Ukidanjem imuniteta saborskom zastupniku Željku Jovanoviću zbog izgovorene riječi suspendirana je demokracija u Hrvatskoj i iznova uveden verbalni delikt kao predložak pomoću kojeg će se progoniti kritičari vladajuće oligarhije. Strateg i glavni izvođač ove HDZ-ove operacije bio je Vladimir Šeks, a isti se potrudio i argumentirati novu represivnu ofenzivu. Za Jovanovića, primjerice, koji je HDZ nazvao kriminalnom organizacijom, ustvrdio je da je „počinio zločin govora mržnje“ i da zbog toga mora biti sudski sankcioniran. Dodaju li se tome izmjene zakonodavstva kojima je instalirano „sramoćenje“ kao kazneno djelo, nema sumnje da je – ponajprije zahvaljujući naporima Vladimira Šeksa – delikt mišljenja na velika vrata uveden u hrvatski politički život, te da je odaslana jasna poruka kako se o vladajućoj stranci i njenim čelnicima više neće moći nekažnjeno kritički govoriti.

No, može li se svirati pjesma slobode pomoću instrumenata nasilja? Totalitarnim i autoritativnim sustavima u prošlosti i sadašnjosti imanentan je delikt mišljenja, posebno u formi verbalnog delikta. Ali delikt mišljenja imanentan je i društvenim sustavima koji se ne bi mogli bezrezervno svrstati u totalitarne i autoritativne sustave, kao rudiment jednog stanja svijesti, koja svoje  podrijetlo vuče kao teret naslijeđene prošlosti, kao teret kojeg teško nosi, ali kojeg se ne može riješiti.

Sustavi koji imaju značajke para-totalitarnih i para-autoritativnih, dakle visoko izraženi stupanj autoritativnosti u primjeni i očuvanju autoriteta službene ideologije i kanona doktrine, razlikuju se od izrazito totalitarnih sustava samo utoliko što u represiji mišljenja ne idu u masovne, monstruozne razmjere i što nastoje radi svjetskog javnog mnijenja očuvati formalno određene demokratske institucije i lukavom manipulacijom uvjeravati svijet o nužnosti svojih postupaka.

Doktrine i ideologije veoma teško, a određene nikako, ne mogu podnijeti da se u sumnju dovode njihovi aksiomi. Razlozi animoziteta prema raspravljanju i uopće o bilo kakvu kritičku razmatranju određenih kanona oficijelne doktrine i ideologije su višestruki, ali u pravilu ukazuju na smanjeni prag demokracije koji vlada u određenom društvu, kao i nepovjerenje vladajućeg, dominantnog, upravljačkog sloja u zrelost širokih slojeva stanovništva za primanje i upoznavanje s mišljenjima oprečnim vladajućoj doktrini i politici.

Ponekad u određenim povijesnim situacijama vladajući sloj može naći relativno logično opravdanje za uskraćivanje „narodu“ informacije o određenim mišljenjima, koja nisu i mišljenja vladajuće doktrine, ideologije i politike. U povijesti u pravilu ovakve situacije predstavljala su razdoblja konsolidacije određene ideologije, doktrine, izvanredna ili ratna stanja, ali se veoma teško može prihvatiti objašnjenje za uskratu slobode izražavanja mišljenja, oprečnima službenim, u onim vremenskim razdobljima kada je stanovita ideologija i doktrina stabilizirana, tako da posjeduje efektivnu moć koja joj omogućuje da bez posljedica za svoj oblik vladavine, ili način upravljanja, omogući i tolerira da se čuje glas i mišljenje i onih koji misle drugačije.

Registar postupaka prema „heretičkim misliocima“ je raznovrstan u zavisnosti od povijesnih okolnosti, dogmi, kanona i aksioma koji su ugroženi, te stupnjem osjećaja ugroženosti političkog sustava. No u pravilu izražavanje drugačijeg mišljenja u takvim društvima za onoga tko ima hrabrosti izraziti svoje mišljenje ima fatalne posljedice.

Netolerantni sustavi koji represiraju izražavanje kritičkog mišljenja zakonito politiku postavljaju kao arbitra, koji treba prosuditi o istinitosti određenog mišljenja. Pri tome predviđaju da, načelno, politika, kao interesna, utilitaristička kategorija, u pravilu oprečna znanosti, ne predstavlja ništa drugo u svojoj biti do li najjače oružje ideologije i doktrine, koji su uvijek u sukobu s kritičkim mišljenjem.

Ova represija je svakodnevno na djelu i svoje ishodište ima u patološkoj želji netolerantnog društva (odnosno njegove vladajuće, upravljačke skupine) da kontrolira mišljenja i misaone procese i kanalizira ih u „korisnom smjeru“. Takvi sustavi polaze od pretpostavke da čak i neizjašnjavanje u afirmativnom smislu o određenim fenomenima društvene prakse (o kojima je već izrečen autoritativan sud) na „prikriven“ način predstavlja izražavanje oprečnog mišljenja.

A da li politika može biti sudac, ili bolje rečeno, da li bi smjela biti sudac pri ocjeni o tome da li je, ili nije, određeno mišljenje u skladu s objektivnom istinom? Mišljenja sam, načelno, da politika nema potrebne kvalifikacije za takva suca. Politika, kao interesna kategorija, uvijek u službi doktrine i ideologije, nema po naravi stvari nepristrane prerogative.

Relevantna za ovu temu su i razmišljanja jugoslavenskog marksiste Gaje Petrovića, izražena u njegovu djelu „Mišljenje revolucije“, koji kaže da „tolerancija ne isključuje nego pretpostavlja i zahtijeva da se iznesena mišljenja analiziraju, kritiziraju pa čak i žestoko pobijaju drugim mišljenjima i odgovarajućim argumentima“, međutim, „tolerancija ne dopušta da se iznesena mišljenja suzbijaju drugim sredstvima, da se ona onemogućuju policijskim ili sudskim mjerama, političkim akcijama ili klikaškim spletkama“.

Totalitarni, autoritativni i njima svojstveni netolerantni sustavi opiru se svakoj djelatnosti međunarodne zajednice u zaštiti slobode govora, ističući prigovor suvereniteta države, odričući dakle pravo međunarodnoj zajednici da na općem planu regulira zaštitu slobode izražavanja mišljenja i štiti povredu ovog ljudskog prava. Oprečno tome, život međunarodne zajednice potvrdio je da se zaštita osnovnih ljudskih prava i sloboda, pa prema tome i slobode izražavanja misli i mišljenja, ne može prepustiti isključivo državama članicama.

Po mom mišljenju, faktičan je problem samo na koji način da međunarodna zajednica efikasno osigura primjenu sankcije (i koje sankcije) prema onim režimima koji osporavaju ostvarenje ovog osnovnog prava i slobode svakog čovjeka. Za nadati se da će doći vrijeme kada će međunarodna sankcija biti efikasna i da će se i na taj način pomoći oživotvorenje slobode i prava izražavanja mišljenja, kao vrijednosti urođene čovjeku, kao vrijednosti koja ga čini čovjekom.

Izuzev uvodnoga pasusa, gornji je tekst u cijelosti preuzet iz knjige Vladimira Šeksa „Delikt mišljenja“. Pojedini pasusi vađeni su iz knjige metodom slučajnoga odabira. Knjiga je objavljena u Beogradu 1986. godine, a recenzent je bio dr. Kosta Čavoški, kasnije jedan od ideologa ratne agresije na Hrvatsku. Molim cijenjeno uredništvo Novosti da gospodinu Vladimiru Šeksu – koji je još jednom ispisao kolumnu koristeći se mojim imenom – isplati zasluženi honorar.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 29.10.2011.

Peščanik.net, 30.10.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.