U Plutarhovom Životu atenskog generala Temistokla nalazi se priča koju je ovaj našao kod Herodota. Ona priča kako je Temistokle otplovio na saveznički Andros kako bi pokupio dažbine. Otočanima je dao do znanja da je doveo sa sobom dvije boginje, Uvjeravanje i Silu.
No otočani se nisu dali i odvratili su da i oni imaju na otoku dvije boginje koje im ne dopuštaju da Atenjaninu isplate novac: jedna je Bijeda, a druga je Nemoć. U Herodotovom izvorniku njihove su posljednje riječi bile: ”Moć Atenjanina ne može nikada biti moćnija od naše nemoći”.
Te se priče prisjetio čitalac Financial Timesa, odgovarajući na članak u tom dnevniku u kojem je autor tumačio kako dosegnuti da Grci plaćaju eurozonskim bankarima. Čitalac je u svojem pismu spomenuo da je grčka valuta u doba Temistokla bila drahma i upitao se da li će Grci otplatiti barem petinu svojih eurodugova i da li će euro (kao i drahma) postojati 2500 godina. Ja mislim da neće. Mislim i da neće biti nikakve štete ako i ta kvazipolitička tvorba, postavljena na predstavama o zajedničkoj ekonomiji i povezana sa valutom, a ne zajedničkom politikom, naime Evropska unija, otiđe za eurom.
Temistokle je bio nametljiv, mrzak neprijateljima i nemio saveznicima. No bio je sposoban političar i general. Eurokratska falanga je samo mrska i nametljiva. Njena je jedina sposobnost da nam se nametnula za vladara i suca i da se svojih pozicija drži i držat će ih se kao krpelj. Dobro živi na naš račun, širi se i sve skuplja postaje, a mi od nje u najboljem slučaju nemamo nikakve koristi. Što nam sprema, nama svima, ponosnim Evropejcima, možemo vidjeti u Grčkoj, no većinom se odlučujemo da to ne gledamo. Boginja uvjeravanja, koja je pratila Temistokla, napustila je briselske falangiste, ostala im je samo Sila. Na silu uzimaju tamo gdje nema da bi davali tamo gdje ima, onima koji nemaju za one koji ionako već imaju previše. Bijeda nije zapreka koju valja uzimati u obzir. Nemoć – to da nešto ne možeš učiniti (riječ kod Plutarha je amehania) – nije argument protiv prisile da napraviš upravo ono za što nemaš sredstava.
Kod tog zajedničkog i repetitivnog silovanja Grčke možda je još najmanje značajno pitanje koliko će dugova Grci vratiti. Evropski bankari, kojima je namijenjena pomoć Grčkoj, barem neki, navodno su se spremni odreći do 40 ili 50 procenata tih dugova – to ih očito, uz sve dobiti, neće dovesti do prosjačkog štapa. Gospoda misli na svoju korist dugoročno. Što narod bude više životario od danas do sutra, to će joj budućnost više pripadati.
Grčki premijer je sprovođenje takozvanih mjera štednje imenovao ratom što ga valja dobiti. Imao je pravo: to je rat. Neposredno je to rat narodnih poslanika protiv naroda, parlamenta protiv onih koji su ga izabrali. U nešto širem kontekstu su grčki parlamentarci, koji su ove sedmice izglasali dodatne ”mjere štednje”, peta kolona briselske falange. No, s obzirom na to da Atenu opsjedaju tri evropska generala, a ne četiri kao Madrid u španskom građanskom ratu, grčku bismo socijalističku vladu mogli nazvati četvrtom kolonom. No, to nije bitno. Osim toga, za eurouniju je grčka drama još uvijek više vojna vježba nego rat. No, ni to nije bitno. Bitno je o čemu je riječ u toj vojnoj vježbi.
Što se tiče odnosa između Bruxellesa i grčke vlade, riječ je o traženju i ispitivanju mehanizama s kojima eurounija može podrediti nacionalne političke elite. Naposljetku je riječ o terenskom istraživanju koliko nacionalne političke elite uopće valja podređivati. Riječ je o oblikovanju postupaka za ubrzanu razgradnju nacionalne suverenosti i za imuniziranje demokratske političke forme pred utjecajem naroda. Riječ je i o oblikovanju modela parlamentarnog rata protiv naroda.
Jedna od ”mjera štednje”, za koju je sada glasao grčki parlament, jeste ukinuće kolektivnih pregovora i kolektivnih ugovora. Ta mjera po evropskom diktatu ukinut će dakako ključnu prepreku na putu prema ukidanju minimalne plaće i zaštite zaposlenih. Kad je ukinuta minimalna plaća, poslodavci mogu snižavati plaće u nedogled. To je težak, možda smrtni udarac sindikatima. Predmet je ”štednje” dakle organiziranje zaposlenih, reduciranje radničkih organizacija na beznačajnost. Eurokracija skače u budućnost tako da briše historijske politike i socijalne tekovine posljednjeg stoljeća i pol. Među najznačajnije tekovine spadale su one što su ih izborile organizacije zaposlenih, počevši s pravom na organiziranje.
Kod te štednje riječ je o štednji na pravima i slobodama: smanjivanju i ukidanju prava i sloboda. To evrokrati dakako ne rade iz mržnje prema pravima i slobodama, budući da su demokrati, nego iz brige za vlastita ekskluzivna i neograničena prava i nastojanja za vlastitu, naposljetku apsolutnu slobodu. Grčka je za njih prva i ključna etapa na putu prema velikom cilju: na putu prema tome da imaju pravo i slobodu raditi što ih je volja.
Na drugoj strani riječ je o testiranju koliko ljudima možeš uzeti: koliko im možeš uzeti a da ih ne potisneš u pobunu i koliko kada se, odnosno ako se opiru. U prvom slučaju riječ je o uzimanju poreznog novca u sjevernijoj eurouniji, a u drugom za sada prije svega u Grčkoj. Riječ je o anestetičkoj razgradnji socijalne države u discipliniranijoj eurouniji, a o brutalnom dosezanju istog cilja na njenom južnom rubu. Ako budu disciplinirani i vrijedni eurodržavljani pristali na to da njihov novac ide u ruke eurobankara i drugih finansijera preko Grčke, u sljedećem se koraku to može izvoditi neposredno. Hvalevrijedno je pri tome da se socijalnu državu ne ukida potpuno, nego ju se ograničava na velike finansijere i njihove političke službenike, odnosno kamerade.
Naposljetku je riječ o vježbama iz manipuliranja i zavođenja, odnosno samozavođenja naroda: kako doći do toga da se euronarod ne solidarizira sa sebi jednakim, koji su pod napadom, da u napadu na prava i slobode, koji se događa na jednom kraju eurozone, ne vidi prijetnje vlastitim pravima i slobodama, da previđa vlastiti interes, dopušta da se radi protiv njega, samo radi protiv njega i da se postavlja na stranu svojih neprijatelja. Prihvaćanje insinuacija da je socijalna država preskupa, da su preskupa prava i dužnosti, da je raja predobro živjela i da su eurojužnjaci lijeni, označava klizanje u društvo koje će djelovati pod geslom Rad oslobađa, Arbeit macht frei.
Dnevnik.si, 22.10.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 23.10.2011.