Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Vučić je Tadića pobedio Tadićevim oružjem. Evropskom unijom. Onog trenutka kada su bivši radikali navukli evropsku odoru, oni su prestali da budu strašilo, “normalizovani” su, što im je omogućilo da ih prihvate i Evropa i Srbija.

Opozicija kuka što Evropa podržava Vučića, a ona sama istovremeno ne podržava Evropu. Ne može opozicija “staroradikalskom” politikom, koju je (i) Vučić napustio, da pobedi Vučića. Ne mogu lideri opozicije – koliko god veliki ili mali bili – da budu protiv EU sad kad je i Vučić, makar na rečima, od te politike odustao. To jest, mogu, ali onda od pobede na izborima nema ništa.

Time se, naime, radi u korist Vučića. Ima mnogo ljudi, proevropski opredeljenih, koji neće glasati za Vučića iako priča da je i on za EU, ali neće glasati ni za opoziciju ako nije za EU. Ne za “evropske vrednosti” nego za EU. Ako demokratska opozicija misli da će privući glasove “razočaranih” (novo)radikala ljuto se vara. I treće, kad Merkel i Makron čuju kakva je opozicija, neizbežno će pomisliti: pa Vučić je ipak bolji.

Jer, ne biti za EU znači biti za Rusiju. To će biti rezultat, bez obzira na stvarne ili navodne namere. Nema “trećeg puta”. To je Koštuničina izmišljotina koja je Srbiju vratila u devedesete godine. Koštunica je glavni krivac što je Vučić danas na vlasti. Ko ne želi da se odrekne politike “i posle Voje – Voja”, taj radi u korist Vučića.

Dakle, priključenje Evropskoj uniji je programski “conditio sine qua non” koji opozicija mora da prihvati i proglasi ga kao svoj cilj. Pa makar se posle prema tom cilju odnosila isto kao i Vučić.

To je nužan uslov. Ali više nije i dovoljan. Opozicija mora da se ujedini u borbi protiv Vučićevog sistema ucena, zastrašivanja i podmićivanja kojim obezbeđuje veliki broj glasova.

U Srbiji postoji oko 11.000 javnih institucija, subjekata, centrala i njihovih filijala – u obrazovanju, zdravstvu, sudstvu, kulturi, državnoj upravi, lokalnoj samoupravi, javnim (komunalnim i državnim) preduzećima, policiji, vojsci. Na čelu tih „jedinica“ po pravilu su članovi Srpske napredne stranke, a i kad nisu već pomenutim mehanizmom učinjeno je da se ponašaju kao da jesu. Tih 11.000 oficira ima svoje podoficire, a ovi svoje kaplare. Oni komanduju armijom od 700.000 zaposlenih u javnom sektoru. To je Vučićeva glasačka mašinerija. Dobro, ne znači da je svaki vojnik u toj armiji i svaki šraf u toj mašini Vučićev, nije on još stigao da je načisto preparira, ali neka je i svaki deseti, svaki pripadnik te desetine ima zadatak da obezbedi 5-10 sigurnih glasova: rođaka, prijatelja, komšija… Ili onih koji su im na neki način podređeni. Više silom nego milom, kao u slučaju poreskog inspektora koji je od “svojih” privrednika tražio da glasaju za Vučića, ali pobedi se u zube ne gleda.

Opozicija samo dobro povezana i organizovana može da se suprotstavi toj mašineriji, odnosno može da nađe način da raskrinka taj sistem. Posebnu pažnju mora da posveti detaljima: mora da onemogući snimanje glasačkih listića nakon glasanja, da izdejstvuje zabranu bilo kakvog “šifriranja”, tj. šaranja po listiću, spreči korišćenje olovke u određenoj boji kako bi se kasnije identifikovali sigurni glasovi itd.

Na predstojećim izborima, beogradskim, a najverovatnije i republičkim, možda već na jesen, a najkasnije na proleće naredne godine, arsenal manipulacija biće, s jedne strane, još grublji, a sa druge strane suptilniji jer je u igri mnogo više i političke moći i para nego što je to bio slučaj na aprilskim predsedničkim izborima.

Novi magazin, 14.06.2017.

Peščanik.net, 15.06.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.