Poznato je da su gotovo sve stranke u Srbiji nastale prostom deobom, nakon što se u stranci-majci dogodi lični (nikako politički) razlaz dojučerašnjih bliskih saradnika. Druga takođe vrlo poznata činjenica jeste da na tako nastaloj političkoj sceni ima otimačine svih vrsta – otimaju se mandati, pozicije, privliegije i novac, kidnapuju se članovi konkurentskih partija i njihovi glasači na izborni dan. Ipak, čini se da se desio do sada nezabeležen slučaj: kidnapovana je i jedna cela stranka.

Nakon što je demonstrativno napustio Demokratsku stranku, samo zato što je izgubio i poslednju šansu da (ponovo) sedne na njeno čelo, Boris Tadić je kao iz topa ispalio – pravim novu stranku. Tu nailazi nevolja, Tadić se spustio među plebs i shvatio da pravljenje stranke nije tako lako kao što se možda iz predsedničke i nakon toga stranačke palate činilo. Potrebno vam je 10.000 potpisa, najmanje 50.000 evra za overu ovih potpisa i osnovne troškove – što možda Tadiću i nije takav problem, ali mu je potrebno i nešto čega trenutno sigurno nema, a to je vreme. Nakon registracije je potrebno prikupiti još i 10.000 potpisa za izbornu listu. Ovakva suluda pravila za političko udruživanje su grobar našeg političkog sistema, ali ih moramo poštovati dok su na snazi – nadamo se ne još dugo.

Tako je naš nekadašnji predsednik rešio da, umesto da pravi novu stranku, kidnapuje jednu staru i dovede javnost u zabludu da je zapravo on osnovao Novu demokratsku stranku i da se sa otetom strankom zapravo samo udružio u predizbornu koaliciju. Kidnapovana stranka su Zeleni Srbije, koji su pod ovim imenom osnovani još 2007. godine i koji su javnosti postali nešto poznatiji nakon predizborne koalicije sa Demokratskom strankom na prethodnim parlamentarnim izborima, kada su dobili i jednog predstavnika u Skupštini. Da se ovako nešto dogodilo dokazuje i Izvod iz registra političkih stranaka na interenet prezentaciji Ministarstva pravde i državne uprave, gde Zeleni više ne postoje, već je stranka preimenovana u Nova Demokratska stranka – Zeleni. Takođe, Zeleni Srbije su na svom sajtu objavili tekst pod naslovom „Nova demokratska stranka i Zeleni – izborno objedinjavanje snaga“, što nam govori o objedinjavanju snaga neke dve političke organizacije uoči izbora, od kojih jedna još uvek zvanično ne postoji. Svakako ovakav naslov, a ni tekst ne ukazuju na to da su Zeleni zapravo ustupili svoj identitet Novoj demokratskoj stranci, čime su javnost i glasači dovedeni u zabludu. Ovaj slučaj je zato izuzetno zanimljiv – postavlja mnoga pitanja i nameće neke zaključke.

Zlonamerni bi mogli reći da je Boris Tadić imao rezervni položaj još 2007. godine kada je bio tek na pola uživanja svoje predsedničke funkcije, da ga je potvrdio predizbornom koalicijom 2012. godine i da mu Zeleni Srbije na vrlo neuobičajen način vraćaju ovu uslugu. Čak i ako nije tako, možemo se zapitati šta je motiv jedne organizacije koja postoji već sedam godina da ustupi svoj identitet političaru koji je daleko od nove nade na srpskoj političkoj sceni? Kako se promena u registru toliko munjevito odigrala, kada je rok za promenu podataka u registru 30 dana? Da li Tadić ima saveznike u Ministarstvu pravde i državne uprave? I kakve je prirode to savezništvo?

Dalje, to nam govori ili možda bolje reći potvrđuje još jednu stvar – da je Boris Tadić političar koji nije preterano promišljen i koji ne poznaje sistem kojim je žario i palio skoro deset godina. On nije znao kakva je golgota napraviti novu političku organizaciju, on čovek ne poznaje stvarni život, on je deset godina živeo na nekom drugom mestu, a ne ovde gde živimo mi, obični smrtnici. Ako hoćemo da ogolimo stvar do kraja, on je i ovim potezom pokazao da je majstor da kaže i uradi stvari u pogrešno vreme i na pogrešan način, sve uzdajući se u zamišljenu sliku o samom sebi.

Da li su Novi zeleni, Novi demokrati ili Novi zeleni demokrati, nije više ni važno – oni izlaze na izbore i na njihovom čelu je stari Boris Tadić koga svi mi prilično dobro poznajemo. Znamo njegove kapacitete, znamo šta mu je važno, a znamo i šta mu je najvažnije – da bude na čelu nečega, kako god se to zvalo i šta god to radilo. Najvažnije mu je da ima kakvu takvu političku funkciju koja će mu, valjda, dokazati koliko je vredan kada se ujutru pogleda u ogledalo. Iako je u ovoj čitavoj stvari posredi pokušaj prevare birača, možda to sve i nije tako loše. Boris Tadić koji se pokazao kao nesposoban političar je na čelu jedne vrlo male stranke, a to je ipak bolje nego da je na čelu najveće opozicione. Doduše i tu malu je na prevrat preuzeo, ali ne brinite Zeleni – desilo se i drugima pre vas i prošlo je. Samo treba da budete strpljivi.

Peščanik.net, 15.02.2014.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)