Natpis: Crno na belo.
Foto: Slavica Miletić

Naslov ovog teksta bi trebalo da je duhovit, ali nažalost nije, naprotiv. Budući da verno ilustruje dešavanja u našem pravnom poretku, bolje rečeno u onom što se još uvek tako zove, on je jedino što i može biti – tragikomičan.

Inspiraciju za naslov dao je odgovor ministarstva pravde na jedan zahtev za pristup informacijama od javnog značaja. Podnosilac zahteva želeo je da proveri informacije o aktivnostima na izmenama Zakona o tajnosti podataka (sem najužem krugu stručne javnosti široj javnosti praktično nepoznate), pa je pored ostalog zatražio kopiju dokumenta iz kog se vidi ko radi na izmenama zakona, ko je u sastavu radne grupe koja je u tu svrhu formirana.

Dobio je kopiju tog rešenja, ali i nakon toga su imena rukovodioca radne grupe, njegovog zamenika i još 23 člana radne grupe za tražioca (i sve nas) ostala tajna. Njihova imena i prezimena u dostavljenoj kopiji rešenja o obrazovanju radne grupe su zatamnjena, zaštićena.

Ipak i tako (u skladu sa veoma rigidnim shvatanjem prava javnosti, a vrlo ekstenzivnim shvatanjem zaštite privatnosti) osakaćeno rešenje pruža interesantne informacije.

Pored zatamnjenih imena ljudi stoje nazivi organa koje predstavljaju, pa se tako zna da je rukovodilac radne grupe državni sekretar u ministarstvu pravde, da je njegov zamenik iz Kancelarije Saveta za nacionalnu bezbednost, da su članovi radne grupe, redom, dva predstavnika BIA, dva Zaštitnika građana, četiri iz MUP-a, tri iz ministarstva odbrane, dva iz ministarstva spoljnih poslova itd.

Interesantan podatak je i to da je radna grupa formirana još u septembru 2018, a da za dve i po godine nema baš nikakvih poznatih efekata njenog rada. To bi morao biti razlog za zabrinutost, utoliko pre što su izmene zakona odavno neophodne.

Još 2012. kao Poverenik sam upozoravao da je Zakon o tajnosti podataka loš, sterilan, da se zbog nesumnjivog značaja, kako za ostvarivanje prava na slobodan pristup informacijama, tako i za opštu pravnu sigurnost i bezbednosne interese zemlje, odsustvo željenih rezultata ne sme ignorisati, da je zakon neophodno menjati. Vlada godinama nije donosila za primenu zakona najvažnije podzakonske akte, niti utvrdila bliže kriterijume za određivanje stepena tajnosti, što za posledicu ima, s formalno pravnog stanovišta, spornu pravnu valjanost bezmalo svih poverljivih dokumenata.

Nadzor nad sprovođenjem zakona poveren je ministarstvu pravde koje ni u trenutku usvajanja zakona nije imalo, a ni danas nema praktično nikakve kadrovske resurse za obavljanje ove funkcije, pa se organizovan nadzor nad primenom zakona i ne vrši, zbog čega država nema realnu predstavu o stanju u ovoj delikatnoj oblasti.

Rukovodioci organa javne vlasti bili su, po zakonu, u obavezi da u roku od dve godine preispitaju oznake stepena tajnosti nad podacima i dokumentima određene prema ranijim propisima. Rok je istekao, bez ikakvih posledica propušteno je da se to učini, a nasleđena ogromna količina dokumenata koji još nepotrebno nose formalnu oznaku poverljivosti još postoji i svakodnevno se uvećava novim tajnama koje se u odsustvu neophodnih, preciznih kriterijuma lako kreiraju, u skladu s potrebama čiji je i legalitet i legitimitet najblaže rečeno sporan.

Ali ako nije sporno da zakon treba menjati, jeste sporno ko i kako na tome treba da se angažuje. S tim u vezi zanimljiva je još jedna informacija koju zatamnjeno rešenje pruža. Radnu grupu čine isključivo predstavnici vlasti, nema bukvalno nijednog predstavnika specijalizovanih NVO, akademske zajednice, novinarskih asocijacija, civilnog društva uopšte.

Vlast čiji predstavnici čine radnu grupu nam je u međuvremenu demonstrirala bizarne, čak skandalozne primere shvatanja tajnosti. Da ne nabrajam u nedogled, biće dovoljno i nekoliko primera. Na primer objasnila je da bi pružanje javnosti informacija o sumnjivim poslovnim kombinacijama jednog ministra plaćanim s Devičanskih ostrva ili ništa manje sumnjivim finansijskim transakcijama s tetkom iz Kanade drugog ministra dovelo do „teške štete po interese Republike Srbije“. Isto važi i za saopštavanje informacija o tome da li je pre 20 godina, u zoni sumnje da su počinjeni ratni zločini, neko komandovao odavno nepostojećom jedinicom, nepostojeće vojske, nepostojeće države. Ili da bi čak i otkrivanje činjenica o skandaloznom diskretnom aranžmanu zamenika gradonačelnika i ruskog vajara u vezi sa spomenikom Nemanji dovelo ne baš do teške, ali ipak „štete po interese Republike Srbije“.

Da li su time potvrdili da oni mogu i treba, sami i daleko od očiju javnosti da u postojeći provizorijum unesu red? Ovakva koncepcija sastava radne grupe je dvostruko štetna. Na apstraktnijem nivou, to je još jedna potvrda lošeg, gotovo antagonističkog odnosa naše vlasti prema civilnom društvu. A na sasvim konkretnom, praktičnom nivou, proces izrade zakona lišava se kvalitetnog doprinosa koji bi mu predstavnici civilnog društva mogli dati. A taj doprinos bi bio itekako značajan budući da su, kad je u pitanju materija pristupa informacijama u posedu vlasti, kadrovski potencijali civilnog društva superiorni u odnosu na one kojima raspolaže državna administracija.

Uostalom, zar već samo famozno zatamnjeno rešenje ne potvrđuje da je nivo poznavanja i prava javnosti i prava na zaštitu podataka o ličnosti u toj administraciji – tragikomičan?

Autor je advokat i bivši Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.

Peščanik.net, 15.04.2021.

Srodni link: Sofija Mandić – Tišina tamo!