Sva legalna ubistva nastaju tako što se u ime samog jezika čovjeku uskraćuje pravo na njegov vlastiti jezik, kaže Bart (Bart, 1976). Obimnom literaturom isto potvrđuje i dijahronijska lingvistika, počevši još od renesansnih teorija pa sve do studija savremenih geolingvista. Upravo geolingvistika, donoseći primjere iz cijelog svijeta, i iz različitih vremenskih epoha, jasno pokazuje koliko je svaka strka oko jezika, ili u našem slučaju imena jezika, ustvari politička, a ne primarno lingvistička. Štaviše, ona najčešće uopće nije lingvistička. Zato je svaka lingvistička teorija, u slučaju kad je bila ancila ideologije, završila u sunovratu. Drugačije nije ni moguće jer je svaki ideološki pristup jeziku, u suštini, samo jezička strana jednog šireg političkog procesa.
Predstava koju nudi takva teorija neophodna je određenom političkom projektu i koristi se samo kao opravdanje onoga što taj projekat donosi, što opet znači da je ona, kao jezična politika, u tom istom ideološko-političkom projektu sistemski razrađena. A medijski i lingvistički diskurs je oživljava i dalje prenosi kao realnu. Zato nema nijednog ideološkog ni političkog koncepta bez „specijalizovane klase odgovornih ljudi“, kako Čomski naziva intelektualnu zajednicu – malu elitu – koja „razumije“ interese do kojih je svima stalo, i koja će putem medijske industrije, a posebno u uslovima ovakve slobode, napraviti određeno „raspoloženje u narodu“ (Čomski 2009: 29).
Tome prisustvujemo svaki dan. S druge strane, odnosno s naučne strane, kako u BiH tako i u Srbiji, ne dolazi nikakav glas razuma ili naučni glas, budući da je cijeli obrazovni sistem, od Daytona do danas, strogo kontroliran i preokupiran falsificiranjem historijskih činjenica. Bez tako opsežne akcije cijela ova predstava, koja funkcionira gotovo stvarnije od stvarnosti, ne bi ni uspjela. Novonastala „naučno-obrazovna“ kasta čini okosnicu političkih sistema pa je postjugoslovenske etnonacionalističke elite čuvaju kao oči u glavi, svjesne da im konformistička nauka može dati potreban privid, u svakom trenutku.
O tome svjedoči i zadnja akcija specijalizovane klase okupljene oko Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU, u vidu saopštenja o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika, koje je potpisao predsjednik odbora dr Ivan Klajn. Cijelo saopštenje dalo bi se objasniti rečenicom: kontinuitet pristupa SANU pitanjima koja se dotiču velikosrpskog nacionalističkog programa, ili: u SANU ništa novo. Isti je projekat, isti su ciljevi, isti su ljudi, samo što je sad sve pod lingvističkom maskom. Srbija se nije uspjela suočiti sa svojom prošlošću, obilježenom ekspanzionističkim ratovima prema svojim susjedima. I ne samo da nije uspjela, nego to nije ozbiljno ni pokušala, što vodi zaključku da se takva politika još uvijek smatra opravdanom. Jedino je u tom kontekstu moguće ovakvo saopćenje.
A što se samog teksta saopćenja tiče, pada u oči da autori aktuelnu situaciju u Bosni i Hercegovini dovode u vezu s jezičnim „nedoumicama“ u Novom Pazaru i Prijepolju. Istina, sve to ima veze, jer su srpski građani postali Bošnjaci i prozvali svoj maternji jezik bosanskim upravo po uzoru na Srbe u Bosni i Hercegovini. I zašto jednom, u perspektivi, ne bi mogli računati na entitet – neku Republiku? Ako su Albanci dobili državu Kosovo, zašto se oni ne bi mogli nadati entitetu, barem?
No, vratimo se tekstu koji se otvara „lingvističkom dilemom“:
Dva su pitanja na koje lingvistika mora dati odgovor. Postoji li „bosanski jezik” kao jezik različit od „srpskog jezika”? Moraju li Srbi upotrebljavati naziv „bosanski jezik”, na kojem insistiraju Bošnjaci?
Dobro je poznato, naročito upućenima, da je lingvistika na oba pitanja dala odgovor: na jednoj štokavskoj osnovici imamo četiri standardne varijante koje se različito imenuju. Bosanska varijanta, prije rata nazvana bosanskohercegovački standardnojezički izraz, preimenovana je u bosanski jezik. I to nije samo stav „bošnjačkih“ lingvista. Na koncu, šta u nauci znači eventualna nacionalna pripadnost lingivista? Lingvist jesi ili nisi, pa ako jesi onda ti je poznata i lingvistička teorija, ili nisi, pa se njome i ne baviš. Da li ovo pridodavanje nacionalnog predznaka znači da postoji neka „bošnjačka lingvistika“ jer srpska, očito, postoji?
Što se tiče druge rečenice, Srbi u Bosni i Hercegovini još su devedesetih opisivali svoju standardnu varijantu. I o tome postoji pristojna literatura, a koga zanima može se informirati na Institutu za jezik u Sarajevu. Izmišljanje novog imena za nešto što je već imenovano u lingvističkim teorijskim diskusijama naziva se (ideološki motiviran) lingvistički inžinjering. Njime se ovim postupkom imputira da je bosanski jezik politička konstrukcija, što su uporno „dokazivali“ lingvisti uključeni u nacionalističke projekte, kao da srpski, tačnije srpski u Bosni – nije.
Za razliku od njega, ime bosanskog jezika ima neusporedivo dužu tradiciju, o čemu se oni koji ga osporavaju mogu lako informirati, da oni tu informaciju žele. Drugi dio drugog pitanja je također podmetanje jer na nazivu bosanski jezik ne insistiraju samo Bošnjaci, nego i Ostali – koji se, kao i ja, izjašnjavaju Bosancima/Bosankama (a kojih, prema nezvaničnim podacima zadnjeg popisa iz oktobra 2013, ima više od 300.000), kao i moji pojedini studenti, Srbi i Hrvati. Šta ćemo s nama? Da li će biti potrebna još veća Srebrenica ili Tomašica?
Ostatak teksta slijedi iste „veleslalome“, pa tako saznajemo da:
Prema bošnjačkim lingvistima, razlika između srpskog i tzv. bosanskog jezika je samo u imenu. A Bošnjaci hoće da jezik kojim govore zovu „bosanski”, nikako „bošnjački”. Ako se taj naziv shvati kao izraz „simboličke” a ne komunikativne funkcije, onda treba podsetiti da nijedan narod ne mora prihvatiti naziv za jezik koji je u običaju kod drugog naroda. Ne mogu Slovenci Srbima nametati da jezik kojim govore i Srbi zovu „slovenski” kad ga Srbi zovu „slovenački”, niti Romi mogu zahtevati da jezik koji oni zovu „romani” i Srbi tako (a ne „romski”) zovu.
Ovako primijenjena naučna metodologija, posebno kada je riječ o komparaciji, samo je ismijana, budući da uspoređivanje neusporedivog ne može dovesti do validnog zaključka. Kompariraju li se stvari koje nisu usporedive, jer su strukturalno različite, dobija se kriva slika. Tako nastaje falsifikat, a s njim i pitanje: zašto i kome falsifikat treba? Situacija sa slovenačkim i slovenskim, istina, tiče se tvorbe, ali u slučuju na osnovu kojeg se uspoređuje, stvar je bitno drugačija, jer nema nikakvog utjecaja na slovenačku stvarnost: u Sloveniji nema Republike Srpske, a po svemu sudeći, neće je ni biti; na Sloveniju još od (zadnjeg) rata Srbija nema teritorijalnih pretenzija, sa Slovenijom Srbija nema historiju opeterećenu genocidom i velikodržavnim projektom, pa se možete igrati tvorbenim modelima. Jedina šteta koja se mogla nanijeti Sloveniji bila je svojevremena eliminacija pojedinih slovenačkih firmi sa srbijanskog tržišta.
Sa eliminacijom bosanskog jezika, stvari tako izgledaju iz velikosrpske perspektive, eliminira se još jedan razlog za postojanje Bosne i Hercegovine, kao države i društva. Tome u prilog govori i sljedeći isječak, u kojem stoji:
Od naziva „bošnjački narod”, koji su Muslimani sami izabrali, može se jedino i isključivo napraviti naziv bošnjački jezik, kao što je rečeno i u prvoj odluci Odbora od 13. februara 1998. godine. To je posebno važno za Republiku Srpsku, u čijem Ustavu stoji: „Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda”. Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod, dok bi naziv bosanski jezik odgovarao terminu, nepostojećeg, bosanskog naroda.
U vezi s navedenim može se ponuditi sljedeća kontraargumentacija:
Prvo: bosanski jezik nije samo jezik bošnjačkog naroda. Njime govore i drugi u BiH, a Bosanci, prije svih. Bosanskog naroda ipak ima: i Srbi, i Bošnjaci i Hrvati su bosanski, kao što postoje i sandžački Bošnjaci i vojvođanski Srbi, ili hrvatski Srbi. Ako se u RS govori i jezik bošnjačakog naroda, a taj narod jezik imenuje bosanskim – u čemu je problem? Sad se lingvisti u SANU odjednom drže tvorbe riječi kao svetog slova, dok zanemaruju sve ono što je lingvistička teorija utvrdila o nacionalnim oznakama i prepravljanju naziva, čime se želi postići promjena opsega jezika, odnosno njegovih govornika.
Samim tim što se u ovom pristupu bira šta se želi, a šta ne, duboko smo u polju ideološkog. Tako posljednja rečenica u ovom pasusu ostaje tragikomična, jer bi iz nje slijedilo da nema ni Austrijanaca, ni Švicaraca, ni Amerikanaca, ni Iraca, ni Novozelanđana, Kanađana, Egipćana, Alžiraca, Bahreinaca, Meksikanaca, Kolumbijaca, Argentinaca, Peruanaca, Čileanaca, Urugvajaca, Kostarikanaca, Iračana, Libijaca, Kuvajćana, Jordanaca, Marokanaca, Somalijaca, Sirijaca, Sudanaca i mnogih drugih, zato što nema austrijskog jezika, nema švicarskog jezika, nema irskog, nema američkog, nema australijskog, nema novozelandskog, nema kanadskog, nema egipatskog, nema alžirskog, nema bahreniskog, nema marokanskog, somaIijskog, sirijskog, sudanskog i mnogih drugih jezika. Na koncu, čemu strah od „nepostojećeg“? Ili, ipak postojećeg?
Drugo: nikakav ustav, pa tako ni Ustav RS-a, koji je samo entitet u državi Bosni i Hercegovini ne može biti obavezujući za lingvistiku, niti ona kao nauka time operira.
Treće: sama struktura ovog saopćenja koje počinje kao lingvističkim pitanjem, a završava se političkom agitacijom, pozivanjem na Ustav RS-a, zorno svjedoči da je riječ o lingvističkim sredstvima u političkoj akciji. Ovaj pristup je već viđen, bar kad je SANU u pitanju, a moglo bi ga se opisati i psihijatrijskim rječnikom: tipično sredstvo pasivne agresije u smišljeno izmanipuliranom medijskom prostoru.
Četvrto: samim tim što se oglašava Akadamija nauka i umetnosti Srbije, govori da se radi o konitnuitetu velikodržavnog projekta kojemu je, nakon osamostaljenja Hrvatske, Crne Gore i naročito Kosova i Bosne i Hercegovine, kao poligon ostala samo RS, ali, nažalost, u Bosni i Hercegovini. Zato je ovo mapiranje jezika, koje forsira SANU, funkcionalno, zato i navode primjere iz Sandžaka. Osim toga, forsirajući u javnom prostoru sintagmu srpski duhovni prostor, kao što je nekoć u paranaučni diskurs uvedena sintagma srpske zemlje, ili zemlje hercega od sv. Save, Srbija pokazuje da ne prihvata svoje vlastite granice, i zato joj ime bošnjački mnogo više odgovora. Ono upućuje na jedva primjetnu manjinu, na ono što je ostalo u RS-u, ne na ono što je tu preživjelo, nego na ono što se usudilo vratiti kući.
Takav oblik onemogućavanja drugoga omogućava povezivanja teritorija prema imaginariju Srbije, u smislu povezivanja srpskog duhovnog prostora. Stoga je prijezir prema imenu samo posljedica prijezira prema zemlji, državi, koja „stoji na putu“ toj imaginarnoj zajednici. Ovakva je Srbija daleko od svakog suočavanja s teškom prošlošću. Štaviše, ovo obraćanje javnosti svjedoči da se projekat „Velike Srbije“ nije na trenutak promislio, a kamoli doveo u pitanje.
Peto: Negiranje imena bosanski jezik u mirnodopskim uvjetima svjedoči da je srpska politika, odnosno etnonacionalistička matrica prešla u novu fazu u okviru svog teritorijalno ekspanzionističkog projekta usmjerenog prema Bosni i Hercegovini. Budući da je rat završen, nastavlja se simboličko osvajanje bosanskohercegovačke teritorije. Ta strategija je već opisana u lingvističkoj literaturi, a prema De Fréineu, odvija se u nekoliko faza:
Prva faza u tom procesu bio je brižljivo pripremljen genocid.
Druga faza je u prisilnom nestajanju; to je faza tzv. eksproprijacije zemljišta preživjelih i zabrana imena jezika tamo gdje ono oživljava. Nije se teško sjetiti da je prije ove priče o jeziku, bilo aktuelno „legalno“ oduzimanje zemlje povratnicima. Nisu li ta mjesta oživljavanja upravo ove male osnovne škole? Njihovi roditelji jedva vrate zemlju, a onda ih dočeka oduzimanje imena jezika, jer im se više nema šta oduzeti.
Treća faza može biti dodatna fragmentacija, budući da se vlasti u RS-u nadaju da će poslije ovog mnogi otići u Federaciju, ili treće zemlje.
I četvrta, a to je ova koju trenutačno forsira SANU: formalna zabrana kao rezultat jezične politike u sklopu nacionalističke.
Nauka, dakle, ima odgovor i na postavljena pitanja od strane velikosrpskih lingvista, ali ima i objašnjenje za ovo što upravo čine, i što su u prethodnom razdoblju činili. Porazno je da su ljudi poput Ivana Klajna pristali da jednom takvom projektu, kakav je srpski nacionalistički, „obezbjeđuju“ privid naučnosti. Iako ekskluzivitet srpskog nacionalističkog programa podsjeća na religijski, barem bi lingvisti morali znati da ljudima možeš uzeti sve, ali jezik – nikako, kao ni njegovo ime. Velikosrpska lingvistička teorija još uvijek nije završila u potpunom sunovratu jer politički projekt koji stoji iza nje nije primjereno osuđen i kažnjen. Poslije svega, ostaje nam jedino pitanje – ima li kraja produženom 19. stoljeću?
Autorka je bivša saradnica na Institutu za jezik u Sarajevu.
Peščanik.net, 17.09.2015.
Srodni linkovi:
Marko Simonović – Linguae non sunt multiplicandae*
Marko Simonović i Alisa Mahmutović – O bosanskom jeziku
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU