cigle

Foto: Predrag Trokicić

Na jednoj društvenoj mreži, mlada žena je objavila „post“, pod punim imenom, prezimenom i pripadajućim likom. Nešto ispod toga važna fotografija, uz grimasu modela, koja je više nego neprijatna. A ispod svega potpis: „Poslaću ja tebi baba Coku, jebaću ti mamicu!“

Čekajte, ko beše baba Coka? Starica kojoj se tepa, kršteno joj je ime Stojanka, a ovde je iznenada postala urbani heroj virtualnog ustanka. I to zbog javnog ubistva nekog investitora, ranije dobro poznatog organima reda i sudovima.

Ovde je baba, tragajući za svojim razumevanjem pravde, skroz obrnula Dostojevskog, kao čarapu: ubila je Raskoljnikova. To je čisti zločin, javno nedopustiva i strogo kažnjiva radnja u Srbiji, ali moguća je umetnička (teatarska, romaneskna) transpozicija o dubinama motiva, koji mogu biti prividno jasni samo na prvi pogled, ali nedokučivi u svojoj suštini. Pakoviću, druže, evo posla za tebe.

Baba Stojanka je, dakle, rešila da uzme stvar u svoje ruke, a ta stvar ne beše ni nož ni sekira (koja u Srbiji najbolje uspeva u rukama staramajki), nego pištolj. Znala je šta radi, tako da nesrećna žrtva nije imala ni promil mogućnosti da izbegne najgori ishod na gradilištu.

Nezavisno od lične muke, koja ju je odvela u teško zlodelo, baba Coka je iznenada postala urbana legenda ovog mračnog grada, vrsta Zoroa koji spasava sirotinju od razbojničke hidre. Ili bar daje nekakv užasan primer kako izgleda pokušaj poslednjeg otpora. I to bez maske, samo sa kačketom na glavi, bez motocikla, sa kojim bi utekla, bez saradnika, bez žurbe i kajanja.

Znači li to da u Srbiji više ne postoje parametri koji definišu vrednosni sistem, da smo kao društvo zapali u živo blato, u sveopšte bezakonje, što sve uvodi u simboličku i realnu prvobitnu zajednicu: pravo jačeg i bržeg, otimanje od slabijeg, strah vođe horde da će biti spaljen na slamnoj lomači, ili bačen gladnim psima, nezajažljivost elitne kaste koja je iznikla iz dna i fekalnog đubreta, apologija sopstvenog zločina koji je plemenski vrh odredio kao vrednost u koju se ne sumnja.

E sad, u taj čudovišni red stvari, usred dobro uređenog prioriteta u monopolu na zločin, upala je jedna baba. Svoj pucanj u „investitora“ ona je razumela kao jedinu mogućnost za isterivanje pravde, jer je drugačije nije mogla isterati, u njenoj odluci sadržana je analogija sa zaštićenom strukturom centra zločina: niko od njih ni za šta nije odgovarao.

Na mrežama je veliki zamah uzeo novi trend u razumevanju neizbežnog otpora: nema pravde dok je sami ne otmemo od razbojnika, falsifikatora, zločinaca i krivokletnika. Takva ideja je, naravno, na pojavnoj ravni pogubna, jer su svi oni na važnim pozicijama, ali ima svoje temelje u endemskoj odbrani života i prava na njega.

Baba Stojanka nije branila život, nego imovinu, ali i sebe od sveopšteg bezakonja. Tu su već svi uslovu za konstrukciju ambijenta divljeg zapada, koji više nimalo ne zavisi od opasne babe, mada je ona potegla poslednja. Stvar bi mogla da bude sasvim jednostavna: vraćanje vladavini prava. Ali u tom slučaju režim bi bio pokošen, jer je njegov život upravo stvoren na negaciji svega što propisuju zakoni.

Zbog toga borba vlasti za potpuno bezakonje postaje presudna, sve što liči na pravdu biće ukinuto ličnim verbalnim aktima karikaturalnog vrhovnika, logoreičnog arlekina koji se svakog bogovetnog dana obraća naciji. Kojoj naciji? Ta apstraktna kategorija sačinjena od građana i onih koji to nisu, davno se raspala na rezignirane i obmanute, duboko podeljena na zanesene fanatike odvratne praznine, i nemoćne posmatrače sopstvenog nestajanja.

U obraćanju naciji od prekjuče, Vučić je svim silama napao babu, preteći (babi) da će otkriti njen dosije, da narod vidi ko to ubija časne trudbenike po gradilištima. Pretio je i onima koji je podržavaju, bojeći se zlog semena pobune, jer je eto, Coka žrtvovala ostatke svoje starosti, i ispalila prvi ustanički metak.

Tako se hrabri borac za Srbiju, onaj koji svakome ume i može da kaže sve, utrtario od zarobljene starice, spreman da tabloidima otkrije njene devojačke tajne. Da nije prepisivala u srednjoj školi, opljačkala banku, ili bila domaći izdajnik, Sorošev saradnik, ili prebila komunalnog policajca, ili dopustila da joj saksija padne sa prozora? Ili negde napisala kako je predsednik ružan, zao, podao i lažljiv, ili da je bio radikalski pripravnik i Šešeljev štalski momak. Ona je ubica, ne kaje se, ništa se teže iz njenog dosijea ne može iskopati. Šta ako je vođa nešto mnogo gore?

Zašto predsednik ne otkrije ko je ubio Olivera Ivanovića, a prvi bi to morao da zna, neka nam otvori dosijea lidera Srpske Liste i brata mu Andreja, neka pokaže bar jedan akademski rad iz svoje okoline koji nije prepisan.

Neka uhvati Vulina za uvo i natera ga da kaže odakle mu pare za stan, kako je Mali postao najbogatiji mešetar na Balkanu, neka objasni kako su njegove sluge postali krezovi za samo par godina. Samo par godina pre toga, bili su dripci koji su cedili mlako pivo ispred seoskih bakalnica.

Neka otvori svoj dosije, i odatle pročita sve što je želeo da zaboravi, neka javno kaže za koga je pokrao penzije.

Neka kaže koji je protomajstor ozidao onaj gnojavi čir na vrhu Kopaonika.

Neka zaustavi otimače imovine i svoje bahate i alave haračlije. Inače će ih zaustaviti građani. Ako zakona nema, ili ga prvi ruši onaj koji bi morao najrevnosnije da ga brani, pravo je građana da stvari zakona uzmu u svoje ruke.

Peščanik.net, 15.09.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)