Vukovar, foto: Aleksandar Anđić
Vukovar, foto: Aleksandar Anđić

O rađanju tabloidnih žanrova

U presudi Haškog tribunala od 31. marta 2016. godine stoji da je Vojislav Šešelj oslobođen optužbe po svim tačkama na kojima se zasnivala optužnica protiv njega. Od toga su najvažnije tri tačke koje se odnose na zločine protiv čovečnosti: progoni (1), deportacije (10) i nehumana dela (11). Preostalih šest tačaka odnose se na ratne zločine i to su: ubistva (4), mučenja (8), okrutna postupanja (9), razaranja sela (12), uništavanje religijskih i obrazovnih ustanova (13), kao i pljačka javne ili privatne imovine (14). Tokom dugog sudskog procesa, Tužilaštvo nije uspelo da dokaže vezu između Šešeljevih govora i zločina počinjenih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Takođe, Veće nije bilo uvereno da je Šešeljevo stvaranje paravojske i komandovanje njome podrazumevalo da on zna za zločine, niti da je on lično naredio da se oni izvrše. Naposletku, lekari Haškog tribunala su ustanovili da Šešelj boluje od tumora na jetri, pokušali su da ga leče hemioterapijom što je on odbio. Na odlasku iz Haga, Šešelj je izjavio da nije promenio svoj odnos prema toj instituciji, kao i da je ideja o Velikoj Srbiji besmrtna. Ovim činom je pred međunarodnom institucijom pravde abolirana ne samo prošlost četničkog vojvode, već i svih njegovih saradnika koji danas drže sve poluge vlasti u Srbiji: Vladu, Predsedništvo i Skupštinu.

Nakon kratke kampanje medija u Srbiji o Šešeljevom katastrofalnom zdravstvenom stanju, usledio je isto tako tabloidni preokret kada je objavljeno da je on izlečen „čudesnim napitkom iz Rusije” – odnosno ekstraktom sibirske aronije i sokom od cvekle. Bio je to trenutak kada je Šešelj mogao da se vrati svom starom zanatu – politici. Njegov povratak u javnost izveden je čestim gostovanjima u reality programima Milomira Marića, nekadašnjeg urednika Duge, danas zaduženog za kriminalni entertainment u Srbiji i distribuciju programa koji podrazumevaju nesvakidašnji spoj kriminala, pornografije, politike i estrade. Oporavljeni Šešelj je jednom prilikom odgovarao u Marićevoj emisiji na pitanja koja su mu postavljali učesnici „Parova” i „Maldiva“: kako je ućutkao hrvatsku predsednicu Kolindu Grabar Kitarović, da li je živ Arkan, da li bi Eru Ojdanića postavio za ministra kulture ili ambasadora i slično. Šešelj je nakon te faze izašao na izbore na kojima je njegova stranka bila treće rangirana po broju osvojenih glasova. Njegov povratak u Skupštinu Srbije pod kišobranom naprednjaka, uneo je atmosferu marićevskog rijalitija zasnovanog na kombinovanju tabloidnih žanrova ponašanja i govora. To se najbolje videlo u trenutku kada je nedavno predložen novi Krivični zakonik koji predviđa zatvorsku kaznu od pet meseci do šest godina za negiranje, minimiziranje ili opravdavanje genocida ili ratnih zločina. Ministarka pravde Nela Kuburović je u Skupštini iznela svoje takođe tabloidno obrazloženje novog zakona koji se odnosi samo na one presude koje je doneo Međunarodni krivični sud koji je osnovan Rimskim statutom, ali ne i na presude Haškog tribunala. U tom smislu, biće zabranjeno negiranje genocida u Kongu ali ne i u Srebrenici. Šešelj je tom prilikom u Skupštini izveo čitav performans negiranja genocida u Srebrenici, ali i masovnog zločina u Vukovaru, odnosno na Ovčari. U tome je dobio i većinsku podršku ostatka parlamenta osim nekoliko izuzetaka iz redova opozicije. Šef radikala je tada izjavio da „negiranje zločina mora biti dozvoljeno kao kritika sudske vlasti”, dodavši da „genocida u Srebrenici nije moglo biti iz više razloga”, pre svega zbog toga što “sedam hiljada ubijenih nije znatan broj u odnosu na zaštićenu grupu muslimana u BiH”. „Ja sam u Srbiji najkompetentniji za međunarodno pravo, da u Srebrenici nije bilo genocida ili na nekim drugim mestima!“, rekao je Šešelj, dodajući potom sasvim u duhu marićevskog entertainmenta da je mnogo važnije otkriti „ko je ubio Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, koji su živi uhapšeni, saslušani pod batinama i streljani“.

Ovakav okret ili spoj tipičan je za srbijanski medijski ali i skupštinski diskrus. Njegova geneza seže u ono vreme na koje se Vojislav Šešelj često vraća kada želi nešto da „objasni“ svojim oponentima. Tiče se ofanzive na Vukovar, kada je Srpska radikalna stranka izašla iz okvira salonske i ulične propagande za proširenje Srbije i čišćenje nesrpskog življa na novim teritorijama, pretvorivši se u nezvanični vojni odsek za mobilizaciju dobrovoljaca. Sve to su pažljivo pratili mediji u Beogradu, među kojima su pored televizije prednjačili Politika, Politika ekspres, Večernje novosti ali i Duga, koja je imala mnogo veće pretenzije, nametnuvši se kao medijski brend, koji je činjenice o smrti i razaranju smeštao u intelektualno-zabavni okvir. Tada su ustanovljeni žanrovi koji dominiraju domaćom javnošću sve do dan danas. Strategiju podizanja tiraža i uspostavljanja tržišne prepoznatljivosti izvela je Politika upravo preko kampanje za „oslobađanje Vukovara“, koja je na dan 18. novembra 1991. pored udarne vesti o Vukovaru objavila i ekstatičnu informaciju da je rasprodato milion primeraka ovog dnevnika. Politika Ekspres bila je duboko militarizovan mediji čiji su novinari bili u redovima dobrovoljaca na frontu, pod punom borbenom opremom, dok su Večernje novosti patentirale spoj smrti, estrade i zakulisnih afera. Tako je naslovnica Večernjih novosti za ponedeljak 18. novembar 1991. donela dve ravnopravne vesti: „Vukovar pod kontrolom vojske“ i „Udaje se Lepa Brena“. Treća vest, nižeg ranga prema veličini slova, bila je „Mesić kupuje kafane“. Iako je vest o venčanju estradne zvezde bila tek na dvadesetoj strani, dok je skoro ceo broj bio posvećen „teškom porazu ustaša“, ovaj list je želeo da poruči svom čitateljstvu da postoje višestruki razlozi za dobro rapoloženje. Komentator vukovarske operacije tada bio je Miroslav Lazanski koji je pohvalio delovanje avijacije JNA. Stalni feljtonista bio je Milovan Drecun, koji je iz broja u broj iznosio teorije zavere, objašnjavajući tobože kakvu ulogu u rušenju Jugoslavije imaju strane obaveštajne službe i propagandni centri. Oni su danas obojica funkcioneri SNS-a, a njihov diskrus se nimalo nije promenio od tih dana.

Ilustrovana revija Duga bila je nešto drugo. Njen tadašnji urednik Milomir Marić, poznat po svom antikomunističkom stavu i koketiranju sa onima na vrhu (SANU, politika) kao i onima na dnu (mafija), oblikovao je medij koji je u ratnom periodu kreirao nove medijske forme koje su predstavljale kombinaciju tema Revije 92, Sabora, Bokanovih Naših ideja i Trećeg oka. Vest o smrti u takvom okviru postajala je samo produženi vid zabave, budući da nije bilo etičkih parametara za percepciju takvog događaja. U takvom ambijentu ni tekst koji bi doneo ozbiljna upozorenja na uništenje celog jednog grada i njegovog stanovništva, kao što je to bio slučaj sa Vukovarom u jesen 1991, nije mogao da bude pročitan u drukčijem ključu. Takva je i sudbina tekstova novinarke Dade Vujasinović, koja je svoj izveštaj iz Vukovara objavila u Dugi br. 463, 23. novembra te godine. Na naslovnoj strani bila je mlada Monika Beluči:

„Vukovar je bez ulica i drveća. Bez kuća i fabrika. Ostali su samo podrumi. Oni koji sada lamentuju nad zgarištem na Vuki, misle da je sve moglo biti drugačije da je bilo ono što nije. Da Srbi nisu napustili svoj grad i otišli tamo preko Dunava, u Srbiju, Vukovar bi bio slavonski Knin. Ali nisu. I Vukovar nije slavonski Knin. Čak ni grad.”

U kontekstu njenog izveštaja, objavljen je veliki intervju sa slikarem Milićem od Mačve, koji je uradila buduća najtiražnija spisateljica Srbije – Ljiljana Habjanović Đurović. Naslov ovog teksta bio je „Srbija srlja u slavu”. U ovom razgovoru, slikar oslobođen bilo kakve odgovornosti, govori o Danteu Aligijeriju kao Srbinu koji je pod batinama (poput nekog Lukovića ili Spasojevića) pristao da promeni ime od Daneta u Dante.

„Kada sam gospodinu Jastrebu neki dan objasnio da sada više nema kud”, zabeležila je Dada Vujasinović izjavu majora Veselina Šljivančanina, “jer moje jedinice nepreduju s ove strane, od Lušca ide Arkan sa svojim dobrovoljcima, jer je i on prihvatio komandu JNA, preko Mitnice treba da izbiju Šešeljevi četnici i da svi treba da se nađemo kod vodotornja u centru, ponudio sam mu da odabere kome će se predati: Arkanu, Šešelju ili meni.”

Vanja Bulić, tadašnji novinar Duge, budući autor „Crnih bisera” i scenarista filma Lepa sela, lepo gore, donosi tekst o povratniku sa ratišta u Vukovaru. On pronalazi bivše rezerviste po Beogradu i beleži njihove priče. Akcenat je na njihovoj ličnoj drami u epskom osvajanju grada.

Dada Vujasinović, međutim beleži da od grada nije ostalo ništa, kao i nezadovoljstvo „oslobođenih”, koji su po izlasku iz podruma shvatili da su ostali bez ičega:

„Oslobodili ste nas svega, pa i krova nad glavom“, uvređeno će jedan čiča kapetanu koji je prišao da ih pozove na ručak. „Imao sam lepu kuću a sad nemam kamo otići zato što ste mi je srušili“, insistira čiča unoseći se kapetanu u lice. „Druže kapetane“, oglašava se vojnik, „kaži im, bre, mrš u sklonište, kad ne znaju da cene oslobodioce!“

Intervju sa Matijom Bećkovićem tada je uradila novinarka i buduća spisateljica Mirjana Bobić Mojsilović. Objavljen je pod naslovom „Čija je smrt veća”. U njemu pesnik i akademik Bećković odbija da direktno odgovori na pitanja novinarke o stradanju Vukovara već govori metaforično o tome kako Beograd pije vodu u kojoj se „okupao mrtvac”.

Novinarka Vujasinović zapisuje i dve kratke beleške o isleđivanju zločinca Miladina Miljkovića, po zanimanju obućara, starog trideset i jednu godinu, kao i jednog hrvatskog branitelja. Sa Petrove gore emituje se govor vojvode Šešelja. Atmosfera je mračna i beznadežna. Samo Dugino „srljanje u slavu” može da je učini podnošljivom.

“Sa razvalina nekadašnje tekstilne škole vidi se izbušeni Hotel „Dunav“ i centar grada. Kada je pogođena zgrada opštine, priča jedan artiljerac, gradom je odjeknula snažna eksplozija. Pritom, hladnokrvno dodaje kako je njegov osnovni moto – dogovor kuću razgrađuje. Ulicama bez ulica kruži bov sa jakim razglasom. Poziv na predaju, pa pesma Zovi samo zovi. Melodiju zaglušuju plotuni.

Celu noć Vukovarom gruvaju granate. U kasarni poručnik Muris Zjajo, komandant specijalaca recituje Maka Dizdara i Njegoša. Pre nego što je srušio rusinsku crkvu, prekrstio se.

Pada kiša, a Vukovar cvrči kao kada dogoreli opušak baciš u vodu.”

Već u sledećem broju Duge usledio je novi izveštaj iz Vukovara, koji je potpisala buduća dopisnica Politike, danas Pečata, Svetlana Vasović. Objavljen je pod naslovom „Pasulj sa svinjskim rebrima”.

***

Dada Vujasinović je tragično okončala život u svom beogradskom stanu, gde je pronađena ustreljena 8. aprila 1994. Svi ostali akteri koji se pominju u njenom tekstu o Vukovaru (izuzev Arkana) živi su, zdravi i aktivni na srbijanskoj medijskoj i političkoj sceni. Njen pokušaj da izađe izvan mreže marićevskog entertainmenta, koji je postao dominantan u domaćem novinarstvu, umetnosti i politici, brutalno je osujećen. Nasuprot tome, svi koji su potražili sigurnost u toj mreži, danas su cenjeni članovi zajednice, koja mirno može ćaskati o zločinima i svadbama, bilo da je reč o Skupštini Srbije ili Kusturičinim filmovima, koji predstavljaju najviši izraz ovakvog tanatoidnog kulturnog modela.

Peščanik.net, 20.11.2016.

Srodni linkovi:

Presuda Šešelju

Emisija: 20 godina od pada Vukovara

Viktor Ivančić – Welcome to the machine

VUKOVAR

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)