbu predstave Srpska trilogija, prema romanu Stevana Jakovljevića i u režiji Slavenka Saletovića, koja za temu uzima boravak srpskih vojnika na Solunskom frontu, pred kraj rata. Odmah na početku ove kritike želim naglasiti da je riječ o sramotnom igrokazu koji slijedi poetiku državotvornog i anakronog Konstantina, dakle o predstavi popularizirajuće naravi koja jedinu svrhu nalazi u samosvojnoj zloupotrebi povijesti u dnevno političke (čitaj patriotske) svrhe.

Kič u umjetnosti oduvijek je bio odraz kreativne nemoći, efekat prikazanog bio je važniji od esencije prikazanog onda kada je umjetnost zadovoljavala želje palanke, kada je podilazila malogađanskom načelu. Kada je riječ o teatru, u suvremenoj teoriji problematiziranja reprezentacije, bezidejno je teatarsku igru svoditi na priču. Teoretičar umjetnosti Samuel Weber zaključuje: „teatar se ne može usporediti s ‘pričom’: teatar je obično ono što se ne može ispričati, događaj koji izmiče mogućim narativizacijama“. Ta pukotina u interpretativnoj razini teatarske reprezentacije ključno je mjesto na kazališnoj sceni, u dramaturškom smislu riječ je o onome što Benjamin naziva navođenjem teksta. Drugim riječima, pravocrtna i bezizražajna priča danas u teatru ne znači ništa više od školske recitacije pred prepunom salom zadivljenih roditeljima koji aplaudiraju svojoj djeci.

Izvedba predstave Srpska trilogija razotkrila je anakronost našega teatra, preopterećenoga mitovima i narativima srčanog patriotizma, i u isto vrijeme tako neosjetljivog na socijalnu tematiku ili nedavnu ratnu prošlost. Ta restriktivna i prisilna funkcija (Foucault) koju je prigrlio naš teatar u posljednje vrijeme označuje suštinsko udaljavanje kazališta od potrebne reakcije na društveni momenat koji ga okružuje, udaljuje njegov kritički potencijal vindikativnim metodama upiranja prsta u nedovoljno osvješteno građanstvo nespremno da shvati svoju tužnu sudbinu vječnog vapaja nad srpskom sudbinom. Predstava, dakle, ne problematizira moguće implikacije na temu ratnih žrtava i stradalih vojnika, ratnih strahota i svjetske klaonice koja u smrt nosi milijune ljudi, već pred gledateljima razoružava vlastite frustracije vjekovne urote protiv srpskog naroda koji, da podsjetimo na riječi Dobrice Ćosića, ima više dobitaka u ratu nego li u miru (adaptator teksta Slavko Milanović napisao je u uvodnom tekstu za predstavu da se nada da će Srpska trilogija potaknuti mlade da se upoznaju sa stradanjem i preporodom srpske vojske!).

Scena je pretvorena u rov na Solunskom frontu, scenografija je posložila sve ratne momente, kostimi su dati u stilu osobenosti svakog lika na sceni, dok je glazba previše napadna i podređena herojskoj tematici. Tako su svi likovi, u kolopletu vojnika i zapovjednika koji jadikuju nad srpskom sudbinom, tek nerazrađene skice dostojne današnjih bezidejnih promotora patriotizma bez ijedne ideološke ograde. Riječ je o karikaturalnom pristupu likovima što predstavi daje hladan ton, bezidejnu sadržajnost u kojoj nema mjesta za bilo kakav dublji i sveobuhvatniji dekonstruktivi postupak u razgradnji mita o srpskoj stoljetnoj ugroženosti. Stoga, glumci nisu mogli dati puno. Ivan Bosiljčić kao potporučnik Stevan ima puno od otresitog stava jednog ratnog zapovjednika ali njegova je pojavnost na sceni karikaturalna jer ne iznalazi dublje motivacijsko opravdanje u izvedbi svoje uloge. Vuk Kostić, pak, kao po običaju gubi se između hladnoće u pojavi i nedovoljno jasne dikcije na sceni, dok Milenko Pavlov igra na kartu duhovitosti. Sasvim bezidejno, neartikulirano, s velikom dozom afektacije nastupaju u ulozi vojnika sa fronte i drugi glumci čije se uloge kreću u praznom hodu nesnalažljivosti i, uslijed manjka redateljske predvidivosti, grubog karikiranja. Sve to ostavlja dojam nedovoljne uvjerljivosti, glume koja na sceni ima iritantan, napadački ton zbog svoje pretjerane konvencionalnosti i vaporozne geste, glume koja ne umije, i ne smije, igrati po rubu zacrtane i predvidive normativnosti.

Sve recentne predstave, koje smo u protekloj godini gledali u Narodnom pozorištu, ostajale su na razini incidenta. Pisao sam o mnogima, pa se za ovu priliku valja usredotočiti na predstave grube banalizacije kazališne scene u povijesnom ključu (Konstantin, Njegoš nebom osijan, Srpska trilogija) i, tom prilikom, podsjetiti na sramotnu reviju udvorica koju smo mogli vidjeti na premijeri milijunski skupe predstave Konstantin koju sam u Zarezu ocijenio kao prekrajanje suštine umjetničkog djela i njegove kritičke pozicije u društvu, kao patriotizam doveden do “nihilističkog realizma”. Zašto se otvoreno, jasno i glasno, nakon toliko promašaja ne kaže da je teatar u središnjoj institucionalnoj kući u Srbiji postao bolno anakron, bez socijalne osjetljivosti i društvenog angažmana, gdje je mogućnost problematizirajuće izvedbe utišana kukakvičlukom? Više puta sam ponovio, i valja naglasiti još jednom, da je riječ o prizorištu banalnosti čija se potentnost hrani izvedbenim trikom, izvan pojmovnosti o tezi da se umjetnost gradi i razvija kroz stalno povećavanje mogućnosti reprezentacijskih shema, a ne kroz afirmaciju patriotskog kiča.

Srpska trilogija nema baš previše veze s današnjim kazališnim trenutkom, prije se radi o izvedbi koja zadovoljava odabranu političku elitu (sličnu je svetkovinu potpisnik ovih redova gledao i prije nekoliko nedjelja u povodu 200 godina od Njegoševa rođenja u predstavi Njegoš nebom osijan, čija se izvedba zasnivala na uvodnoj zdravici Matije Bećkovića i režijskim vježbama iz patriotizma Ivane Žigon uz koreografski sramotnu smotru neinventivnog plesa). Znam samo dvije stvari. Ponajprije, ovako sramotan igrokaz u svakoj kritičkoj zajednici bio bi predmetom podsmjeha, čak mislim da nešto ovako besmisleno nikada ne bi mogli vidjeti na sceni bilo kojega europskog kazališta. Nadalje, patriotska umjetnost u Srbiji zauzima primat. To nema nikakve veze s novim ministrom kulture, niti smjenom jednog od savjetnika ministra koji se nekoć zalagao za kulturni ustanak, već više s našom bojažljivom šutnjom koja spava dubokim snom u patriotskom grču prepunom mitova. I dok se sasvim blizu nas vrši iskopavanje najveće masovne grobnice poslije Drugog svjetskog rata na tlu Europe, u isto vrijeme, nacionalni teatar u Srbiji slavi smrt kao herojstvo u odbrani jednog napaćenog naroda i na taj način, sasvim sigurno, postaje utočište besmisla i opasne revizije.

 
Peščanik.net, 29.11.2013.