Fotografije čitalaca, Branimir Milovanović

Fotografije čitalaca, Branimir Milovanović

Zašto je Cipras popularniji nego što je bio pre nego što je postigao sporazum sa evropskim partnerima? Zašto ga Grci ne krive za poraz, poniženje i izdaju, kako bi se to u Beogradu reklo, “državnih i nacionalnih” interesa? I, konačno, zašto se time iskazuje podrška planu A nasuprot planu B koji je ponudio, doduše ne javno, bivši ministar finansija Varufakis?

Priđimo odgovoru zaobilazno. Varufakis tvrdi da nemački ministar finansija Šojble ima zaverenički plan da na mala vrata uvede fiskalnu uniju u evrozonu. Kako? Tako što će isterati Grčku iz te novčane zajednice, to će imati katastrofalne posledice po samu Grčku, ali i po preostale zemlje članice, pa će Francuska iz straha od potpunog raspada novčane unije i same Evropske unije pristati na zajednički poreski sistem. Naravno, u tom novom društvu ne bi više bilo Grčke.

Ostavljam po strani koliko je smislen taj plan, ako je uopšte postojao ili, kako Varufakis veruje, i dalje postoji. Šta bi bilo u interesu grčkih građana, da budu deo evropske fiskalne zajednice ili ne? Sada manje-više svi ukazuju na potrebu da se nekako podele fiskalni rizici. Evropska centralna banka bi volela da ima ministra finansije evrozone za partnera, a ovaj ili ova da bi to mogli da budu trebalo bi da imaju nekakav budžet čiji bi onda deo bio i bilans centralne banke. U predlogu petorice predsednika sa početka ove godine neki vid fiskalne unije se vidi kao dugoročni cilj. Šta to znači?

Opet zaobilazno, demokratsko je pravilo da nema oporezivanja ako nema predstavništva. Poreski obveznici moraju da budu predstavljeni u telu koje odlučuje o porezima, o tome ko će i koliko da plati za javne rashode koje su ti poreski obveznici voljni da finansiraju. Ovo je pravilo zadovoljeno u Evropskoj uniji, jer značajnih poreskih prihoda nema, a budžet se finansira doprinosima država članica. U evrozoni je pravilo takođe zadovoljeno, jer budžeta uopšte i nema. Osim što se sada pojavljuju zajedničke obaveze koje su sadržane u obveznicama evropskih fondova kojima se pozajmljuje novac za račun država, kao što je Grčka, koje nemaju pristup tržištu novca, bar ne po prihvatljivim uslovima. Dakle, stvaraju se obaveze za koje nije jasno ko je tačno i pod kojim uslovima odgovoran. Pretpostavka je, naime, da će sve dugove koji se stvaraju u njeno ime Grčka i vratiti, ali ako to ne bi bila u stanju ili ne bi bila voljna, recimo primenivši Varufakisov plan B, koji bi poreski obveznici uzeli te dugove na sebe?

Da bi to bilo demokratski, potrebno je da bude zadovoljeno i sledeće pravilo: nema predstavništva ako nema poreskih obaveza. Ministri finansija evrozone su svakako predstavnici svojih demokratski izabranih vlada, ali oni ne mogu obaveze koje preuzimaju da opravdaju sasvim određenim porezima. Jer, ne postoji fiskalna zajednica i ne postoji budžet za koji su odgovornost preuzeli poreski obveznici te grupe zemalja. Tako da postoje predstavnici, ali ne i poreski obveznici. Što može da dovede do situacije u kojoj će svaka vlada zemalja članica evrozone doneti odluku da se zajednički dugovi nje ne tiču. Drugim rečima – sve će naprosto primeniti Varufakisov plan B. Kao što se dogodilo u Jugoslaviji, ako ovo izgleda previše teorijski.

Alternativno, kada već postoje predstavnici i obaveze koje su preuzeli, potreban je i trenutno nepostojeći evropski poreski obveznik. To se nameće, sledi što bi se reklo, iz činjenice da postoje zajedničke dužničke obaveze, a i iz namere da se novčana zajednica očuva.

Uzmimo da građani Grčke vide da zajednički dugovi vode zajedničkim porezima, ili ako ne vide veruju u zavereničke namere Šojblea tako kako ih je razotkrio Varufakis, šta im je više u interesu? Da li im je u interesu da budu u fiskalnoj uniji ili ne? Naravno, sve zavisi od toga kako će ona izgledati i kako će biti raspoređen teret zajedničkih javnih rashoda i dugova na zemlje članice. Ali, u načelu, ukoliko ta fiskalna unija bude sadržala neke elemente redistribucije, ona bi najverovatnije bila od bogatijih prema siromašnijim zemljama članicama. To se uostalom već događa u okviru budžeta Evropske unije, čiji je značajan korisnik bila i jeste Grčka. Ukoliko bi se postojeći i budući zajednički dugovi preneli na poreske obveznike evrozone, manje-više svaki poreski sistem bi opteretio kreditore više nego dužnike, pogotovo ukoliko su ovi drugi siromašniji. Zbog čega se članstvo u budućoj fiskalnoj uniji isplati Grčkoj.

Uzmimo, na kraju, da su Varufakis i drugi koji misle kao on u pravu i da će sadašnji plan strukturnih reformi propasti i da će grčke dugove morati da plate druge zemlje članice evrozone, politika koju sada sprovodi Cipras izgleda povoljnija. Zato je on popularniji sada nego što je bio pre kada je još postojala neizvesnost oko konačne odluke.

Novi magazin, 03.08.2015.

Peščanik.net, 03.08.2015.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija