Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Vučić je skoro euforično slavio prvih sto dana svoje vladavine, a onda se odnekud pojavio vojni sindikat. To je relativno novi fenomen, sindikalno organizovanje u oblasti gde su protesti retki, a pobune nezamislive. A ipak, usred izlaganja premijera o tome da nam je bolje nego ikada, javio se čovek iz vojnog sindikata sa tvrdnjom da vojnicima nikada nije bilo gore.

U stvari, aktivista vojnog sindikata nije upotrebio navedenu formulaciju, ali je uz minimalnu količinu ezopovske veštine rekao upravo to: da idile možda ima na drugim mestima, ali da je u vojsci na delu opasno sistemsko posrtanje i propadanje.

Vojni sindikat nema snagu koja bi mogla dramatično da promeni stanje stvari. Ali sama ocena da vojnicima nije dobro, da su oficiri i podoficiri bedno plaćeni, pa su nebrigom države došli na samo socijalno dno, prilično je uznemirila državni vrh, pre svega njegov nesporni autokratski simbol.

Šta u stvari profesionalni vojnici traže? Oni nisu zadovoljni osnovnim uslovima u kojima obavljaju svoj težak posao. Prosečna plata komandira voda, komandira čete, pa i komandanta bataljona ne omogućava dostojanstveno preživljavanje. Potporučnik sa kojim sam razgovarao kaže da njegova primanja ne podmiruju troškove iznajmljivanja garsonjere u Beogradu. Pa je samo koji mesec posle bacanja šapke pred Skupštinom odlučio da stavi tačku na svoju karijeru pre nego što je ona i započela i bavi se poslom od koga je moguće živeti.

Pored socijalnog, zabrinjavajući je i tehnološki status vojske. Onaj sindikalac je izrekao krajnje jeretičku misao, koja je u apsolutnom neskladu sa vladajućim stavom. Ako se ovako nastavi, vojska neće biti u stanju da izvršava osnovne zadatke. Šta to praktično znači mogu da zamisle oni koji se bave procenama nacionalne bezbednosti. Takva jeres, ako to zaista jeste javni stav koji ne prija uhu režima, mogla bi da bude lekovita. Pod uslovom da je apsolutna vlast spremna da uzme terapiju.

Vojni sindikat je dirnuo u osinjak, mada su najgore reakcije (poput onih upućenih zaštitniku građana) izostale. Svoju srdžbu premijer je jedva stavio pod kontrolu. Otprilike je rekao: dao sam pet odsto (povećanja plata), ne dam više. Tako je odnos prema vitalnim resursima odbrane zemlje postao stvar nečije lične odluke i zle volje. Ovaj bahati, totalitarni egocentrizam pripadnike vojske svodi na bespomoćnu, ubogu paramilitarnu sirotinju. Osim ako najavljeni protest nešto ne promeni. Ministar odbrane je pokušao da smiri vojsku, pre svega tvrdnjom da zakon ne dopušta obustavu rada, a javni protest je, prema nekim procenama, „manje od pobune a više od štrajka“. Utorak 22. novembar je ključni dan za konačnu odluku o protestu. Moguće je da (mirne) pojave pripadnika vojske na ulicama neće biti, ako sindikat bude zadovoljan razgovorom sa ministrom Đorđevićem. Ali on ne može da obeća ništa više od onoga što je premijer lično onemogućio. Mogao bi jedino da govori o svetloj budućnosti i o časti vojske koja ume da radi besplatno i ne postavlja pitanja, ali to je samo novo akumuliranje problema.

U stvari, odnos između institucije ministra odbrane i vojske je krajnje zanimljiv, i u novijoj srpskoj istoriji štetan po vojsku. Mesto ministra odbrane je privlačna sinekura bez moći. Ličnost stranačkog činovnika na mestu ministra jeste simbol transfera vlasti premijera. Tako je bilo za mandata čuvenog Bate Gašića, koji je u toj sferi čuvao lične interese svog šefa, a ne potrebe odbrane zemlje. Bata je pao posle skandalozne ekspresije svog mizoginog prostaštva, a preživeo je smrtonosni pad helikoptera, uz bezdušnu izjavu da ga „zbog toga nimalo ne grize savest i da mirno spava“.

O Zoranu Đorđeviću se malo zna. Svoju odanost Vučiću samo je jednom iskazao javno i to prisustvom na izložbi „Necenzurisane laži“ u Kruševcu, gde se prilično usiljeno smejao povodom napada duhovitosti portparolke SNS-a. Čovek je član Mense, ali nije mu potrebno toliko pameti da bi znao kako se opstaje. I on smatra da je šef vlade važniji od države, pa se po učincima nije daleko odmakao od legendarnog Bate Gašića. To će reći da je držao vojsku na minimumu potrošnje i maksimumu marketinške buke: vojska je spremna za parade i sve bezbednosne izazove.

Kao nekadašnji profesionalni vojnik, koji je zbog svog javnog stava početkom 1995. godine suđen i ostao bez profesije (vrhovni komandant Zoran Lilić), od vojne struke sam očekivao ovo: da se oglasi dugogodišnji načelnik Generalštaba general Ljubiša Diković. Ako već nije član vojnog sindikata, mogao bi da ih podrži i časno ode u penziju, jer mu je vreme davno isteklo, a postigao je mnogo više nego što je mogao. Mada je morao da se održi uspravnim i one poplavne godine, kad mu je Vučić pred svima, onako po kaplarski podviknuo: „Dikoviću, trk u Šabac da braniš nasip!“

I Diković je otrčao i počeo da vrši posao komandira inžinjerijske čete, da deli džakove za pesak i raspoređuje radnu snagu. Sve ove godine posle tog poniženja ćutao je povodom svih vojnih posrtanja. Ćuti i sada, ali očekujemo da se pobuni bar kad bude pisao svoje memoare.

Peščanik.net, 23.11.2016.

Srodni linkovi:

Ljubodrag Stojadinović – Leteći cirkus Kralja Ibija

Ljubodrag Stojadinović – Hrabriji deo vojske


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)