Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

„Zaista zbog ovog ali i prošlogodišnjeg gesta dugujemo veliku zahvalnost predsedniku Vučiću“. To je izjavio Viktor Jelenić, predsednik Vaterpolo saveza Srbije, nakon sastanka sa Aleksandrom Vučićem, na kojem je predsednik savezu i klubovima obećao značajnu finansijsku pomoć.

Nameće se pitanje, šta misli Viktor Jelenić, odakle stižu te pare koje će on i njegovi dobiti? Da li će Vučić te pare dati iz sopstvenog džepa? Niko nije toliko naivan, ni Jelenić, a još manje Vučić. Bio bi onda red, nalaže to osnovno pravilo pristojnosti, da se Jelenić zahvalio pre svega građanima Srbije, jer će njihove pare uzeti. A mogao je isto da učini i Vučić, jer i on zna da za tu pomoć vaterpolistima neće odvojiti od svojih usta.

Ako je prethodno pitanje još i imalo smisla – mada je i ono više retoričko nego stvarno – onda je pitanje zašto Vučić radi poslove koji uopšte nisu u njegovoj nadležnosti, postalo sasvim deplasirano. Jednostavno, nema te pravne norme, nema tog zakona ni tog ustava koji njega može da zaustavi i ograniči. Ako usput nekog zgazi, kao sad ministra sporta, slavnog vaterpolistu Vanju Udovičića – šta da se radi. A uostalom, on „i nije Srbin“.

Još je Jelenić rekao: „Da ne bude zabune, tačno će se znati na šta se sredstva odnose. Klubovi će potpisati ugovor sa Savezom, pravdaće sredstva koja će biti namenska, za igrače, trenere, putovanja… Neće biti bacanja u bunar i Savez i ja kao predsednik smo garant namenskog trošenja sredstava“.

Eto ti sad – dodatna administracija. Klubovi koji će dobiti pare, 23 muška i šest ženskih, slaće (finansijske) izveštaje u VSS. Već vidim predsednika kako do kasno u noć pod stonom lampom prebira po računima, sabira i oduzima. Pa šalje inspekcije u klubove da proveri, ispita, dopuni. Glupost, naravno. Tu kontrolu odmah možete da okačite mačku o rep. Zna se kako se uređuje i kontroliše poslovanje. Mislim, postoje zakoni koji to regulišu. Ali nećemo se valjda zakona držati kao pijan plota. A ako je predsedniku države do zakona kao do lanjskog snega, što da ostali, niži predsednici, budu drugačiji.

Tako se predsednik ponovo obreo u svojoj omiljenoj ulozi. Uzima od siromašnih i daje bogatima. Vrhunski, profesionalni sport treba da finansiraju oni koji na njemu, posredno ili neposredno, zarađuju: bivši igrači koji su zahvaljujući sportu postali milioneri, sportski menadžeri, biznismeni. Naravno, ako žele mogu i da finansiraju izgradnju terena, pa i bazena, za decu i omladinu pre svega, ali koji bi bili neka vrsta opšteg dobra. Umesto toga, međutim, ovde čitavo društvo finansira jednu relativno usku, bolje stojeću društvenu grupu. Koja na taj način stiče još veće bogatstvo.

Mada, verovatno vaterpolisti rezonuju – i s pravom, mora se reći – ako mogu fudbaleri, koji imaju mnogo više para a manje uspeha od nas, da dobiju nacionalni stadion što ne možemo mi nacionalni bazen. I, evo, dobili su ga. I to je Vučić obećao Jeleniću. Samo se još ne zna gde će da bude. Da li negde na Novom Beogradu ili u okviru onog mega kompleksa oko nacionalnog fudbalskog stadiona. A mogla bi usput tu da sa izgradi i jedna atletska dvorana. Pa za male sportove… Vesiću, šalio sam se.

Kad vidi šta je sve dobio, možda Viktor Jelenić misli da se dobro prodao. Jer nije on iz Vučićevog kabineta mogao da izađe uspravno kao što je ušao. U koverti ga je, pored čeka, čekala pristupnica: „Moram da kažem i da Savez podržava mere grada prema SC ‘Milan Gale Muškatirović’, jer je u interesu i građana i sportista“, jeknuo je, i kleknuo Jelenić.

Zbilja, kako je to otimačina „u interesu građana i sportista“? Odnosno, ako je dobra, onda neka svi otimaju ono što im se sviđa.

To je zapravo ključna poruka koju su građanima Srbije posle sastanka poslala dva predsednika, Aleksandar Vučić i Viktor Jelenić.

Peščanik.net, 07.08.2019.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)