Povodom zabrane filma Klip

Baš kao što je Tomislav Nikolić i najavio prilikom svoje prve posete Rusiji u svojstvu novoizabranog predsednika Srbije, interes srpskih političara za ruski novac, rusko partnerstvo na svim poljima “progresivno” je počeo da raste. Mlađan Dinkić se okomio na ruskih 800 miliona dolara kredita, Aleksandar Vučić na saradnju u oblasti namenske industrije. Svi zajedno na famozni Južni tok, a Politika na feljtone o Rusima i Srbima. Naposletku, ruski ambasador Konuzin je konačno prodisao punim plućima u Beogradu. Krenuo je da obilazi razne institucije i prijeme i da, kao što je red, obećava rusku pomoć. Ivan Kostić, predstavnik Dveri, nedavno je boravio u edukativnom kampu “Seliger”, gde se okupljaju predstavnici pokreta NAŠI ali i budući ruski lideri da bi, kako kažu, “diskutovali o politici, ekonomiji, umetnosti, književnosti i kulturi”. Ali i o Putinu, naravno u njegovom prisustvu, jer on obavezno nastupa kao epifanija vrhovnog načela ovog foruma. Dverjanin Kostić je iskoristio priliku i pitao Putina šta misli o budućnosti Srbije. Putin se pitijski osmehnuo i rekao “da postoji velika duhovna bliskost između ruskog i srpskog naroda kroz vekove i istakao da je Srbija prelepa zemlja sa veoma interesantnom i velikom kulturom, i veoma komlikovane sudbine…”. „Imaćemo veliku budućnost“, dodao je on: „U to uopšte ne sumnjam“. Ako je suditi na osnovu rada nove Vlade, „velika budućnost“ je već počela što se može videti u svim segmentima društvenog života Srbije. U tom smislu, zanimljiva je javna podrška kažnjavanju članica pank benda „Pussy Riot“ kao i oduševljeni prijem vesti o zabrani distribucije filma „Klip“ Maje Miloš u Rusiji. Oba ova slučaja imaju zajednički imenitelj u ruskom shvatanju „javnog morala i zdravlja dece“ i nikako se ne bi smeli posmatrati izvan seligerovskih debata na kojima se edukuje omladina, kao ni slučajnih spojeva velikih bilborda Putina i patrijarha Kirila koji se u danima održavanja kampa mogu naći u šumama na obali jezera u Tverskoj oblasti. Na istoj toj kamperskoj ruti, mogu se naći i karikature aktivistkinje i humanistkinje Ljudmile Aleksejevne, koja je na njima označena kao peta kolona, ukrašena svastikom.

Pečat preko „j“

Društveno angažovani film „Klip“ Maje Miloš izazivao je negodovanja u srpskoj štampi kao i na internet forumima još pre nego što je došlo do aktiviranja ruske cenzure. Pre svih je to pokrenuo list Kurir, koji je po sistemu „pa zar se ovakve stvari plaćaju novcem srpskih poreznika“, započeo kampanju protiv odlazećeg Ministarstva kulture koje je ovaj film ranije uvrstilo u projekte za sufinansiranje. Novinari Kurira su se sablažnjavali nad scenama u kojima se „jasno vide muški i ženski polni organi“, čak su objavili transkripte „problematičnih“ fragmenata iz filma u kojima se upotrebljava strašna reč na „j“ kako bi animirali širu društvenu javnost na protest protiv ovakvog vida umetnosti u Srbiji. Ostatak medija se prilično dobro držao sve dok iz Rusije nije stigla recenzija sa pečatom cenzora, kojim je označena zabrana bioskopske distribucije Klipa najpre samo do kraja leta, a potom i trajno. Reklo bi se, slično modelu po kojem je na sto godina zabranjeno organizovanje Prajda u Moskvi. Zaista, zašto bi se gubila dragocena energija državnog aparata u raspravi sa LGBT aktivistima svake godine u isto vreme kada je mnogo jednostavnije i ekonomičnije to rešiti na duži rok – od jednog veka. U isto vreme tekao je i sudski proces članicama pank benda „Pussy Riot“, koje su svoj bunt protiv Putina i spajanja države i crkve izrazile u samom centru ruske političke moći – Hramu Hrista Spasitelja. Pošto im je izrečena kazna na po dve godine, optužnica je proširena i na ostale članice benda, dok je u javnost iznesen nalaz sudskih veštaka po kom članica benda Nadežda Tolokonikova „pati od poremećaja ličnosti, jer je tvrdoglava i insistira na sopstvenom mišljenju”. I autorka filma Klip takođe insistira na svom stavu „da treba pokrenuti diskusiju o problemima mladih, a ne da te probleme guramo ispod tepiha”. Politika je, prateći ruske reakcije iz dana u dan, pomerila ovu temu sa problema mladih u srpskom društvu na problem zloupotrebe maloletnika u filmu Maje Miloš (tekst: „Kad tinejdžerka postane porno-zvezda“), na čemu je Kurir već ranije insistirao. Ovakvo čitanje filma zagovara upravo mehanizam cenzure kakav se praktikuje u Rusiji danas, koji pored političkog zahteva da se neki delovi igranog filmskog materijala, performansa ili demonstracije izbrišu, ide sve do nivoa ideološke netrpeljivosti kada se autori i akteri proglašavaju poremećenim i bolesnim delovima društva. Slično onom postupku kojim se difamira ličnost Ljudmile Aleksejevne, dok se s druge strane fotografija devojke u uniformi s mitraljezom, ispred ruske zastave, podiže na nivo ikone nove Rusije (Seliger 2011).

Klipovi u ruskim točkovima

Kamp Seliger je nastao 2005. kao rekacije na narandžastu revoluciju u Ukrajini godinu dana ranije. Tada je to bio samo kamp za obuku mladih iz formacije NAŠI, koja će uz veliku podršku države, ovo mesto pretvoriti u forum emitovanja nacionalno-patriotskih vrednosti Putinove Rusije. U poslednje dve godine, Seliger je počeo da se otvara i za kampere iz sveta. Politika je u martu 2011. pozvala mlade iz Srbije da se prijave na Seliger koji je pored ruske invencije počeo da uvodi teme iz civilnog društva, prava mladih, politike, biznisa, (državne) umetnosti, ali iz ruske perspektive. Taj ideološki amalgam bi trebalo da formira novu generaciju političara koji će nastaviti ono što je Vladimir Vladimirovič postavio kao temelj. U tom sistemu nema mesta za individualno mišljenje, niti za kritiku, angažovanu umetnost ili za ljudske slobode. Budi se uz himnu i misli na ćirilici. Poželjan je indvidualni napor, ali samo onaj koji je usmeren ka afirmaciji kolektivnih vrednosti. Svaki klip u takvim točkovima mora biti smrvljen. U Srbiji je ovakva ideologija dobrodošla, naročito sada kada srca naprednjaka i socijalista miloševićevskog tipa biju u ritmu Kaljinke. Dok se menja vlast u gradovima Srbije, događa se i jedna tihi proces koji otvara vrata za mlade političare, zadivljene idejama Seligera. Radi se o kadrovima Dveri i SNP NAŠI. Poslednja vest glasi da je predstavnik SNP NAŠI Ivan Ivanović, koji je dobio mandat na listi Nove Srbije, ušao u vladajuću većinu u Aranđelovcu. On je najavio da će se nakon konsolidovanja nove vlasti založiti da Aranđelovac dobije ulicu Ratka Mladića kao i da će se i dalje boriti protiv nastupa „Peščanika“ u tom gradu. Dveri su s druge strane, nakon skandala, uputile jasnu podršku novom ministru kulture Bratislavu Petkoviću, koji je u međuvremenu postao „ministar svih tendencija“. Zračenje Seligera je dalekosežno i za Srbiju magnetično. No na sreću, postoji i Antiseliger, koji se takođe odvija u jednoj šumi, mnogo bliže Moskvi. Deca Putina polaznike ovog aktivističkog centra zovu neprijateljima Rusije dok nezavisne medije zovu stranim agentima. Da njih nema, filmovi poput Klipa ne bi mogli da budu prikazani ni na retkim festivalima u toj zemlji, a borba za elementarne slobode izgubila bi svaki smisao u vreme narastajuće represije.

Peščanik.net, 30.08.2012.

Srodni linkovi:

Peščanik – Naša deca u Sibiru

The New Yorker – Russia’s Nationalist Summer Camp


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)