Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Samo jednom je Slobodan Milošević otišao u Hilandar, a i to mu je bilo previše. I njemu i domaćinama. Sleteo je tamo helikopterom, kao na Gazimestanu, kao niko pre njega, pa je unezverenim kaluđerima i iskušenicima – pre nego što su se u panici razbežali – uzviknuo: Zdravo drugovi monasi!

Ipak je to bila turistička avantura predsednika tada sekularne Srbije ili krnje Jugoslavije, sada je to svejedno. Njegov vertikalni manevar na Svetu Goru bio je spektakularan, kratak i nepotreban, ali je ostao u kolektivnom pamćenju po laičkoj negaciji bilo koje teističke misterije. Sloba je ipak važniji kao kosovski utopista, onaj borac za Kosovo i Metohiju koji je samo jednom zapaljivom nacionalističkom propovedi u Kosovu Polju uverio Srbe da su imuni na jasnu najavu sopstvene propasti.

Najgore je što je i on sam poverovao u svoj govor, koji je i danas lozinka izazivanja nasilnika da čini ono što najbolje ume: Niko ne sme da vas bije! A onda nas je tukao ko je hteo.

Današnji tobožnji predsednik Srbije pozvan je na godišnju sednicu Sinoda SPC. Pozvao ga je patrijarh lično, ne mogavši jasno da obrazloži zašto ga zove i šta od te posete očekuje.

Načulo se da neke vladike nisu bile očarane dolaskom tako nezgodnog gosta, videći ga kao neželjeno čudo, sklono raznim vradžbinama. Moguće je da se tako neprijatnom pristupu najviše opirao Amfilohije Radović, koji je Vučića javno proizveo u izdajnika, navodno spremnog da preda Kosovo. I zbog toga bio izložen višednevnom tabloidnom raspeću u Srbiji.

Sve te crkvene šumove, koji su odudarali od Irinijeve udvoričke epike, tobožnji predsednik Srbije razumeo je kao prokletstvo (anatemu), a ona ga ostavlja samom sebi u opreznom obračunu sa kaluđerima visokog ranga, koji ga smatraju vođom pete kolone u Srbiji.

Najavljena tema za raspravu (ponedeljak 13. maj) je večna, nejasna, neodrediva i nerešiva: Kosovo!

Recimo da je stav Sinoda SPC povodom te neugasive traume jasan i rigidan: nikada i ni po koju cenu… Nastavak se može dopisati kao dodatak nadripatriotskom stereotipu, nevezanom ni za kakvu stvarnost. Realni život za elitu SPC odvija se isključivo u sferi materijalnog blagostanja i upadljivog odsustva bilo koje inočke skrušenosti i skromnosti. Za njih je Kosovo samo pouzdani izvor propovedničkog i sterilnog rodoljublja, koje se u propovedima i okončava.

Između apstraktnog kategoričkog imperativa, koji je zasnovan na odlučnosti da ne damo ono što više nemamo, i teškog bremena koje je patrijarhov gost navalio na slabačka pleća – postoji vrednosni i praktični raskol. Vučić je već priznao da za taj problem nema dobrog rešenja, ali da ne možemo dati „sve ni za šta“.

Nikada nije objasnio šta bi valjalo dobiti zauzvrat, kao iskamčeni dar za nešto što je davno izvan dometa ove države. Predloge koje je davao nije moguće uzeti u obzir zbog naglašene iracionalnosti (razgraničenje, na primer), a on je taj nedostatak razuma pokušao da pripiše „narodu“.

Pa ipak ga je patrijarh takvog kakav je, nedoraslog, nedorečenog, nejasnog, nesposobnog, bahatog i neprijatnog onomad proglasio božijim izaslanikom. Tako je pokušao da ga zaštiti bar od oštrog, đavolskog jezika Amfilohija Radovića.

Vučić je najavio odgovor na anatemu, ali to ne znači traženje oprosta, jer je crkva za njega nenadležna. Optužba za izdajstvo nije anatema, kao što i patrijarhova servilnost nije oprost.

Pored Vučića, od građanskih lica na Sinodu je bio i neotklonjivi Mile Dodik, čovek bez stalnog mesta boravka i idealan Vučićev partner u pravljenju nacionalne utopije od stiropora. Taj dvojac bez kormilara idealan je primer dvojajčanih sijamaca, koji se ne mogu odvojiti ni posle hirurške intervencije. Suvišni su i nepotrebni jedan drugome i zato su nerazdvojni, nema potrebe da se o bilo čemu dogovore, pa se i ne dogovaraju. Ako je sudbina srpstva, ma šta to značilo, u njihovim rukama, to je već zlo i naopako.

Šta su rekli Irinej i Vučić, a što bi se ticalo sudbinskih nacionalnih stvari? Kako je javljeno, to je samo spisak opštih mesta, nabrajanje trivijalija o borbi za opstanak i opstanku samom, jedinstvu crkve i države u poslu koji je nedostupan i crkvi i državi. Vučić kaže da je pred sabor izneo svoje brige i da ga je patrijarh razumeo.

Radi se, naime, o dvostranom procesu. Vučićeve brige su potpuno nejasna percepcija sopstvene uloge u nečemu što je daleko iznad njegovih moći.

Patrijarh, koji ga je neovlašćeno obožio, pokušaće da objasni potresnu nesposobnost tobožnjeg predsednika, naizgled spasonosnom formulacijom: „Vučić se junački bori za Srbiju i Kosovo. Molimo se Bogu da mu da snagu da ulogu predsednika države odigra na najkorisniji način.“

Kakvo poražavajuće praznoslovlje o učinku koga nema!

Navedene rečenice, i pored najbolje volje crkvenog oca, u stvari jesu ekser u krst koji je svojevoljno uprtio Vučić, ne mogavši prethodno da izmeri svoju malu snagu. Svojim nedostojnim udvorištvom Irinej je postao simbolički predsednikov Pontije Pilat, koji mirno može da isplakne ruke u svetoj vodici.

Junačka borba za Srbiju i Kosovo epska je besmislica, u nedostatku pameti i mudrosti.

Ali molba svevišnjem za dramsku snagu u odigravanju uloge predsednika „na najkorisniji način“ jeste prevashodno teatarska ili vodviljska formulacija, proizašla iz ambijenta u kome se odvijaju svi igrani žanrovi nacionalne tragedije.

Nije bilo reči o grehovima i grešnicima, njihovim usponima i raspećima, razdraganim lažima i mračnim tajnama.

Bez imena ubica Olivera Ivanovića i onoga koji im je dao nalog da to učine, besmisleno je tragati za izgubljenim prostorima. Pa i za rešenjem uz božiju pomoć, jer takve pomoći vaistinu nema.

Ispoved grešnog predsednika pred grešnim popovima i iskreno zajedničko pokajanje, a ne besmisleni govori, bili bi sasvim dovoljni za spasonosno buđenje.

Jedino bi takvo junaštvo bilo dostojno propasti i spasa. I ništa drugo.

Peščanik.net, 14.05.2019.

Srodni link: Vladimir Veljković – Neizvesna ženidba carskog sina


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)