Radio emisija 19.09.2008, govore: ekonomista Miroslav Prokopijević, sociolog religije Milan Vukomanović, advokat Srđa Popović i novinar Petar Luković.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Nova školska godina u Beogradu počela je tučom u kojoj je jedan učenik izboden nožem. Letos su se tukli monasi, pa vaterpolisti, pa arhitekte jedne poznate projektantske kuće, tukli su se potom odbornici Srpske radikalne stranke, i završilo se juče učenikom. Nasilje se širi Srbijom kao virus za koji lek treba da pronađu oni koji su ga pustili iz laboratorije. Država nam je u nevolji jer ne isporučuje takozvanog studenta i košarkaša Miladina Kovačevića, koji je u Americi teško prebio jednog američkog studenta. Juče je saslušan, ali kao svedok, u postupku protiv bivšeg vicekonzula koji mu je pomogao da pobegne iz Amerike. Njemu, studentu i deliji, niko ne može ništa, jer naš zakon ne dozvoljava isporučivanje naših građana.

Siledžije će biti bezbedne, kako u zemlji tako i u inostranstvu, između ostalog sve dok ozbiljno ne počnemo da se, kako kažu, približavamo Evropskoj uniji. Ivo Sanader je pre neki dan rekao da Hrvatska, ako želi u Evropsku uniju, mora da menja svoj zakon koji zabranjuje isporučivanje građana, iako mu je jasno da će desetine hrvatskih državljana odmah morati da pošalje u Bosnu, gde ih traže zbog ratnih zločina. Država je nemoćna pred Miladinom košarkašem, pred bandom koja je rušila Beograd na Koštuničinom i Nikolićevom mitingu za spas Kosova, ali se zato ovih dana dala u poteru za Biljanom Srbljanović, jer je braću iz Dveri srpskih nazvala magarcima kada su u Pančevu na silu pokušali da prekinu promociju Peščanika. Optužena Srbljanović Biljana ima da se pojavi pred sudom zbog narušavanja javnog reda i mira. Od Aranđelovca naovamo, Peščanik i njegovi gosti, listom ljudi poznati policiji zbog ranijih krivičnih dela – recimo, Biljana Srbljanović, Vesna Rakić-Vodinelić, Teofil Pančić, Mirko Đorđević – ne mogu da održe promociju knjiga bez prisustva policije. Nije mi poznato da su se pred sudijom pojavili gradonačelnik Topole, koji je organizovao prekidanje promocije u Aranđelovcu, fašisti iz Stroja koji su pokušali da prekinu promociju u Futogu, niti božji dečaci Sabora Dveri iz Pančeva.

Neće se niko od naših sagovornika i gostiju pojaviti pred takozvanom pravnom državom, a ako se i pojavi, neće biti sam. Pozvaćemo i vas da nam se pridružite, da kolektivno odgledamo tu predstavu zvanu srpska pravna država.

A srpsku pravnu državu ubuduće će graditi Gorica Gajević, kao javni pravobranilac u Raškoj. Odbornici Demokratske stranke su prilikom glasanja za drugaricu Goricu bili uzdržani. Svi su se vratili, pa se vratila i Gorica – ima neke simbolike u tome. Meni se danas čini da nam to budućnost šalje drugaricu Goricu kao svoga glasnika.

I sad, mi smo navodno oboleli od ogorčenosti, kao da je to neka bakterija koja je napala neotporne, i treba da se lečimo. Ministar zdravlja je proletos promovisao kampanju koju je nazvao Zdravlje se osmehom prenosi. To je doduše bila reakcija ne na nas pacijente ove vrste, nego na nasilje nad lekarima i radnicima Hitne pomoći. Ako ministar nastavi sa svojim idejama o reformisanju zdravstva, i ako nastavi ovim tempom da menja zdravstvo, lekarima i medicinskim sestrama biće potrebni panciri, kao što su prošle godine kineske vlasti u jednoj provinciji zbog napada pacijenata na lekare morali da obezbede mnogo pancira i mnogo kaciga za medicinske sestre i terapeute.

Malo nas je prošla ljutnja, a i poniženost bogami, zbog toga što nije odmrznut čuveni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Svi su kukali, Đelić je cvileo, što mu inače nije teško, zbog nepravde koju nam je nanela Holandija, zbog tamo neke afere sa nekim bataljonom. Ali, da se podsetimo šta to beše sa tim tamo nekim bataljonom. Holandski bataljon nije uspeo da spreči, nije dovoljno učinio da spreči genocid u Srebrenici, o kojem predsednik Tadić ovih dana govori kao o poznatom srebreničkom slučaju ili tragediji. Holandska Vlada je 2002. godine podnela ostavku zbog izveštaja holandske komisije po kojoj vlasti snose odgovornost za smrt 7.000 Muslimana. Holandska Vlada je pala, jer je utvrđeno da je u Bosnu u nemoguću misiju poslala loše obučene snage. Independent je 2002. godine pisao da je po istraživanju koje je sprovela jedna nevladina organizacija iz Holandije 10 pripadnika tog bataljona izvršilo samoubistvo, a 70% njih je napustilo vojsku zbog nametnutog osećanja krivice. Ko je ovde izvršio i kada će izvršiti samoubistvo zbog nametnutog ili nenametnutog osećanja krivice? Uostalom, kao prvo se postavlja pitanje: krivice za šta?

Teško da možemo da osećamo krivicu što ne sarađujemo sa Hagom. Pa, što bi rekao Matija Bećković na parastosu Solženjicinu, Hag je i inače osveta, a ne pravda. I podsetio nas je tada naš Matija da nam je Solženjicin poručio sa samrtničke postelje da ostanemo na Kosovu, da ostanemo na Kosovu uz svoje grobove.

Nastavlja se raspadanje Srpske radikalne stranke, demokrati se utrkuju ko će glasnije da pohvali reformsku struju radikala, Tadić već radi na tome da od Nikolića napravi svog budućeg koalicionog partnera. Ako socijalisti puknu, eto njemu proevropske radikalne stranke. Daleko je, jako daleko otišao ovih dana gradonačelnik Đilas. Aleksandra Vučića je opisao kao radnog i vrednog čoveka koji se razume u posao. Vučić je odličan, rekao je gradonačelnik. Pa jeste, Vučić je odličan, jedino pored Vučića Đilas može da sija kao zvezda proevropske Srbije.

Igramo, dakle, u onom komadu u kojem su svi junaci isti, i žrtve i dželati, i sve je samo pitanje trenutne podele uloga. Koliko znam, takav komad najviše liči na tragediju, u njoj sve umire, i kraj se zna. I, da citiram na kraju dobrog starog srpskog fašistu: srpski junaci umiru sasvim bez poze, beskrajno jednostavno i prosto prirodno.

Ovo je Peščanik, na početku emisije slušate ekonomistu Miroslava Prokopijevića.

Miroslav Prokopijević: Kad je nedavno išla ekipa na Olimpijadu, sportski novinari na B92 – dakle, ne na RTS ili nekoj “š”-stanici – pričali su da je naš minimum pet medalja, a maksimum četrnaest, pri čemu ja ne znam ni da li je bilo četrnaest kandidata, ali valjda su prebrojali. I onda se javio slušalac koji je pitao „izvinjavam se, koliko su medalja osvojili u Atini?”, a ovi su onda prilično sumorno rekli „pa, samo dve”. E, ovaj put je, naravno, kad se završilo bilo samo tri umesto tih „minimum pet, a maksimum četrnaest”. Tako je i sa SAE. Već otpočetka čitava stvar i funkcioniše kao obmana, stvori se kriva percepcija. Početak te krive percepcije je uverenje da nama stalno neko nešto traži, a mi smo neko nevinašce, je l’, dobro, čedno i tako dalje. Onda ispadnu krivi Holanđani što tamo zatežu, a naravno da nisu samo Holanđani, jer da su Holanđani rekli „it’s okay”, pojavilo bi se bar 4-5 drugih zemalja.

U Britaniji i Nemačkoj uopšte nema entuzijazma za ovaj aranžman dok se stvar sa Hagom ne završi. Dakle, nije to samo Holandija, ali suština je u tome da čovek projektuje, da se čitava stvar predstavlja tako kao da zavisi od njih, a ne od nas. Sad, možda je još gore ono zbog čega se to radi – jer ne traže nama Holanđani, recimo, da nekog izručimo zato što je bio pozitivan na antidoping-testu na nekom atletskom takmičenju, nego se traži čovek, brate, koji je uradio jednu od najgorih stvari posle Drugog svetskog rata u Evropi. Ali, pregovarački tim, koji umesto da bude najtrezniji, najrealniji, postaje nekako najluđi u optimizmu. Onda, naravno, novinari čak kreću u ofanzivu, pa recimo zovu mene i još, čuo sam, neke moje prijatelje i traže da kažemo nešto optimistično. Kad ja kažem da je to besmisleno, ne volim da lažem, ja ipak ne mogu da ubedim novinarku iz jednog dobrog medija da pitanje ne glasi „šta će Srbija da dobije sa SAE”, nego „koliko će da izgubi zato što nije potpisan”. I onda, naravno, ide cirkus. Kao, pa to bismo mogli da primenjujemo sami, ne treba nam Evropska unija. Šefe, pa to si mogao da radiš još od 2000. godine, što ne uradi nešto? Znači, on čeka da ga ovaj pritegne za uvo i kaže: e, pa tamo si potpisao ugovore, u SAE ti piše da to i to moraš da uradiš, ti ne radiš ništa od toga, hajde, kreni nešto da radiš. Znači, čekaju jednu takvu situaciju. Jednostavno, politika se ovde ne svodi na to da je političar neki izabrani katalizator, neki akter izabran da nešto uradi, nego na to da sedi u ofisu i da se bogati kroz korupciju. I to je otprilike sve. Samo još malo izigrava zvezdu, je l’, već prema prilikama.

Srbija je već pre nekoliko godina dobila potpuno slobodan pristup tržištu Evropske unije, samo par izuzetaka ima – to su bifteci i slično, to je valjda vino, to je riba, sve ostalo Srbija potpuno slobodno izvozi tamo. E, sad, ovaj Sporazum precizira kojim tempom će se snižavati i uklanjati carine i vancarinske barijere da i firme iz Unije dobiju sličnu mogućnost kao što imaju srpske firme na tamošnjem tržištu. To, naravno, u nekim slučajevima traje dosta dugo, ima i prelaznih perioda od šest godina, ali to je posebna epizoda. Recimo, ljudi koji vode taj resor sada se hvale kako smo dobili duže prelazne periode od recimo Hrvatske i kako je to povoljnije. Nije to povoljnije, to je lošije. Zašto? Pa, lošije je zbog toga što je Hrvatska tražila prelazni period od četiri godine, a mi od šest, što znači da je Hrvatska privreda sposobnija, i da za četiri godine može da se prilagodi novim uslovima, a nama treba šest godina.

Znači, prosto je neverovatno da to može da kaže neko ko vodi evropske integracije – da pokazuje da ništa ni o čemu ne razume ili, pak, da veruje da smo svi mi majmuni, da niko ništa ne razume u populaciji. Dakle, postoji određeni tempo kojim padaju carine i za toliko bi trebalo da pojeftine robe ovde. Drugo, trebalo bi da firmama koje ovde hoće da posluju, da osnuju svoje filijale, bude lakše da ih osnivaju. Najsporiji tempo je za poljoprivredu, tu neke stvari ne mogu da se promene brže nego za šest godina. Na kraju, poljoprivreda će biti zaštićena kao u Evropskoj uniji, imaće tih 20% carinske zaštite prema trećim zemljama. Sažeto rečeno, populacija dobija jeftiniju kvalitetniju robu i ima veću slobodu izbora, a to je za siromašnu populaciju od vitalne važnosti, jer se na taj način omogućuje da i cena hrane, recimo, nešto padne, a ne samo cena automobila i televizora i erkondišna. Samim tim rad može da bude jeftiniji, a privreda Srbije može da bude konkurentnija. Prema tome, veliki je to paket, važna je to stvar. Ali, naravno, pitanje za ljude koji vode ovu državu glasi: što to ne rade od 2000? Sve su to i sami mogli da rade.

Da, sad još stručnjaci, kao, raspravljaju pa kažu: nepovoljan je naš Sporazum, mi nismo zabranili strancima da kupuju ovde zemlju kao što su radili, na primer, Poljaci i ovi ostali iz Istočne Evrope. Sad, tačno je da su Poljaci, Česi i svi ostali to uradili, to je bio njihov osvetnički odgovor – ekonomski gledano sasvim pogrešan, a čak i politički, rekao bih – na odluku 15 EU-zemalja da zabrane da se iz zemalja Istočne Evrope ljudi slobodno zapošljavaju, nego su uvedene kvote. Samo neke zemlje kao Britanija i Irska liberalizovale su zakone i dozvolile da Poljaci ili Česi dođu u London i zaposle se odmah. To je jedna ekonomski potpuno besmislena odluka, ali sad ovde kukumavče što mi to nismo uradili. Srećom, možda je to promaklo samo nepažnjom, ili se niko nije setio da traži takvu stvar. U Austriji je isto bilo pre ulaska u Evropsku uniju. Uh, tamo je bila žešća kuknjava, kao, Nemci će sve da pokupuju! A šta se desilo? Neznatno se povećao broj Nemaca koji su kupili nekretnine u Austriji. Ista kuknjava je bila u Sloveniji, ista i u Hrvatskoj, samo je jauk, što se ide jugoistočnije, glasniji i ekonomski je nemotivisaniji. Tu je strašno mnogo predrasuda u igri.

Kad je izašao neko da kaže: hej, ljudi, u SAE, u tom Sporazumu stoji to i to, osnovni razlozi da ga potpišemo su ti, ti i ti, a naše koristi su te, te i te? Kad je to neko izašao da kaže, kad je izašao da kaže zašto treba privatizacija – ili zašto ne treba, ako ne treba? Nema ničega od toga. Dakle, toliko su zauzeti korupcijom i nekom jeftinom demonstracijom moći da je to neviđeno.

„Žuti” su, kako ih u slengu zovu, majstori korupcije, pošto oni drže najveći kolač sada i na nivou zemlje, a u Beogradu već, ja mislim, 10-12 godina, praktično od 1996. Prostora ima koliko hoće. Već sam, mislim, i pominjao, čak možda i ovde, da jedan moj poznanik koji je bio visoko u DS kaže da do najvećeg investicionog ciklusa u Srbiji dolazi u vreme izbora, posebno u Beogradu, jer se tada dele populistička obećanja, spiskavaju se pare, obećavaju više penzije, više plate i tako dalje. To je sve ekonomski štetno, a grozno destimuliše ulaganja. Kaže, ovima što grade trebaju lokacije, nama trebaju pare za izbore i tu se vrlo lako nađemo. Prema tome, predsednik Tadić ako hoće nešto da radi, čekamo da vidimo ko će prvi biti uhvaćen.

Svi ti veliki poslovi se hendluju jako loše. Evo, Sporazum smo elaborirali, da se ne vraćam na njega, ali šta je bilo s koncesijom Horgoš-Požega? Strašna svinjarija, sve ostavljeno nekim budućim generacijama, možda i troškovi, ako se izgubi spor. Da ne govorim što se kasni sa radovima, pa onda ima štete i sa te strane. Šta je bilo sa Borom, odjednom je izuzet, neće ići na tender nego će biti nekih pogodbi? Šta je bilo sa Zastavom, isto pogodba? Time se krši privatizacioni zakon – i nikom ništa. Naravno, šta će biti sa Zastavom to bog sveti zna, baš kao sa Đeknom, ne zna se kad će. Mora da se nauči da se umre, kao što je naučio Tolstojev Ivan Iljič. Svi ljudi su smrtni, dakle, ako sam čovek i ja ću morati da umrem. Moraće ova Đekna da umre jednog dana, a da li će nastati Fiat to ne samo da se ne zna, nego je u domenu fantastike.

Naš je Sporazum verovatno najtragičniji, to direktno pokazuje u kojoj meri se radi bez ikakve orijentacije. To su im rekli u Evropskoj uniji, samo to neće niko ovde da prizna: kako spiskavate tolike pare i poklanjate u bescenje firmu Rusima, a kod nas dolazite i kukumavčite za pare? To je veliki problem, jer smo tamo percipirani kao šampioni prosjačkog šešira u Briselu. Tako da gomila poslova koja se radi, ili se radi mimo zakona, ili po nekim pogodbama ili nekim prečicama na kraju se završi jednom velikom svinjarijom koja ostaje kao mrlja i, naravno, kao poruka ne samo građanima ovde, nego i investitorima i domaćim i stranim. Oni vide kako se ovde radi i šta sve može da im se desi. Kad ovde neko ne bi sprečavao određene banke, trgovinske lance, neke firme da dođu, bilo bi ih mnogo više. Zašto ih sprečavaju? Pa, čini se usluga nekim ovdašnjim moćnicima, koji imaju velike poslove u određenim branšama ovde. Ko plaća ceh? Pa, naravno, nas 7,5 miliona nesretnika. Kako? Pa, tako što imamo manju slobodu izbora, a lošiji kvalitet. A ono što je najdrastičnije u svemu i što svako oseća je da plaćamo više cene.

Svetlana Lukić: Na kraju ispada da jedino ako ovi spolja izvrše pritisak, nešto počne i da se kontroliše. Evo, sada ponovo dolazi delegacija MMF-a ovamo. Ti si nas tome učio, pričao si puno o tome da to nije institucija u koju se treba kleti i tako dalje. Međutim, na kraju se ispostavi da ako nemamo aranžman sa MMF-om onda nekontrolisano raste javna potrošnja.

Miroslav Prokopijević: Tačno, to je perfektan opis situacije, a prva implikacija je da smo mi neuračunljivi, jer mi sami ne možemo da savladamo neke poslove dok ne dobijemo tutora. I sad ja dolazim u krajnje nezahvalnu situaciju – dakle, ja koji sam najviše govorio protiv netržišnih fondova, tvrdio da je to prebacivanje para poreskih obveznika iz bogatijih zemalja, moram da branim MMF. Zašto? Zato što mi je to jedina nada da će MMF bar negde da ih stisne, pa će bar neke stvari morati da se urade oko privatizacije, bar nekoliko firmi ili možda i neka grana, bar nešto će stegnuti oko budžeta i slične stvari. Isto tako, mi pričamo o Evropskoj uniji, to nije carstvo savršenstva, to je jedna realistično gledano dobra kooperacija, u to nema sumnje jer bi inače neko izašao odatle, ne bi jurili da idu tamo. EU nije anđeo, međutim, problem je u tome što smo mi tako prljavi, ružni i zli da nama i jedna sasvim prosečna organizacija, da tako kažem, i sam put do nje, to čistilište koje ćemo da prođemo, strašno mnogo čini.

Usput, iz toga se rađa i ta pogrešna percepcija; kako čovek da sebi kaže „ja nisam uračunljiv”? Onda je kriv Holanđanin, ili je kriv Amerikanac ili Rus, neko… To je vrteška. Kad gledate, Broz je imao tu divnu ideju – jedna mala komunistička diktatura, malo liberalnija istina nego ove druge, ali uvek s vrteškom krivaca okolo. Te su ovi, te su oni, te neki tamo i tako dalje, ali nikad on. To je poenta: da nikad ne pogleda sebe. Pogledaj dom svoj, anđele.

Naravno, stvar ne može da se gleda kao potpuno vraćanje uvek potpuno istog, uvek se pojavi poneki novi detalj. Raspad Radikalne stranke, to je novi detalj, znači, to je nešto što je građanska opcija mogla da priželjkuje i nešto što je jako dobro da se desilo, jer radikali će se sad podeliti u nekoliko frakcija i ipak će neki deo njih morati da igra nešto normalnije. To je prosto poklon s neba ovoj građanskoj opciji koja se jedva držala u stolici. Jer sad kad se pogleda – to što je pretilo da formira Vladu, bilo samo na korak da je formira, to je sad u potpunom rasulu. Znači, ovi iz DSS su shvatili da su napravili greh koji su ranije obično pravili radikali, da svojom porukom uplaše birače. I zato su izgubili, sa 47 pali na 29 ili 30 poslanika i verovatno će na narednim izborima da bude još gore, jer ne mogu više da se evakuišu odatle. Mislim, u ludost je lako ući, ali iz ludosti nije lako izaći. To je sreća ponekad, jer tako se na jedan vrlo elegantan način, bez pucnjave i ulične jurnjave rešimo ponekih kojih na drugi način ne možemo da se rešimo. Tako da ja mislim da je ovo što se desilo oko radikala korisno za građansku opciju.

Naravno, veliko je pitanje, pošto svi znamo kako su ogromni potencijali građanske opcije, kako će ona to iskapitalizovati, u tom smislu da sad ima odrešenije ruke, da može da vuče neke političke poteze. Jer, vi vidite da je Vlada izabrana, ali sem što su rekli da povećavaju penzije i što je ministar zdravstva nesretno rekao i doneo uredbu da lekari mogu da rade naveče u državnim klinikama, a ne mogu da rade u drugim klinikama, i sem što je Beogradski univerzitet, koji je državna institucija, doneo sličnu zabranu, koja je dakle državna, drugih odluka nema. Dakle, Vlada bezmalo kao da nije tu, mi tek treba da vidimo u kom pravcu će ovo da ode, a prvi ozbiljan trenutak kad će se to videti biće rebalans budžeta i projekti budžeta za narednu godinu. Znači, tu Vlada već mora da izađe sa ciframa i tu ćemo videti koliko je sati.

Jaka opozicija – to ne znači luda opozicija, to je velika razlika. Jaka opozicija je opozicija koja kaže „ej, ljudi, s ovim i ovim kasnite, ovo radite krivo“ i tako dalje. Šta rade radikali? Oni uopšte ne rade tako, oni kažu „to je pogrešno, ljudi su nezadovoljni“. U redu, na nivou artikulacije nezadovoljstva oni su super, tako su i napravili tih 35% glasova. E, sad da vidimo gde su rešenja, jeste li ikad čuli šta su njihova rešenja? Hleb od tri dinara? Pa to nije rešenje, to je idiotizam. Dakle, oni su dobri kao i slične ekstremističke stranke u Evropi u artikulaciji nezadovoljstva i okupljanju nezadovoljnih, ali su jako loši u isporuci rešenja, i to nije jaka opozicija. Prema tome, predsednik bi morao nekako sebi da organizuje neki kurs, da tako kažem, neki tretman da povrati kompas, jer ga je očito izgubio. Umesto da kaže „eto, prinuđeni smo na ovu opciju“, on se baca u zagrljaj Dačiću. Davanje glupih izjava – ovaj bol za predsednikom, onaj bol za predsednikom, tu smo isti i tako dalje – davanje glupih izjava o pomirenju, užasno glupih…

Ovo sad sa radikalima je samo nastavak te iste filozofije. Ne treba to da radi čovek koji vodi ovu državu kao predsednik i čija stranka praktično vlada Srbijom u ovom času, jer Demokratska stranka sad ima vlast koju teško da je imao i Milošević. Ona, dakle, ima predsednika, ima republičku vlast, ima pokrajinsku vlast i to vrlo snažnu, ima Beograd i nekoliko velikih gradova i ima gomilu opština. Dakle, tu neke redefinicije moraju da se izvedu da ne bismo posumnjali čak i u ono elementarno, u normalnost, političku normalnost neke osobe.

Svetlana Lukić: Kako po tvom mišljenju u novonastaloj situaciji Liberalno demokratska partija vodi politiku?

Miroslav Prokopijević: Pa, povremeno su nevidljivi pošto nisu bili potrebni u toj slagalici za republičku vlast, nekako su pali u fjaku, što bi rekli Dalmatinci, kliknuli su na autodelete, sami sebe su amputirali iz političkog života na jedno vreme. Tamo gde su se čuli, to je bilo manje više u redu, jer su rekli: pa, dobro, SAE nije potpisan, da vidimo ko je tu odgovoran i tako dalje, pokazujući na pravu stranu, ne kao ovaj ministar koji orkestrira potpuno pogrešnu kampanju. Dakle, nisu imali neku veliku aktivnost, a mogli bi, imaju veliki prostor upravo zato što je vladajuća većina tako amorfna i u stvari tako neartikulisana da se i ne zna šta će da preduzme i da li će uopšte išta da preduzme. Znači, u tom pogledu potencijal im je strašno veliki, no druga stvar je kako će da ga iskoriste, to je do veštine i do rada, moraju ozbiljno da se zasuču rukavi ako neko dugoročno hoće da opstane na političkoj sceni kao stranka koja sigurno dobija preko 5%.

Ja nisam liberal nego, recimo, klasični liberal, baš u onom nekom klasičnom smislu, ne volim reč libertarijanac jer nekako deluje ekstremistički i pomalo egzotično, najviše volim to „klasični liberal“. Razlog zbog kojeg na taj način razmišljam je vrlo jednostavan: ako hoćete rezultate to su rešenja. Srbija je cela naherena ulevo. Nisu to sve zemlje u Evropi, ima zemalja koje su naherene ulevo kao Nemačka i Italija, ali ima zemalja koje su naherene udesno, kao recimo Luksemburg, Irska, Britanija. E, sad, kome je do socijalizma, može da ga nađe i u Americi. Znači, neki momci su spiskali pare, otišle su u privatne džepove, a oni su socijalizovali gubitak – kažite mi, gde to ima? To je najlepše, znači, dobit strpaš u džep, u svoj privatni, a gubitak socijalizuješ.

Evo, pre neki dan država je napravila drugu veliku ludost u Americi spasavajući najveće osiguravajuće društvo u nadi da će time da spase finansijska tržišta. Kad se to uradi onda biznis-krugovi kažu – hm, glavni štos je da spiskaš što više para, da budeš too big, suviše veliki, je l’, da ne smeju da dozvole da propadneš i da strpaš te pare u svoje džepove, a naravno, pošto će država pokriti gubitak, nema nikakvog problema. Međutim, problem postoji, jer ako se tako radi, ako krene trka u tom pravcu, koliko može da se spiska, tu nema granice. Znači, Amerika ako bi krenula u tom pravcu pretvorila bi se u ekonomsku pustinju.

Svetlana Lukić: Kad smo kod Amerike, za koga ćeš da glasaš, za Mekejna ili za Obamu?

Miroslav Prokopijević: U, bilo bi mi strašno teško! S jedne strane ja ne mogu da se načudim Evropi u kojoj bi, da su izbori tu, Obama bez problema dobio dve trećine u bilo kojoj zemlji, takoreći. Stvarno ne mogu da se načudim tome, jer je Obama po meni loš kandidat. Prvo, sve njegove priče o nadi, ovom, onom – ja bih hteo da kažem: hajde da vidimo šta čini tu nadu, daj, rasitni mi to malo, kaži u čemu će nada da se sastoji ovde, u čemu onde i tako dalje. Ako je nada to da će Obama još više da interveniše po svetu od Buša, čija administracija već pravi svinjarije, zaboravi, to je pogrešno. Ako hoćeš više tržišta, super, ja ću da te podržim, biću prvi. Dakle, kaži mi kakva je ta nada. Pošto je on iz demokratskog dela, nada se ne bi sastojala u osvajanju više tržišta, nižim porezima i povlačenju iz Iraka, nego u još više država, i unutra i napolju. Drugo, kad se pogleda, pošto se u Americi vodi statistika kako ko glasa, Obama je od 100 senatora, da jednostavno kažem, najlevlji, a Bajden, koga je uzeo za potpredsednika, je treći najlevlji. E, sad, razlog što gubi glasove je što se suviše pomerio ulevo, pa ga Mekejn, koji je takođe nulti kandidat po meni, pristiže. Zasluga nije Mekejnova, Mekejn je čovek bez svojstava, što bi rekao Muzil.

Takav čovek nije ono što treba jednoj zemlji poput Amerike, koja je ipak nešto malo dinamičnija od ovog evropskog blata u koji je zapala, ekonomski bar, većina zemalja. Ja se bojim, ako Obama bude izabran, da će se stvari u pogledu unutrašnjih ekonomskih prilika razvijati lošije. Znači, Mekejn ne bi doprineo tolikom pogoršanju. Prema Iraku i Avganistanu obojica imaju razočaravajuće stanovište, tako da to može da se uporedi s našim izborima, kad ovi naši glasači kažu: eto, izašao sam pa sam glasao za Tadića, ali sam desnu ruku držao levom da mi ne pobegne.

Svetlana Lukić: Ruski komunisti traže zabranu filma Indijana Džons jer je agentica KGB-a koju igra Kejt Blanšet prikazana kao zla, kao jedna kučka, takoreći. Ruski pravoslavci, opet, traže zabranu animirane serije South Park. Kineski cenzori zabranili su drugi deo filma Tomb Rider, tako da Kinezi neće moći da vide lepu Anđelinu Džoli, jer, misle kineski cenzori, Kina je u tom filmu prikazana u negativnom svetlu. Kao što znate, cenzorska kineska ruka stigla je i u Beograd pre neku godinu, kada je film Sunčana palata, koji je trebalo da otvori festival autorskog filma, na zahtev kineskog ambasadora skinut sa glavnog programa. O čemu se tu radi? To je jedna ljubavna priča, ali ima nekoliko scena koje prikazuju proteste na Tjenanmenu, a Kinezi ne vole da se pominje Tjenanmen. Jedno vreme, ne znam da li je to i sad, u Kini je bio blokiran pristup odrednici „Tjenanmen“ u Wikipediji i na kineskom i na engleskom. Međutim, zanimljivo je kako su se naše vlasti tada ponašale – to je bila ona Koštuničina Vlada. Profesor Vladeta Janković je priznao da je telefonirao organizatorima festivala i preneo im je ljubaznu molbu kineskog ambasadora da film ne bude prikazan, sugerišući organizatorima, dakle, da to treba i da uvaže iz viših državnih interesa.

Jednom rečju, Kina je članica Saveta bezbednosti pa ne bi trebalo da ih ljutimo, naravno, zbog Kosova. Zanimljivo je bilo ponašanje gradskog sekretara za kulturu Darijana Mihajlovića, koji je rekao – citiram pošto je mnogo glupo, pa ne mogu to doslovno da prepričam: „Republičke i gradske institucije su se dogovorile da se ne radi o prikazivanju ili neprikazivanju jednog filma nego o višem državnom interesu.“ Samo neke dve godine kasnije stvar se ponavlja, sada je u pitanju knjiga Dragulj Medine. Kao što znate, ona je bila povučena iz knjižara, ali eto, pojavila se prethodno u knjižarama i, koliko sam čula, praktično za jedan dan je prodata u 1.000 primeraka.

Muftija Muamer Zukorlić je tražio da se knjiga povuče, što je bilo i učinjeno jedno vreme. Međutim, za nas je, naravno, značajno kako će Bošnjaci reagovati, odnosno Muslimani, da li će biti uvređeni zbog ove knjige. Ali još više nas zanima reakcija naše države – kao što znate, Vlada je izrazila žaljenje što je knjiga vraćena u knjižare. Mi smo knjigu nabavili čak ispod tezge, utoliko je ona vrednija, i počeli smo da čitamo, međutim, to je dosta dosadno štivo. Milan Vukomanović, profesor sociologije religije na Filozofskom fakultetu u Beogradu je bio naš heroj, on je pročitao celu knjigu o kojoj se mnogo govori i evo šta je u njoj našao. Milan Vukomanović.

Milan Vukomanović: Ono što mi zaista ne ide u glavu ovih dana jeste činjenica da je knjiga, u kojoj biste se, da ste je greškom dobili za rođendan, teško probili do 45. stranice – bilo bi to žešće smaranje, što bi rekli moji studenti, da uopšte čitate – u Americi proglašena opasnošću za nacionalnu bezbednost Sjedinjenih Američkih Država, a istovremeno naša Vlada kaže da njen povratak u knjižare predstavlja jednu vrstu ugrožavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije. Misli se naravno na Kosovo, misli se verovatno na činjenicu da naš ministar inostranih poslova i dalje putuje širom sveta i posećuje zemlje koje su članice Islamske konferencije. Pretpostavljam da bi se to moglo pročitati u podtekstu svega. Dakle, jedna takva knjiga, koja sigurno ne bi bila primećena ni na ovom našem Sajmu knjiga u obilju druge literature, odjednom postaje opasnost i za naše i za američke interese. Ono što meni dodatno nije bilo jasno jeste kako to da se sada i američki i srpski interesi poklapaju? Naime, ono što ugrožava teritorijalni integritet i suverenitet Srbije trebalo bi valjda da je u interesu Sjedinjenih američkih država i obratno, ono što ugrožava nacionalnu bezbednost Sjedinjenih američkih država trebalo bi da bude u interesu Srbije.

No, šalu na stranu, mislim da nas ovakva saopštenja, kao to koje je iznela Vlada Srbije, vraćaju u neki period od pre bar tridesetak godina. To je ono vreme kada su se slična zvanična saopštenja izdavala povodom nekih knjiga, na vrlo sličan način su učesnici u raspravama lako davali kvalifikacije i osude, a da uopšte nisu pročitali knjigu, što je uslov naravno svih uslova. Ja se sećam jedne anegdote iz tog perioda, mislim negde iz ranih 80-tih godina, kada je jedan hercegovački general govorio na nekom skupu po onom modelu da kad se podiže neki spomenik i otvara se neka nova građevina, onda se na kraju daju te ideološko-kulturne kvalifikacije, pa je on u jednom govoru osudio knjigu Vuka Draškovića, mislim da je bila reč o knjizi Nož. Posle tog govora su mu prišli neki ljudi i pitali „druže generale, jeste vi pročitali tu knjigu?“ Ma, nisam, kaže, ali svi kažu da je užasna.

Bojim se da se dosta prašine podiglo i oko Dragulja Medine, a da mnogi od učesnika u toj debati nisu pročitali knjigu ili nisu bar nisu pročitali kompletno, što i nije bilo lako, knjiga je vrlo brzo povučena iz knjižara, tako da nije bila dostupna. Od ove nedelje biće dostupna, biće verovatno jedan od bestselera na sledećem Sajmu, zaseniće ove naše čuvene spisateljice, iako je to potpuno jedna kolateralna korist za izdavača, verovatno ni on nije sanjao da će podići toliku frku. Ali zaista, ne može se pristupiti ovako jednoj ozbiljnoj tematici, a da se neki preduslovi ne zadovolje. Dakle, to bi bio prvi preduslov, da se pre svega zna o čemu se govori. Pre nego što pređemo na sam meritum te knjige i njen sadržaj, drugi preduslov bi u stvari bio da se vidi kakve pozicije imaju učesnici u tom sporu i zašto oni imaju takve stavove.

Recimo, zašto je jedna manjinska verska zajednica u Srbiji protiv objavljivanja istorijskog romana jedne američke spisateljice. Mene interesuje islamologija, pa sam po nekoj liniji dužnosti uzeo malo i pogledao i nekakav širi kontekst, vidi se da je autorka zaista konsultovala jednu dosta ozbiljnu građu da bi napisala takav jedan roman. To jeste fikcija, to jeste književnost, to jeste delo imaginacije, ali uložen je trud u tu knjigu, nekih pet godina je, koliko je meni poznato, ona pisala. I verovatno bi cela stvar ostala potpuno neprimećena da se u toj bibliografiji nije prepoznala jedna profesorka islamologije, odnosno bliskoistočnih studija sa univerziteta u Teksasu, koja se uplašila što je videla svoje ime u takvom jednom kontekstu i onda je, što bi rekli Amerikanci, prva dunula u pištaljku. Angažovala je advokata, obratila se izdavaču i onda se uplašio i izdavač. Zašto takva reakcija na jednu ovakvu knjigu? Pa, gledano iz perspektive islamske zajednice svako nedolično prikazivanje poslanika Muhameda, članova njegove porodice, tih prvih halifa naročito, takozvanih ashaba, njegovih drugara iz te rane povesti Islama, smatra se jednom vrstom blasfemije, odnosno svetogrđa.

Gledano iz te perspektive, ko god se bavi takvom jednom tematikom, čak i ako je reč o književnosti, hoda, da tako kažem, na jednoj osetljivoj liniji gde može lako da se upali crvena lampica kod Muslimana na sličan način na koji se ta lampica pali recimo kod Jevreja kad je reč o antisemitizmu, čak i u nekim suptilnim, da kažemo, verzijama antisemitizma. Ili kao što se danas žene širom sveta vređaju s pravom kada su nedolično prikazane, recimo njihovo telo, ili kroz viceve u štampi, u medijima, uopšte u nekakvom javnom prostoru. Danas više ne može tako lako da se ispriča neki vic o plavušama recimo, jer će to da uvredi i crnke, što pogoduje onom stereotipu da one brže nego plavuše kapiraju o čemu se radi. Ali, zaista mislim, šalu na stranu, različite grupe građana danas širom sveta reaguju na one sadržaje za koje smatraju da su nedolični. Muslimani su osetljivi na ovakvu stvar i to treba razumeti.

S druge strane imamo zahtev za slobodom govora, slobodom izražavanja. Postavlja se sada pitanje da li jedna verska zajednica može biti imprimatur za objavljivanje i distribuciju jednog istorijskog romana, pogotovo ako cilj autora ili autorke tog romana nije bio da se neko uvredi. Ja pročitavši tu knjigu definitivno smatram da je namera autorke bila vrlo benevolentna. Još ako dodamo tome i neki društveno-politički kontekst, znači sve ovo što se dešavalo i oko same knjige, uključujući ovo najnovije saopštenje Vlade Srbije, meni zaista tu ništa nije jasno. Vlada se nije oglašavala, recimo, kada je knjiga bila povučena iz prodaje, javio se samo zaštitnik građana, i u ovoj celoj priči to je po meni jedini svetao lik, u stvari njegova kancelarija gde su se zaista zauzeli za neke fundamentalne slobode i prava i podsećali da se slobode jednih ne mogu afirmisati ako se istovremeno ugrožavaju slobode drugih.

Ali sada je Vlada nesretna zato što se ta knjiga vraća u knjižare, a nije reagovala tada kada je knjiga bila povučena, to je zaista sasvim nejasno. Drugo je pitanje da li uopšte bilo šta u ovoj zemlji može da se desi a da nema veze sa Kosovom, kao što se uopšte ne postavlja pitanje ko ima pravo da sudi o tome da li je nešto uvreda za nekog drugog. Jedan muftija ima pravo da kaže za svoju islamsku zajednicu, u ime zajednice, da je nešto uvredljivo. Apsolutno ne mislim da je išta sporno u tome što se oglasio muftija islamske zajednice u Srbiji. Ono do čega može da ide jedan muftija jeste da, ako želi, pozove vernike da tu knjigu ne kupuju, da je ne čitaju, dalje od toga u kontekstu jednog ovakvog društva ne može da se ide a da se ne ugrožavaju nečija prava. Iskreno, mislim da je islamska zajednica u Srbiji u ovom slučaju prilično na gubitku. S jedne strane, stekao se utisak da su iz tog pravca krenule određene zabrane, pa čak i pretnje, direktne ili ne. Uglavnom, izdavač se uplašio, povukao je knjigu, a onda se desilo to da je knjiga nakon cele te ujdurme vraćena u knjižare i sad će privući mnogo veću pažnju nego da se uopšte niko time nije bavio.

Ko već u takvim stvarima želi određeni efekat da postigne mora da se seti šta je Rimokatolička crkva radila po takvim pitanjima. Ignorisanje je najbolja politika koju može da pokaže neka verska zajednica, ili šire gledano i svaka druga zajednica, kada se pojave stvari koje bi potencijalno mogle da provociraju javnost. Ova knjiga niti bi trebalo da bude uzrok kontroverze po svom sadržaju, niti zaslužuje da bude bestseler, s obzirom na svoj literarni domet. Ima pravo islamska zajednica da dâ sud o tome, ima neka granica do koje može da se ide, a da se ne ugrožava šire stanovništvo – jer ova knjiga nije upućena samo muslimanskom čitaocu, upućena je i nemuslimanima koji takođe imaju prava da čitaju jedan istorijski roman. Ona je, usput, još i jedno književno delo. Znači, nije to pokušaj nekakve istorijske ili teološke revizije ranog islama, to takođe mora da se uzme u obzir. Mora da se uzme u obzir da nije muslimanka pisala knjigu, nego jedna američka nemuslimanska spisateljica i tako dalje. Ovo jeste jedan od ozbiljnih problema praktične politike u samoj Evropi.

Beograd je imao šansu, i Srbija je imala šansu da razvije jednu konstruktivnu debatu oko ovoga, kojom bismo možda privukli i pažnju Evrope, naročito Zapadne Evrope koja je slične probleme imala i sa Muhamedovim karikaturama, mada to po značaju ne može da se poredi, kao i, na primer, slučaj Ruždi, ili onaj slučaj sa maramama u Nemačkoj, u Francuskoj, i tako dalje. Postoji jedan časovnik koji kuca u Medini i postoji jedan časovnik koji kuca na Ist Riveru. Ovaj prvi časovnik pokazuje da smo u XV veku nakon hidže, ovaj drugi pokazuje da smo u XXI veku. Muslimani koji danas žive po svetu moraju da poštuju jedno i drugo vreme, znači, mora se imati uvažavanja i za jedno i za drugo, jer to je svet u kome živimo. Znači, s jedne strane imamo nekakvu medinsku demokratiju, ali s druge strane imamo i demokratiju liberaldemokratskog tipa, pluralizam, parlamentarizam i sve ono što su tekovine savremene civilizacije.

Šta bi to eventualno moglo da bude uvredljivo u ovakvoj jednoj knjizi? Prva stvar koja je ovde osetljiva je način na koji je u knjizi prikazana rana povest islama. Dakle, to je ono što Nemci nazivaju Heilsgeschichte, ili nekakva sveta povest, koja treba da bude obrađena na adekvatan način. Iz muslimanske perspektive bolje je to uopšte ne prikazivati nego prikazivati na jedan nedoličan način. Radi se o formativnom periodu u istoriji islama negde od 619. do 632. godine, to su neke vremenske koordinate u okviru kojih se kreće ova knjiga i ta rana istorija je prikazana iz perspektive glavne junakinje – to je Ajša, treća Muhamedova supruga, koja govori u prvom licu jednine. Znači, ona je glavni lik romana i cela rana istorija je prikazana kroz njeno odrastanje. To je period nekoliko godina pre hidže, znači pre početka islamske istorije, do Muhamedove smrti 632. godine. U njenom životu to je period od njene 6. do 19. godine, nekih 13 godina. Ona je inače kći Abu Bekra, prvog halife u istoriji islama, Muhamedovog naslednika, vođe islamske zajednice islamske ili umeta. Vrlo kratko je vladao, od 632. do 634. godine.

Mi moramo da razumemo da je cela ta rana istorija zapravo jedna porodična istorija, njeni akteri su Muhamed i članovi njegove porodice, praktično sve do četvrtog halife Alija koji je bio njegov zet. Znači, to se dešava unutar jednog užeg porodičnog kruga čiji je i Ajša deo.

Ono što bi ovde moglo svakako da privuče pažnju, dakle, iz perspektive nekakve političke korektnosti i nekorektnosti, jeste osetljivost po pitanju perioda u kojem se ta pripovest dešava, kao i činjenica da je data iz perspektive jedne od Muhamedovih žena koja je na neki način ostala simbol buntovnice, enfant terrible. U romanu neki opisi njenog ranog detinjstva poprimaju čak komične dimenzije, vidimo koliko se ona u jednom patrijarhalnom i patrijarhalističkom društvu bori za svoje mesto i svoje mišljenje, dok Muhamed to toleriše, iako je ona povremeno izvor problema i za njega samog. Ali, s druge strane, Muhamed je prikazan kao izuzetno fleksibilan, benevolentan. Dakle, neko kome je Ajša i miljenica, i na neki način i drugar, i savetnik i tako dalje. To je jedna izuzetno topla priča što se tiče odnosa između njih dvoje.

Ono što mogu da kažem jeste da bi ovu knjigu svakako pozdravile islamske feministkinje i to ne samo radikalne, nego i one umerenije. Roman predstavlja jedan originalan pokušaj da se stvari posmatraju malo iz ženske perspektive, ali s obzirom da je položaj žena vrlo osetljivo pitanje unutar same islamske zajednice, činjenica da je u knjizi opisan jedan period istorije koji je sam po sebi osetljiv dodaje jednu specifičnu težinu. Mislim da tu eventualno mogu da leže uzroci reakcije islamske zajednice. E, sad, Ajša je, istorijski gledano, kao lik, bila praktično prvi pravi politički lider, prva žena politički lider u istoriji islama. Zbog čega? Ona je prva prešla granicu teritorije između muškaraca i žena, to Arapi nazivaju had. Had podrazumeva i pravilo koje određuje gde je, recimo, ženi mesto u haremu, ona ne može da učestvuje u ratu, ona ne može da nosi oružje i da ubija u ratu, to je privilegija muškaraca.

Znamo da je Ajša učestvovala kao zapovednik u jednoj bici 658. godine i to baš u sukobu sa četvrtim halifom Alijem, to zovemo Bitkom kod deve ili kod kamile, jer je ona jahala kamilu. I u knjizi ona na nekoliko mesta jaše kamilu i hoće da uzme oružje. Muhamed joj na kraju i ostavlja u nasleđe svoj mač, jer nije imao muškog naslednika, pa ga ostavlja svojoj najmlađoj ženi. To ima određenu simboliku u romanu i nije daleko od kasnije istorije – ona je, videli smo, vođa, vojni zapovednik u jednoj bici – ali sama ta činjenica vodi ka onome što Arapi nazivaju fitna, to je nekakav nered na halifskoj sceni. Da se razumemo, žena ne može da bude halifa, ali istorija islama takođe beleži žene – to je jedna manje poznata istorija islama, koja govori o ženama – koje su mogle da budu svetovni zapovednici, sultanije ili sultane ili takozvane malige. Jedna muslimanska feministkinja, sociološkinja iz Maroka, naziva ih zaboravljenim vladaricama u svetu islama. Danas ako gledamo, činjenica da je Benazir Buto, koja je ubijena nedavno u atentatu, bila premijerka Pakistana za mnoge muslimane, da kažemo, tradicionalnije, konzervativnije orijentacije već predstavlja fitnu.

Recimo, mi imamo neka muslimanska društva u kojima su žene takođe bile ili premijerke, kao recimo Tansu Čiler u Turskoj, ili su članice parlamenta i drugih političkih tela u Bangladešu i u nekim drugim zemljama. Znači, uopšte ne stoji da one ne mogu imati određenu aktivnu političku ulogu, pa čak biti i liderke jedne političke zajednice. Trenutno mislim da ni šerijatsko pravo, a ni ove liberalno-demokratske tradicije nisu iznašle potpuno pouzdane mehanizme kako da se nose sa ovim problemom. Onaj slučaj sa Muhamedovim karikaturama bio je dobar primer za to. To je jedno novo iskustvo, pre svega iskustvo vezano za život muslimanske dijaspore na Zapadu, koja ima neki istorijat dek do tamo negde treće generacije. Balkan je jedno drugačije područje, mi ovde imamo mnogo dužu tradiciju suživota, ali prosto, nije razjašnjeno koja vrsta društvenog ugovora bi se mogla s obe strane prihvatiti, a koja bi na neki način u sličnim slučajevima sprečila moguće sukobe ili neželjene reakcije.

Salman Ruždi je jednom rekao da se religije danas ponašaju izuzetno agresivno, a da sa svoje strane traže da se s njima postupa u svilenim rukavicama. A i ja sam lično imao iskustvo, ti znaš, pre pet godina sa svojom knjigom, kada je ona došla na tapet nekih članova Centralnog komiteta Srpske pravoslavne crkve. O čemu se radi? Moje iskustvo je bilo da je knjiga koja se bavi naučnom problematikom, pisana iz perspektive naučnika, znači, nije teološko štivo, napadnuta od strane visokih hijerarha Srpske pravoslavne crkve na skupu koji je jedna paraklerikalna organizacija organizovala na Univerzitetu u Beogradu. Ja čak nisam ni bio na tom panelu.

Jednom sam pokušao da zamislim ovakav scenario u Srbiji – da jedan broj organizacija za ljudska prava ovde, sa sedištem u Beogradu, organizuje tribinu u Patrijaršiji Srpske pravoslavne crkve gde će pozvati samo ljude iz civilnog sektora, znači ljude koji uopšte nisu teolozi, a na skupu će, recimo, biti napadnuto teološko delo nekog od teologa crkve. Prosto, takvu stvar ne bih mogao uopšte da zamislim, ali onu prvu smo već imali, uopšte ne moramo da je zamišljamo. To su ti paradoksi o kojima govorimo, kao i ovaj paradoks u vezi najnovijeg saopštenja Vlade. S jedne strane, ova Vlada je otvorila veliki prostor, na neki način podigla je branu za učešće verskih zajednica u javnoj sferi. Evo, recimo najnovije pismo upućeno baš od strane islamske zajednice u Srbiji predsedniku Srbije Borisu Tadiću.

Svetlana Lukić: Koliko sam ja razumela, muftija Zukorlić je tražio od predsednika Tadića da interveniše i da ne dozvoli da veroučitelje u nekom delu Sandžaka, on pominje Tutin i Sjenicu, postavlja druga, sada paralelna Zilkićeva organizacije.

Milan Vukomanović: To samo govori o tome da su nesređeni odnosi unutar islamske zajednice u ovoj zemlji, oni su nesređeni velikim delom zato što je država Srbija preko svojih nadležnih ministarstava, naročito prethodna Vlada i njeno Ministarstvo vera, jednostavno doprinela raskolu unutar same islamske zajednice. A oni se obraćaju predsedniku Tadiću ne kao predsedniku države, nego mislim da oni prosto idu tamo gde je centar moći. On je predsednik stranke, on je predsednik Demokratske stranke koja ima vlast u Srbiji, pa na neki način onda on ima uticaj i na Vladu Srbije, jer se Vlada Srbije očigledno oglušuje o ove zahteve. Država jeste doprinela tom raskolu i onda se taj raskol vertikalno prenosi dole i do samih škola u Tutinu i Sjenici. Prosto, ta zajednica je sad podeljena i na nivou imama i na nivou veroučitelja. I oni su podeljeni toliko da sad ako hoćete u Sandžaku, u Novom Pazaru neki skup da organizujete, recimo da ste nevladina organizacija i hoćete da pozovete predstavnike i jedne i druge strane, predstavnici jedne strane će se dići kad uđu predstavnici druge da daju neko saopštenje. Toliko je ta stvar dramatična. Ko je nadležan za ta pitanja mora o tome da povede računa i mora da reši taj problem, to je ono što jeste redosled poteza. A ne da se Vlada Srbije oglašava o Dragulju Medine, a da predsednik Srbije treba da se bavi prosvetnim pitanjima ili, ne znam, pitanjima iz delokruga Ministarstva vera.

Postoje druge kulture, postoje nekakve druge tradicije koje sasvim drukčije vide stvari iz svoje perspektive. Mi to moramo razumeti, moramo respektovati, moramo na kraju krajeva, kad se sve to sabere, pokušati da razumemo zašto jednu religiju, jednu zajednicu koja nam je ovde najbliža na našem podneblju, zašto nju toliko malo poznajemo. Toliko znamo o raznim drugim stvarima, a nju toliko malo poznajemo da ne možemo da razumemo razloge za povremeni gnev koji dolazi iz tih krugova. Ne možemo prosto sebi da dozvolimo taj luksuz da o nekim stvarima, ključnim za suživot sa našim komšijama, ne znamo dovoljno, da ne razumemo čak ni suštinu problema. I u toj konfuziji današnjoj u Srbiji nije lako živeti. Mislim da se danas ponovo postavlja jedno legitimno pitanje pred ove mlađe generacije, recimo generacije naših studenata.

Možda je to jedno od najrelevantnijih i najlegitimnijih pitanja, a to je ima li zaista smisla i dalje živeti u ovoj zemlji ili treba iz nje otići. I to je ono što je po meni najviše zastrašujuće jer se ta tema vraća svakih pet ili, ne znam, deset godina, uvek ponovo dolazi na dnevni red. Ali to pitanje, otprilike „zašto sam još ovde?“, zaista jeste jedno od najlegitimnijih pitanja danas, bar za neke generacije u Srbiji.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Milan Vukomanović, profesor sociologije religije, čovek koji je pročitao knjigu Dragulj Medine. Pomenuo je i primer jednog generala koji je kritikovao knjigu koju nije čitao, međutim, to je svojstveno i vladikama. Sećam se jednog skupa u Beogradu povodom kanonizacije Nikolaja Velimirovića, kada je vladika koji je najzaslužniji za štampanje njegovih dela u inostranstvu, recimo Kroz tamnički prozor, pričao da je on knjige štamp’o, prenosio, ali nije čit’o, jer, kako reče, „knjiga je oduvek bežala od mene“. Nažalost – odnosno, nije nažalost… U stvari, kako god, to je njegov problem, nego je muftija Zukorlić povodom Dragulja Medine izgleda sebi pucao u nogu, a Vlada nam se osramotila. Ali, dobro, to nije prvi put.

Muftija Zukorlić je bio čak nesmotreniji nego, recimo, Grčka pravoslavna crkva, koja je reagujući na Da Vinčijev kod na molitvama delila letke u kojima je objašnjavala da autor želi da podrije veru u crkvu Hristovu. Međutim, Grčka pravoslavna crkva nije pozvala na bojkot, niti je pozvala Grke da ne kupuju knjigu. Još je inteligentnije reagovao povodom te iste knjige poglavar Rimokatoličke crkve u Italiji kardinal Ruini, koji je pozvao vernike da iskoriste ovu priliku da podučavaju sve o hrišćanskoj istoriji i hrišćanskoj veri. Da se podsetimo, sporno u Da Vinčijevom Kodu nije to što tamo sveti gral nije putir, odnosno pehar iz kog je Isus pio na poslednjoj večeri, nego tajna da mu je Marija Magdalena rodila dete.

Uskoro će glasanje u Ujedinjenim nacijama, treba nam, kako kažu, nekih 96 glasova da bi prošla naša inicijativa da Međunarodni sud pravde oceni legitimnost nezavisnosti Kosova. Bogami, da bismo dobacili do 96 glasova moraćemo mnogo knjiga da zabranimo i filmova da cenzurišemo. Vidim da je predsednik Tadić posle ovog iskustva sa Evropskom unijom pametniji, uzdržan je i kaže da će to biti dosta napeto. U nastavku Peščanika slušate advokata Srđu Popovića.

Svetlana Lukić: Vidim, i kod Tadića i kod raznih političara kako se uzgred pomene, kao, holandski bataljon, i prosto se pređe preko toga.

Srđa Popović: Pa, zato što biste inače morali sve da objasnite, a objašnjenje je stvarno suludo – da su ti Holanđani toliko frustrirani što su dozvolili da ih Mladić razoruža, da nisu bili sposobni da ga spreče da izvrši genocid. Oni to ne mogu sebi da oproste, a mi smo sebi sve oprostili. I onda, naravno da se uopšte ne usuđuju da pomenu o čemu se tu radi i mislim da, s obzirom na našu moralnu fleksibilnost, mi ne možemo ni da verujemo da oni to sebi stvarno toliko prebacuju a u stvari, po našem stanovištu, nije ni Mladić kriv, a kamoli Holanđani. Eto, zato ne pominju ništa. Kad se sada pojavi Đelić i počne da priča o nepravdi, ja ne znam kako se u tom kontekstu uopšte usuđuje da upotrebi tu reč, pošto se zna šta je taj Mladić uradio, i da smo godinama lagali i čuvali ga, a čuvamo ga verovatno i sad. Sad je bila godišnjica zločina u Topčideru i ja tvrdim da je opšte mišljenje da su vojnika ubili Mladićevi telohranitelji, jer se on sakrivao u tom objektu. Ništa, mi preko svega toga prelazimo, a kad Holanđani pokažu, po nama, preterani moralni obzir, mi kažemo „nepravda!“.

Stvarno nečuveno, mi smo bezočni postali. Varaju se ako misle da će neko njih da slomi, to je unutar toga društva bio jedan užasan šok, njihova Vlada je pala zbog toga, šta više da objašnjavamo? Oni ne mogu sami sebi da progledaju kroz prste, jer su umešani u događaj. Nije važno na kako sporedan način, ali oni su umešani u taj događaj, oni ne mogu sami sebi da se predstavljaju kao neko ko ima nekakvog razumevanja za ono što se dogodilo u Srebrenici i to ne shvata baš mnogo ozbiljno. Ne, oni to shvataju vrlo ozbiljno i niko ih neće pokolebati, to je zabluda. To je sigurno bilo teško i kad se potpisivao Sporazum, ali tada im je obećano: ovo je samo potpisivanje Sporazuma, ratifikacija tek sledi, kandidatura tek sledi, i ako Mladić dotle ne bude isporučen, onda vi možete da zadržite taj svoj stav. Postoji jedno ciničnije objašnjenje u koje ja ne verujem, a to je da oni unutar Evropske unije služe kao ručna kočnica koja može da se spusti u svakom trenutku, a može uvek i da bude alibi kada se postavi pitanje zašto se ne ide dalje. Ja u to ne verujem, ali čuo sam takva cinična objašnjenja koja su, onako, u skladu sa našom političkom praksom pa se čine verovatna.

Ljudi ne mogu da shvate kako izgleda jedno društvo poput holandskog. To je protestantsko društvo, to su ljudi koji moralna pitanja shvataju vrlo ozbiljno, koji imaju visoke standarde ljudskih prava, tamo su smeštene sve te institucije, taj sud pravde, Haški tribunal, i to su za njih velike i ozbiljne teme.

Ja ne čitam Politiku inače, ali danas sam pogledao online-izdanje i pročitao sam tekst jednog njihovog kolumniste, nije ime važno, ali to je kolumnista Politike koja je delimično i u vlasništvu Vlade, je li tako? Tu se govori o holandskom stavu, koji se karakteriše kao mrzovoljan – baš tako, mrzovoljan, bezobrazan i nipodaštavajući. I kao uteha se onda servira kako ćemo, ako jednog dana mi budemo primljeni u Evropsku uniju, moći drugima da postavljamo uslove za ulazak, pa ćemo im naplatiti za sve ovo. To je ona linija one Koštuničine priče da pravimo štetu – ući ćemo unutra, a onda ćemo da pravimo štetu, onda ćete da vidite, kad mi počnemo da stavljamo veta! A na kraju teksta se vajka taj isti kolumnista i kaže: samo, možda ćemo mi biti poslednji koji ulazimo, pa nećemo moći nikoga da zavitlavamo. E, sad, kakav je to stav prema Evropskoj uniji u koju mi tobože hoćemo da uđemo? Kakav je to stav u tom glavnom dnevniku, čiji je suvlasnik Vlada, u kojem se tako govori o Evropskoj uniji, gde se ona tako shvata? Vi vidite da mi stvarno nismo spremni za to. Kakva Holandija? Nema veze Holandija! Vraćam se na ono što pominje Čeda Jovanović – sistem vrednosti. Svi mu se smeju, možda zato što on sam ne objašnjava na šta misli, kakav je to sistem vrednosti. Kako mi sebe vidimo u toj nekoj zajednici naroda prema kojoj u stvari ispoljavamo neprijateljski stav? Zato kažem da nije problem u Holandiji.

I naravno, ja bih uvek pozdravio i da Toma Nikolić glasa za ratifikaciju, i Dačić, zato što taj tehnički posao mora da se obavi, i dobro je ako ga neko i neiskreno obavlja, jer nas to tehnički postavlja na šine sa kojih posle više nema mrdanja. Pa opet, važni su i ti motivi, važno je i to naše stvarno osećanje, iskrenost te želje da se ponašamo u tome društvu po njegovim pravilima, no izgleda da nismo spremni. I onda se pojavljuju interpretacije, sad citiram Sonju Biserko, da je Rusija možda i pozdravila naš ulazak u Evropsku uniju sa tom idejom da ćemo mi tamo da smetamo. Eto, sad će tu da bude jedan njihov glas koji može da stavi veto na svaku odluku koja se Rusiji ne dopada.

Svetlana Lukić: Trojanski konj.

Srđa Popović: Tako je, ali ona to upotrebljava samo da objasni motiv zašto bi Rusija imala interesa da tako nešto podrži. Ne tvrdi da i s ove strane postoji takva ideja, ali evo, otkriva se u politici da postoji, da se tu mogu uskladiti ta dva motiva, naš i ruski. Jer, sada je poražen taj resantimanski nacionalizam, ili možete da ga zovete srpski luzerski nacionalizam, koji je sada kao neka pizma – i bes i želja za nekom moralnom osvetom, nekom naknadnom satisfakcijom za taj poraz. To se dešava; ja često citiram Isidoru Sekulić, ona je znala to o malim narodima, kad je pisala kako se kod njih pojave ti periodi euforije, arogancije i megalomanije koja padne na nos, a onda dolaze, i to je ono što se meni dopada, te „gorke suze posle“. Odjedanput se pretvarate u ozlojeđenu žrtvu, zaboravljate sve ono što ste sami radili, i počinjete da insistirate na međunarodnom pravu, i pričate o nepravdi velikih prema malima. Dakle, reč je o nesklonosti da ljudi vode računa o sopstvenoj odgovornosti, i upornoj želji da naglašavate kako vam je neko kriv za sve što vam se desi.

Svetlana Vuković: Preporučuju nam da, iako zbog Holandije Sporazum nismo potpisali, počnemo sami da radimo kao da jesmo, niko nam ne brani.

Srđa Popović: Pa, zar je nama neko branio da uhapsimo Mladića i da mu sudimo? Je l’ nam neko branio? Pa, nije nam niko branio! Mi se stalno čudimo šta su toliko navalili s tim Mladićem, a nikad se ne pitamo zašto ga mi nismo uhpasili onda kad smo ga imali tu – a imali smo ga, i ja mislim da ga imamo i sada. Kažu, imali smo ga do 2005. Pa šta ste čekali do 2005? I sada vam je kriv Haški tribunal što insistira na isporučenju! Pa Haški tribunal je tu supstidijarno, ako mu ti ne sudiš on će ga tražiti, prema tome, i tu si situaciju sam stvorio. E, sada, nije bilo političke snage, i tako stalno dolazimo na isto, da su ostaci 90-tih još i te kako prisutni, ne samo kadrovski nego i u glavama. Ali, ni za to nam niko nije kriv.

Hajde da pomenem, to jeste privatna stvar, ali svojoj deci sam uvek govorio kad počnu da mi se žale na učiteljicu, na drugaricu – na to ti ne možeš da utičeš, ti možeš samo da utičeš na svoje ponašanje. Jesi ti nešto uradila da ti se to dogodi? Pa to menjaj, to možeš da menjaš, a ono drugo što ne možeš da menjaš, to su okolnosti u kojima živiš. Ne, mi nikad ne mislimo o svojoj odgovornosti, mi samo gledamo da možemo krivicu da svalimo na nekog i mi ćemo se pojaviti kao žrtva. I to je baš zato što smo tako teško potonuli devedesetih godina, baš zato. Kad Koštunica počne da priča da nam brani dostojanstvo, onda smo ga izgubili. Mi nemamo ni tog samopoštovanja više da bismo bili u stanju da se okrenemo sebi i svojoj odgovornosti, mi nemamo snage za to, nas je to toliko oslabilo i toliko nam je moralnu potku istanjilo da mi više nemamo snage da razmišljamo o svojoj odgovornosti. I to je još uvek tako. To je poslednje što nam pada na pamet, da mi nešto promenimo u sebi. Ne, nego ćemo da čekamo da uđemo u Evropsku uniju, pa neka nas onda oni menjaju. Pa, to je stvarno kapitulacija, to je moralna kapitulacija i pravi nedostatak svakog samopoštovanja, kad kažete – ja ne mogu da uradim to što treba da se uradi, naterajte me nekako.

Postupak prema Florens Artman deluje krajnje cinično, ona je obelodanila u stvari da je Haški tribunal pogrešnom primenom sopstvenog prava dozvolio srpskoj državi da cenzuriše delove zapisnika sa sednica Vrhovnog saveta odbrane iz kojih bi bilo očigledno da je Srbija učestvovala u genocidu. To je bio i stav potpredsednika Veća koji je izdvojio svoje mišljenje pred Sudom pravde u Hagu, zbog toga što taj sud nije zahtevao od srpske strane da dâ necenzurisane zapisnike sa tih sednica. To je tražila i bosanska strana i nije dobila, ali onaj koji je prvi dozvolio cenzuru, to je bio Haški tribunal.

Florens Artman vrlo jasno opisuje kako je do toga došlo, da je negde 2004. godine na suđenju Miloševiću Karla del Ponte zahtevala od države Srbije da preda zapisnike, i da je bilo velikog natezanja, i da je najzad sklopljen neki dogovor – ona kaže sa Svilanovićem – da će Srbija dostaviti te zapisnike, ali da u skladu sa pravilima samog Haškog tribunala mogu da se zatamne oni delovi koji bi mogli da ugroze nacionalnu bezbednost Srbije. E, sada, u interpretaciji samog Haškog tribunala to ugrožavanje nacionalne bezbednosti shvaćeno je jako široko, jednim tumačenjem koje pravnici zovu kontra legijom, to znači tumačenje koje govori protiv slova zakona. Dakle, nešto što bi moglo da ugrozi vitalne interese Srbije, pa se čak kaže da bi to moglo da izazove velike finansijske, moralne i političke reperkusije, što znači da bismo na osnovu tih zapisnika mogli biti osuđeni za izvršenje genocida i na naknadu štete, čime bi, po oceni Suda, bili ugroženi vitalni interesi Srbije.

Jedno drugo veće je 2005. godine zaključilo da je tačno da je tu pogrešno primenjeno pravo, da se u pravilima Haškog tribunala ne govori o vitalnim interesima neke zemlje, nego se govori samo o interesima nacionalne bezbednosti koji nisu ugroženi u ovom slučaju. I time je u stvari unutar samog Haškog tribunala raspravljeno da zapisnici nisu smeli biti cenzurisani, a ipak su na kraju bili cenzurisani, jer je logika bila da je ona prva odluka stvorila neko očekivanje kod Srbije da će moći tako da zatamnjuje šta god hoće u tim zapisnicima, pa bi sada bilo nezgodno da zapisnici koji su dati u takvom obliku i sa takvim očekivanjima ipak ugledaju svetlo dana. Ali, kad sve to zajedno pogledate jasno je da iza toga opet stoji ta politička logika da se ne može, ne sme puna snaga zakona primeniti na Srbiju, jer bi to za nju bilo fatalno, da nam se mora praštati. To je, dakle, jedna politička odluka. I sad vi vidite sav paradoks – srpski nacionalisti Haški sud zovu političkim sudom, ali i ja ga tako zovem, jer nam je oprošteno, a po pravu nije moglo da nam bude oprošteno.

Pozivanje na odgovornost Florens Artman je u tom kontekstu posebno cinično. Vi u odbrani jednog tehničkog pravila koje nema velikoga ni moralnog, ni pravnog značaja uskraćujete ključni dokaz u jednom takvom postupku kao što je postupak za utvrđivanje odgovornosti za genocid prvi put posle Drugog svetskog rata. To ni ne može da uspe, jedanput kad je to obelodanjeno otvorena su sasvim sigurno vrata za ponavljanje tog postupka pred Sudom pravde u Hagu.

Svetlana Vuković: Reč je o tužbi Bosne i Hercegovine protiv nas pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Srđa Popović: Tako je, na osnovu novootkrivenih činjenica i dokaza vi uvek možete da tražite da se jedan postupak ponovi, ako je očigledno da bi odluka bila drugačija da su sudu bile poznate te činjenice.

SvetlanaVuković: Zanimljivo je da su u bosanskoj javnosti, gde smo mi tražili reakcije na slučaj Florans Artman koji je sad otvoren, te reakcije izostale u tom smislu što se nama činilo da će možda Bosanci sad da kažu: aha, vidi, mi sad imamo prostor za ponavljanje postupka.

Srđa Popović: Ja mislim da su oni toliko rezignirani svim tim marifetlucima – ja ne mogu drukčije da ih zovem – kojima je obavijeno celo to pitanje genocida da uopšte ne veruju da to ikakvoga efekta može da ima. Ali, doći će generacije. Tako se desilo i s Jermenima – prva generacija je bila toliko ubijena i deprimirana da je samo želela što pre da zaboravi i da se genocid više i ne pominje, a onda su tek unuci tih ljudi koji su neposredno doživeli genocid kazali: pa, čekajte, da vidimo šta se tu dogodilo, ova stvar mora da se istera na čistinu. A evo, sad će i Karadžić da odgovara za genocid.

Stvorena je čudna situacija. Tehnički gledano pobedila je evropska opcija, ali ta pobeda je jako tanka, ona je numerički tanka, a ako je ponderišete sa shvatanjem, sa svešću i jedne i druge strane ona je još gora, jer, nemojte da zaboravite da je ovo ratifikovao Ivica Dačić, koji se još kune u Miloševića. Toma Nikolić je jednog trenutka kazao da će i oni potpisati to, a Toma Nikolić smatra Đinđića za mafijaškoga predsednika, nije mu žao Ćuruvije, Dulićka je ustaša, Tadić je ustaša. Dakle, na jednom tehničkom nivou, ako gledate samo rezultate glasanja, recimo, o ratifikaciji Sporazuma vi možete da kažete da je ta opcija pobedila, a ako pogledate šta vrednosno stoji iza toga, šta ideološki stoji iza toga, to je strahovito musavo. Dakle, tu je još mnogo konfuzije na obe strane.

Kada je Boris Tadić u pitanju, onda je i pitanje percepcije koliko on oseća da je stvarno jak, a koliko samo želi da ostavi takav utisak. A ja vidim da on se ne oseća tako jakim kako nam se predstavlja kad onako energično izađe i opali neku frazu, i da smatra da još uvek mora biti vrlo oprezan sa tom drugom stranom i da mora da se zadovolji makar tom njihovom površnom i deklarativnom podrškom ovaj put. Da li je to tačno ili ne, ja ne mogu da ocenim, ali je suština u tome da se odnos snaga još ne vidi jasno. Mislim da je delimično stvorena samo jedna iluzija na parlamentarnim, predsedničkim izborima da je jedna strana pobedila. Jeste, ali, kako bih kazao, kvalitet te pobede je vrlo sumnjiv i ja mislim da on to zna, da se on zato zadovoljava prividima, možda ide i predaleko. Ja smatram svakako da je predaleko kada Dulić da izjavu da nije isključena ni koalicija Demokratske stranke i Radikalne stranke. Pa, mislim…

Svetlana Lukić: Sa Tomom Nikolićem?

Srđa Popović: Sa Tomom Nikolićem, da. Mislim, kao da je sad odjedanput zaboravljeno šta je sve Toma Nikolić govorio i kakvu je politiku vodio sedamnaest godina. Pa, ne može da bude zaboravljeno.

Svetlana Lukić: Nije zaboravljeno ni to šta je Socijalistička partija Srbije uradila, a onda su nam rekli: sad je biti ili ne biti, sad moramo sa Dačićem, a onda će, kada bude 21. oktobra stvorena ta neka druga Radikalna stranka, doći trenutak da nam kažu: znate šta, mi moramo sa Srpskom radikalnom strankom jer je biti ili ne biti. Kako da kažem, oni samo proizvode situaciju biti ili ne biti, a onda se na nju pozivaju. Opet će nam 2011. Tadić reći da je biti ili ne biti.

Srđa Popović: Kratkoročno sve to može biti tako kako vi kažete, ne znam srednjoročno šta se zbiva, a dugoročno je potpuno jasno kako će se ovo svršiti. Ne govorim o tome da li je dobro ući u Evropsku uniju ili nije dobro, ja mislim da je dobro, ali to uopšte i nije pitanje. Stvar je u tome da se uopšte ne može drukčije završiti. E, sad, to je pitanje tempa, a ne samo prosto pitanje brzine, pošto mi svi imamo ograničeni ljudski vek, pitanje je kako ćemo provesti živote. Recimo, da li ću ja svoj život provesti čekajući na Evropsku uniju, a da li ćete možda i vi to još čekati, to nije svejedno.

Svetlana Vuković: To je jedna spirala naviše.

Srđa Popović: To je spirala naviše. E, sad, ona se kreće toliko užasno sporo, to je kao da gledate kako trava raste i vi gledate i kažete „pa, ništa se ne događa“, a nije da se ništa ne događa, nego vam trebaju širi vremenski horizonti.

Svetlana Lukić: Treba nam otprilike koliko i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, bar 600 godina.

Srđa Popović: Pa, nije toliko…

Čitao sam sad Hobsbauma kad sam polazio ovamo, Globalizacija, demokratija i terorizam, gde on konstatuje nešto što je tačno: u svetu rastu pojave varvarstva, nasilja i nereda. Zamislite kakve poruke svetu šalje ovaj američki rat u Iraku. Moć; ne moram da imam nikakvo moralno opravdanje, nego neposredno sprovodim svoj interes. I ja mislim da takve pojave na globalnom nivou osmotički ulaze u život ljudi. Tamo pred mojom kućom su postavili one stubiće da omoguće ljudima da se kreću trotoarima. Isto veče sam zatekao čoveka sa dletom i čekićem kako izvaljuje jedan stubić, jer on baš tu parkira. I ja ne kažem da je to svesna misao, ali kad može Amerika ono da radi u Iraku mogu ja da izvalim ovaj jedan stub. Ja to stalno pričam, i možda to i nije dobro, da je moja najveća nada u civilnom društvu. A kažu mi, zašto to pričaš kad znaš kako je civilno društvo slabo? Pa, svejedno, onda mi je nada slaba, ali je ipak tu, jer društvo mora da se menja odozdo. Zato sam se zapanjio kad sam video – Boris Tadić je kazao pre neki dan da dobre građane stvara dobra država. Pa, ja mislim da je valjda obrnuto, prvo morate da imate neke dobre građane, lako ćemo onda za državu, ali vidim da on još misli u kategorijama socijalnog inžinjeringa, da i on stvara nekoga novoga čoveka kao i njegov tata što je stvarao.

Ja imam jednu kolekciju izjava specijalnog tužioca, od one prve kada je kazao „to ćemo pokrenuti čim vi date završnu reč“, što je bilo pre godinu i po dana, pa do nekih da će to istorija da raspravi, onda do nekih gde se čeka pravosnažnost presude… Pa se onda pokazalo da oni, kad govore o političkoj pozadini, u stvari misle na Terzića koji je oslobodio Legiju, a znao je da će ubiti Đinđića, ili je politička pozadina ono o čemu priča Tijanić, da je u stvari Beba već dva sata kasnije znao ko su ubice i da će onda svako pametan razumeti da ih je on i angažovao. Tako da ja u te priče ne verujem, da će specijalni tužilac išta preduzimati. A želeo bih i možda bi bilo i zgodno da se razjasni da ta politička pozadina, to je u stvari krivično delo oružane pobune u kojoj je Koštunica odigrao vrlo sumnjivu ulogu, za koju postoje svi mogući dokazi koje je prikupio Kljajević na suđenju Đinđiću i za koje ne treba nikakva velika istraga da bi sve bilo dokazano i utvrđeno. I za mene je to jedina politička pozadina. A zašto je to politička pozadina? Pa iz onih razloga koje je naveo Prijić u optužnici – da je oružana pobuna u stvari bila prvi korak ka atentatu, i da su te dve stvari usko povezane, i da su time stvorene mogućnosti i sredstva preko kontrole Državne bezbednosti da ona na kraju Đinđića ubije.

Uzgred budi rečeno, zato se stalno govori kako je Đinđića ubio zemunski klan i kako zemunski klan takoreći nikakve veze s tim nije imao. Njega su ubili državni službenici, ljudi koji su radili u Državnoj bezbednosti su ga ubili, oružje je uzeto iz Državne bezbednosti, po informacijama koje su dobijene iz Državne bezbednosti. Tako da uopšte upotreba te sintagme „politička pozadina“ zamagljuje činjenice. Reč je o oružanoj pobuni, teškom krivičnom delu protiv ustavnog poretka i bezbednosti, a o okolnostima pod kojima je izvršeno to krivično delo saslušani su brojni svedoci, prikupljene su izjave od samih optuženih koji dokazuju da se radilo o oružanoj pobuni i čak postoje i trake na kojima su snimljeni prisluškivani razgovori, u kojima se, između ostalog, vrlo često pominje Koštunica.

Dakle, to je za mene politička pozadina, ali ne vidim nikad da se govori o oružanoj pobuni, nego se stalno govori o toj nekakvoj fantomskoj pozadini. I onda ljudi s pravom kažu: pa, to uopšte nije nikakva pravna kvalifikacija, ne postoji takav izraz u krivičnom zakonu, „politička pozadina“ – to ne znači ništa. Tačno, i karakteristično je da tužilac onda govori na takav način, nejasan i zbunjujući.

Svetlana Lukić: Što bi rekao Rade Bulatović, nema političke volje da se uhapsi Mladić, jednostavno nema političke volje.

Srđa Popović: Tako je, njegova rođena politička stranka je ušla u kohabitaciju odmah posle atentata. Kako ćete sada da istražujete tu političku pozadinu gde postoji sumnja da su DSS i Koštunica lično imali nekakvu ulogu – ja čak neću da tvrdim kakvu, nekakvu ulogu je Koštunica očigledno imao, ako ti pobunjenici kažu „ovo može da zaustavi samo Koštunica“. Ako Spasojević kaže „nemoj da kažete Šešelju da smo uspostavili kontakt sa Koštunicom“, ako se oni viđaju sa Tomićem i Bulatovićem usred pobune, ako im ovi obećavaju da neće ništa da urade, ako Koštunica ne izvršava svoju ustavnu obavezu da kao vrhovni komandant uguši pobunu – onda je jasno da nekakva uloga tu postoji, ali da ona nije ispitana. Ja mislim da će ovo biti potvrđeno samo zato da se cela ta priča skine uopšte sa dnevnog reda i da se više ne pominje, jer ja mislim da svakog 12. marta nastane jedna briga i strepnja da će opet ta priča da se otvara. Oni čekaju da to nekako potone polako u prošlost i da postane neka istorijska misterija, a i takvih izjava je bilo, da se nikad neće saznati. Pa, ako nećeš da saznaš, neće se saznati.

Ja mislim da će se taj slučaj otvoriti jedanput, a zatvoren je odmah, i to na isti način na koji nam je oprošten genocid. Kada se pokazalo u Sablji da je istraga krenula ka Koštunici, odmah se zavapilo iz Evropske unije – nemoj to da dirate, nemate vi snage, bre, za to, samo ćete da napravite džumbus u toj zemlji, nemate snage vi to da istražite, on ima vojsku iza sebe i možete da napravite i građanski rat. Nemojte ništa da ga pitate, pravite se ludi, eto, imate pucače, sudite pucačima i zadovoljite se time… Mi smo, dakle, stalno tretirani kao neki maloletnici, kao neki ološ koji nije u stanju da rasvetli ovo, i nije zaslužio nikakvu pravdu, i bolje da se time ne bakće nego da gleda nekako da zamulja stvari i da ide dalje.

Tako nas tretiraju – pusti ih, ne znaju oni bolje, gledaj nekako samo da se sada to ograniči i minimizira, ili neka furaju dalje, šta oni znaju o nekakvoj pravdi. Lično sam pogođen u svom nacionalnom dostojanstvu tim stavom.

Svetlana Lukić: Za kraj džez-standardi Petra Lukovića.

Petar Luković: Uspeh Demokratske stranke, uspeh Borisa Tadića je u tome što je uspeo da otupi oštrice svega i svačega, granice između vlasti i opozicije su se svele na neke male tačke. To postaje jasno onog sekunda kad čuješ da visoka funkcionerka Demokratske stranke govori o Tomi Nikoliću kao o reformatoru, a to govori i sama činjenica da mi danas imamo neke tri frakcije u stvari, imamo jednu Vučićevu frakciju, tu za koju ne znamo šta će s njom da se desi, imamo frakciju Šešeljevu, imamo frakciju Tome Nikolića. Odjednom sad imamo neko demokratsko krilo, pa jedno poludemokratsko krilo, pa jedno krilo koje baš nije tako ni loše kao što smo mi mislili. Da ne govorim o vlasti, ne mogu čak ni da nabrojim ovog sekunda ko je sve u vlasti, ozbiljno ti kažem. Znam da je Čanak tu, znam da je tu neizbežni Rasim Ljajić, naravno, Vuk Drašković, jebem li ga, ko još? Ne mogu da se setim, demokrate, G17 plus naravno, neizbežni Tomica Milosavljević, Dinkić i ostali. Sa opozicijom koja uopšte više ne postoji. Svi su prijatelji. Čak i ovaj slučaj što je Holandija odbila da se odmrzne SSP, čak je i to prošlo, kako da ti kažem, na jednom nivou koji je daleko od one frke koja bi se možda napravila pre recimo 5-6 meseci. Svi smo postali jedno, svi smo prijatelji, sabornost o kojoj se u Srbiji sanjali, samo da se Srbi slože, svi da budemo zajedno, svi isto mislimo.

Pa, evo, imamo taj primer, svi maltene isto misle, nema tu problema nikakvih. Gasni sporazum sa Rusijom – svi glasaju za njega. LDP, SPS, DS, Evropska unija, svi glasaju, okay. Pazi, Tomislav Nikolić, jebo te bog, glasa za Sporazum, Tomislav Nikolić hoće u Evropu! Mislim, Srbija je postala neka vrsta mrtvog mora, u kome se svaka vrsta sukoba unapred sprečava a da mi o tome prosto ništa ne znamo. Izvini, u vreme Koštunice svi smo govorili, kao, pa jebote, gle šta radi Mihajlov, pa gledaj šta radi Velja Ilić, pa šta radi Koštunica. Svaki korak je praćen, a danas niko ne obraća pažnju na to što nam se Tadić ne obraća mesec dana. Imamo jednu vrstu matematičke sabornosti koja naprosto čitavo društvo dovodi na jedan nivo infantilnosti, moram da kažem. Sad su svi rodoljubi, svi su fenomenalni, svi su podobni, Tijanić je super, Ljiljana Smajlović je fenomenalna. Gorica Gajević probrana curaška. Da li je to neki problem? Ne. Da li je problem što je državni sekretar iz garde cara Lazara? Ne. Da li je čovek smenjen? Ne. Rasim Ljajić je rekao: ja ne mogu da ga smenim, ako bih ga smenio onda bi došla opasnost da se glasa o poverenju Vladi.

Jebo te bog, gardista cara Lazara ostaje u Vladi, jer od njega zavisi čitava Vlada! I šta imamo? Sve isto, isti Rasim Ljajić svake druge nedelje gostuje u Kažiprstu B92, gde priča o tome kako samo što nismo uhvatili Mladića, sada, evo, samo što nismo. Ovih dana 10.000 ljudi traga za Hadžićem, ti ideš kao kroz neki polupijani dežavi, ali to više nije onaj stari dežavi nego polupijani, kao jedna vrsta nekog narkotičnog sna u kome se Srbija nalazi i apsolutno se ništa ne dešava.

Mislim, ako je nešto bilo ranije bolje, moram to da kažem, to je što je postojao taj kleš, postojala je neka vrsta borbe između Koštunice i nekog ostatka neke nazovi opozicije, postojala je neka borba koja je bila vidljiva. Ali onog sekunda kad se formirala Vlada na ovaj način, gde su socijalisti postali integralni deo tog čuvenog demokratskog bloka… Mislim, ti sad ako kažeš „ja ne volim socijaliste, neću socijaliste u Vladi“, oni kažu „pa, čekaj, jebote, pa šta hoćeš, hoćeš radikale tu?“. Pa, neću ni radikale, dozvoli mi da neću ni radikale, ni Koštunicu, ali neću ni socijaliste, pa ne možeš tako! Pa mislim, ja ne znam šta hoću, razumeš, naprosto ja više nemam odgovor na to. Moram da kažem da nisam baš u nekoj ljubavi s ljudima koji ovih dana opravdavaju svoju saradnju sa socijalistima. Mislim, izvini, ako ja danas treba da kažem da je Petar Škundrić fenomenalan tip kao ministar rudarstva i energetike i da je Ivica Dačić fantastičan što je zabranio gumene metke ili da je Žarko Obradović ministar prosvete – pa, to ni u najcrnjim snovima, čak ni Miloševiću nije palo na pamet da Žarka Obradovića postavi za ministra prosvete! I sad mi on govori o prosveti, o Bolonjskom sporazumu i o pizdi materini mi govori Žarko Obradović.

Mislim, izvini, i sad ja treba da kažem: pa, dobro, to je sad proevropska Vlada? Pa, nije. Ja sam napravio takozvani politički gaf samom činjenicom da sam napisao „dole Vlada“ pre nego što je ova Vlada stvorena uopšte i stojim iza toga. Svaki tekst u kojem se radi o Vladi završavam rečima „dole Vlada“. Izvini, da ja podržavam Vladu u koju su ponovo Mlađan Dinkić i Tomislav Milosavljević? Pa ja treba da budem kreten.

Gledao sam neki dan Tomicu Milosavljevića, čoveka koji je u šestom, dvadeset šestom, trideset šestom, ne zna čak ni on u kom je mandatu više. I on mi ponovo priča o tome šta je on uradio u svom resoru, „to su moje bolnice, moji lekari i moj resor“. Majke ti, pa ko si ti, Tomice Milosavljeviću? Jebote, pa ko si ti? Osam-devet godina on radi po bolnicama ovde – pa, haj’mo u bolnicu, haj’mo sa Tomicom Milosavljevićem u bolnicu sutra, da mu kažemo šta ne valja. Sad mi govori – privatne klinike, noćni časovi, posle ponoći pregledi, jutarnji ginekološki pregledi. Jebi me, Tomice Milosavljeviću. Mlađan Dinkić odjednom ponovo tu, najbolji prijatelj Vojislava Koštunice, kad je god trebalo da bude. Odjednom Koštunica više nije njegova ljubav, sad je njegova ljubav Boris Tadić, ali su skijališta uvek bila njegova ljubav i u ono vreme i sada. I Nacionalna štedionica i banka i pare, i pare, i pare. Po milioniti put pitam: koja je to količina para koja je dovoljna Dinkiću danas da ih uzme i da kaže „više neću biti ministar“? Ko to da podnese više?

Ljudi gledaju u Dinkića kao da su ga prvi put videli u životu, kao da je prvi put ministar nečega, ja više ne znam čega je ministar, jer je on uvek ministar nečega. To je onaj čovek o kome pričaju da ima devet šoljica za kafu u svojoj kući – kad mu dođe deset ljudi, jebiga, devet pije kafu, a deseti, jebiga, pere šolju pa onda kasnije kuva kafu. Nemojte me zajebavati! Našli Crnogorca, onog Šijakovića, ministra vera, pa gde su ga našli? Nemam ja ništa protiv Crnogoraca, ali zar ima u Srbiji neki čovek ovde koji se bavi religijom? I, pre svega, koji će nam ministar vera? Ne, našli su onog sa leptir-mašnom, a ono je ludak potpuni, ludak, pamtimo ga još iz Vlade otkud znam, Kontića? Ne, Žižića, Žižić, jebote, kod njega je bio ministar. To je ludak neopevani, i odjednom – on je postao član Demokratske stranke u Srbiji, promenio nacionalnost, promenio državu, došao ovde, upisao se, i sad je on tu. Nemam ništa protiv što je došao iz Crne Gore, ali jebe mi se za njega. Odakle, bre, on? Posle saznam ono još gore – mislim, naravno da znam, ko ima internet može da sazna – najbolji prijatelj Ljube Tadića. Šijaković, pa mislim stvarno… I onda me pitaju: što ne podržavaš Vladu?

Svetlana Lukić: A Albijanić?

Petar Luković: Ne, to je posebno, dozvoli mi da to kažem, taj trenutak čekam sve vreme. Pazi, predlog Vlade je da Miroljub Albijanić bude direktor Zavoda za izdavanje udžbenika umesto Radoša Ljušića, ludak umesto ludaka, ali si u situaciji da kažeš da je Radoš Ljušić Džon Kenedi za ovoga, Tajson za ovoga. Dobro, preživeo sam sve, bilo je o njemu priče da će biti ministar vojske, što mi je izgledalo strašno za vojsku, ne za nas. Bio je potpredsednik Skupštine, da li se sećaš njegovih grimasa? To je bio Marsel Marso, čovek koji je na venčanje došao u narodnoj nošnji. Pa, mislim, taj čovek da bude direktor Zavoda za udžbenike, jebote, kakvi će udžbenici biti? I to je ta Vlada, to je taj gardista, to je taj Šijaković, to je taj Albijanić i sad ja treba onako ultimativno unapred da kažem: pa, super je proevropska Vlada, Obradović, Ivica Dačić, gumeni meci. U čemu su se promenili? Da li je neko tražio od njih da se promene? Pa, ne, nego su se drugi promenili. Kakav je to sporazum Demokratske stranke i socijalista? Šta će pisati u prvoj rečenici, da će svaki član Demokratske stranke biti član Socijalističke partije Srbije, ali da član Socijalističke partije Srbije nema obavezu da bude član Demokratske stranke, je li tako?

Pa i da nas povede u Evropu – ma, serem se u Evropu u koju nas oni vode, ma, neću da me vodi niko, jebote, neću da me vode Dačić, Tadić i Đelić, neću da me vode Dinkić i Obradović, neću da me vode ti ljudi. Nema šta da me vode, nisam stoka da me neko vodi. Ako nisam ja u stanju da svoj život u ovoj zemlji organizujem tako da Evropa kaže – pa, ljudi, ovi nešto rade, pa ovi stvarno zaslužuju to da rade, onda…

Ovde je ulazak u Evropu predstavljen kao neka vrsta nenormalnog napora da postanemo normalni da bi se to ostvarilo. Ali nije da mi hoćemo da budemo normalni, nego to mora da bude. Mi moramo da okrečimo klozete da ne budu puni govana, jer tako traži Evropa, ali inače, nama je super ovako. Nema uopšte želje da mi nešto uradimo ovde, bar da kažemo: ma, jebeš Evropu, ’ajmo mi da živimo lepo, normalno ovde, da mi za sebe napravimo nešto ovde. Ma, jok. Pritisak Evrope je da sredimo kanalizaciju, ali da sredimo ljude, da sredimo ludake, da sredimo zakone, to nije pritisak Evrope, to bi morao da bude normalan život. Danas sam slučajno u Leskovcu – bio sam i u novinama, primili smo sliku od nekog čoveka iz Leskovca – video centar grada. Bog te jebo, na šta liči centar grada u Leskovcu, to je deponija, 15 tona đubreta u samom centru grada! Ma, jebeš političke prilike, jebeš Evropu, jebeš sve moguće, pa, čekaj, bre, kako ti to ne smrdi pod prozorima? Na šta liči Srbija, pa da li negde ima više prljavštine, otpada, đubreta nego ovde? Nema, možda u Republici Srpskoj. To je posledica osećanja da možeš sve da uradiš u ovom gradu i u ovoj državi.

Evo ti u gradu Beogradu, kako da se probijem od kuće sa Zvezdare do svog posla, ne bih znao da ti kažem, pola ulica je zatvoreno, pola je poluzatvoreno, pola su privatnici sami zatvorili, pola zatvorio neki Beograd put… Evo, deset dana je zatvorena ulica Stanislava Sremčevića, jedna od glavnih saobraćajnica između Batutove i Vojislava Ilića. Zašto? Zato što su stanari oko petog parkića, čuvenog već, onako da popizdiš i od petog i od šestog parkića, odlučili da zatvore ulicu. Pa, dobro, mislim, jebo vas i park i sve to, borite se ali na drugi način, morate da otvorite ulicu. I to deset dana zatvorena ulica, milicija prolazi, niko, ama niko živi da skloni dve kante za đubre i jednu tablu lima. Ja samo pomišljam, bože, da odem u Bazel i da zatvorim ulicu ovako sa dve kante đubreta i na njih stavim jedno parče lima, pa jebote, bacili bi me na neku kliniku bar na jedno godinu dana. I neka mi ne govori vlast o tome da ćemo mi sad ispočetka i šta ćemo sve još. Pa, nećete ništa.

Evo ti, na Zvezdari, pa na Paliluli, pa gde god da odeš, jebote život, ulice izgledaju kao kanjoni, 20 spratova s jedne strane, 20 spratova s druge strane, tu više ne možeš da prođeš nigde. Mi živimo u gradu ludaka. Sve ove priče koje su kao za vic, kao ujutru kad čitaju vesti, kao ha-ha-ha, opljačkali ovoga, ha-ha-ha, ubili ovoga, ha-ha-ha, smešno je što je čovek napao mačetom neku ženu, to je kao ha-ha-ha. To je, znaš onako, vest, napao je mačetom, udario je. Ej, odsečene glave po bulevarima, koji je to grad, gde je ta policija, gde je taj Dačić sada i oni gumeni meci, gde je to? Mislim, kad se stvarno setim dva meseca Sablje, moram i to da kažem, kakav je to život bio! Ljubazni vozači, predivno, neprirodno ljubazni vozači, izvolite vi prvi, ne, ne, izvolite vi prvi. Žene smeju da hodaju same ulicom, fenomenalno. Ovoj državi treba Sablja za pet vekova unapred, dupla Sablja, tri Sablje, mačeta joj treba. A ne život u kojem s jedne strane imaš tu vrstu sabornosti, svi su umilni, fini, Đorđe Vukadinović je božanstven, ima razumevanja za demokrate i za Tadića – to je, dakle, ta politička priča, i naše televizije, svi orni u borbi za evropske vrednosti, nema nikakvih problema, par nekih budala koje nešto pričaju, ali to je sve super, svi smo jedno – a s druge strane nam je ovaj običan život najgora vrsta života.

Mi živimo primitivno, naš život je u stvari samo borba za goli život. Rusi dolaze, dobili za 400 miliona evra sve, ali sve što su hteli, zgrade, odmarališta, 20.000 pumpi, žene, decu, roditelje, sve su dobili.

Svetlana Lukić: Jesi li čuo izjavu Đilasovu o Vučiću?

Petar Luković: Ja bih trebalo da podsetim da je on pre 15-20 dana u nekom intervjuu rekao da je već dosta, da je vreme da mi prestanemo da pričamo o prošlosti, o tom Miloševiću, da su došle nove generacije, ne znaju ko je Milošević, da mi moramo da se okrenemo pravim vrednostima. Pa, čekaj, Đilase, pa čekaj, čoveče, polako, a zašto smo mi u ovoj poziciji u kojoj jesmo, zbog koga, ko je taj čovek koji je napravio sve ovo? Zamisli da u Nemačkoj 1953. godine neko kaže „nećemo više da pišemo o tom Hitleru, nego idemo dalje“. Kako nećemo da pričamo o Miloševiću? Pa, čiji su kadrovi s tobom u Vladi, pizda mu materina, čiji je portparol bio Ivica Dačić 10 godina, kako se zvao taj čovek, kaži mi? Slobodan Mi-Mi-Milošević. Prošlost više za Đilasa nije zanimljiva, odjednom je Vučić, njegov donedavno najljući protivnik – jebote, samo što nisu jedan drugom pičkarali u emisijama, ti si ukrao ovo, ti si uzeo most, ne, ti si uzeo most, ti znaš, ti nemaš pojma, koliko firmi imaš, koliko si uzeo gore – sad je odjednom Vučić fenomenalan, njemu od svih ljudi baš Vučić treba da mu bude pomoćnik i da mu bude saradnik na budućim projektima.

Kaže Đilas „meni treba i Biljana Srbljanović da mi pomogne da napravimo novi Exit“. Pa, čekaj, šta je Biljana Srbljanović, mislim, je l’ ona neki menadžer rokenrola, ne razumem, što mu ona treba za neki novi Exit? Pa, imamo Exit u Novom Sadu, što mora da ima i Beograd neki Exit 2, ne razumem. Ja sam mislio da je ona neki pisac, tako nešto, nisam znao da se bavi menadžerstvom. Odakle tom čoveku te ludačke ideje? Baš mu treba Vučić ovog sekunda, čekaj, Đilase, pa, čekaj, čoveče.

I danas govorimo o opoziciji koja se svela na dve-tri grupacije, na potpuno benignu DSS-koaliciju Velje Ilića i Koštunice, na radikale u raznim oblicima, postali su amebe, još samo da Lidija Vukićević napravi jednu frakciju gore u radikalima. I o čemu mi govorimo, izvini, koja je to opozicija? Svi su na drugoj strani. Kad ovi kažu „mafijaški premijer“, onda svi ćute, Demokratska stranka ne progovara o tome. A i što bi progovarala, pa Toma je super, Toma je fantastičan, demokratski potencijal, kapacitet, čovek koji će nam pomoći da Srbija ode u Evropu. Zemlja je uništena onog sekunda kada svi misle isto. Ovde je sad postalo potpuna jeres ako kažeš da ne voliš Tadića. Kako ne voliš, pa vidiš šta je on sve uradio? Upravo zato što je sve uradio kao što je uradio ja ga ne volim. Nisam prihvatio neke nove vrednosti, nisam prihvatio činjenicu da je SPS proevropska partija, nisam prihvatio činjenicu da se moraju žrtvovati ljudi iz drugih partija da bi ušli u vlast, nisam prihvatio to. Ja sam ekstremista i dalje.

Ovih dana čujem od Vuka Jeremića, Tadića, Đelića jednu rečenicu koja je, moram da kažem, jedna od najodvratnijih rečenica koje sam čuo u poslednje vreme, a to je da je Srebrenica unutrašnje političko pitanje Holandije. Da li postoji ciničnija rečenica od toga da je zločin u Srebrenici pitanje Holandije? Još i unutrašnje političko, znači nije ni spoljno, nego unutrašnje političko pitanje. Pa, to je pitanje ne samo Republike Srpske, u kojoj je izvršen genocid u Srebrenici, to je pitanje Srbije, i to je naše pitanje i nemoj da seremo sve vreme da je pitanje Holandije, pitanje je Srbije. Jesu li Holanđani tamo pobili nekoga? Ne, nego su se bili uplašili, bili su kao pizde, nisu uspeli ništa, otišli su posramljeni i dan-danas kako-tako pokušavaju da taj obraz malo povrate. Izvini, nismo čak ni ispunili mali zahtev Međunarodnog suda pravde da u Skupštini donesemo rezoluciju kojom osuđujemo taj zločin.

Garantujem, mogu da se zakunem u sve da je gomila zemalja, koje su javno kao na strani Srbije, presrećna zbog činjenice da Srbija nije dobila SSP, upravo zbog Srebrenice, zbog Mladića, zbog odnosa prema Kosovu, zbog socijalista. Ne mora to sve da nam se kaže, mi to možemo da vidimo, samo nemojte da sve vreme govorimo o tome da je Srebrenica unutrašnje političko pitanje Holandije. Kako nam ti ljudi ni jednog sekunda ne kažu: pa, čekaj, u toj Srebrenici je pobijeno sedam, osam ili devet, uopšte ne znam koliko hiljada ljudi! Ko ih je pobio? Pa, ti naši prijatelji koje smo mi pomagali. Da li je to moglo da bude urađeno bez pomoći Srbije? Ne. Da li je Srbija učestvovala u tome? Da, i autobusima, i vojskom, i svojim parama, i logistikom, i na milijardu načina, i mi smo to znali, naravno da smo sve znali. I sad je nama Holandija neprijatelj zato što nas uslovljava Srebrenicom.

Ko je ovih 4-5 meseci čuo neku priču o ratnim nekim zločinima? Ne, čak i priča o hvatanju Karadžića je pretvorena u cirkus. Dabić, alternativni lekar, ima švalerku. Ovde ovaj autobus u kome je bio doktor Dabić, ovo je samoposluga gde je kupovao kiselu vodu od pet litara, ovo je žena koju je upoznao, ovde je kafana u kojoj je sedeo, ovo su gusle na kojima je svirao. Zamisli ti koje su to optužbe, jebote bog, granatiranje, ubijanje, genocid, strašne, najstrašnije optužbe. Mislim, ti možeš sve vreme da objašnjavaš to da takozvane nove generacije to neće da slušaju, njima to nije zanimljivo, to nije fensi, tu nema kladinga. Okay, ali s druge strane, izvini, kad tebe ne prime u Evropu onda se pitaj zbog čega te nisu primili.

Da li ja stvarno danas mislim da će prosveta u Srbiji biti takva pod Žarkom Obradovićem da će nove generacije u udžbenicima koje će štampati Albijanić učiti nešto o tim zločinima? Pa, bio bih kreten kad bih to pomislio. Koga ti danas sve imaš u Vladi? Pazi, imaš ovog Šijakovića, imaš ovog iz garde cara Lazara, imaš ove hologramske ljude kao što su Dinkić i njegovi, oni svi idu s njim, mislim, cela ta grupacija, njih 500 ide zajedno u isto Ministarstvo, oni se nikad ne razdvajaju, to je kao jedna celina. Pazi, Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić su zajedno, ljudi koji su zajedno na mikroterenu u Pazaru, znaš ono, ko će da preživi i ko će da bude ubijen na novim izborima, ko će da bude zaklan ili već ne znam šta. Znači, ovi funkcionišu potpuno super, fenomenalno. Oni su obuhvatili sve što postoji ovde, ali sve, počev od tog ekstremnog fašizma, sve ti imaš u toj Vladi. I ta vrsta sabornosti u koju su svi frendovi, svi prijatelji i svi glasaju jedan za drugoga, u kojoj više nema razlika, svejedno je u kojoj si partiji, to te čini potpuno bespomoćnim kao glasača.

Ako pretpostavim, recimo, da sada budu izbori, ja stvarno više ne znam za koga bih glasao. Verovatno bih prvi put u životu posle dugo vremena apstinirao, pošto mi je to sada potpuno svejedno.

Nisam ranije verovao da je moguće, ali sad sam video da jeste, da u maju čuješ jednu priču, a u junu neku sasvim drugu. Pa, čekaj, nisi morao da pričaš u maju da nećes ni sa kim, to ne dolazi u obzir, a sad odjednom su svi super. Pa, niko Dačića i SPS nije ni pominjao kao neku alternativu, a da ne govorim o dinastiji Krkobabić. Sad imaju unuka, čujem. Pazi, unuk, 19 godina, već član penzionerske stranke, mladi penzioner.

Pazi, otac – da li otac ili deda, više ne mogu da pohvatam, to je kao u Maratoncima – uglavnom, najstariji od 200 godina je potpredsednik Vlade, ovaj mlađi od 100 godina je potpredsednik grada Beograda, a ovaj sad od 19 godina, šta je? Predsednik pionirske sekcije grada Beograda? Šta su ti ljudi, kako je uopšte moguće da jedna familija ima toliko kandidata, na koji su se način plodili, gde im je seme, od čega su nastali, jebote? Pa to je kao japanska royal family, jebo te bog. Pre mesec dana nisam mogao da dođem k sebi, video sam na televiziji, Krkobabić najstariji, valjda Jovan, razgovara sa japanskom delegacijom. Pa, jebote, na kom jeziku razgovara Krkobabić, o čemu oni pričaju, Japanac i Krkobabić? Krkobabić, Dačić, Obradović, Dinkić – i ja treba da kažem da je to super. Nema teorije, mogu da budem pijan, pa opet nema šanse da kažem da je to super, iako mi kažu da Srbija propada ako njih ne podržavam. Neka propadne, sa ovakvima neka propadne, pa ovo je tiho propadanje, ovde se ništa ne dešava.

Šta se promenilo od kad je Vlada stvorena, ’leba ti, neka mi kaže neko. Čim je formirana odmah je otišla na godišnji odmor. Vratili se, prvi poraz, nisu ušli u Evropu, i šta sad? Možemo mi na televiziji da imamo mapu Srbije gde vidimo svakog dana koliko je u Prištini stepeni, super je to, ali to nikud ne vodi. Kao kad bi Britanci tražili od Amerikanaca da ponovo razgovaraju o statusu SAD posle 1789. godine. Završena je to priča, iako naš Vuk Jeremić, poslednji Lazarov junak, ponovo juriša na vetrenjače. Smešno je to. I ta vrsta gubljenja energije – pa čekaj, jebote, pa kaži da ih priznajemo, okay, nezavisni su, i gledaj šta možemo da uradimo da nam bude bolje. Ali ne, ta ideja, danas čitam u nekom komentaru u Politici, da odemo u Evropu ima svoju novu ideju. Naime, pošto se propisi i odluke donose konsenzusom, naša ideja je sledeća: da onaj trenutak, daće bog, kad budemo došli u Evropu, iskoristimo da se osvetimo svima koji su nas jebali svih ovih godina.

Drugim rečima, šta god oni da predlože, mi da kažemo ne. I tako da im se najebemo mile majke za sve ove godine kad su nas oni sputavali, i oni nama to radili. To je cela ideja, to ti je ta priča o nama.

Valjda je to prvi put i u Peščaniku da ne mogu da imenujem jednog krivca, sve su to naši, kao iz Aranđelovca, gde smo svi Naši, i oni su naši. Kako da ti kažem, predivna situacija u Srbiji, a ja se nikad gore nisam osećao. Naša budućnost zavisi od Dačića ili od Sulejmana Ugljanina i Žarka Obradovića, ili od Petra Škundrića ili od prvobranioca u Raškoj, Gorice Gajević? Ne postoji nikakav cilj koji bi to mogao da opravdava. Nisam pristalica teze da cilj opravdava sredstvo, ma, ne postoji način da ja priznam i da ja sebi objasnim, da sebi kažem da je Dačić super. Probao sam na razne načine, i da pijem, i da jedem, i da se udaram glavom, i da padam, i svašta da radim u životu, da pijem pivo i viski, beton i sve ostalo – ne pomaže ništa. Da se uverim da je SPS super? Ne pomaže ništa. Da li je iko pomenuo uopšte u poslednjih mesec dana smenjivanje Tijanića, smenjivanje Ljilje Smajlović? Ne, sve su stvari došle na svoje mesto, svako se prilagodio, svako je učinio što je u njegovoj moći da tu sabornost dovede na jedan duhovni nivo, gde su svi happy.

Nikad manje ideoloških trvenja, i to mi govori da je ceo naš cilj da u jednom vozu svi zajedno, sa svim razlikama, kolektivno odemo u Evropu. Pa, neću, neka odu svi, ja ću da ostanem na stanici i polako… Mislim, stvarno ne mogu, ne mogu sa svim tim ljudima, ne mogu.

To je taj isti Tomica Milosavljević od pre tri godine, to je taj isti Dinkić od pre 4-5 godina, to je isti Dinkić koji se do imbelicizma divio Koštunici i njegovoj mudroj politici prema Kosovu i prema Evropi. Sad je Boris Tadić mudri faktor kome se on divi. Marš, bre, u pičku lepu materinu, ne samo on nego svi, cela ta Vlada, svi ti, šta me to uopšte interesuje i ne želim da imam ništa s tim, ne želim uopšte da učestvujem više u tome, da budem deo tog procesa, ne želim. Ne mogu da oprostim neke stvari. Možda je to ekstremno, malo blesavo, ali ne mogu zbog onog unutrašnjeg političkog problema Holandije, oprosti mi, i Novog Sarajeva, ili Dubrovnika, ili Dabića, Mladića, Kosova, milijardu stvari ima, bombardovanja u krajnjoj liniji. To se sve zaboravilo, to se sve nivelisalo. To je reč koju sam tražio sve vreme: nivelacija, sve je nivelisano tačno na istom nivou, sve je to cool i mi smo super. Sve su novine iste.

Celog sam života imao potrebu da ne zaboravim. To osećanje zaborava ti je prvi korak ka smrti, želim da budem živ i da pamtim, a kad pamtim onda ne mogu da pristanem na sve ovo. Jeste Evropa u pitanju, jebiga, hajde da pričekamo pa neki drugi put stojimo u redu, nemam pojma. Meni to nije cilj ako ja moram da budem u istom vozu sa ovakvim ljudima, voz mi smrdi, i ne ide mi se nigde. Ići ću peške, polako.

Svetlana Lukić: Danas, u petak, 19. septembra oglasio se i otac nacije, Dobrica Ćosić. Povod su napadi seljaka iz sela oko Mokre Gore na – htela sam da kažem Nemanju Kusturicu, ali ne, na Emira Kusturicu. Ćosić kaže, čitamo na naslovnim stranicama Novosti: Kremaljski psovači uvredili sve spske građane i ponizili pretke. Kao što znate, seljaci oko Mokre Gore, iz četiri sela, se žale, digli su se na ustanak protiv Kusturice, odnosno protiv odluke države da park prirode Mokra Gora sa 3.500 hektara proširi na 10.000. Seljaci smatraju da će ih to sprečiti na slobodno upravljanje svojim imanjima, što su mnogi pročitali kao da će odmah tamo graditi nelegalne objekte. Žale se da se Kusturica ponaša kao feudalac. Stvar je dotle došla, nažalost, da ga sada zovu Turčinom i šalju u Istambul.

Razni kolumnisti vide u tome veliku ironiju, čoveka koga, kako kažu, druga Srbija zove srpskim nacionalistom, seljaci sada zovu Turčinom. Stvar je u tome da tu nema nikakve kontradiktornosti, Kusturica, nažalost, sad žanje ono što je sejao sa svojim počasnim gostima koje je primao na svom imanju na Mokroj Gori i sa sagovornicima kao što su Nikolić i Koštunica, sa kojim je govorio na onom mitingu za Kosovo i tada prozivao domicilne miševe. Naravno da niko pametan i pristojan ne može da pravda šovinističke napade na Kusturicu, ali bi moglo da se raspravlja da li taj umetnik, ma kako veliki bio, sme da se ponaša kao beg i da mu država poklanja hiljade hektara na upravljanje, pa makar to bilo i u cilju očuvanja pirorode. Pa, valjda ova država ima i druge načine da sačuva Mokru Goru, a ne da je pretvara u poslednje parče nebeske Srbije.

Na kraju, sudbina Kusturice me pomalo podseća na sudbinu ruske carice Aleksandre, žene Nikolaja II Romanova. Rusi su je obožavali, ruski seljaci naročito zbog njene neobične bliskosti sa Raspućinom. Obožavali su je sve do poraza Rusije u Prvom svetskom ratu, a onda su se ruski seljaci setili da je njihova voljena carica Nemica. Iako je po svemu što se zna bila strasno privržena Rusiji, na kraju krajeva je platila za svoje poreklo. Bio je ovo Peščanik, doviđenja.

Emisija Peščanik, 19.09.2008.

Peščanik.net, 19.09.2008.

NAŠ TERORIZAM