Korice: Jana Oršolić
Korice: Jana Oršolić

Pretplatite se na 3 prozne knjige Viktora Ivančića „Radnici i seljaci – Planinski zrak – Vita activa“ unutar jednih korica, na 628 strana, po povlašćenoj ceni u pretplati do 12. maja kada ovaj tom izlazi iz štampe. Pošaljite svoje ime i poštansku adresu (samo u Srbiji) na e-mail fabrikaknjiga003@gmail.com i dobićete uputstvo za uplatu preko računa.

Odlomak iz romana „Vita activa“ koji je napisan kada su 2001. u Hrvatskoj otvoreni dosijei Tuđmanove tajne policije sa preko 600 dosijea „državnih neprijatelja“, od kojih su 120 bili novinari.

1.

Provodi tri košmarne noći, često se budeći (okupan znojem) i ustajući. Tada dugo sjedi na zahodu, dok mu glavom struje grozničave misli, s krhkom nadom da će pražnjenjem crijeva istisnuti tjeskobu, isprati ljagu što ju je sam bio prekrio čeličnim oklopom zaborava, sve dok se ta zaštita nije rasprsnula u susretu s neželjenim svjedokom. Pogled na donje rublje podsjeća ga na bijedni položaj što ga je nekoć iskusio. Umjesto žutih fleka, sada vidi mrlju na bijeloj paradnoj uniformi, sjenu na biografiji koja je predodređena da bude blistavočista, da se uglavi u povijest kao spasonosna ikona, noseći lik bajke koja slijedi.

Danju izdaje kratke i stroge direktive, objašnjavajući podočnjake dugim noćnim radom: valja pripremiti konstituirajuću sjednicu parlamenta na kojoj će biti izabran za poglavara, pa odmah zatim iznijeti pred narod obećani dar, proglasiti državnu samostalnost, akt što ga je odavno sačinio, a sada samo dorađuje kvrgave i neravne detalje, brusi ga kao što se brusi postament mramornoga spomenika, gravira vijence i pletere, dodaje stilske figure koje će nahraniti gladna usta mase.

Ali mučnina ne nestaje, a trenuci kada zastaje s radom vuku ga u duboka klonuća. Pred očima mu igra rečenica kojom je neoprezno posegnuo za mistikom Fjodora Mihajlovića, sada u vidu mračne karikature, gdje se čovjek kao idiot vrti u istom bezizlaznom krugu“.

Ipak, on (više) nije nemoćnik u toj jezivoj vrtnji. On (više) nije žrtva povijesti, već njezin kreator. On ima moć da tu kružnu putanju prekine, da je rastegne u nepreglednu ravnu crtu. Nitko, baš nitko nema pravo remetiti blistavi pravac zadane historije.

2.

Simpatizer i donator, takvim se barem predstavlja, kaže šef osiguranja doktoru T., glasom upadljivo snižene tenzije, gotovo mu šapćući na uho. Zatim dodaje: Ne znamo skoro ništa o njemu, osim da se izdaje za rodoljuba. Nije on nikakav rodoljub!, obrecnu se doktor T., naglo trgnuvši glavu u stranu: u vidokrugu mu je stablo glicinije, s teškim ljubičastim cvatom koji prijeti da će polomiti grane.

Sastanak na otvorenome zakazan je u pet i trideset ujutro, u doba kada se čuje samo povremeno graktanje gavranova, a iz usta dvojice najbližih suradnika (koji se, gledani izdaleka, jedva naziru u magli) izlazi topla mliječna para, dajući prizoru dodatnu notu tajnovitosti. Šef osiguranja ima crne prodorne oči koje ulijevaju povjerenje i zrače unutrašnjim mirom, što na doktora T. djeluje ljekovito, kao da je hipnotiziran vizualnom molitvom. Spreman je tome lojalnom čovjeku povjeriti najzahtjevnije zadaće, staviti sudbinu u njegove ruke. Prethodnoga dana od njega je zatražio da sazna sve što može o istražitelju – liku koji je nazočio stranačkome slavlju (leptir-mašna, pjege na nosu i jagodicama, krzave poput okruglica griza) – ne otkrivajući odakle ga poznaje, a zatim dogovorio sastanak u zoru, u strogoj konspiraciji.

On mora nestati!, odrješito kaže doktor T., ne skidajući pogled s tustih cvjetova glicinije. Da ga negdje pošaljemo?, pomalo zbunjeno pita šef osiguranja. Treba ga poslati na drugi svijet! On mora nestati s lica zemlje!, oštro odgovara doktor T., okrenuvši glavu, gledajući sada sugovornika ravno u oči, kao da u njima želi otkriti napuklinu. Tamo je, međutim, nepomućeno carstvo mira. Prije nego bi tišina mogla postati mučna, šef osiguranja je prekida: Računajte da je to riješeno!

3.

Pet dana kasnije on već ima predsjedničku lentu na prsima, a toga jutra pred narodnim zastupnicima čita proglas o državnom osamostaljenju: svečari ustaju i prekidaju njegove riječi dugim aplauzima, znajući da prisustvuju (podareni sudbinom, dotaknuti prstom s nebesa) najvažnijem trenutku u svekolikoj povijesti, možda čak i samome njezinom sretnom završetku. Ali predsjednik T. zna da to nije kraj. Ovo je čin odvažnih i uspravnih, onih koji su digli glave nakon tisuću godina. Slijedit će krv, odmazde, stradanja i nemilosrdna bitka za svaku stopu svetoga tla. Bio bi grijeh zbog toga žaliti. Bio bi grijeh zbog toga sumnjati. Život je tvrd i surov – kad treba da bude velik, citira narodnim zastupnicima Spenglerove riječi.

Nove insignije, izrađene prema skicama što ih je osobno sačinio, krase njegov prostrani ured. Zavaljen u kožnu fotelju pokušava se opustiti, skladno utonuti u vrhovnički dekor. Još samo da ta mukla sjena nestane. Da se ta užasna neugoda ukloni kao da je nikada nije ni bilo. Ne sumnja da će njegov nalog biti izvršen (možda je već izvršen?), a narednih će dana osobno nadzirati prenošenje arhiva tajne policije u predsjedničku palaču i spriječiti svaku mogućnost iznenađenja. Sada si svakako ne može dopustiti klonulost: poslijepodne će jutrošnji dar – državu, novorođenče u jaslama – iznijeti pred mnoštvo na glavnome gradskom trgu.

S druge strane masivnoga hrastovog stola sjedi novinar Tageszeitunga, lista kojemu duguje zahvalnost još iz vremena osobnoga stradanja. Treba imati hrabrosti i mudrosti da bi se sjedinilo raspolućeno biće nacije, da bi se sve suprotstavljene povijesne silnice zbile pod jednu zastavu i tamo ustrajale, ako treba i do smrti, zaneseno mu objašnjava gestikulirajući rukama. Imate li nekog uzora među državnicima?, pita sugovornik. General Franco imao je takvu hrabrost i mudrost, kada je u istoj grobnici izmiješao kosti falangista i republikanaca, kosti palih za Španjolsku: Santa Guadarrama je spomenik najvećoj ljudskoj vrlini. Franca neki smatraju zlotvorom?, oprezno pita gost. Dajte, mladi kolega, pa to su židovske izmišljotine. Predsjednik T. širi ruke: Zar razumni ljudi te Židove uopće mogu ozbiljno uzimati u obzir?

Šok u novinarovim očima tumači kao ushićenje, neskriveni znak divljenja. Novinar, međutim, nije ushićen. Od jutros promatra kolone ljudi što se slijevaju prema gradskom trgu. Podsjećaju ga na vojnike koji, pod punom ratnom opremom, odlaze na željezničku stanicu, polazno mjesto za put u nepoznato. Sada zna i konačno odredište: spomen-kosturnica.

Fabrika knjiga, maj 2019.

Peščanik.net, 07.05.2019.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Radnici i seljaci

Viktor Ivančić – Planinski zrak

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.