Foto: Predrag Trokicić u Zemunu

Foto: Predrag Trokicić u Zemunu

Poslednje četiri godine u Njujorku sam uglavnom bio sam i najmanje 400 puta sam sâm izašao na večeru, pa mi to daje pravo na mišljenje o tome kako najbolje organizovati takve izlaske i o tome šta nam oni otkrivaju o svetu u kome živimo. Nedavno sam pročitao da je to grad sa najvećim brojem mesta u restoranima rezervisanih za goste samce. To nije slučajno i čini mi se da taj broj u poslednje vreme raste.

Šta su prednosti izlaska na večeru bez društva? Prvo, one očigledne: možete sami odlučiti kada i gde ćete izaći; ne morate da razmišljate o tome kako ćete podeliti račun; možete da ostanete koliko god želite. Takođe, dosta ćete naučiti o ljudima sa kojima živite. U svakodnevnom životu smo previše zauzeti da bismo obratili pažnju na okruženje: podzemna železnica, radno mesto, kolege, prijatelji približno istih godina, to je sve što poznajemo. Kada večerate sami, nemate šta da radite osim da posmatrate ljude oko sebe i slušate njihove razgovore. Primećujete njihov govor tela, koliko im je ugodno ili neugodno u društvu u kome se nalaze, da li muškarci zaista pričaju više nego žene, ko se hvali, a ko ćuti, ko na kraju plaća račun. Čujete njihove razgovore: pritužbe na posao, planove, političke stavove, ljubavne jade. Postoje i negativne prednosti: ne morate da trpite dosadne sabesednike ili da se pretvarate da vas zanimaju teme za koje nemate interesovanja.

Šta su nedostaci? Ta saznanja su uvek fragmentarna i posredovana. Saznajete ponešto, ali ne iz direktnog izlaganja o događajima, već iz delića razgovora koje čujete usput i moguće je da ih niste dobro razumeli. Tako nećete upoznati nove ljude, a oni koje srećete (barmeni) nalaze se tu po službenoj dužnosti i plaćeni su da vas slušaju i služe.

Pitate se šta nam takvi izlasci mogu reći o načinu na koji živimo? Verujem (prilično neoriginalno) da je život u jednočlanom domaćinstvu posledica raspada tradicionalne porodice i veza u zajednici. Tom trendu doprinosi pokretljivost radne snage i podstiču ga viši dohoci. Ipak, rekao bih da u načelu ne primećujemo koliko mu doprinose hiperkompeticija i sve izraženija komodifikacija naših života.

Hiperkompeticija postavlja visoke zahteve u pogledu vremena i energije. Kako se uvećava broj ljudi sa kojima se nadmećemo, ne samo da imamo sve manje vremena, već postajemo i svesniji da svaki čin, svaka reč, svaki komentar moraju biti dobro odmereni i kontrolisani da jednoga dana ne bi bili upotrebljeni protiv nas. Samoća je dobrodošao trenutak opuštanja i odmora od pritiska da se prikažemo u najboljem svetlu i projektujemo sliku koju zahteva naš javni ili poslovni život.

Intenziviranje komodifikacije znači da veliki delovi našeg ličnog prostora i privatnih projekata postaju potencijalni generator prihoda. Rođendanske zabave, proslave jubileja, izlazak u pozorište, sve su to prilike za susrete sa ljudima koji bi mogli biti korisni kao deo naše socijalne mreže. (Muzeji otvoreno reklamiraju otvaranja izložbi kao prilike za povezivanje.) Naši „mrtvi kapitali“, privatno vreme i kuće, postaju mogućnost za komercijalizaciju: možemo taksirati svojim kolima ili iznajmljivati stan za novac.

Da li je život u kome se ljudi „sami kuglaju“, sami jedu, sami vežbaju, sami odlaze na koncerte i sami žive naš konačni cilj? Rekao bih da jeste. Prosečna veličina domaćinstva opada sa rastom dohotka. Ne samo da bogatije zemlje imaju niže (ili negativne) stope rasta stanovništva, već su im i domaćinstva manja. Konačni cilj je da živimo u svetu u kome će svako domaćinstvo činiti jedna osoba. Danska, Norveška i Nemačka su taj cilj gotovo ostvarile: prosečna veličina njihovih domaćinstava je 2,2 (Senegal i Mali imaju prosečna domaćinstva sa 9,1 i 9,5 članova). Japan ostvaruje viziju društva ultrakompeticije i usamljenosti.

Ne treba da nas iznenađuju takvi ishodi. Život u zajednici sa drugima uvek je imao određene ekonomske prednosti: troškovi su manji kada se podele; deca su nam potrebna da nam pomažu u starosti, a supružnici da plaćaju deo računa. Ali sa rastom prihoda i udela radno angažovanog stanovništva možemo priuštiti sebi skuplje komunalije i osigurati prijatnu starost u udobnom staračkom domu (kakve danas svuda reklamiraju). Naša deca (ako ih imamo) nalaziće se previše daleko, tamo gde ih odnesu hiperkompeticija i ponuda poslova, da bi se starala o nama.

Biti sam, to je naša želja ali i odgovor na svet kompeticije, komodifikacije i rastućeg dohotka. To novi svet u nastanku ne čini distopijom. Biće to Utopija, ali sa neobičnim obrtom:

„To neće biti planetarni koncentracioni logor, jer u njemu neće biti zverstava. Neće izgledati umobolno, jer će sve biti uređeno, a sjaj metala i stakla će sakriti sve tragove ljudskih strasti. Nećemo imati šta da izgubimo, niti dobijemo. Naši najdublji instinkti i najskrivenije strasti biće analizirani, publikovani i eksploatisani. Nagrada će biti ispunjenje svih želja. A najveći luksuz u tom društvu tehničke nužnosti biće bonus bespredmetnog revolta i osmeha pokornosti“ (Jacques Ellul, Tehnološko društvo, 1954).

Global Inequality, 02.11.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 11.11.2017.