Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Znam da vam se i na samo spominjanje nečega kao što je Uprava za agrarna plaćanja naježi koža, ali “poštovani publikume” (Basara) sačuvajte za trenutak vašu pažnju. Priča nije samo specifična, nego je i paradigmatična. Počećemo od repa.

Pošto je prethodno dobio sudsku presudu protiv Vlade, „Danas“ je – svaka čast i sudstvu i novinama – od te iste Vlade dobio pre godinu dana traženu informaciju o broju novozaposlenih državnih službenika (u užem i širem smislu). Prema toj informaciji, u javnom sektoru je od početka prošle godine zaposleno oko 9.000 novih radnika. Taj podatak se, međutim, ne slaže sa onim koji su dala sama ministarstva pojedinačno, a prema kojem je uhlebljenje u državi našlo oko 13.000 ljudi.

Informacija, međutim, koju je dobio „Danas“, ma koliko važna, nije i dovoljno precizna jer ona ne pokazuje za koliko je povećan sam broj zaposlenih pošto je, bar teorijski, moguće da su neki zaposleni došli umesto onih koji su otišli u penziju ili na neko drugo radno mesto. Te, tj. podatke o rastu broja zaposlenih između juna ove i juna prošle godine objavio je nedavno „Kvartalni monitor“, časopis Fonda za razvoj ekonomske nauke. Prema tim podacima, u sektoru umilnog imena „javna uprava, odbrana i obavezno socijalno osiguranje“, broj zaposlenih povećan je za blizu 10 odsto (oko 13.000), u zdravstvu je broj zaposlenih povećan za preko 10 odsto (15.000), a u obrazovanju za čak 16 odsto (24.000). Ni ovi podaci, međutim, nisu bez falinke, bar sa aspekta ovog teksta, jer ne pokazuju samo broj novozaposlenih u državnom, nego i u privatnom sektoru.

Ali, „ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je na snazi zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, celokupan rast broja zaposlenih u pomenutim sektorima trebalo bi da se odnosi na privatan sektor, što je malo verovatno jer bi to podrazumevalo otvaranje stotina privatnih škola, bolnica, ordinacija tokom poslednjih godinu dana i slično“, konstatuju autori QM. Dakle, neka je samo polovina tog broja (52.000) zaposlena u državnom sektoru, a manje nije sigurno, to je već tri puta više nego što je Vladina Komisija za dozvolu zapošljavanja dala saglasnosti.

Konačno, približismo se glavi, treća pričica. Danilo Golubović, državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede i član najužeg tima za pregovore sa EU, požalio se u razgovoru za (opet taj) „Danas“ kako već mesecima ne može od Vlade da dobije saglasnost da se u Upravi za agrarna plaćanja zaposle (tačno) 103 radnika. Zbog toga preti ozbiljna opasnost, naglasio je Golubović, da Srbija, tačnije njena poljoprivreda, iduće godine ostane bez 35 miliona evra iz pretpristupnih fondova Evropske unije.

Ma koliko to možda u aktuelnoj situaciji bilo paradoksalno, Golubović je, ruku na srce, dobrano u pravu. Uprava za agrarna plaćanja jeste administracija, ali administracija koja ima smisla, jer treba da savlada složene evropske procedure i omogući da srpski seljaci dobiju bespovratna sredstva od 35 miliona evra. Upravo zato što Srbija nije imala takvu birokratiju, finansijski obrazovanu i efikasnu, naša poljoprivreda je samo u poslednje 3-4 godine izgubila gotovo 200 miliona evra evropskih para.

Kao što vidimo, državno bure puštalo je na sve strane, doduše unutra a ne napolje, ali za ono za čim je nesumnjivo bilo potrebe nije imala sluha. Tu je Vlada bila „principijelna“. Teško je pristojnim rečima izraziti nezadovoljstvo zbog takvog neznanja i tolike neodgovornosti.

Peščanik.net, 03.10.2015.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.