Košarkaška lopta na terenu za košarku
Foto: Peščanik

Negde na jugu Srbije početkom osamdesetih (podatak iz starih novina), sportski radnici dva sela zakazali su odigravanje košarkaške utakmice. Pre a i posle toga uglavnom se šutirala fudbalska lopta, uz česte obračune vernih navijača. I uz jurnjavu za nesrećnim glavnim sudijom i pomoćnicima, što je bila posebna vrsta sportskog veselja.

Domaćin je ispred zadružnog doma obeležio teren, metnute su drvene table na visinu sasvim blizu propisanoj. Mrežica na obručima nije bilo, jer je sve to montirano u zadnji čas pred početak meča.

Određen je i sudija, koji je uverio kapitene oba tima da zna pravila, i utakmica je odigrana bez incidenta. Krajnji rezultat je bio nerešen, 0:0, iako su se igrači oba tima svojski trudili da loptu proture kroz onu stvar.

Nije išlo, mada je nekoliko puta bilo za malo.

U stvari, ispalo je da seoski amateri i nisu bilo toliko loši. Lokalni kovač, koji je pomoću meha, ćumura ognja i nakovnja savijao šipke za obruče i merio prečnik od oka, napravio ih je nešto užim od obima lopte.

Ni Kića ni Moka ga tu ne bi proterali. Tako su košarkaški asovi pravdali 0:0 pred sportskom javnošću lokalne zajednice.

I evo, nešto više od 40 godina posle toga, tzv. Predsednik Srbije je odlučio da postane trener. Šta bi moglo da poveže ova dva događaja? Najmanje dve stvari: reč je o košarci, u oba slučaja. Ne zna se koji je od njih bizarniji. Ali, razlika je ipak ogromna: u onom prvom bilo je šarma i neodoljive senzacije. Taj rezultat je bio samo jedan u čitavoj istoriji igre. Neće ga više biti, jer je tvorac obruča davno otišao odavde.

U odluci Vladara da postane trener, većina je spremna da vidi komičarski poduhvat. Pojavile su se opake i duhovite zajebancije na društvenim mrežama. On uči zanat koji će mu možda biti potreban kad sve prođe. Misli da je bio veliki u svemu i da tome nije kraj. Njegova omnipotencija će biti konačno realizovana u poslu koji donosi sportsku slavu. Nije spreman da ide ispod vrhunca. Treniraće šampione.

Učenje će biti lako. Već na prvom času pokazaće profesorima kako je biti predavač u školi za trenere. Njegovi saradnici očekuju da bude najbolji u istoriji škole, kao što je već bio najbolji svuda gde je bio.

Gde je AV igrao košarku? Nema podataka ni iz blokova na Novom Beogradu. Jednu jedinu akciju smo videli kad je dečaku od 9 godina lupio stravičnu bananu. Blokirao ga je, bez većih problema i trijumfalno pozirao. Ne znamo da li je dečak zaplakao pred tako surovim i smotanim klipanom koji nije razumeo suštinu igre i snagu viteštva sa detetom koje su izveli pred monstruma.

Trenerski i igrački talenat je ipak pokazao više puta. Već je slavan njegov poziv Vukasoviću iz Zvezde, dan pre ključne utakmice. Znao je koga da zove, to umeju veliki treneri. Rekao mu je: sine, daj gol.

I sin ga je dao, i Zvezda je, njegovom zaslugom otišla u Ligu šampiona, ili tako nekako. Tamo je bila vreća za golove, ali važno je otići. Zvezdan Terzić je, idući za najlaskavijom podaničkom emocijom rekao: Duh Vučića lebdi nad Marakanom!

Pred utakmicu sa Švajcarskom na svetskom prvenstvu, pozvao je selektora i rekao mu: igraj sa dva špica, sa četvoricom pozadi i trojicom u sredini. Šta će ti zadnji vezni, ima da bude prednji. Neka levi bek češće pravi prodore po desnom boku.

Žene su postale prvakinje sveta u odbojci. Tada je bio igrač, član ekipe. Bar tako mu je na prijemu svu svoju poniznost iskazao trener Zoran Terzić: mi smo vas uvek videli, na svakom meču bili ste pored nas na terenu. Bili ste sedmi igrač (igračica!?). To je rekao, okačio mu medalju na šiju i ugasio sve zalihe samopoštovanja.

Sportsko podaništvo do danas nije zaustavljeno, niti će biti. Vaterpolista Danilo Ikodinović je povukao svoje ime sa spiska odanosti Vučiću, i rekao ono što mora: ovo se više ne da trpeti! Ali mnogi su ostali, a kasnije će lako zaboraviti da su na tom stubu srama uopšte bili.

U pokušaju da postane trener, vidi se Vladaočeva ambicija da ovde bude bukvalno sve. Kao Idi Amin Dada, koji je sa svojih 140 kila odigrao poluvreme za fudbalsku ekipu Ugande. Ko bi ga sprečio?

Moguće je da ovaj ovde postane selektor u svim sportovima, pa i da zaigra kad nam loše krene. Jedino on može da izvadi stvar. Sprema se za trenera dok je u Srbiji sve više mrtvih iz raznih razloga. Zbog siromaštva, straha, bolesti, beznađa i depresije najviše. Ovo je zemlja policije i košarke. Nije li tako treneru?

Ipak je on komandant legionarskih, neprijateljskih dušmanskih snaga, koje su po njegovom nalogu napale Beograd i prebijale sve koji nisu mogli da se brane. Odlazak na košarku je pokušaj bega od ostataka zlikovačke savesti. Ali tu spasa nema, nigde se pobeći ne može. Kad-tad uhvatiće ga oduševljena publika.

Nekadašnji košarkaš, svetski i evropski prvak Dejan Koturović, koji je odbio da krene puzećim tragovima nekih kolega i pokori se Duhu koji lebdi, rekao je: Nikada nisam bio uz Vučića, uspeo sam u životu!

Davno ne beše bolje definicije izbora između sebe i ničega.

Peščanik.net, 20.07.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)