Radio emisija 21.03.2008, govore: vojni komentator Ljubodrag Stojadinović, Aida Ćorović iz Urban In, Ishak Slezović iz Radija 100 plus, novinari Petar Luković i Teofil Pančić, istoričarka Dubravka Stojanović.

Svetlana Lukić: Kratko je trajalo olakšanje zato što je Koštunica priznao da je vlada pala. Taj zastrašujući čovek je praktično odmah pokazao da to što je on podneo ostavku, što je vlada tehnička, a parlament se ne sastaje, samo znači da su i one tanke niti koje su zauzdavale njegovo ludilo pokidane i da on i Samardžić mogu da rade šta god im padne na pamet.

Tadić i njegovi evropejski ministri na čelu sa Dinkićem misle da su padom vlade odsekli zmiji glavu, da je otrovna Koštuničina politika ostala bez otrova. Ali zapamtićemo svi mi ovih nekoliko meseci tehničke vlade i videćemo koliko je bio u pravu prirodnjak Brem iz 19. veka. Odrezana zmijska glava, kaže Brem, ujeda gotovo isto tako opasno kao što je ujedala dok je zmija bila čitava; još nekoliko minuta, pa i četvrt sata pošto je odsečena od tela, glava se okreće prema strani odakle ju je snašla smrt i tako ovaj neznatan i slabo razvijen mozak dokazuje kako vrlo kasno shvata šta mu se dogodilo.

Koštunica više nije predsednik vlade u punom kapacitetu, što bi rekao Tadić, on je sada više kao onaj Džeri Adams, lider Šin Fejna, političkog krila Irske republikanske armije. A Samardžić Slobodan, profesor Evropske unije i evropskih integracija na Fakultetu političkih nauka, je operativac na terenu. Ne samo da je one elegantne sakojčiće zamenio udobnim i radnim sakoima od somota, nego je prerastao i u balističkog stručnjaka, koji po džepovima nosi ostatke snajperskih metaka koje pokazuje članovima vlade kao krunski dokaz da su pre neki dan u Mitrovici Srbe gađali s namerom da im zatru seme.

Slobodan Samardžić i Koštunica Vojislav mobilnim telefonom svakoga dana usaglašavaju državnu strategiju za Kosovo, dopunjavaju akcioni plan, jednom rečju, njih dvojica određuju nove nacionalne, državne i ratne ciljeve Srbije.

Kada vidim Samardžića kako se žustro šeta po Mitrovici, prisetim se one scene iz Undergrounda u kojoj pijani i pomahnitali stanovnici podruma ne čuju Boru Todorovića koji uplašeno šapuće – ljudi, majmun je ušao u tenak.

Dok je majmun u tenaku, predsednik države nam se žali kako mu ministar Samardžić ne da da vidi sporazum koji je ponudio šefu UNMIK-a, a ministar vojni Šutanovac nam kuka kako mu sekretar vlade, Dejan Mihajlov, ne da da zvirne u akcioni plan. Jadne i plačljive demokrate nam poručuju da su njihovi koalicioni partneri bezobrazni. Zašto nam, na primer, ministar vojni Šutanovac nije plakao na ramenu pre pada vlade i početka predizborne kampanje. Pa akcioni plan je odavno napisan, negde u vreme kada je on, ministar Šutanovac, sa svojim predsednikom Tadićem posećivao koncerte svoga tasta, Miroslava Ilića. Kako to da se Tadić tek juče setio da traži hitnu istragu povodom bojkota pekara Albanaca u Somboru? Je li to možda zbog početka predizborne kampanje?

A šta u međuvremenu radi i gde je rikošetirao ministar spoljnih poslova, Vuk Jeremić? Bio je, vidim, kod Gadafija i kod njegovih jednogrbih kamila. U idućoj fazi borbe za Kosovo posetiće Gadafija i njegove dvogrbe kamile. Neverovatan je spisak institucija kojima je Jeremić poslao pismo kojim upozorava šta će se desiti na svetu, ako razne zemlje nastave da priznaju nezavisnost Kosova. Pisao je Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, Međunarodnoj organizaciji rada, Organizaciji ujedinjenih nacija za industrijski razvoj, Organizaciji za migracije, Organizaciji za atomsku energiju, Svetskoj poštanskoj uniji, Svetskoj carinskoj uniji.

Američki predsednik, Džordž Buš, doneo je odluku da potpiše jedan papirić, koji znači da je predsednik Buš Kosovo kvalifikovao kao –  primaoca odbrambenih artikala i odbrambenih usluga. Koštunica je odmah reagovao i rekao da srpski narod sa ogorčenjem prati politiku SAD. Šta u stvari ova odluka Džordža Buša znači, koliko je ona neobična ili obična, govori Ljubodrag Stojadinović, vojnopolitički komentator Politike.

Ljubodrag Stojadinović: Nije uobičajeno da se predsednik jedne velike sile bavi izvozom oružja novoj i maloj državi. To zvuči zlokobno, jer povezuje kosovsko ministarstvo odbrane i američki koncern koji se bavi izvozom naoružanja. Ovde se verovatno radi o neposrednim donacijama američke države, što je neka vrsta militarističke lekcije Srbiji o Kosovu. Kažem, neobično je da američki predsednik lično govori o izvozu oružja i to je zlokobna poruka u trenutku kada na Kosovu rastu tenzije, koje nagoveštavaju dalji rast nasilja. Nasilje na Kosovu je još uvek na nivou incidenata, ali postoji mogućnost nasilja većih dimenzija. Druga poruka koja nam je poslata je da Amerika ozbiljno razmišlja o bezbednosnoj poziciji Kosova. To znači da će sve što se tamo bude događalo, a prevazilazi nadležnost ili mogućnost snaga koje se nalaze na terenu, biti razrešeno silom na višem nivou. To, naravno, nije dobro i nije pravedno i pomalo je bahato, ali pokazuje realni odnos snaga.

U politici se mora razumeti odnos snaga, ako zemlje poput naše žele da prežive. Što se tiče odnosa velikih sila, Rusije i SAD, moram da kažem da mi do sada od Rusije nismo dobili konkretnu pomoć u ostvarenju svojih nacionalnih interesa. Rusija nas je podržala u vezi sa Kosovom, ali to je bila sterilna podrška. Mi imamo veliki problem u izboru saveznika. Koliko se sećam, 1999. je savezna skupština donela odluku o priključenju Rusiji i Belorusiji i tu odluku još uvek niko nije poništio. Rusija nam može biti oslonac samo u pokušaju da nas uteši. To je podrška koja se odvija u atmosferi parastosa. Ljudi vam dolaze i govore – nema veze, život se nastavlja, to što si izgubio, izgubio si, idemo dalje. Rusi nam obećavaju da oni neće dozvoliti da se dalje dešava ono što se već dogodilo.

Istovremeno, kod nas vlada atmosfera mobilizacije koja lebdi u vazduhu i atmosfera nostalgije za godinama koje smo nepovratno izgubili. Tom štimungu nekrofilne mobilizacije doprinose i pobune rezervista, koji pre odlaska u novu avanturu žele da naplate svoje učešće u staroj. Tim ljudima ne treba zamerati, jer mera njihovog patriotizma odslikava vrednosnu lestvicu vlasti u Srbiji, koja nas ponovo dovodi na rub povratka u devedesete godine. Očigledno je da je vlada, i kada nije bila samo tehnička, vodila dve politike. Tu ne postoji državna politika, već partokratski impuls, koji se prostire od ministarstava do dna partijskih hijerarhija. Premijer se postavlja kao mesija, koji sve što se ne uklapa u njegovu projekciju stvarnosti smatra jeretičkim delom. Iz toga proizlazi njegov nadripatriotizam i pokušaj da se sve reši pomoću nekog čarobnog modela. U taj model spadaju stvari kao što su virtualna mobilizacija, blokiranje puteva, osvajajnje suda i voz gospodina Ilića i Šarančića, koji nikuda ne ide.

Na taj način se šalje autistična poruka da je mikro ratovanjem moguće proizvesti državnost tamo gde žive Srbi. Naravno, sve su to potezi koji Srbe u Kosovskoj Mitrovici dovode u sve teži položaj, jer daju opravdanje međunarodnim snagama da budu sve brutalnije, što im verovatno uopšte nije bila namera. Srbiji preti velika opasnost od njene sopstvene vlasti. Neke od odluka akcionog plana očigledno su gore od razloga povodom kojih su te odluke donete.

Mi smo tek pre neki dan saznali da je akcioni plan tajna i za samu vladu. Dakle, ministar odbrane ne zna koji deo tajnog plana sprovodi ministar za Kosovo i Metohiju, Slobodan Samardžić. To je jedan nedopustivi apsurd, bez obzira što je u pitanju država koja se našla u predizbornom vakuumu. Očigledno je da je tehnička vlada u stanju da napravi mnogo problema državi koju navodno pokušava da spase. Primer ministra Samardžića je veoma zanimljiv, jer zaista nije jasno čiju politiku taj čovek sprovodi. To nije politika vlade, kaže ministar odbrane, gospodin Šutanovac. Na kraju je ispalo dobro što je akcioni plan tajan, jer je bolje da velike gluposti ne budu javne. Pretpostavljam da neke stvari koje su se otkrile događajima predstavljaju deo akcionog plana. Na primer, međuseoski voz koji nikuda ne ide ili da Srbi bojkotuju kosovske institucije i napuste svoja radna mesta, a navodno će im Srbija plaćati plate. Onda se ispostavilo da Srbija to ne može i tamo je nastalo veliko nezadovoljstvo među ljudima koje Srbija stimuliše da se ponašaju u skladu sa idejama koje imaju ministri poput Samardžića.

Očigledno je da u izradi toga plana nije previše korišćeno razmišljanje, kao način koji se inače koristi kada se donose važna državna akta. Očigledno je da je to dovelo do niza opasnih i smušenih koraka, koji dovode u opasnost pre svega Srbe koji se nalaze u severnom delu Kosovske Mitrovice, kojima preti opasnost da izgube fizički kontakt sa Srbijom. Moguće je da će taj deo granice biti blokiran, uz opravdanje međunarodnih snaga da su morale da primene taj nivo prisile da bi pacifikovale sukobe. To će naneti veliku štetu Srbiji i kompromitovati prećutnu ideju o nekakvoj podeli Kosova. Srbi koji se nalaze u totalnim enklavama imaju druge probleme. Do njih ništa iz Srbije ne dopire neposredno. Čak ni ministar Samardžić ne može da ode do njih. Do enklava stižu samo ministrovi neozbiljni i opasni stavovi, koji bi morali da budu predmet rasprave tehničke vlade. Koga on tamo zastupa kada laže – mi ćemo im vratiti. On govori kao navijač nekog seoskog fudbalskog tima, koji je dobio batine u nekom selu, pa kaže – oni su nas izmlatili motkama, ali ćemo i mi njih kada oni budu došli kod nas ili ćemo otići u njihovo selo, pa ćemo im sve vratiti. Iracionalni stav vlade i pojedinih ministara proglašen je etalonom patriotizma. Svi koji kritikuju takvu poziciju rizikuju da budu proglašeni izdajnicima. To je dovelo do situacije da pola Srbije mrzi ovu drugu polovinu i da se više ne zna ko su zaista patriote, a ko su pravi izdajnici, jer patriotizam i izdajništvo se vrednosno određuju u odnosu na režim koji je na vlasti.

Recimo, Velja Ilić je bio izdajnik u doba Miloševića, pa su ga po planini Jelici jurile odgovarajuće snage da ga uhvate kao izdajnika. Sada je on u poziciji da određuje ko je izdajnik i on je taj koji deli stranke na patriotski blok i ostali bućkuriš. To je naravno njegova stvar, ali hteo sam da pokažem da je pitanje patriota i izdajnika relativno pitanje. Nama su se dogodile zaista teške stvari, ali mi ne možemo da budemo uslovljeni samo pozicijom premijera, koji ponavlja da mi nikada nećemo priznati Kosovo. Nedopustiva je i smrtonosna mantra da bez Kosova Srbija ne postoji. To bi značilo da Srbija treba da umre dok mi ne vratimo Kosovo, a to znači možda zauvek ili možda za 50 godina. Ova politička elita nije bila u stanju da napravi koncepciju za ostvarenje dva strategijska cilja. Prvi je da Srbija opstane, nezavisno od političke realnosti koja je po Srbiju traumatična, a drugo je da Srbi na Kosovu opstanu nezavisno od stanja u kojem se Srbija nalazi. Da li o našim životima treba da odlučuju ljudi koji imaju 5, 6 ili 7 odsto podrške. Da li smeju da zauzmu mesijansku pozu nekompetentni ljudi, koji su u stanju da beskonačno ignorišu stvarnost. Da li o sudbini države treba da odlučuju ljudi koji nas svode na podanike od kojih se krije sadržaj važnih državnih dokumenata. U nekim zemljama je statut tajnih službi javan, a kod nas je ustav, koji se tiče naših osnovnih prava, tajna.

Mislim da smo svi mi koji glasamo odgovorni za to i da odgovornost nije samo na ljudima na vlasti. Tu odgovornost moramo da pojmimo kao nešto što nam sledi u narednim mesecima i da pokušamo da koliko god možemo te ljude, koji trenutno kroje našu neslavnu istoriju, konačno pošaljemo u istorijski arhiv. U suprotnom ćemo morati da organizujemo neki novi 5. oktobar. Ako se na ovakav način bude radilo, to se verovatno mora dogoditi, jer nam na ovaj način nema opstanka. Mi se silovito vraćamo u devedesete.

Svetlana Lukić: Ministar Šutanovac nas je tek pre dan-dva obavestio da on ne zna šta piše u akcionom planu, a o tom akcionom planu se govori već mesecima. Zašto nas ranije nisu upozorili, i ministar Šutanovac i Demokratska stranka, da im njihov koalicioni partner ne dozvoljava da vide šta piše u akcionom planu?

Ljubodrag Stojadinović: Demokratska stranka ima većinu ministara u vladi i njena odgovornost za to je ogromna. Izgleda da je DSS shvatila da je DS meki trbuh izvršne vlasti i da oni mogu da čine sve što požele. U DS-u je održavanje koalicije bilo shvaćeno kao pitanje koje je važnije od države. Brine to što su ovde izgleda mnoga pitanja važnija od sudbine države. Predsednik Srbije, gospodin Tadić, snosi lavovski deo odgovornosti zbog izbegavanja da javno kaže neke važne stvari. On je kalkulisao sa podrškama raznih vrsta. Čak i posle predsedničkih izbora se nije zahvalio narodu koji ga je izabrao, nego svojim marketinškim stručnjacima. Ali posle rušilačkih demonstracija u Beogradu, mnogi ljudi su manje odlučni da daju svoj glas Borisu Tadiću kao čoveku koji predstavlja evropsko lice Srbije. On to možda i jeste, ali to lice ima i naličje, a to je njegova defanziva pred agresivnom manjinom, mislim na stranku gospodina Koštunice. Šutanovac svoje nepoznavanje akcionog plana ne može da pravda time što mu Samardžić ili Mihajlov navodno nisu dali da ga vidi. Oko toga je stvorena misterija kao da se radi o nekom planu NKVD-a, pa taj plan treba držati u strogoj tajnosti kao vrhunski državni plan čak i posle njegovog ostvarenja, a on se u stvari tiče građana Srbije. Ne verujem da postoji ratni plan o povratku naše vojske na Kosovo i utoliko pre mi nije jasno zašto bi bila tajna jedna priglupa akcija o slanju nekog voza koji nigde ne ide i zašto bi bila tajna pokušaj da neko zauzme sud, kako bi srpski pravosudni sistem navodno i dalje delovao u Kosovskoj Mitrovici. Sve je to jedna glupa iluzija. Po mom saznanju, oko 1.500 ljudi na Kosovu je izgubilo ili napustilo posao, očigledno verujući da Beograd zna šta radi.

Činjenica da pola vlade ne zna šta druga polovina radi je opasna. To svedoči o tome da se tu možda više ne radi o partijama kao sektama, nego o ljudima koji su se podelili na interesne grupe. Ako se dve interesne grupe koje tvrde da rade u interesu Srbije sukobljavaju do granice raskola, to znači da ni jedna ni druga ne rade u interesu Srbije, nego da rade u interesu svojih klika. To je izašlo na videlo prekjuče, kada smo saznali da ministar odbrane ne zna šta radi ministar za Kosovo i obrnuto. Generalni sekretar vlade je rekao da ministar vojni može da vidi tu državnu tajnu, ali samo u vladi i uz prisustvo samog sekretara i policajaca. I šta sada, da ministar ode i to pričita, pa da nam kaže – majku mu, nisam znao da to piše u akcionom planu. Imamo jednu farsičnu vlast, koja bi bila jako smešna da situacija nije ozbiljna i oni bi bili tragikomični junaci neke posprdne literature da ne čine te zastrašujuće gluposti koje čine, i to u ime države. Taj okvir je postao jasniji sada, kada smo shvatili da vlada ne zna šta čini. Bojim se i da mnogi od njih ni ne znaju šta je interes države.

Najgore je da ovi tehničari opstanu do avgusta, pa da se onda zbog toga što niko nije u stanju da formira vladu raspišu novi izbori. To bi moglo da dovede do okolnosti u kojima bi radikali mogli da doguraju do onih 48-49 odsto. Oni bi relativno lako našli koalicionog partnera od još 5 odsto i onda bi nam sledilo nešto što smo zaista već temeljno preživeli. Možda bi baš to bilo lekovito za Srbiju, da se zaista vidi koliko duboko možemo da padnemo. Možda nam je potrebna druga katarza. Pametni narodi to rade jednom, a nama očigledno nešto nije u redu sa memorijom. Naše pamćenje izgleda treba obnavljati, pa moramo ponovo da se vratimo u devedesete, na prazne rafove, na prodaju benzina po ulicama i Šainovićevu inflaciju od dva miliona posto. Nadam se da se ovo neće dogoditi, ovo je prosto projekcija najgore mogućnosti – ako isključimo rat. Nadam se da ni njega neće biti i nadam se da neće biti sukoba unutar Srbije.

Srbi imaju običaj da svoj patriotizam izražavaju mržnjom prema onim Srbima koji ne misle poput njih, ali ako isključimo te najgore mogućnosti, dakle, rat i povratak u devedesete, sledi nam dugo tavorenje kroz nekoliko izbornih sesija, do jedne operativne vlade, koja ne bi vodila plačne bitke oko svoje smenjivosti. Ali mislim da nas od toga deli nekoliko godina ovakvog života. Treba da pokušamo da sredimo svoja osećanja, da izbegnemo onu vrstu nostalgije koja nas vodi u ponor, da se vratimo životu i da se, koliko god je to moguće pored ljudi koji pokušavaju da nam budu voždovi, tom životu radujemo u skladu sa sopstvenim mogućnostima. Dakle, ignorišući ono što predstavlja vlast, ali ne i ono što predstavlja politiku, jer politika nije samo vlast, nego i sve ono što je ambijent u kojem živimo i u kojem ćemo, siguran sam, preživeti.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Ljubodrag Stojadinović, vojnopolitički komentator Politike. Svi se plašimo 11. maja i izbora, plašimo se koliko miliona ljudi u ovoj zemlji još uvek ne shvata da je čamac u kome, eto, već decenijama plutamo, bušan i kako nam je voda već do grla, a oni neće da skoče i neće da zaplivaju prema obali, nego stalno imaju primedbe na vodu. Zašto je ovako mutna, da li je slana ili slatka, kolika li je temperatura, ‘oću li da se pre’ladim i šta je uostalom na toj obali, ima li tamo rajskog voća i vina rumena, najnovijih Audija na lizing i bespovratnih kredita? Međutim, čini mi se da se niko toliko ne plaši izbora, pogotovo lokalnih, kao Pazarci. Tamo je na glasanjima već bilo mrtvih i neprekidni su sukobi između političkih i verskih lidera. U Sandžaku se poslednjih meseci jako lako poteže oružje. U narednih petnaestak minuta slušate Aidu Ćorović, koja je na čelu nevladine organizacije Urban In i glavnog urednika Radija 100 plus, koji reemituje Peščanik, gospodina Ishaka Slezovića.

Aida Ćorović: Nas su stalno plašili – vi ste sledeće bure baruta. To je počelo još tokom 90-ih godina. U to vreme je Srbija ratovala sa ostatkom Jugoslavije, odnosno rasturala Jugoslaviju, a mi smo bili rezervni krivci. Međutim, bilo je jasno da Milošević neće dirati Sandžak, jer tokom 90-ih Milošević je odavde iznosio jako mnogo novca i naravno da uopšte nije bilo pametno dirati tako dobro tržište. Velikom broju ljudi koji su imali privatne fabrike u to vreme, na svakih par meseci bi pokucali finansijski reketaši i pokupili po par stotina hiljada. I to je trajalo nekoliko godina. Naši privrednici su kupovali sebi prostor za biznis. U prvih desetak dana bombardovanja novopazarski privrednici su skupili milion maraka i bukvalno platili naš opstanak. Postojao je dil sa vojskom i tim čuvenim generalom Davidovićem. Njemu je predato milion maraka.

Svetlana Lukić: Zašto?

Aida Ćorović: Da nas ne diraju, i to je zapravo bilo to pazarsko čudo.

Ishak Slezović: Miloševiću je u vreme embarga bilo bitno da tržište bude snabdeveno robom. Pazarski biznismeni su i pre toga imali dobre poslovne veze sa Turskom i oni su postali jedini ljudi koji su mogli da unesu velike količine roba na ovo tržište, da omoguće da se narod jeftino obuče. Zato je funkcionisao taj pazarski biznis. Problem je u tome što su ti ljudi pomislili da će taj biznis trajati večno. Oni su projektovali kapacitete za 200 ili 300 radnika i jedno vreme su i upošljavali toliko, ali je došlo vreme kada više nisu mogli da uposle ni 10 ili 20 odsto tog kapaciteta i to je postao mrtav kapital. To je problem pazarske ekonomije. E sad, da li je moguća destabilizacija ovog područja. Verujem da je sve to pod kontrolom. 20 prethodnih godina su me naučile da se u ovoj Srbiji ništa ne dešava slučajno i da će ovo područje, ukoliko to nekome bude bilo potrebno, biti destabilizovano.

Aida Ćorović: Ja takođe mislim da neće biti nekog velikog sukoba. Imali smo kontrolisani sukob dva jaka politička lidera, koji je bio uvezen iz Beograda. Onda smo imali vehabije, koje više niko ne pominje. Vehabije su bile važne kada je trebalo da dobijemo novu vladu i novog ministra policije, Jočića, pa je bilo potrebno da se on nekako promoviše kao nezamenjivi čovek, koji će nas spasti od svetske pošasti islamskog terorizma.

Ishak Slezović: Do sada smo imali dvojicu političkih lidera, a sada imamo još dvojicu, ali verskih. Scena je do sada bila podeljena po pola, a sada je delimo na četiri dela. Sva četvorica imaju svoje konkretne želje, ambicije, oni žele da budu jedini šefovi verske zajednice ili jedini politički predstavnici Sandžaka i pristaju na sve da bi ostvarili svoje ciljeve. Ne vidim drugi izlaz, osim kompletne smene establišmenta u lokalu. Pitam se šta će se dešavati na lokalnim izborima, jer oba politička lidera se boje da će LDP u lokalnoj pazarskoj skupštini biti odlučujući jezičak na vagi.

Aida Ćorović: Novi Pazar je dobio status grada pre par meseci. Odavno postoje neke mape, koje dele Pazar po etničkom principu. I dvoje-troje ranjenih ljudi je mnogo posle svega šta nam se dešavalo. Dakle, 11. maj je za nas zaista dan D. Ugljanin neće dati vlast bez krvi. On zna koliko je prljav, u poslednje dve i po godine nije ni krio da je čovek Vojislava Koštunice, i shodno tome čovek državne bezbednosti. Sada se otkrivaju i repovi koje on vuče iz devedesetih. On neće dati vlast bez krvi.

Ishak Slezović: Postoji svakodnevna prinuda izjašnjavanja, na ulici, u kafani, na poslu. Dva svetovna lidera su u političkom ratu već 10 godina. Bilo im je potrebno 10 godina da dođe do potezanja oružja tokom onih lokalnih izbora kada je ubijen odbornički kandidat Durović. Kada se ta borba prenela na duhovni plan, na dva verska lidera, već posle šest meseci je potegnuto oružje i dva puta su ranjavani ljudi. U Tutinu je ispaljeno 20-30 metaka, bio je to pravi mali ulični rat. Koliko sam ja obavešten, svi četvorica imaju svoju pretorijansku gardu, spremnu da posluša svaku komandu.

Aida Ćorović: Mi smo vrlo konzervativni, mi, Kosovo, sever Crne Gore, mi se i dalje plemenski organizujemo. Sulejman Ugljanin sebe doživljava kao maltene božijeg izaslanika, on čak ide dotle da mu se u izbornim pesmama peva – tvoj nas nur obasjava. Nur je božansko svetlo, izraz koji se koristi isključivo za Muhameda. Samo je njega kao božijeg poslanika obasjavalo svetlo.

Ishak Slezović: Cilj je bio da se Islamska zajednica stavi pod kontrolu političara koji nadvlada onog drugog, jer će onda imati agitaciju kroz džamije i odatle će crpsti glasove koji su se prilično osuli tokom ovih 20 godina.

Aida Ćorović: To prate neki ljudi iz Beograda i kada su videli da verska zajednica može da bude moćna poluga vlasti, oni su je stavili pod kontrolu. S druge strane, muftija Muamer Zukorlić isprofilisao se kao lični neprijatelj Sulejmana Ugljanina i tako je Islamska zajednica postala najveća pretnja lokalnoj vlasti. To je bio signal Beogradu da pod hitno mora da pomogne svom partneru na lokalu, Sulejmanu Ugljaninu, da uništi Islamsku zajednicu.

Ishak Slezović: Ja mislim da će sukob u Islamskoj zajednici da traje dugo, jer mi sve imamo duplo. Duplo nam je čak i Bošnjačko nacionalno veće, pa zašto ne bismo imali i duplu Islamsku zajednicu? Zašto ne bismo uvek imali oponenta unutar ovog naroda ovde.

Aida Ćorović: Za Beograd smo mi – ta turska stoka. Odande se čuje – nije nam potrebna islamska džamahirija na našem tlu. Ceco, Srbija nema nijedan nacionalni praznik, koji nije verski pravoslavni praznik. Srbija generalno ima katastrofalan stav prema manjinama, sem u predizbornim kampanjama, u kojima imamo i svog Roma i svog Bošnjaka i svog Mađara. Ali osnovna teza je da bi Srbija bila srećna zemlja da nema tih manjina, koje samo truju – evo, pogledajte šta rade ti Mađari po Vojvodini, o Bošnjacima nećemo ni da pričamo, pa Preševo, Bujanovac, to je katastrofa i tako dalje.

Da srpska politička elita ima mozga, da nije ovako nacionalistički otrovana i potpuno sumanuta, ona je mogla da brani Kosovo u Sandžaku, da pokaže – evo kakav mi odnos imamo prema manjinama. To Srbija zaista niti je umela, niti je u krajnjoj liniji želela. Bombardovanje je bilo teško u Beogradu, ali nama je ovde svakoga dana pretila opasnost da nam upadnu Frenkijevci i ostali bolesnici. Neke od tih ljudi smo viđali kako dolaze u crnim džipovima bez tablica, sa spitfajer jaknama, sa rejban naočarima. Uđu, natoče gorivo do vrha i odvezu se u svojim crnim hamerima. Moj primarni strah se ticao tih ljudi, a ne bombardovanja. Srbijanska javnost prosto nema ni volje, ni vremena da se istinski pozabavi nama. Plus je u to umešana priča, koja je postala globalna histerija posle 11. septembra 2001. U to vreme su makedonske vlasti i Vojislav Koštunica pokušale da opravdaju zločine u Bosni, na Kosovu i u Makedoniji stavom – pa mi smo jurili islamske teroriste. Čak i to su pokušali da izmanipulišu, a da ne govorim o paljenju džamija pre četiri godine i tako dalje.

Ishak Slezović: Raduje me činjenica da ovde nikada nije bilo međunacionalnih sukoba. To nije rezultat ničije politike, to je rezultat iskustva kroz vekove, i jednog i drugog naroda, jer je Sandžak mesto gde se ukrštaju putevi od Bosne prema Kosovu, od Crne Gore, odnosno od mora prema Beogradu. Svašta je ovuda prolazilo kroz vekove. Kada govorimo o tenkovima, čije su cevi sve vreme bombardovanja virile sa okolnih brda, uperene na grad, zvanično obrazloženje države je bilo da nas ona tako štiti od upada paravojnih formacija da nas ne pokolju. To objašnjenje je zaista izazivalo smeh po pazarskim kafanama. Ponekad mi se čini da je ovaj narod pametniji od svojih lidera i da neće dozvoliti da dođe do bilo kakvih sukoba. A ponekad kažem – dovoljni su Bošnjaci sami sebi, ne treba im niko drugi da bi se sukobili. Ja imam osećaj da Srbi u Novom Pazaru donekle razumeju manjinske potrebe Bošnjaka u ovom gradu i to je vrlo dobra stvar. Samo bih želeo da Bošnjaci kao većinski narod u ovom delu Srbije shvate da su ti Srbi u svojoj matičnoj državi ovde manjina i da oni takođe treba da imaju svoja prava. Mislim da bi neko pametan malo trebalo da radi u tom pravcu. Srbi kao manjina u Novom Pazaru treba da shvate da u dogledno vreme neće imati predsednika opštine i da neće biti 80 odsto Srba policajaca i tako dalje. Do skoro je bilo tako, ali sada jedno vreme to neće biti moguće. Mislim da će taj proces proći bezbolno i da neće biti razlog za neko trvenje.

Svetlana Lukić: Bili su ovo Aida Ćorović i Ishak Slezović, s kojima smo razgovarali prekjuče u Novom Pazaru, gde smo održali 61. promociju Peščanika. Promociji 11. knjige Peščanika FM prisustvovalo je oko 200 građana Pazara, Tutina i okolnih gradova, a govorili su im Teofil Pančić i Petar Luković.

Petar Luković: Kada vidim da taksista ispred sebe na onoj tabli ima sve vrste srpskih svetaca, od Nikolaja Velimirovića, ono – kuvarice manje zbori, da Kosovo ne zagori, je li tako beše, pa sve one zastavice, ja onda ćutim, ništa ne govorim. Vidim pored njega Novosti, Kurir, Gazetu i ćutim. Vozimo se i vidim neke radnike na merdevinama, kače bilbord. Vidim Džona Kenedija tamo u ćošku, vidim i Baraka Obamu s desne strane, a u sredini vidim žutu mapu Kosova i veliki slogan – Kosovo je Srbija, sa potpisom –  www.ministarstvozakim i ostale začine. I sad to ne bi bilo ništa, ali kod Obame stoji i stih – Barače Obama, budi uvek s nama. Ponoviću vam još jedanput – Barače Obama, budi uvek s nama. Ne izdržim i prekrstim se, a taksista me pita – šta je, ima neki problem, ne, rekoh, super je ovo, a, kaže on, šta vam je to na na bedžu. Ja nosim bedž na kome piše – i ja sam jedna od nas. I on gleda ono i kaže – je li ovo nešto pederski, ma nije, rekoh, bre, pederski, to je kosovski zavet.

Kaže on – da ja tebi nešto kažem, ovo je tek početak. Početak čega, pitam ja. I sad stojimo na semaforu i on priča – imam poverljivu informaciju – pazi, taksista ima poverljivu informaciju. Kaže – Vojvodina proglašava nezavisnost, a ja – majke ti, super. Kaže on – kako super, pa rekoh – četiri godine nisam bio u inostranstvu, a sada odem do Bačke Palanke i to je inostranstvo. Kaže – ali to nije sve, odlazi i Sandžak, to ste vi, a onda kaže – pa stara raška oblast. Pa to je isto, čoveče, ne, ne, ne, nije to isto, pa kaže – i Bugari napreduju. Rekoh – zeleno je, ajde da idemo, molim te. On kaže – da ti objasnim još nešto, nemoj, molim te, rekoh, stani. Čekao sam da mi vrati svih 17 dinara kusura, dinar po dinar da mi vrati, nema bakšiša.

Izađem kod ruske ambasade i stanem na onaj pločnik, trči milicionar prema meni – sklonite se sa pločnika, šta ti je, rekoh, šta nosite u torbi, pa idem u bolnicu, sklonite se s pločnika. Pa gde da se sklonim, tamo je ulica, kaže, sklonite se. Dobro, rekoh, jebote, niko ne sme da prođe pored ruske ambasade. Onda sam ja zamislio jedan bilbord Vladimiru Putinu, ali sa mojim stihom – Vladimire Putine, razmakni nam butine. I vratim se prema Terazijama, a tamo demonstrira neka fašistička masa, Obraz, Dveri, otkud znam, Srpska fašistička misao. To Novosti opisuju – sahranili nam sećanje. Kako se sećanje sahranjuje, ajde keve ti, hteo bih da pitam nekog kako li se sahranjuje sećanje. Hajde, života ti, objasnite mi, u šta ga stavite, gde ga sahranjujete? Pa ne, kako je moguće da to napišu?

Senzacionalni smo, prvaci, šampioni sveta u gubljenju vremena. Računajte, izbori su 11. maja, pa dok se to obračuna proći će mesec dana, to je 11. juni, pa dolazi leto, 60 dana, drž-ne daj, ovaj Koštunica je sebi obezbedio premijersko mesto do septembra. Niti ga iko nešto pita, nema ni skupštine, sedam meseci upropašćenih totalno, a pre toga upropašćenih pet godina, pre toga upropašćenih 15 godina. Nikada nije postojao takozvani demokratski blok. Ne znam koji ludaci su DSS računali u demokratski blok. Kako Koštunica može da bude demokratski blok, kada čovek nije normalan? Jedna moja rečenica stoji u špici Peščanika – izbori su dosadni, Koštunica uvek pobeđuje. Pa mislim, on je uvek premijer, šta god da se desi, on je uvek premijer. I što mu Tadić to opet ne bi dao.

Tadić je trenutno u stanju majke Tereze, na sve strane deli procente. Meni najomraženija organizacija, koja se zove G17 plus, po svim mogućim istraživanjima ne može da dotakne cenzus. Ma nema šanse, oni su na 4,3 – 4,9. Odu kod Tadića i on im da 25 odsto. Jutros ustanem, strašno, prva vest – Vuk Drašković dobio od Tadića 5 odsto. Pa to mu ni Dana ne bi dala! Ima još. Nenad Čanak se hvali da je sa Tadićem postigao sporazum, verovatno 7-8-9-10 odsto. Još ako i ovi vaši dođu da traže, Rasim i ovaj drugi, a možda i zajedno dođu. Što se Suljo i Rasim ne bi pomirili u okviru Demokratske stranke, ako su mogli da se pomire Dinkić i Demokratska stranka? Ko pamti šta je Dinkić radio pre četiri godine, iživljavao se kao nad lešom, uzeo motiku pa udarao, pa Bodrum, pa lažu, pa lopovi, pa kreteni, pa đubrad, pa sve najgore. Ništa, i da sve bude luđe, čitam u novinama, ne mogu da verujem – njih dvojica su pre neki dan proslavili taj sporazum, ono – ja tebi 26 odsto, a ti meni ništa – tako što su bili u kafani Reka do 4 ujutru i u jednom trenutku je Mlađan Dinkić izašao na scenu sa gitarom i počeo da peva nežnu ljubavnu pesmu Borisu Tadiću – Ima neka tajna veza. Ne, ne zajebavam se. I tom prilikom je i Boris Tadić izašao na scenu, pa su zajedno otpevali četiri pesme – Zajedno, Selma, ne naginji se kroz prozor i tako.

I posle mi kažu – što nisi glasao za Tadića, on je manje zlo, jeste glup, jeste kreten, ali ajmo. Ne mogu više, ne mogu više da glasam za glupe, za budale, za manje lopove. Pre par godina sam bio u Kuli i sa mnom je bio u emisiji neki iz G17. Hteo sam da se srušim kada sam čuo da je lokalni slogan G17 u Kuli – manje korupcije. Dakle, korupcija da, ali manje, umereno. Pokušavam da se ne uzbuđujem previše, ne uspeva mi baš po ceo dan, tako da većinu dana gubim, ali ima trenutaka kada ostajem relativno miran. Nikada u životu mi nije bila važna veličina države, nije mi bila bitna, baš me briga za to. Što se mene tiče, dovoljna mi je moja Zvezdara, opština na kojoj živim. I ona mi je mnogo, da vam kažem iskreno, ima puno autobuskih stanica i puno taksista. Pa ljudi žive po raznim malim zemljama. Šta da kaže onaj koji živi u Lihtenštajnu, jebiga, šta taj treba da radi, da se ubije, ili onaj u Monte Karlu, da li svi trebi kolektivno da skoče u more. Čemu velike države, velike teritorije, velike planine. Pa idite tamo u šetnju, na zdrav vazduh, idite, pustite mene.

Gledam u novinama, osnovno pitanje je kada ćemo da pozovemo rusku vojsku. Juče Koštunica povodom događaja u severnoj Mitrovici kaže da mora da se konsultuje sa Putinom u vezi sa pravljenjem zajedničke platforme. Pa čekaj, jeste li se smejali Hrvatima za pesmu Danke Dojčland? Ej, zoveš ovoga da pitaš šta da radiš. Morao sam da saslušam jedne večeri Borisa Tadića, da me obraduje zato što neće ući u koaliciju sa LDP-om. Bio sam jako hepi zbog toga, ali tom prilikom on je rekao i jednu stvar koja me je zabrinula. Rekao je ovako – njemu je najveća ideja, kamen temeljac, krov i podrum da se pod A – nikada Kosovo ne prizna kao nezavisna država, B – da on ne odustaje od ideje da Srbija sa Kosovom uđe u Evropu i C, to mi je najzanimljivije od svega – jer ćemo samo tako, u Evropi sa Kosovom, moći da se izborimo da Kosovo ne postane deo Evrope. Pa čekajte, evo ovako – ja sam Srbija, pretpostavite to, a Ceca je Kosovo.

Aida Ćorović: A ja sam Sandžak.

Petar Luković: Ti si problem iduće godine, polako. I sada, nas dvoje ulazimo u Evropu kao sijamski blizanci. Ulazimo, pazite, zajedno, da bih se ja borio da ona nikako ne uđe – a već smo ušli u Evropu zajedno. To je do te mere apsurdno i blesavo, toliko kretenski, da bi dete od 7 godina reklo – čika Tadiću, pogrešili ste malo. A i da nije pogrešio, ako je naš jedini cilj da uđemo u Evropu da bismo zajebali Kosovo da ne uđe u Evropu, pa čujte… I evo, poslednja rečenica. Ne vidim dobro u poslednje vreme, oslabile su mi oči, što izaziva zanimljive efekte. Jutros sam gledao B92 i vidim onaj kajron dole što ide i čitam da je DSS smislio novi slogan, koji sam ja pročitao kao – pridrži Srbiju. Ja se okrenem ženi i kažem, vidi stvarno, super je slogan, Srbija se stvarno nagnula, mislim, istinitiji slogan davno nisam video. I kažem – jebote, možda nešto i bude od njih – pridrži Srbiju, stvarno je super. Moram da vas razočaram, nije pridrži Srbiju, nego – podrži Srbiju, ali pridrži Srbiju je, evo, moj slogan za večeras. Hvala vam.

Teofil Pančić: Mi imamo stalno jedne te iste teme, koje moramo da vrtimo, jer nam se život vrti oko njih. Mi se suštinski nismo odmakli od tema koje nam je još Milošević zadao za domaći zadatak. Mi smo stalno govorili – Kosovo, Crna Gora, Hag, Kosovo, Crna Gora, Hag… Na sreću, Crna Gora je samu sebe oslobodila od toga da nam bude tema, pa nam je sada ostalo – Kosovo, Hag, Kosovo, Hag… Na to nam se svodi život. U vezi s tim ću vam ispričati jednu malu anegdotu. Pre tri dana bio sam u Zagrebu na tri sata, otišao sam sa dve kese pune knjiga i diskova da odnesem prijatelju, dao mu to, a on je meni dao dve svoje kese knjiga i diskova, dakle, ono što sam ja od njega naučio, otišli smo i popili kafu, ručali i tako dalje. Dakle, on me dočekuje na glavnom kolodvoru, silazimo i preko Zrinjevca krećemo prema centru grada i idemo rubom parka. I odjednom, niotkud, stvorila se neka masa i čuješ užasnu buku. Onako istraumiran od onog 21. februara i od svih onih čudesa, pomislim da je subota, pa su sigurno neki Bad blue boysi, neki fašisti. Malo bolje pogledam, vidim da tu ima i starijeg sveta, dosta žena. Teško da su to Bad blue boysi. Rekoh, hajde, možda su neki radnici iz fabrike koja je propala, što bi opet bila neka tema koja je nama bliska.

I mi idemo jednom stranom ulice, oni prolaze drugom, oni su užasno bučni, kao neka najstrašnija razbesnela masa i ima ih oko 200. Pogledam šta nose – oni protestuju protiv ulova tuljana iliti foka, kaže – spasimo tuljanove kože. 200 ljudi hoda centrom Zagreba u subotu popodne i urla – spasimo tuljane. Znate, hrvatske vode nisu baš poznate po tuljanima, ali hoću da kažem da ti ljudi već imaju neke postmoderne probleme. Pa zamislite da sada organizujete demonstracije u Beogradu ili u Novom Pazaru za spas tuljanove kože. Pitanje je samo da li su smešni oni ili smo smešni mi.

Jedan sjajan momak iz Novog Sada, koji se zove Zoran Petakov, zvani Zeka, legendarni aktivista svih mogućih anarholevičarskih i tome sličnih organizacija je osuđen u IV opštinskom sudu u Beogradu, jer je rekao da su Irinej, Artemije, Amfilohije i Atanasije četiri jahača apokalipse. Jedan od jahača apokalipse, njegov domaći, novosadski vladika Irinej, presavije tabak i tuži ga i IV opštinski sud presudi da je Petakov dužan da mu isplati 100.000 dinara na ime silne duševne povređenosti. I to ne bude dosta, nego sudija obrazloži presudu time što kaže da ga takve reči vređaju kao hrišćanina. Prvo, sudija nije ni hrišćanin, ni musliman, ni budista. Sudija je neko ko sprovodi zakon i na sudu je njegova jedina veroispovest krivični zakon. Drugo, da je neko mene, Peru, Cecu i drugu Svetlanu, znači nas je četvoro, da je nas neko nazvao jahačima apokalipse…

Petar Luković: Ja bih ga tužio.

Teofil Pančić: Evo, Pera bi ga tužio, ali ga ne bi dobio! Probao bi, ali ga ne bi dobio, u tome je stvar. Dakle, Petakov je osuđen za metaforu. Ne možete u demokratskom društvu biti osuđeni za metaforu, ali kod nas su crkveni velikodostojnici, eto, zaštićeni i od metafora.

Petar Luković: Ja sam izašao u drugom krugu, ali nisam glasao ni za jednog. Crtao sam neke krugove, 15 minuta sam proveo iza paravana, lepo sam se zabavljao. Kako da vam kažem, to je moje pravo. Dozvolite mi da je moje pravo da tamo radim šta hoću. Hteo sam da ostanem sat vremena, ali su me izbacili ranije. Možda sam malo ciničniji nego što bi trebalo da budem, ali dovoljno je da pomislim da će Vuk Drašković, za koga sam mislio da se povukao, da je umro, da će on da doprinese nekoj pobedi. Da li to znači da ću sledeće tri godine da slušam Rasima Ljajića kako ponavlja – samo što nismo uhvatili Mladića, evo ga, baš sad ga hvatamo… Dosadno mi je više, da li me razumete? Zato tamo gde je Dinkić – ni mrtav, tamo gde je Ljajić – ni mrtav, tamo gde je Nikolić – ni mrtav, tamo gde je Dačić – da ne pričam. Ovaj Tadić je već ispucao 40 odsto ovome, 25 onome, 10 ovome, sutra 12 onome. Pa njemu će na kraju da ostane 5 odsto. Pa ne, kako je krenula matematika davanja, pa jedna kafana, pa druga, pa jedna pesma, pa druga, natoči vina krčmarice, pa tome nema kraja. Ja to ne mogu da glasam.

I nemam više velikih ambicija, pa da verujem da će ova zemlja jednoga dana postati normalna. Jebe mi se, da vam kažem iskreno, da li će postati normalna ili neće, sudbina Srbije me uopšte više ne interesuje. Ne interesuje me ni budućnost mladih generacija, ni starih generacija, ne interesuju me ni zatvorene fabrike, ni poljoprivreda, ni zelena salata, ni luk, ništa me od toga ne interesuje. Koliko mogu, ja se borim za neke svoje ideje, ali ja ne mogu da budem gospod bog, pa da se za sve borim. Kada mi neko kaže – hajde, dođi iduće nedelje, ja ga oteram u onu stvar. Kakve iduće nedelje, pa jesi li ti normalan, kakve iduće nedelje. Kada me neko pita – gde ćeš na more, dođe mi da ga udarim. Pa kako da idem na more, otkud znam šta će ovde da se digne, možda i Pirot hoće da bude nezavistan. Šta ako dođu ovi Rusi? Došli mi na vrata pre neki dan oni – Evropa nema alternativu. Ja sam ih ignorisao. Bež’te, bre, više, i ti što nemaju alternativu i oni što imaju alternativu, pustite me.

Onda mi neko kaže – volim Srbiju, jer sam upoznao Srbiju. Pa nisam upoznao Srbiju, ima hiljade mesta na kojima u životu nisam bio i na koja nikada ne bih ni otišao. I kada sam otišao, proklinjao sam sebe što sam uopšte otišao. Kada smo bili, gde beše ono, ne znam, u Ubu, rekli su mi – kako nikada niste bili ovde – pa koji ću vam ovde, mislim, šta imam da vidim, diskoteku, kafanu, prodavnicu, zašto bih došao? Šta sam ja, neki hodočasnik da idem po Srbiji? Ne interesuje me uopšte, ne tražite od mene da budem zamenik za boga, da grlim čovečanstvo. Kada mi neko kaže – nas voli narod Grčke, dođe mi stvarno da ga ubijem. Pa kako te voli ceo narod, nikad nisi ni video ceo narod, video si tri Grka u životu. A ako si pričao sa jednim od njih, poludeo si od toga što priča. I sada nas voli ceo narod Grčke. Ili – voli nas kineski narod. Jesi li normalan, čoveče, pa jesi li ti stvarno normalan? Ne mogu više, ovako ću da budem malo slobodan, da lebdim, da eleviram iznad Srbije, ako mogu. Ako padnem, moja zemlja, moje dupe, kako da vam kažem.

Svetlana Lukić: Na našem sajtu su novi tekstovi Teofila Pančića, Vladimira Gligorova i Ivana Torova. Nastavnici istorije u Danskoj imaju pravo da cele školske godine sa decom obrađuju jedan istorijski događaj po svom izboru. Da i ona može tako, profesorka istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Dubravka Stojanović, bi izabrala jedan događaj iz srpske istorije koji nije zabeležen u našoj istoriografiji, niti u našim udžbenicima. Govori Dubravka Stojanović.

Dubravka Stojanović: S kim god razgovaram, svi se hvataju za glavu i govore – jao, ovo je isto kao devedesete, da li je moguće da nam se sve ponavlja, da li smo mi debili i kako je moguće da prolazimo to isto. I stvarno, kada se pogledaju ti događaji, oni se zaista ponavljaju, jer ovo što se sada radi na severu Kosova podseća na početak rata u Kninu. Onda imamo obećanu tužbu protiv zemalja koje su priznale Kosovo, a to je i Milošević radio. Svakoga dana imamo neki događaj koji zaista užasno liči na događaje iz devedesetih. Kao svoj hit događaj te vrste bih uzela scenu na Dnevniku, u kojoj Vuk Jeremić sedi na čuvenom kanabetu sa Gadafijem, jer nam je Gadafi ponovo dao podršku. Stvarno mislim da bi bio red da istoričari prebroje podrške koje smo dobili od Gadafija i njima se okitili u nekom od teških trenutaka u našoj prošlosti. Dakle, svakoga dana imamo neki događaj koji na to liči, ali je problem, po meni, mnogo dublji. Nije stvar u tome što su ovo potezi nalik na one koje je činio Slobodan Milošević, nego je problem u tome što mi nismo izašli iz te ideje. Mi nismo izašli iz tog programa. Iz tog programa nužno proističu takvi potezi i zato oni neprestano liče jedan na drugog. O čemu se radi?

Podsetila bih na knjigu Srpska strana rata, koju je ranih devedesetih uredio Nebojša Popov. Tamo je analizirana uloga glavnih nacionalnih institucija tokom 80-ih godina. Analizirana je crkva, uruženje književnika, čak i Crvena zvezda, stranke, pojedinci, univerzitet, dakle, ključne institucije. I ta knjiga je pokazala da su delovi tih institucija i najuticajniji pojedinci izašli sa tom ideologijom u javnost pre nego što je Slobodan Milošević došao na vlast. Dakle, oni od 1985/86. preko stranica Duge, Intervjua, crkvene štampe postepeno formiraju nacionalni program i ideologiju iz kojih mi još uvek nismo izašli. Stranke će organizovati ljudi koji su učestvovali u formiranju te ideologije i mi ćemo imati situaciju od kraja 80-ih da Slobodan Milošević zapravo sprovodi program opozicije. On je preuzeo njihov program i on je postao izvođač tih radova. Mi iz toga nismo mogli da izađemo, jer opozicija nije suštinski bila na drugačijem programu. Čime je ona mogla da se bori protiv Miloševića. Mogla je samo da trčka iza njega i da viče – mi bismo to bolje uradili, ili da mu u najgorem slučaju dovikne – komunisto.

Opozicija nema identitet, ona nema svoju poziciju, ona nema svoj program, ona nema u ime čega da obori Slobodana Miloševića. I ona ga nije ni oborila u ime bog zna koliko drugačijeg koncepta. On je prosto pao posle četiri izgubljena rata, posle bombardovanja, posle sankcija, ali program nije zamenjen, zamenjen je izvođač radova. Program koji polazi od etnički čiste države, mora da proizvodi ovakve posledice i imam potrebu da kažem – da, liči na 90-te, ali liči samo zato što je to mnogo stariji, mnogo dublji program, koji niko suštinski nije doveo u pitanje. Sve je to u redu, i Evropa i reforme, u redu je suočavati se sa zločinima, ali suočavanje sa onim što nas je uopšte dovelo u tu situaciju nije pokrenuto na dovoljno ozbiljan način ili nije pokrenuto uopšte.

Pogledajmo događaj sa osvajanjem zgrade suda u Kosovskoj Mitrovici. Prvo sam uložila dosta napora da bih shvatila šta se uopšte dešava tamo i onda sam shvatila da su sudije i zaposleni taj sud napustili 99. godine. Ovaj događaj nema nikakve veze s proglašenjem nezavisnosti Kosova od pre mesec dana, već sa nečim od pre osam godina, kada je UNMIK ukinuo sve te sudove i napravio svoj sistem sudstva. Dakle, taj sud je ukinut 99. godine i on ne postoji kao institucija. Postoji samo ta zgrada. I oni su sada, sa očiglednom namerom da naprave incident, ušli u zgradu koja je u stvari prazna, koja nije institucija, ona je samo zid. Oni prave incident mimo ikakve suštine. Ni govora o tome da oni hoće da se vrate na svoj posao. Njihovog posla nema, jer nema tog suda. I mi se sada pitamo šta to znači, kao i šta je značio onaj pokušaj da prođu vozovi i oni nesrećni lekovi koji nisu mogli da stignu do ljudi, koji su umirali, jer ovi nisu hteli da priznaju da je to sada Kosovo i da ti lekovi moraju da prođu kroz carinske analize. Isto važi i za spaljivanje graničnih prelaza.

Šta se tu dešava? Tu se dešava identična stvar onoj u Hrvatskoj 1990, godinu dana pred početak rata. I ako se pitate šta je cilj, ja sam uverena da je cilj da oni otcepe severni deo Kosova. Cilj je ponovo isti, zato što izlazi iz iste ideje da će se ta država konačno zaokružiti i da će onda u njoj, unutar tih konačno zaokruženih granica, živeti samo Srbi. I oni sada prave taj rat, kao da se ništa pre toga nije desilo. Hajde da kažemo da u Kninu 1990. oni nisu morali znati da će to dovesti do rata i da ni Hrvatska, niti bilo ko na svetu neće dozvoliti da se Hrvatska precvika na dva dela, pa da još Republika srpska Krajina bira gde će da izađe na more, da li u Zadru ili u Šibeniku, što je bila velika strateška polemika. Hajde da kažemo da oni 1990. nisu mogli da znaju posledice svoga delovanja. Ali pošto su bezuspešno istu stvar prbali četiri puta, oni sada sada ponovo pokušavaju da otcepe severno Kosovo i potpuno ignorišu da se situacija u međuvremenu potpuno promenila. Dakle, oni idu u rat, mislim da to treba da se zna i da to neko treba da formuliše. Oni idu u rat, čiji je kraj nama apsolutno jasan, jer smo ga videli već četiri puta, a to je da svi Srbi odu sa Kosova.

Cela ta situacija podseća me na jedan događaj u srpskoj istoriji, koji je ostao sasvim nepoznat i našoj istoriografiji, o kome se naravno ništa ne uči, ali ga niko ni u istoriografiji, pa ni u vojnoj istoriji nikada nije obradio, iako duboko verujem da se iz te situacije može jako mnogo naučiti. 1912. godine, kada je kretala sa svojim saveznicima u Prvi balkanski rat protiv Osmanskog carstva, Srbija je u taj rat ušla sa dva javno obznanjena ratna cilja. Tada se u rat ulazilo viteški, tako što na prvoj strani novina objaviš zašto ideš u rat. Prvi ratni cilj bilo je prodiranje ka jugu, Kosovo i Makedonija, a drugi ravnopravni ratni cilj bio je izlazak na Jadransko more preko severne Albanije.

U to vreme postojala je opsesija da država ne može postojati bez izlaza na more. Stalno se ponavljalo da samo Švajcarska i Srbija nemaju more. Bilo je jasno da će oko Soluna biti povelika tuča i da ne treba ići na tu stranu i mudro rukovodstvo došlo je do zaključka da ćemo mi nekako preko te severne Albanije da izađemo na more. I sada je strašno zanimljivo čitati opozicione reakcije u skupštini i tadašnjoj štampi, jer se opozicija već tada hvatala za glavu i govorila – ma da li ste vi normalni. Put od Srbije do tog Jadranskog mora ide preko Prokletija. Kako vi mislite da idete svaki čas na to more preko tih Prokletija. Drugo, da li ste vi ikada pročitali nešto o toj severnoj Albaniji. Tamo je peščana plaža i more dubine 30 cm. Kako ćete tamo da napravite luku, preko koje će vaši izvoz da prodre u svet, što je valjda ideja. Naravno, danas mi znamo sve što se desilo, pa znamo i da je prugu, doduše ne preko Prokletija, nego preko mnogo nižih i blažih crnogorskih planina, napravio tek drug Tito sa svim kreditima ovoga sveta 70-ih godina XX veka. To je pruga Beograd – Bar, koja se sada rasformirala, jer je niko nije održavao. Ali ne, oni 1912. prave luku u tom pesku i nekako će oni tamo da stignu, ne zna se kako, ali Srbija će da izađe na more i tačka.

Srpska vojska zaista je vrlo brzo prošla i oslobodila ili osvojila Kosovo i onda je deo srpske vojske krenuo u oslobađanje tog mora. Važno je imati na pameti da se ta prva akcija odigrava u novembru 1912. Deo vojske nastavlja prema Makedoniji, gde se odvija Kumanovska bitka i sve redom, a deo vojske, ponavljam, u novembru 1912. godine, prelazi Prokletije u pokušaju da Srbija dobije more. Izađu oni na more kod Drača. Zgranu se velike sile, ne mogu da veruju. Kažu – čekajte drugari, prvo smo vam rekli nemojte da nam rušite Osmansko carstvo, to je ravnoteža velikih sila, mi smo se o svemu dogovorili, ali vi ste krenuli. I sada ste nam došli na more, a mi smo vam objasnili da je to interesna sfera Austro-Ugarske i Italije, mi smo to podelili i vi niste predviđeni u toj situaciji. Ovi stoje na moru i ponavljaju – Srbija je izašla na more. Austro-Ugarska štampa objavu rata Srbiji, vrši jednu od prvih velikih mobilizacija, mobiliše oko 200.000 ljudi, dovodi ih na Drinu i kaže Srbiji – povucite se s tog mora, niste predviđeni u toj igranci, krenućemo u rat protiv vas, sklonite se odatle. Oni su sedeli na tom moru dvadesetak dana. I Rusija i svi su im rekli – iš sa tog mora. I posle dvadesetak dana, sad je već malo kasniji novembar i početak decembra, oni se povlače preko Prokletija nazad u Srbiju. Sede oni, očigledno nervozni zbog tog mora, kad stiže bratski poziv. Sve to vreme dok su oni išli gore-dole preko Prokletija, Crnogorci pokušavaju da osvoje Skadar, jer to je valjda epska poezija, Bolani Dojčin i cela ekipa i to nekako mora da pripadne Crnoj Gori i taj Skadar je njihov ratni cilj. Teško ide ta opsada Skadra i u nekom trenutku već potpune zanemoćalosti, oni pozivaju srpsku vojsku da dođe da im pomogne. Vide ovi novu šansu.

Svetlana Lukić: Voda!

Dubravka Stojanović: Da se ide na more. Kreću u februaru 1913. ponovo preko Prokletija, istim putem. U međuvremenu se svašta dešava, o tome piše opoziciona štampa. Zapanjeni Albanci gledaju šta je ovo, malo-malo, pa prođe neka vojska, tu i tamo neko tu vojsku napadne, jer im je čudno šta će ovi ovde, vojska odgovori, bilo je tu i civilnih zločina i tako dalje. Svašta se tu dešava, a da ne govorimo kako je toj vojsci koja ponovo ide u februaru, pošto se u novembru vratila. Tu se svaki put izgubi jedno pola vojnika, dok se to uopšte pređe u jednom smeru. Dođu oni pod Skadar, trajala je ta opsada još izvesno vreme, ali sa ojačanim srpskim trupama, uđu oni slavodobitno u taj Skadar, u kojem se opet svašta dešava na planu raznih zločina.

Velike sile su šokirane potpuno – pre tri meseca smo vam rekli da ovo ne može, u decembru 1912. je Albanija priznata kao nezavisna država, upravo da bi se obeležilo da tu nema dalje. Drugo, ponovo vam kažemo, to je prosto interes evropskih sila, bez obzira što su u tom trenutku podeljene na dva bloka, ali imaju strateške dogovore i vi opet niste predviđeni u toj okolnosti. Sazove se konferencija ambasadora velikih sila, koja pošalje protesnu notu Srbiji i Crnoj Gori da se hitno povlače odatle. Srbija je tu bila donekle mudrija od Crne Gore i brže se povukla, ali ponavljam, u februaru, opet preko Prokletija, nazad u Srbiju. Crna Gora je još desetak dana ostala u Skadru i poštu su velike sile napravile pomorsku blokadu obale i rekle da će zaista raspaliti s tih brodova po Crnoj Gori, i oni su se na kraju povukli iz Skadra i time se završava skadarska kriza 1913. godine.

To nije kraj. Bude tu i Drugi balkanski rat, to je leto 1913. Ono je bio februar 1913, a sada smo u letu 1913. Ratovali smo sa Bugarima, opet je izgubljeno jedno 20-30.000 života i tako dalje. I onda ide u septembru 1913. godine nova epizoda, u kojoj su neke albanske trupe sa teritorije priznate albanske države upale na teritoriju koja je sada srpska, u Makedoniju. Dakle, neka pogranična čarka se iskomplikovala i krenu srpske trupe da odbrane svoju teritoriju, a kada su se već našle na Prokletijama, ne mogu da odole. Prosto se nameće! I oni treći put, u septembru 1913, ponovo dođu na more, ponovo se cela stvar ponavlja, ponovo se velike sile hvataju za glavu, ponovo se oni vrate preko Prokletija nazad. I ima još jedna epizoda, o kojoj ne mogu nikakvog ozbiljnog traga da nađem. To se sigurno desilo, ali nemam detalje kakve imam za ove prethodne tri epizode. Apsolutno se dogodilo ponovo u januaru 1915. godine. To je trenutak posle Kolubarske bitke, koja je trajala skoro mesec dana. Znate ceo onaj ep koji je iz toga izašao i sve te žrtve koje su bile realne i tako dalje. To je trenutak tifusa, kada se masovno umire u Srbiji, to je trenutak koji opisuje Dobrica Ćosić, sećate se valjevske bolnice. Sećate se kako se pucalo i pevalo svojevremeno na toj predstavi 80-ih godina i tako dalje. Dakle, Srbija je u katastrofalnom stanju, tek oslobođena od prve okupacije. Oni računaju da im je Kolubarska bitka donela toliki prestiž kod saveznika, da mogu da probaju ponovo, u januaru 1915, u sred svetskog rata, da tu stvar ponovo urade. I naravno, sve se dešava kao i u prethodnim epizodama.

To je jedna priča koju je vrlo teško rekonstruisati na osnovu naše postojeće istoriografije. Ona nigde nije ispričana, ali je apsolutno paradigmatična. Vi imate jednu opsesiju, pa sad, da li je to more, da li su to određene teritorije, nije bitno, ali vi ste   nešto odlučili, i velike sile vam kažu – ne može i vi se naljutite na velike sile i kažete – e, videćeš da može. I vi sad to terate, umesto da pokušate da nađete neku situaciju u kojoj ćete se vi namestiti da budete s tim velikim silama, pa da onda uz njihovu pomoć ostvarujete neke svoje interese, ma kakvi ti interesi bili. Tako rade pametne zemlje. Ne, vi uporno sprovodite dalje svoje planove. Stvarno se postavlja pitanje kakav je to problem, da li je to neko ludilo te elite, o čemu često govorimo, ili je to ludilo određenih pojedinaca? Šta ćemo da dobjemo ako kažemo da Koštunica ima određenih psiholoških problema? Da li time rešavamo našu situaciju? Onda ćemo da kažemo da ih je imao i Milošević, pa ćemo da se vraćamo unazad, pa ih je imao, bogami, i Pašić. Ne mogu neprestano takve situacije da izlaze iz nečijih psiholoških problema. Mora da postoji neki ozbiljniji razlog. Jedan od razloga jeste to što ono što mi vidimo da je ludo, nije i za njih ludo. Mislim da je to jedan od osnovnih nesporazuma između tog vođstva i tog društva, ili bar dela društva koji ne razume odluke toga vođstva. U Peščaniku smo često o tome pričali i svakoga puta pokušavali da nađemo neki novi razlog. Jedan od razloga koje smo naveli je u onome što sam tada nazvala savez elita, dakle, da je to prosto u ličnom interesu određenih elita i da su te elite ekonomske, finansijske, trgovačke, vojne, intelektualne, crkvene i da one imaju interes u proizvodnji tih kriza, koje im daju odrešene ruke. Ono što takođe stalno treba imati u vidu je to da je sa stanovišta vlasti ovo racionalna politika. Zato mi između ostalog stalno u njoj opstajavamo. To što nama izgleda kao iracionalno, s njihovog stanovišta je racionalno, jer se tako najbolje vlada. Dakle, dok god oni predu tu priču, dok god oni prave tu situaciju stalne opasnosti, dok god je taj adrenalin povišen, njihova vlast mora biti apsolutna i u svakom slučaju mnogo veća nego u bilo kakvom uređenom i demokratskom društvu.

Našla sam jedan izvanredan tekst u opozicionoj štampi toga vremena, koji se zove Na proleće. Tu se kaže da se u Srbiji vlada pomoću parole – na proleće. Čekajte, na proleće se spremaju presudni, sudbonosni događaji. Nemojte sada da postavljate ta glupa životna pitanja. Neka se to desi, neka to prođe, lako ćemo posle rešiti te puteve, bolnice, gluposti, školstvo, plate, penzije i ostale detalje, jer na proleće će se desiti ozbiljni događaji. I ovo sa severnim Kosovom je taj način vladanja. On je vrlo racionalan, jer se tako odlično i skoro zauvek može vladati.

Opet da se vratimo na pitanje odakle proizlaze ta ludila. Često imam utisak da se tu napravio jedan zatvoreni krug između siromaštva i zaostalosti s jedne strane, i kompleksa više nacionalne vrednosti s druge strane, dakle, neke nacionalne arogancije i uobraženosti. U trenutku kada Srbija postaje samostalna ili relativno samostalna zemlja početkom 19. veka, imate jedno devastirano društvo, jako siromašno i nerazvijeno, ali tu počinje da se formira jedna elita, koja ima veoma velike nacionalne ambicije. Te nacionalne ambicije ni na koji način ne odgovaraju realnom stanju i mogućnostima te zemlje, ali one postaju opsesija te elite. I onda vi kažete – pa dobro, jesmo mi sada siromašna zemlja, ali hajde to da rešimo tako što ćemo osloboditi srpstvo, hajde to da rešimo tako što ćemo postati velika zemlja, pa ćemo onda kao velika zemlja lakše da izađemo iz tog kruga siromaštva. Vi možete da kažete da je to jedan mogući način da vidite tu stvar, ja se naravno s tim načinom ne bih složila, ali to je 19. vek, vreme velikih nacionalnih država. I hajde, dobro. Jedan rat, drugi rat, a društvo ne stagnira, ono opada, postaje sve siromašnije.

Vi sve više para trošite na tu veliku državu koju ne možete da postignete i tu se zatvara taj krug. Društvo postaje sve siromašnije, a vi kao kockar idete dalje sa idejom – čekaj, čekaj, samo još ovaj put da uložim, pa će da mi se vrati, pa ću onda ja to siromaštvo da pokrenem, hajde samo još ovaj put da probam. I vi dođete do jednog stepena nerazvijenosti, kada ste već promašili ogromno vreme, kada su već svi drugi otišli, napustili tu obalu, što bi rekli romantičari, i kada vam je svaki put potrebno još mnogo više para da to društvo pokrenete iz siromaštva. Dakle, cena raste. Mislim da se u jednom prelomnom trenutku shvatilo i reklo – čekaj, mi ovo ne možemo da pokrenemo i hajde stalno da ratujemo, da idemo iz avanture u avanturu, jer ovo je već pretežak zadatak, pa neka ga uradi neko sledeći. Možda će da se promene, što ovi sada kažu, međunarodne okolnosti. Možda će opet, daj bože, da bude hladni rat, pa bipolarna ili ne znam koja podela sveta, pa da se mi ovajdimo. Pa neće, ne dešavaju se stvari tako. Ovo je sada novi svet i mi ne želimo da ga razumemo i mi nećemo da razumemo šta u njemu treba da uradimo, to jest da podvučemo crtu i da kažemo – tu smo gde smo, daj da vidimo konačno zašto naš narod nema zube i zašto su nam ovakve bolnice i zašto naši đaci imaju najlošije rezultate na Pisa testu i tako dalje.

I tu se uvek setim jednog razgovora sa Marijom Todorovom, koja je napisala poznatu knjigu Imaginarni Balkan. Ona je već 15 godina profesor u Americi, ali je bugarska istoričarka. I pričala mi je kako je, dok je predavala u Bugarskoj, svakoj novoj generaciji studenata govorila istu rečenicu – glavna sreća Bugarske je što je izgubila sve ratove. To bi naravno izazivalo konsternaciju kod studenata, ali je njoj davalo mogućnost da objasni kako je Bugarska zahvaljujući jednom nizu poraza, koji su normalno usledili iz iste ovakve arogantne nacionalne politike i iste ovakve uobrazilje kakva je bila ovde, konačno izvukla zaključak da je tu gde je i da treba da vidi šta će s tim što realno ima.

E, mi smo prosto krenuli drugim putem, sticajem okolnosti ti ratovi su nam bolje išli i nije se došlo do tog trenutka kada se ta crta podvlači i nije se shvatilo da je 21. vek i da to više ni na koji način ne liči na onu podelu sveta iz 19. veka, ni na onu iz 20. veka, ni prve ni druge polovine, da ne liči ni na koju podelu sveta. I pita me neko ovih dana za neke novine o 27. martu kao presudnom događaju – pa da li smo mi sada u toj istoj situaciji. Pa nismo u istoj situaciji. To je bila podeljena Evropa, koja je uvek bila podeljena i razni narodi su imali mogućnost da se orijentišu na ovu ili na onu stranu. Prvi put nema te podele i zapravo nema dileme – hoćeš ovo ili, brate idi, ostani tamo gde si, ako si to izabrao. Prema tome, nema te situacije s kojom se mi možemo poreditii, nema tog izbora iz 20. ili iz 19. veka koji bismo mi mogli danas primeniti. Danas je potpuno drukčija situacija i ko je ne razume, žao mi je. Što kaže Latinka Perović – ima naroda koji su u istoriji nestali.

Svetlana Lukić: U današnjoj emisiji dva puta ste slušali pesmu Pleši me do kraja ljubavi Lenarda Koena, koju je otpevala i Madlen Pejro. Na ovu pesmu nas je podsetila slušateljka Olivera. U emisiji su govorili Ljuba Stojadinović, Aida Ćorović, Ishak Slezović, Pera Luković, Teofil Pančić i Dubravka Stojanović, a mi je celu posvećujemo uspomeni na Stojana Cerovića, koji je umro na današnji dan pre tri godine. Doviđenja.

Emisija Peščanik, 21.03.2008.

Peščanik.net, 21.03.2008.