Srbija je još jednom, odlučna kao i uvek, odbila da se sagne. Prkosno, herojski, čvrsto. Nepokoreno jezgro našeg nacionalnog bića marširalo je, kao nekada, čvrsto, nepokolebljivo u ritmu izlaganja akademika, po taktu pravovernih i uz drski ponos, kao u kakvoj recitaciji Ivane Žigon.

Ili da pojednostavimo, Beograd je ponovo goreo. Da radimo, još nismo naučili, da se bijemo, još nismo zaboravili. Rascepljeni između te dve krajnosti, digli smo glas protiv bluda i nemorala. Malo glas, a malo više molotovljeve koktele, kamenice, štangle i pajsere. Sad se čeka da se digne i nekome u pravnoj državi Srbiji, pa da ista reaguje. A, dok se čeka, nešto se i šuška – navodno, sprema se zabrana i brisanje iz registra osvedočenih klerofašističkih organizacija i ekstremističkih grupacija radikalno desnih ideoloških pozicija. Istorijski postupak srpskog tužilaštva, ako se manemo pravne terminologije i oštre retorike, u praksi bi izgledao ovako: skupili se proevropski Dačić, odlučni Tadić i Toma bez bedža, shvatili da je vrag odneo šalu, pa postrojili dečicu u vrstu, svi mirno da stoje do jednoga. Gromki glas, mrki pogledi, par sekundi ćutanja, pa onda dve, tri vaspitne ćuške. Mladenu i društvu iza ušiju, da se zna da je i njima dozlogrdilo. Pretnja ukorom, pitanje gde to vodi, pa onda prvo Ivičino očinsko „da se više nije ponovilo. Digneš li još jednom ruku na drugove pedere, ima da ti zabranimo izlazak mesec dana, jel jasno?“ Potom nastupa Boris, sa razumevanjem, empatijom dostojnom visokog državnika: „Nećeš više, jel da da nećeš sine Mladene“, a na kraju, gotovo majčinski, Toma: „Pogrešilo je dete, ali to je sada iza njega, jel tako Mladene?”

„Neću nikada više, druže Ivice, majke mi. Ne bi ja, a sve i da hoću, zabrana je zabrana“.

Nije nego! Okej, neko je mogao nasesti na to da će se proizvodne trake u Kragujevcu usijati – mnogi nisu sumnjali da će nam ljubazni službenici pošte izbrojati 1000 evrića Mlađinih akcija – brojni su sa optimizmom priželjkivali da Vuk sačuva Lazarevu svetu zemlju – pojedini su čak bili ubeđeni da će biti otkrivene ubice Ćuruvije, Pantića, Dade Vujasinović, vinovnici pokušaja atentata na Anastasijevića i nalogodavci napada na Pančića – dobar deo plebsa je progutao priču kako je SPS danas stožer proevropski orijentisane koalicije. Sve to stoji, manje ili više, ali zar Krstić, Šaper i ostale arhitekte žuto-plavih medijskih egzibicija odista očekuju da bilo ko, u zemlji Srbiji, poveruje u epilog gde gospodin javni tužilac zabranjuje Obraz, a onda, kao po komandi, ekipa u njegovom headquartersu ispušta „Main Kampf“ iz naručja, odbacuje fantomku, bokser, skida poster Radovana Karadžića i svi postaju ugledni građani. Mladen i Mladeni, kao jedan, umesto ispred kordona, jurišaju u amfiteatre, školske klupe i kancelarije, umesto datuma pristupanja NATO-u brine ih datum prijave ispita, jer je neko rekao „nema više, game over, dosta“?

Ne, zabrana nije rešenje, nego izgovor, nije suočavanje, nego izbegavanje, nije solucija, već prašina u oči. Tako vi to radite, zajedno, proevropski, odlučni i bez bedža – kada treba naći ubice, vi date ulicu. Kada treba naći nalogodavce, vi jedva date izvršioce. Vazda bilo – bolje rezolucija, nego istinsko određivanje prema nasleđu devedesetih, bolje amnestija, nego lustracija, bolje populizam, nego istina. Bolje zabrana, nego – šta? Hapšenja, suđenja, procesuiranja, dragi moji. Kao u svakoj pravnoj državi.

Pre četiri, pet godina, u ono vreme kada smo, ako ništa drugo, makar još uvek znali koji su „naši“ (ili se makar tako predstavljaju), a koji „njihovi“, veoma drag prijatelj ispričao mi je zanimljivu anegdotu: zamislite majmuna u kavezu. U dnu kaveza nalazi se banana, udaljena taman toliko da životinja mora da napravi par koraka da bi došla do nje. Čim ona krene ka „plenu“, naučnik se hvata šmrka i poliva je. Majmun se otetura unazad, dođe sebi od šoka, pa opet navali i naleti na još jedan „hladan tuš“. Treći, četvrti put, već je prošao dovoljnu „golgotu“ da odustane od lakog zalogaja. Potom se u kavez pusti još jedan majmun, sa kojim se prođe ista procedura, sve dok se i on ne ohladi, s tim da se svaki put, osim njega, poliva i onaj prvi. Posle nekog vremena, pridružuje im se još jedan drugar – i, gledaj čuda, kada pridošlica krene prema poslastici, druga dvojica razgoropađeno skoče na njega, kako bi ga sprečili u nameri.

Državni šmrk, ne samo da je suv i bez pritiska, već se ruke zemlje Srbije brinu da drage naše životinjice ni u jednom trenutku ne budu gladne. Da ne pate, jadne, ipak su naše. Kako polivati? Ko je prekrečio grad uvredljivim grafitima, ko traži smrt pedera na stadionima, ko osniva grupe koje pozivaju na mržnju na FB, ko je batinao i razbijao po Beogradu, ko teroriše Rome po kraju, ko otima telefone srednjoškolcima po gradu? Nema praštanja, nema ćutanja, nema okretanja glave. Represija? Ne znam, ali u mom skromnom pravničkom vokabularu, to baš i nije reč kojom se opisuje poštovanje zakonskih regulativa i postupaka.

Ne leži, međutim, problem u regulativama i postupcima, već u pitanju – ko će, pobogu, dirati svoje i zašto? Zašto izazivati njihov gnev, kada je „spekulativna zimnica“ odavno ukišeljena – već do nove godine iza rešetaka će biti makar još tri mafije. Kozmetičarska, profesorska, ribolovna, šoferska, novinarska… A možda padne i neki „mini Šarić“, ako zagusti. Ili ako bude prevremenih izbora negde na lokalu, ko zna.

Ne, proevropskom, ozbiljnom i gospodinu bez bedža, dobro je i ovako. A ako im je dobro (kao što znate), onda ništa. Piši ništa, čitaj zabrana. Živela pravna država Srbija! Poješće vuk magarca, zato su tu zabrane, i progutaće to Srbija, zato su tu poslušni mediji, sve do narednog puta, kada nacionalno biće ustane usred povređenog ponosa. A, onda Jovo-nanovo… Zabranjivaćemo se mi još!

Peščanik.net, 12.10.2010.