Rat je stigao iz vedra neba i sve živo – ljude i životinje – bacio u paniku. Zmije su napustile šume i utočište potražile u gradovima i selima. Širom zemlje zavladao je strah od reptila koji su se našli na slobodi. Tako se srpski pisac Dobrica Ćosić u svojoj najnovijoj knjizi „Vreme zmija“ seća 24. marta 1999. godine. To je bio dan kad je NATO, prvi put u svojoj istoriji, bombama napao jednu državu i jedanaest nedelja je bombardovao da bi se na taj način zaustavila kampanja terora srpskih snaga bezbednosti u tadašnjoj pokrajini Kosovo. O uzrocima konflikta sa NATO čitalac neće saznati skoro ništa: pisac u ovom polemičkom spisu, koji je u službi zalaganja za jaku Srbiju, prećutkuje represiju iz devedestih godina.

Knjigom se, međutim, ne bavi samo javnost, nego i pravosuđe. Dve organizacije za zaštitu ljudskih prava su Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu podnele predlog za krivično gonjenje Ćosića. Aktivistkinje u borbi za ljudska prava Sonja Biserko i Biljana Kovačević-Vučo osamdesetosmogodišnjem piscu spočitavaju rasizam. Ogorčen vazdušnim napadima NATO u proleće 1999. godine, Ćosić, stoji u prijavi, jednom rečenicom podstiče izazivanje mržnje prema državljanima (albanske narodnosti) sopstvene zemlje. “Taj socijalni, politicki i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda”, zapisuje Ćosić u svom dnevniku. Zajednički život sa albanskom većinom na Kosovu autor smatra nemogućim. Teritorijalna podela te oblasti se vidi kao jedino rešenje. „Moramo spasiti šta se spasiti može“, njegov jecredo. A ako bi koja srpska crkva ili neki manastir ipak pripali „albanskom“ Kosovu, ta kulturna dobra bi morala uživati autonoman status – poput pravoslavnih manastira na svetoj gori Atos u Grčkoj.

Povratak Kosova pod kontrolu Beograda Ćosić je odbacio odmah nakon ulaska trupa NATO u bivšu pokrajinu, pošto bi to predstavljalo rak-ranu za srpsku državu. Pri tome bi „istorijski prava“ Srba morala ustuknuti pred „etničkim zahtevima Albanaca“. Srpski i albanski intelektualci decenijama vode neugodnu i apsurdnu polemiku o pravima koja proističu iz hronologije naseljavanja. Srpski istoričari zastupaju tezu da su se albanska planinska plemena naselila na Kosovo tek u 17. veku, posle turskih zavojevačkih pohoda. Albanski istoriografi na to odgovaraju da su se Sloveni na Balkan (a time i na Kosovo) naselili u 6. i 7. veku. Albanci sebe smatraju potomcima Ilira za koje se tvrdi da su u starom veku nastanjivali današnju Albaniju i Kosovo. Budući da su istorijski izvori najvećim delom obavijeni mrakom, a pisanih dokaza nema, obe strane tumače istoriju u svoju korist i iz tih tumačenja izvode prednost u pravu na upravljanje Kosovom.

Ćosić u Srbiji ima mnogo sledbenika, što se vidi i kroz pažnju koja se posvećuje njegovim knjigama. O njima se pohvalno piše u novinama, visoki politički funkcioneri mu iskazuju poštovanje, a neki otvoreno podržavaju njegov predlog da se Kosovo podeli. On je gost na svim državnim ceremonijama. Sa filozofom Ljubomirom Tadićem, ocem sadašnjeg šefa države, Borisa Tadića, povezuje ga dugogodišnje prijateljstvo. Stari Tadić je tokom rata u Bosni bio savetnik optuženika za ratne zločine, Radovana Karadžića.

Autor Enver Robelli, rođen 1973. u Gnjilanu, pripadnik mlade albanske emigracije, prevodilac, od kraja osamdesetih novinar u švajcarskim i nemačkim listovima. Dopisnik je više prištinskih novina.

Preveo sa nemačkog Dušan Bogdanović

Sueddeutsche Zeitung, 16.04.2009.

Peščanik.net, 01.05.2009.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)