Svečanim otvaranjem obnovljene Arnaudije u Banjoj Luci zapravo je jedan proces došao kraju. Trebalo je proći više od trideset godina, pa premda sasvim sigurno fizička obnova baš svih srušenih kulturnih ili vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini još nije gotova, od ove sedmice ona uglavnom, pa sada i simbolički, ipak jeste završena. Obnovljene su i Aladža u Foči, kao i Ferhadija i Arnaudija u Banjoj Luci, obnovljen je davno Stari most, obnovljen je i pravoslavni manastir u Žitomisliću, najveći dio obnove Saborne crkve u Mostaru je završen, obnovljena je, odnosno izgrađena na istom mjestu posve drukčija i predimenzionirana franjevačka crkva Svetog Petra i Pavla u Mostaru i iz činjenice da je u Banjoj Luci proces obnove šesnaest gradskih džamija koje su čitave dočekale rat konačno završio, jasno je da jedno mučno poglavlje prošlosti Bosna i Hercegovina konačno može zaključiti.
Međutim, to što su obnovljene zgrade jeste značajno, ali nije ni blizu dovoljno i, nažalost, ima svoje limite.
Jer, da se ne lažemo, rat je vođen za teritorij, a u takvom ratu, u kojem jesu stradali svi, odnosno svi su odnekuda milom ili silom, u potpunosti ili značajno etnički očišćeni, ali su ipak najviše stradali Bošnjaci, nad kojima je počinjen i genocid i čitav niz zločina nezamislivog formata, najviše u Podrinju, Prijedoru i u južnoj Hercegovini, osnovna zamisao bila je da se uklone ne samo ljudi nego i fizička materijalna baština onih drugih i trećih. Što u prvom redu vrijedi za ideju s kojom su se vodili stvaraoci Republike Srpske, nešto manje borci za ideju Herceg-Bosne, a Bošnjacima se opet mora priznati da su u pravilu vodili računa o bogomoljama i materijalnoj baštini drugih naroda.
I sad, gledajući iz te perspektive, činjenica da su manje-više sve bogomolje i značajni spomenici kulture konačno obnovljeni, mogli bismo zaključiti da gospodari rata nisu uspjeli u svom naumu. Što u tom smislu jeste točno. Sve su džamije opet na broju u Banjoj Luci, kao i u Trebinju. Međutim, s druge strane, ono gdje jesu uspjeli jeste trajni egzodus najvećeg dijela prognanih. Jer, tko se mislio vratiti, dosad se u pravilu vratio, a to što će se netko doći pokopati u zavičaj, ništa bitno neće promijeniti. Drugim riječima, tragovi prisutnosti drugih su ipak ostali i vjerovatno će ostati, ali riječ je o tragovima, dok je stvarnost takva da je Bosna i Hercegovina realno trajno izgubila činjenicu zajedničkog življenja u određenim gradovima i regijama. I s tom činjenicom treba u političkom i društvenom smislu računati.
Koliko su pak ta društva međusobno udaljena, svjedoči i to da se govor Milorada Dodika i uopće njegov dolazak na otvaranje Arnaudije mogu čitati jednako kao pozitivan i možda iznenađujući čin, ali se s druge strane može uočiti i cinizam zaključka kako se radilo o grešci, a ne o sustavnoj i dobro pripremljenoj ideji brisanja svih tragova islamske baštine u gradu. I opet, i s tom činjenicom da je sigurno moguće da budemo više ljudi jedni prema drugima, ali da je gotovo nemoguće da nam se barem približe politike i kulture sjećanja, također treba računati.
Stoga, bez obzira na to što je povod ovom tekstu jedna lijepa stvar, simbolički značajna, posebno za Bošnjake koji su ostali u Banjoj Luci, ali zapravo i za sve Banjalučane, vrijedi napomenuti da postoje iznimke u obnovi velikih nacionalnih spomenika i objekata kulturne baštine.
A riječ je o spomenicima posvećenima antifašističkoj, partizanskoj borbi, od svakako najvažnijeg i najdevastiranijeg Partizanskog groblja u Mostaru, pa dalje.
Razlog zbog kojeg njihova obnova izostaje ili je formalno na čekanju zbog nedostatka novaca, koji se navodi kao službena izlika za tu činjenicu, zapravo je u tome da današnja Bosna i Hercegovina jednostavno nije skrojena s idejom da uopće postoji nekakva integrirajuća i nadnacionalna, pa ako hoćemo, i državotvorna priča. A jedino takvo što još postoji kao integrativni faktor, nakon značajnih demografskih promjena, koji može pružiti nekakav most, jeste bila i ostala partizanska borba.
Kojoj, da parafraziram Marqueza, „nema ko da piše“, odnosno da se o njoj brine.
Pokušajmo barem to promijeniti ako je ikako moguće. A to što ovaj tekst nastaje na dan pobjede nad fašizmom, nije slučajno.
Oslobođenje, 10.05.2024.
Peščanik.net, 13.05.2024.
