Foto: Ljubiša Ljuba Aranđelović
Foto: Ljubiša Ljuba Aranđelović

Kada se previše laže u politici, na kraju ostane samo marketing. Zbog toga smo danas, na dve nedelje do izbora, izloženi teroru laži i marketinškom emitovanju zadovoljstva postignutim rezultatima za deset naprednjačkih godina. Železnički saobraćaj je samo jedan aspekt te kolosalne laži koja se predstavlja kao politika budućnosti Aleksandra Vučića. Međutim, on se već u predizbornoj kampanji 2012. predstavio kao budućnosnik koji u projektovanu evropsku budućnost ide natraške. Njegov odnos prema vozovima možda to najbolje pokazuje.

Na opšte zadovoljstvo idealnog publikuma koji je izveden na perone i ulice kako bi pozdravio „Sokola“, koji je sa svojim prvim putnicima, predsednikom Vučićem i premijerom Orbanom, odleteo do Novog Sada za 33 minuta, delimično je realizovan manji deo projekta modernizacije brze pruge Beograd-Budimpešta, koji je 2013. najavljen za 2018. godinu. Obradovali su se tome mnogi stanovnici prestonice, neki su čak pozdravljali sa stranica Politike, ispovedajući svoje intimne trenutke radosti i iščekivanja, dok su godinama unazad odlazili do nezavršene stanice Prokop i raspitivali se kada će konačno biti puštena nova linija na relaciji Beograd-Novi Sad. Nije to mala razdaljina – 73km. Gradilo se naporno, najpre od Beograda do Stare Pazove (30km) uz kašnjenja i plaćanja penala finansijerima, pa zatim od Stare Pazove do Novog Sada (43km), što je završeno u zadnji čas pre aktiviranja novih kaznenih penala, čiji je rok isticao 15. marta ove godine. Vučić je ipak provozao „Sokola“ u sekund do 12h, i to u najbržem intercity modu, koji podrazumeva samo jednu međustanicu na Novom Beogradu. Idealno za predsedničku vožnju u funkcionerskoj kampanji. Šta je sa ostalim stanicama i pratećom infrastrukturom, saznavaće se u dugim godinama koje slede nakon što nam „kineski i ruski prijatelji“ budu trasirali budućnost koju „plaća bogata i stabilna Srbija“. Ipak, sreća u nesreći je što je ova „ruska“ deonice pruge, između Stare Pazove i Novog Sada, završena dve nedelje pre nego što će novo rukovodstvo Srbije, nakon aprilskih izbora, morati da uvede sankcije Rusiji zbog vandalske invazije na Ukrajinu koja traje gotovo mesec dana.

Kako izgleda predizborna vozna retorika vlasti kada se uzmu u obzir brojevi i godine kojima su operisali tokom različitih kampanja u protekloj deceniji, i kako bi na nova obećanja kilometara pruge i šinskog saobraćaja, naročito metroa, trebalo gledati sada? Dakle, Aleksandar Vučić je 2013. obećao brzu prugu do Budimpešte, odnosno do Kelebije, u dužini od 180 kilometara. Samo dobijanje građevinskih dozvola kao i izrada projekata trajali su do 2019. godine. Do ove predizborne kampanje, delimično je završeno 73km pruge. Vučić je sada završetak kompletnog projekta, odnosno pruge do Kelebije, pomerio za 2024. što predstavlja naučnofantastičnu činjenicu, jer je preostalo 107km pruge, na kojoj radovi nisu ni počeli, nisu dobijene građevinske dozvole, niti su izrađeni građevinski projekti. Ovde bi neki bolji matematičar mogao da pomogne, jer bi trebalo postaviti proporciju koja bi podrazumevala i štetne efekte korupcije (posvedočeno hapšenjem Miroljuba Jevtića, bivšeg direktora „Infrastrukture železnica Srbije“), pogrešnog projektovanja, gubitaka sredstava na plaćanju kaznenih penala, neplanskog trošenja novca iz kredita za potrebe keteringa, kupovine automobila, bojlera i sudopera. Takođe, treba uračunati i finansijske gubitke onih nevidljivih građana, nastanjenih oko pruge, čiji je život i posao bio vezan za ovu prugu, a koji su nakon 2015. ostavljeni bez ikakvog prevoza, jer nisu uvedene alternativne autobuske linije niti su dobili bilo kakvu pomoć kako bi premostili (ne)najavljenu beskonačnost bez voza. A kada on bude i došao, većina ovih ljudi moraće da se preorijentiše na retke međustanice i na sopstveni prevoz.

Druga strana medalje Vučićeve pružne ekspanzije zapravo se ogleda u uništavanju starih pruga, koje su bile spore ali još uvek funkcionalne. Njihovim preranim ukidanjem nasilno je prekinuto funkcionisanje i cirkulacija građana i robe na tim relacijama, pod parolom brze ekspanzije pružne modernizacije. No kako do toga još uvek nije došlo, stagnacija svih resursa koji su bili u tesnoj sprezi sa železničkim saobraćajem rapidno je povećana. To se odrazilo i na pad standarda građana, koji su sa gubitkom centralne vozne arterije kroz Vojvodinu izgubili mogućnost bilo kakvog kretanja i poslovanja preko železničkog saobraćaja. Ovaj danak u radničkom standardu nikada nije ukalkulisan u Vučićevo proklamovano dosezanje budućnosti. Ono je zapravo uvek u zastoju, čak nije ni na pola puta, jer i to što je napravljeno nije završeno u potpunosti i predstavlja samo Potemkinovo selo za ojađene birače, koji su usled potpune kontrole medija primorani da gledaju vašarsko šepurenje u „štadlerovoj“ kompoziciji.

Na vozove na relaciji Beograd-Zagreb-Ljubljana-Vilah odavno više niko ne računa. Otkada je Dačić kao premijer ukinuo ovu liniju, kao odgovor Hrvatskoj i Evropi na oslobađanje Ante Gotovine u Hagu, ostalo se i bez te trase, a svi oni građani koji su zavisili od ove linije ostali su prepušteni snalaženju, što je doba pandemije potpuno zacementiralo. Dačić je te 2015. izjavio da se Srbija odriče te linije jer „ne može da plaća godišnju nadoknadu od 677.000 evra za korišćenje 87km hrvatskih pruga“. Tako je Srbija pod vlašću naprednjaka i socijalista za kratko vreme ostala bez linija za Beč, Budimpeštu, Bukurešt, Zagreb, Ljubljanu, Sofiju, Istanbul i Sarajevo. Umesto u budućnost, Srbija se vratila u 19. vek. Doduše, sada postoji predsednički voz koji juri 200 na sat, ali samo na liniji Beograd-Novi Sad. Učinak ovakve Vučićeve politike samo je uvećao osećaj periferije kod građana. Možda su u svemu tome najgore prošli žitelji Batajnice, koji su u međuvremenu ostali i bez linije Beovoza. Oni će moći da putuju do mile volje, ali samo do biračkih mesta.

U toku ove predizborne kampanje, stidljivo su se oglasili neki stručnjaci za šinski saobraćaj koji smatraju da bi trebalo obnoviti voznu liniju Beograd-Zagreb. Nimalo slučajno, to je najavljeno baš za izborni april. Međutim, neprilike stvara kobna deonica pruge Ruma-Šid u dužini od 65km. Pošto naprednjaci nisu radili ništa na modernizaciji ove pruge za poslednjih 10 godina, a pouzdano se zna da im za rekonstrukciju 73km pruge treba čak 9 godina, postavlja se pitanje, kako će linija do Zagreba proraditi do izbora.

Još je veća enigma koju je pred građane Beograda izneo Goran Vesić, odnedavno prvi čovek Beogradskog metroa, koji je plasirao SF predizborni video o izgradnji dve linije metroa u dužini od 42km i to prve linije – do 2028, a druge – do 2030. Kako poverovati u ovo kada imamo u vidu tempo modernizacije pruge u surovoj ravnici, naspram kopanja tunela, postavljanja metro mreže, uz izgradnju čak 44 međustanice sa kompletnom infrastrukturom? Po svemu sudeći, ukoliko ostanu na vlasti, Vučić i njegovi prijatelji mogli bi da završe osnovne radove na pruzi do Kelebije do 2040. dok bi Vesić prvu liniju metroa mogao da pusti u rad negde oko 2140. Samo za taj posao, Vučiću su potrebna još 4 mandata, a Vesiću skoro 30. Za to vreme, ovo malo izgrađene pruge, ukoliko dođe do sankcija i novog talasa hiperinflacije, moglo bi da se iskoristi za puštanje u pogon porodičnih dresina ili vagona za konjsku vuču, bar na sokolskoj liniji.

Peščanik.net, 23.03.2022.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)