Radio emisija od 28.01.2011, govore: Vojin Dimitrijević i Miloš Vasić. 

 
Svetlana Lukić: Ova hladnoća i ovaj sneg su nas dodatno hibernirali. Buđenje hiberniranog naroda ne mogu da izazovu nikavi ni unutrašnji, ali ni spoljnji potresi. Nismo mi više naivni kao ovi razdraženi narodi, Tunižani, Egipćani, Alžirci i ostali Jemenci, pa da verujemo da će posle pobune stići bolji život. Ko se još uzbuđuje na primer što je hleb poskupeo za 16-17 dinara, benzin ne zna se već ni koji put ni za koliko, što štrajkuje 1000 škola, što ministar zdravlja podnosi ostavku, što ministar inostranih poslova nastavlja da lupeta po stranoj štampi i da nas dodatno bruka, a na brukanje po svetu smo navodno jako osetljivi. Niko se čak preterano ne uzbuđuje ni sportski, ni patriotski, zbog maestralne pobede Đokovića nad velikim Federerom.

Kada se zapadne u oponašanje života, onda je sasvim logično da postajemo osetljivi još jedino na sitne stvari, na propise o poštanskim sandučićima, na neočišćene trotoare, na spore kasirke po samouslugama. A neosetljivost na krupne stvari i razdražljiva osetljivost na sitne znak su neobičnog poremećaja od koga smo kolektivno oboleli. Tome doprinosi i ponašanje šefa države koji sve više pokazuje da ga ozbiljni državni poslovi smaraju. On postaje sve više kao engleski kralj Henrik neki koga su državni poslovi toliko užasavali da je padao u kliničku depresiju. Nije znao gde se tačno nalazi i po dvoru je udarao o stvari.

Da mi je da budem spajalica na onim papirima na kojima su ispisani odgovori na upitnik Evropske unije, koji će iduće nedelje biti predati Komesaru za proširenje. Potpredsednik vlade zadužen za evrointegracije Božidar Đelić tačno je izmerio naše odgovore, teški su 10 kila i poređani u 37 tomova. Direktorka kancelarije za pridruživanje Milica Delević izjavljuje “da nismo namerno grešili pri pisanju odgovora“, hoće da kaže da nismo lagali, kao što to svi očekuju. A lagali su, to je sasvim sigurno, ako pod laganjem podrazumevate i izmišljanje odgovora kad ih ne znate. U ovoj zemlji jedno ministarstvo ne zna šta se dešava u drugom, postoji toliko zabačenih i zapuštenih delova zemlje i države u koje nije stigla ni vest da je Milošević umro, a kamoli da neko zna kakvo je na primer ekološko stanje u tim područjima. U tih 10 kila odgovora mora da je bilo mnogo domaštavanja i kreativnog tumačenja stvarnosti.

Bilo bi zanimljivo videti šta su napisali odgovarajući na pitanje o poštovanju ljudskih prava i našem odnosu prema ljudskim pravima. Rekli smo šta? Da smo lideri u regionu, da smo do bola odani ljudskim pravima, naročito ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić koji je pre neki dan u bečkom listu Profil ničim izazvan izjavio kako „nije siguran da je kineski disident dostojan dobitnik Nobelove nagrade za mir“ i da je taj disident „neprijatelj kineske države koja je poznata po odanosti miru“.

Taman se malo stišala bruka zbog prvobitne odluke Srbije da bojkotuje dodelu Nobelove nagrade za mir, kad eto ga, izmileo je opet Vuk Jeremić i izjavio ovo što je izjavio. Naravno da se nije oglasio ministar za ljudska prava, izvesni Čiplić, da pokuša makar da malo amortizuje ovo bulažnjenje svog kolege. Javio se ombudsman Saša Janković, koji je kao zadnja rezerva sa klupe otišao u Štokholm, i rekao da je kineski disident zaslužio Nobelovu nagradu za mir. Jedan državni činovnik kaže jedno, drugi državni činovnik kaže drugo, i sad je pitanje koji bi odgovor na upitnik EU o odnosu Srbije prema ljudskim pravima mogao biti tačan – da, ne, ne znam, nije bitno, kako kad, može da bidne al ne mora da znači…

Šta li su odgovorili o rodnoj ravnopravnosti u Srbiji, kada nam je na primer parlamentarna skupština Saveta Evrope suspendovala pravo glasa dok u delegaciju ne uvrstimo makar jednu ženu. Pošto nam je od usvajanja izveštaja Dika Martija o trgovini organima na Kosovu ova institucija prirasla za srce, sad svi odjednom skaču da isprave grešku na koju ih je upozorila ova evropska institucija sa kojom smo se do skoro sprdali. Dragoljub Mićunović kaže – dobro, evo, evo, do sledećeg zasedanja ćemo nabaviti jednu ženu. Onda se iz duboke pozadine pojavljuje poverenica za ravnopravnost građana Nevena Petrušić, koja podseća drugu ženu, predsednicu parlamenta Slavicu Đukić-Dejanović, da je zakonom donetim još pre dve godine Srbija dužna da u međunarodnim delegacijama ima makar neku ženu.

I na ovom primeru se pokazuje krajnje zanimljivo ponašanje žena u srpskoj politici. Da li ste ikada čuli ijednu političarku koja se obratila ženama pokušavajući da pridobije njihov glas, da im makar kaže ono – niko ne sme da vas bije? A nedavno smo i u ovoj emisiji navodili najnovije podatke o dramatičnom porastu fizičkog i psihičkog nasilja nad ženama u Srbiji.

Zanimljivo će biti ako u delegaciju uvrste Vjericu Radetu ili Natašu Jovanović, to su one sestre koje vole da se pljuju, polivaju vodom i tuku po skupštini, a to je sasvim moguće jer su one već zamenice naših delegata u parlamentarnoj skupštini SE. “Najženskije“ se u politici ponašala bivša ministarka Dulić-Marković, plakala je svaki put kada su je radikali vređali po nacionalnoj osnovi.

Prvi sagovornik današnjeg Peščanika je Vojin Dimitrijević. Sa njim smo razgovarali o dve važne teme. Jedna je usvajanje izveštaja Dika Martija u parlamentarnoj skupštini SE, a druga je teroristički napad na moskovski aerodrom Domodedovo. Profesor Dimitrijević je i autor jedne knjige o terorizmu. Na početku Vojin Dimitrijević komentariše način na koji je u našoj javnosti prihvaćeno usvajanje izveštaja Dika Martija u SE.

Vojin Dimitrijević: Kod nas se dovoljno ne shvata da oni ljudi koji su svesniji opštih tokova, svesniji opasnosti koje prete svetu kao celini, ne rade nešto zato što neku zemlju vole i neku zemlju mrze. Mi bi trebalo da se odviknemo od ovog našeg provincijalizma, da svaku stvar koja se desi u nekom važnom međunarodnom forumu posmatramo samo kao nešto što se odnosi isključivo na nas. U Hrvatskoj je bio vic, kad god se nešto desi, onaj kaže – jel to bud dobro za nas Hrvate. I mi kažemo – jel to bud dobro za nas Srbe. Bar politička elita mora o tome nešto drukčije da govori. U pravu su oni naši retki političari koji kažu da iz ovog strašnog slučaja ne treba izvlačiti nikakav trijumfalizam. Recimo jedan naslov juče u novinama glasi – svet je shvatio da je Kosovo tvorevina koja treba da se uništi. I šta sad? Ta tvorevina treba da se od-prizna? To se nikad u međunarodnom pravu nije desilo. I drugo, jel mi na konto toga sad treba da ponovo zaposednemo Kosovo, i da više ne važe ona nepočinstva koja su od strane naše vlasti rađena na Kosovu pre, ponavljam pre, bombardovanja, znači 1998. A ta nepočinstva su dobro dokazana, dokazane su mnoge stvari iz tog potpuno sumanutog plana da se Albanci zastraše i da se isele sa Kosova, dovozili su se vozovi itd. U tom celom konglomeratu strašnih stvari, gde se pribegavalo najstrašnijim zločinima na obe strane, pojavljuje se jedan zločin koji izaziva zgražavanje sveta, a to je trgovina organima. Znači, učestvovanje organizovanog kriminala u svetskim razmerama u jednom konfliktu koji se predstavlja kao narodno-oslobodilački, plemenit i ne znam kakav. To je ono što je svet zabrinulo. Moram da vas podsetim da je do sada bilo užasnih naznaka da vlasti nekih zemalja organe svojih osuđenih na smrt posle egzekucije nekim kanalima prodaju strancima. Sada se javlja jedna užasna pomisao da ako neko baci oko na vas, da sad to karikiram, zato što imate zgodan bubreg ili zgodno srce za presađivanje, da će to da se sredi preko neke organizacije. To je svetski fenomen i naravno, kad se to otkrilo, onda je nastalo uzbuđenje u Evropi. Otuda i ova rezolucija. Zabrinutost je porasla i ta rezolucija je prihvaćena sa većom lakoćom nego što se očekivalo. A zašto je prihvaćena? Zato što ona nije rezolucija, kako se ovde tumači, o tome da je Tači otimač ljudskih organa, pa ergo, pošto je Tači otimač ljudskih organa i predsednik vlade, cela tvorevina je zločinačka, pa ćemo mi to nekako da povratimo, što je naravno nemoguće.

Tako da nam je potrebno sazrevanje tog stava da mi nismo nikakav izuzetak, da mi nismo ni naročito plemeniti kao što se priča, ni toliko loši kao što može da se predstavi u inostranstvu gde još uvek vladaju nekakvi stereotipi. Tome se ne možemo čuditi s obzirom na to šta se u ime Srba i Srbije radilo, bar od početka ’90. godine. Stvoren je jedan stereotip koji mora da se popravi, a po nekim pravilima stereotip se popravlja dva puta duže nego što je stvaran. E sad, kada se uklopimo u takva razmišljanja onda ćemo drukčije misliti i o šoku koji je Srebrenica izazvala u svetu. Takav šok je ovde bio protumačen kao neprijateljstvo prema Srbiji, kao podgrevanje mržnje prema celom narodu. Mi ne smemo da dozvolimo da ne prihvatajući takvo gledište upadnemo u drugu grešku slične vrste, ali na račun nekoga drugog, time što ćemo sada iz ovog odvratnog zločina sa organima izvući pogrešne zaključke. A uzimanje organa, ovaj zločin o kome govori Dik Marti, je odvratan ne po nekom kvantitetu nego po užasnom cinizmu, neljudskosti i po toj strašnoj vezi tobožnjeg patriotizma sa najsurovijim gangsterajem. Mi ne smemo sada da to protumačimo kao neku našu pobedu nad Albancima i možda će nas to naučiti da malo drukčije razmišljamo o svemu tome.

Treba shvatiti da nevladine organizacije, i nacionalne i međunarodne, imaju mnogo veću ulogu i uticaj nego što se misli. Vraćam se na primer Martijevog izveštaja. Sad je osnovna tema u medijima kod nas da on ne ostane mrtvo slovo na papiru. Šta to znači? Znači da svet neće samo izraziti zgražavanje, nego da će se sprovesti neki postupak, pa ako se ukaže da tu ima nekog ko se može imenovati i prepoznati kao krivac, da se on kazni. U ovom nagađanju ko to može da uradi, vidi se da to ne može da uradi Haški tribunal, iako bi to bilo u njegovoj nadležnosti da je ovo pitanje pokrenuto blagovremeno. Problem je što je Tribunal sada u izlaznoj strategiji, ukida se i to upravo na veliki pritisak naših najvećih prijatelja Rusa, koji neprekidno izražavaju nezadovoljstvo radom Haškog tribunala misleći da time štite Srbe. Ne može se ići ni na stalni Međunarodni krivični sud zato što za gonjenje nekoga, sem u izuzetnim slučajevima kad to traži Savet bezbednosti, mora da je država čiji je on državljanin potpisala taj statut i da je pristala na to gonjenje. Sad u očima 72 države na svetu Hašim Tači i drugi Albanci nisu državljani Srbije, nego su državljani neke nove države Kosova. I onda ostaje neka važna međunarodna nevladina organizacija, kao što je Human Rights Watch, da bi ona mogla nešto da preduzme. Kao što je, na primer, jedna međunarodna komisija pravnika uspela da napravi anketnu grupu za događaje koji su usledili posle sukoba između Libana i Izraela. Ali kako ćemo mi sada odjedared da podržimo Human Rights Watch ili slične velike nevladine organizacije za ljudska prava, kad smo se sprdali s njima u svoje vreme i kada, kao što sam nedavno napisao u Peščaniku, imamo tu tradiciju potpunog cinizma prema svakoj manifestaciji u prilog zaštite ljudskih prava nekih ljudi, ako mi mislimo da se to njihovim državama ne sviđa.

Znači, mora da nam uđe u svest da kad se kaže međunarodna zajednica, da to nisu svi drugi a mi smo sa strane, i da međunarodna zajednica kada greši, greši cela, a ne greši samo Zapad. Moramo da se izlečimo od tog kompleksa, kako bih rekao, nacionalnog puberteta, da se ponašamo kao svaki pubertetlija koji misli da je izuzetan, da je posebno nesrećan, neomiljen, neshvaćen itd. Mi smo deo te međunarodne zajednice i ono što se loše dešava generalno, što može da se proširi na ceo svet, mi treba da učestvujemo u rešavanju tih problema shvatajući da nekakvi opšti interesi moraju da se brane, a ne da se sve gleda jedino kroz našu korist i neku, ne daj bože, tuđu štetu u smislu one komšijine krave koja treba da crkne.

Kada postoji pokret jako motivisan da se dobije nezavisnost, onda su svi jedno vreme ujedinjeni. Međutim, kada jedna zajednica proradi, kad nastanu političke stranke, kad nastane tumačenje različitih interesa, onda dolazi do otrežnjenja i to više nije monolit. Međutim, neke pogrešne stvari su kosovskim Albancima ušle u glavu. To je na neki način zasluga Miloševićeve politike na Kosovu, ali i opsednutosti inostranstva stereotipom da Srbi čine sve najgore i uverenja da je kosovski oslobodilački pokret sama suština demokratije. Jedno 15 godina u Beograd nije dolazio skoro nijedan Amerikanac, čak ni iz ovih naučnih krugova, a da nije bio na putu za Prištinu u nadi da se tamo rađa neka čudna demokratija. I niste smeli da im kažete da je i to jedno balkansko društvo i da će i oni imati izvesnu vrstu teškoća koje svi mi imamo. Prema tome, da bi se i na Kosovu spustio durbin, dobro je da dođe jedna ovaka opomena i da se podrška Zapada, naročito evropskih demokratija, ne uzima zdravo za gotovo, i da se umesto toga ko će kojim simbolima da se diči počne govoriti o sudbini običnih ljudi. A obični ljudi su ti koji stradaju od te sprege gangsteraja i politike. Na kraju krajeva, organi običnih ljudi će prvi doći na metu ako se uspostavi to tržište i ako će neko bogatiji želeti da ih kupi.

Čuo sam našeg čuvenog kriminologa profesora Radovanovića koji kaže da Srbija treba da se otkači od Kosova na svaki način. Ja bih rekao da Srbija ne može da ga svari, kao što se pokazalo, ali on smatra da preko Kosova dolazi i do kriminalizacije našeg društva. Kao što je on rekao, organizovani kriminal nije nimalo rasistički, nije nimalo nacionalistički i on gleda svoj posao. Prema tome, mi imamo posebnog razloga ovde da se zabrinemo, jer to je blizu nas. I mi ne treba da proučavamo nacionalne karakteristike Albanaca, jer ne volimo da iko nas tako proučava, po nekakvim genetskim determinacijama, mi treba da shvatimo da jedno društvo koje je tako rodovski organizovano, koje ima apsolutno očinske autoritete, da je ono podložnije i pogodnije za operaciju organizovanog kriminala. To je dokazano u Italiji gde je urađena analiza društva na Siciliji. Koza Nostra je počela isto od nekakvog oslobodilačkog pokreta, ali taj zaključak niko ne smatra antiitalijanskim načinom razmišljanja, to je razmišljanje o karakteristikama nekog društva. Kao što u našem društvu imate zbog patrijarhalnosti jako razvijenu homofobiju, toliko loš položaj žena da čak zaborave da povedu jednu poslanicu na tu istu vrlo važnu Skupštinu SE… Ali svako društvo može da evoluira, nije to neka zakovana nacionalna osobina. I od toga treba da se odučimo zato što smo i mi Srbi žrtve takvih generalizacija. Advokat Nikola Barović je nedavno ispričao da je hteo da istraži sudbinu jednog saobraćajnog policajca iz Prizrena, Srbina, koji je bio uzoran i omiljen čovek, koji je nestao kad se vraćao u Prizren, smatrajući da niko nema ništa protiv njega. Onda je neki glavonja iz Unmika rekao – pa, svi ste vi Srbi krivi. Tako se govori o nama i niko to ovde ne voli, svako negoduje, prema tome, ni mi ne smemo govoriti ni o jednoj naciji, ni o jednoj etničkoj grupi sa takvom merom generalizacije. U redu, kad pričamo viceve, vicevi moraju da se pričaju, ali se pričaju u društvu koje razume da je to vic.

Sad imate neke pošasti svetske, recimo terorizam koji ponovo postaje aktuelan. To je jedna pojava koja se prosto opire definisanju, a delimično i što se terorizmom bave neke minorne policijske pameti koje misle da je cela stvar rešena time što će se neko optužiti da je terorista i da se ona može sprečiti čisto policijskim sredstvima. Evo sada ovo što se desilo na aerodromu Domodedovo, naravno, prvo će da stradaju neki generali i policijski komesari što to nisu sprečili. Međutim, niko ne zna kako nekim nepolicijskim, netehničkim sredstvima sprečiti talase terorizma. Neće se smanjiti doza terorizma u svetu ako se svaka zemlja zadovolji time što će dobro da pretrese putnike, da uvede što veću policijsku kontrolu… Pritom, nastaje velika opasnost da se ispuni jedna velika želja terorista, a to je da država postane surova, da postane puna predrasuda, da se poveruje da je demokratija zapravo jedna varka, a to je ono što teroristi žele. I to je ono gde im se izlazi u susret. Ta pojava je dovoljno istražena sada u SAD posle napada na Svetski trgovinski centar, stanje ljudskih prava u SAD se od tada pokvarilo. I drugo, došla je do izražaja masovna pristrasnost prema ljudima koji liče na potencijalne teroriste. Imati arapsko ime, ličiti na Arapina, biti arapskog porekla je po definiciji sumnjivo.

Nedavno sam u Moskvi razgovarao sa Ljudmilom Aleksejevom, čuvenom ruskom disidentkinjom, izrazito autentičnom i finom ženom, koja uz sve kritike vlasti kaže da treba razumeti koliko je teško upravljati jednom tako ogromnom zemljom, i da to prosto vuče u neku vrstu autoritarizma od careva na dalje. Rusija je u suštini još uvek ostala imperija. Dok je bila imperija ona je bila manje ruska nego što sad pokušava da bude ruska. Pogledajte ko je sve zauzimao visoke položaje u ruskoj carevini. Recimo, njihov najveći pravnik koji je ušao u teoriju međunarodnog prava i čije se ime pominje skoro kod svakog ugovora koji sadrži jednu važnu klauzulu bio je Martens. On nije bio Rus već baltički Nemac, a bio je profesor univerziteta i carski delegat na skupštinama itd. I u Sovjetskom Savezu, čovek koji je kasnije postao jedan od prvih ministara spoljnih poslova Estonije, bio je visoko cenjen profesor, nije bio Rus. Sada zbog tog pretvaranja Rusije u pravu Rusiju a ne u rusku imperiju, dolazi do jačanja ruskog šovinizma, nacionalizma, koga je ranije bilo pretežno u religioznim sferama. A kada vi jačate nacionalno osećanje, što i mi proživljavamo, isključivo kroz poistovećenje sa jednom religijom, vi nužno postajete netolerantni. Religija je u suštini ispovedanje jedne i jedine istine. Tako da su teroristički pokreti često i verski pokreti koji hoće da istrebe one koji pogrešno misle. Hrišćanske vere su u manjoj ili većoj meri refomisane, međutim, islam nije, i onda nije ni čudo što je za terorizam u Rusiji najsuspektniji islamski inspirisan terorizam, pogotovo ako se on pogodi sa nekim nacionalnim osećanjem. Rusija je ostale svoje probleme u regionu rešila očigledno bolje nego što je rešila Čečeniju, jer je tu postojao neki interes koji se percipirao kao jako bitan. A drugo, inostranstvo je vrlo pažljivo izbegavalo da Rusiju povodom Čečenije poziva na bilo kakvu odgovornost. Ne znam tačno, ali vrlo je verovatno da je i za ovaj teroristički napad taj motiv, koji je naravno povezan sa islamskim fundamentalizmom.

Postoji jedan izraz koji se odomaćio u literaturi, na engleskom – movements of rage, pokreti besa. Vi za te pokrete besa ne znate ni tačno šta hoće. Pre svega, da li atentator ili samoubica može da bude uopšte racionalan, da li čovek koji veže oko pojasa 100 kg eksploziva kojim raznese druge ali i sebe u vazduh, da li on racionalno misli ili je vođen nekim religioznim motivima. Ne zaboravite, u islamu su nagrade posle smrti prilično velike, veće nego u drugim religijama. Možda je to i žudnja za osvetom, očigledno je ono što se dešava u vezi sa Čečenijom, i obzirom na broj žena koje u tim napadima učestvuju, očigledno je u pitanju i želja za osvetom zbog onoga što se desilo. Ako teroristi nešto misle, oni misle da će na taj način da oteraju Ruse iz Čečenije.

Naravno, mnogi Rusi sada za sve krive Čečene, sad je u Rusiji strašno biti čečenskog porekla. U samom centru Moskve postoji jedan vrlo moderan i lep spomenik Bulatu Okudžavi, čuvenom disidentu, pevaču, muzičaru… E, sad postoje predlozi da se taj spomenik ukloni jer je odnekud zaključeno da je Okudžava bio Čečen ili da mu je bar jedan roditelj bio Čečen. Sad je biti Čečen u Rusiji strašno, sudije koje su puštale iz pritvora Čečene su smenjene. Da li vas to podseća na nešto što se dešavalo i ovde sa Albancima koje mi namerno zovemo Šiptari, jer je to uvredljivo. To nije uvredljivo kao reč, ali se upotrebljava u uvredljivom smislu. Sve u svemu, hoću da kažem da što god čovek kaže o terorizmu mora da kaže sa velikim ogradama, ta oblast je pokrivena aktuelnim događajima i njome se bave policajci i novinari niže kategorije.

Svetlana Lukić: Vlada je juče na telefonskoj sednici odobrila ugovor koji je Dinkić potpisao sa slovenačkim Gorenjem u vezi sa već čuvenom fabrikom u Zaječaru koja je najpre bila obećana Valjevu. Ne znam da li je telefonska sednica posledica zauzetosti ministara ili su se plašili da se ministri i ministarke ne dohvate za gušu. Ispostavilo se da 300 radnika koji će biti zaposleni u toj fabrici da nešto zavrću i odvrću na bojlerima i u frižiderima mogu da dovedu do međupartijskog, međugradskog i građanskog rata. Ako ne do rata, ono najmanje do hitnog raspisivanja referenduma na kome bi referendumsko pitanje glasilo – da li ste za to da se bojleri prave, pod A – u Valjevu, pod B – u Zaječaru. Pod C – nije bitno. A ima i neke poetske pravde u tome što se Srbi svađaju zbog jednog fabričkog pogona, odnosno što vlada Srbije mora da plaća Gorenju ni manje, ni više nego 10.000 evra po radniku samo da bi došlo da investira u Srbiji. I to Gorenju koje pripada narodu koji smo nazivali bečkim konjušarima.

Rat se vodi izgleda između Demokratske stranke i G17 plus, u ime demokrata nastupa državni sekretar u ministarstvu finansija izvesni Ilić. On optužuje Dinkića i to za ono o čemu mnogi govore i to godinama, da Dinkić državnim novcem kupuje sebi biračku bazu. Dinkić je na neki način sličan Berluskoniju, pri čemu ne mislim na slabost prema tinejdžerkama, nego po načinu na koji godinama opstaje na vlasti. Recept je prost – dođeš nekako na vlast, dobijenu vlast koristiš da se obogatiš, onda tim bogatstvom kupiš sledeću turu vlasti, opet se bogatiš i tako u krug.

Na početku emisije sam pomenula da se sve češće uzbuđujemo samo zbog malih stvari a da nas velike sve manje zanimaju. To misli, sa još većim ubeđenjem i naš drugi sagovornik, novinar Miloš Vasić.

Miloš Vasić: Ja imam dosta crnu slutnju da je ova vlast uzletela i da ne ume da se vrati na zemlju. Okej, stalno imamo neke teme koje se vrte okolo, sad ćemo mi i Kosovo i Evropu, pa smo se sad uhvatili za tu trgovinu organima, koja je stvarno na dugačkom štapu. Ali ne vidim stvarno zašto se to proglašava za neku našu veliku pobedu. Kakvu crnu pobedu, čiju pobedu? Šta, nekom izvadili bubreg, i sad je naša velika pobeda što se to saznalo?

Onda, kao idemo u Evropu, pa onda koliko vidim pokušavaju da ih izvaćare sa odgovorima na pitanja iz tog upitnika. Mi uvek pribegavamo tom mangupskom štosu – sad ću ja da te izradim, imam laku ruku, nećeš da osetiš. To tako ne ide, to mora da se radi ozbiljnije. A istovremeno na ovom unutrašnjem političkom planu se polako sklapaju neke osnovne pretpostavke za dvostranački sistem, ako se to desi bićemo kao Urugvaj, ono, imaš dve stranke već zadnjih 150 godina, imaš Blankos, bele, i Colorados, čiji su glasački listići valda plavi, pa se smenjuju tamo-ovamo, a u međuvremenu svi rade isto. I to ujednačavanje, taj potpuni nedostatak političke vizije, i iskoristiću tu reč hladno, i ideologije, ide užasno na živce. Sad, ako će se Toma Nikolić i Boris Tadić boriti za poziciju stranke ekstremnog centra i vlade ekstremnog centra, šta sad tu više ima da pitam, onda se narod naravno okreće svakodnevnim stvarima. Sada se priča o tim registarskim tablicama i sličnim stvarima. To na prvi pogled jeste mali problem, ali do sada su naštancali 800.000 tablica, pa kad se to pomnoži sa cenom tablice, to više i nije tako malo. Pa, sad pominju neke poštanske sandučiće, samo čekam da vidim ko će da uzme koncesiju za izradu poštanskih sandučića koje ćemo svi morati da imamo. Ja stalno primam nekakve novine i spremam se da kupim veliko poštansko sanduče kao što imaju advokatske kancelarije, A4 format. I moj poštar, koji je inače zlatan čovek, da mi tu ubaci, da mi ne bi donosio na vrata da mi ih neko ne uzme. Ne treba meni država da bih znao kakvo mi treba poštansko sanduče. Ali se svako malo izmišljaju te priče, pa smo imali liberalizaciju cena tekućih goriva. E, sad će, kaže, zbog toga benzin da pojeftini, nakon toga je poskupeo za 6 dinara.

I onda je naravno došlo do te frke sa Evropskom unijom oko akciza, kažu – čekajte, ne može to baš tako. Ovi naši će da kažu – evo, sad ćemo odmah, samo što nismo, i onda će da ostane tako kako jeste. Zašto recimo moje nove registarske tablice traju sedam godina? Moje sadašnje imaju sedam godina i izgledaju kao nove, zašto bi trajale sedam godina? Pa, ne prave ih od kartona. Onda se pojavio drugi problem, MUP nije očekivao, i ja njih stvarno ne krivim za to, da će neko od naših velikih heraldičarskih umetnika da se seti da grb Srbije na tablicama nije onakav kakav bi trebalo da bude. Pa, čekaj, kakav bi trebalo da bude, to još nismo videli. Ljudi naprave dizajn tamo u policiji, pa to daju u Zavod za izradu novčanica da štanca tablice… Napravili su taj neki elementarni štit koji je baza grba, identičan štit nosi vojska na levom rukavu i niko im nikad nije stavio nikakvu primedbu i štaviše, moram da priznam, vojska je to čak heraldički i vizuelno najelegantnije izvela. Ne, sad se neko setio da to nije taj grb. A taj grb koji su oni svojevremeno onako nadvoje-natroje usvojili na bazi nekih Acovićevih fantaziija je kao prvo ružan, sa predimenzioniranom krunom, sa ptičurinom, pa još ima ona verzija sa raznim draperijama, bože me sakloni. Naravno, ja razumem Dačića da je pobesneo i rekao – čekajte, ljudi, mi smo naštancali 800.000 tablica, šta sad, treba da ih menjamo.

E, sad me zanima da kad ja dobijem ovu tablicu sa sadašnjim grbom, pa dođem iduće godine da registrujem auto hoće li da mi prodaju ponovo za 4.000 dinara tablicu sa novim grbom. Isto je to sa saobraćajnom dozvolom, zašto moram da čekam mesec dana umesto jedno popodne na novu saobraćajnu dozvolu? Zašto mi ne dozvole da apliciram za novu saobraćajnu dozvolu najmanje mesec dana ranije, pa da mogu da se vozim na staroj dok ovi ne sačine novu? Ja stalno putujem autom preko granice, jel treba da se vozim na potvrdu? O tome recimo niko ne misli. Taksisti kukaju da im daju ove TX table, a ne priznaju im automobil kao sredstvo rada. I šta sad rade taksisti – sad su počeli da registruju svoje automobile kao da nisu taksi, pa će posle da stave firmu i da voze. Onda će saobraćajna policija da im pravi scene zašto voze taksi kad nemaju TX na registrarskoj tablici. Koliko čujem, udruženja taksista se spremaju da se tužakaju kod ustavnog suda. Samo komplikujemo priču potpuno bezveze. Kažem, kad čovek vidi da više tu nema vizije, nema izbora, jer kad bude došlo do izbora, ako se ne desi nekakvo izvanredno čudo i pokora, ljudi će da kažu – čekaj, koja je razlika između Tome i Borisa, neću da glasam. Ja očekujem, ako se ovako nastavi da ćemo definitivno imati problem sa apstinencijom. Onda, kao i sa tim medijima po zapadnim zemljama i po Hrvatskoj, sve je isto, nema novinarstva, ima samo proizvodnje sadržaja. I naravno, čemu ćemo da se veselimo – s kim se kreše Severina, da li neko truje Željka Mitrovića. Za to vreme veliki kapital u saradnji sa državom polako zauzima medijski prostor. Dobro, oduvek je čovek morao da se pazi da se ne zameri oglašivačima, ali sad je to već postalo bezobrazno.

To sve ima posledice na psihološkom planu. Rastače se to društveno tkivo u smislu uzajamne brige, empatije, solidarnosti i svega, izolujemo se sve više i više. I sad ne zna šta čovek da radi sa tim, jednostavno nemaš kud, nemaš opciju. Taman kad si pomislio da imaš neku političku opciju ovi uhvate pa naprave neku svinjariju i onda kažeš – šta ću ja sad s njima. Mislim, bože me sačuvaj, ponekad sam u iskušenju da glasam za jednu stranku koju sad neću da pomenem, eto tako, iz čistog inata. Nisu radikali, da se razumemo. Čovek gleda sve te razne likove, kako koriste priliku. Uzmimo recimo muftiju Zukorlića koji sistematski tera jeftinu demagogiju, on je svadljiv, on tačno vidi šta hoće, od svake budalaštine on će napraviti veliki problem, kao ovo sada sa Svetim Savom. Sveti Sava je uvek bio državni praznik, Mirko Đorđević na jednom mestu lepo podseća da je Sveti Sava ušao u crkveni kalendar za vreme balkanskih ratova, ali je bio državni praznik od 1840. i neke. I dan danas je Sveti Sava zapravo mnogo više državni nego verski praznik, jedva da je verski, ja ne znam nijednu familiju koja ima slavu Svetog Savu, to ne postoji. Ne, sad je muftija našao da priča o asimilaciji, mislim da je pomenuto čak i pokrštavanje. On se ponaša kao što su se ovi naši ratni huškači ponašali ’89, ’90. kad, ne znam, neki Hrvat opali šamar nekom Srbinu u kafani, to je gotov genocid. Tako će Zukorlić sad da iskoristi svaku priliku, mislim, bavi se on tim svojim muljanjima već par godina. E, da, ove godine se setio Svetog Save, ko zna čega će da se seti iduće godine. Pa, dobro, mislim, je l’ ti neko branio da slaviš ramazanski Bajram – niko ti nije branio. Neće mu se dopasti ne znam koji idući od bezbroj naših državnih praznika, on jednostavno pokušava od sebe da napravi oca nacije, on je novi Naser, da ne pomenem nešto gore. Pritom se zaboravlja da su mu upravo Koštunica i Koštuničina vlada pružili fenomenalan izgovor u pokušaju da naprave raskol u islamskoj zajednici, i to im je uspelo. I nije on jedini koji to koristi. Štaviše, ja bih rekao, očekivano se pojavljuje Zukorlić, jer mu je otvoreno mesto zahvaljujući nezgrapnoj, trapavoj i svadljivoj politici. A drugo, ne treba zaboraviti da je veliki deo njegovog uspeha zasnovan na socijalnoj katastrofi koja je spopala Sandžak. Prošli su dani onog blagostanja, sad odjednom toga više nema, oni zapravo žive od šverca sa Kosovom. I naravno da će tu sad da se pojavi jedan muftija koji će da uvede neku svoju ideologiju, oslanjajući se naravno na islamističke manifestacije širom sveta, i na poraz značaja islama kao političkog faktora, šta god muslimani o tome mislili. Čovek koristi tu priliku i ja već vidim unapred kako on sebi pakuje neku džamahiriju gde će on biti reis i gotovo. I nameće se kao politički partner. Ima da pričaš sa muftijom.

Svetlana Lukić: Kako ti izgleda ova tuča oko Gorenja?

Miloš Vasić: Danas je ovaj Bobinac, direktor Gorenja lepo rekao – aman, ljudi, mi gde dođemo tu ostanemo, pa ne možemo baš svuda da dođemo. Ovo nam se čini zgodnije jer smo dobili više, a vi iz Valjeva nemojte da se brinete, zaposlićemo još ljudi i u Pazovi i bogu hvala biće posla. Međutim, kad čovek posmatra izbliza politički život u Srbiji, prvo što ti padne na pamet to je da je Mlađan Dinkić procenio da mu je Zaječar bolja izborna baza od Valjeva, pa će da ih usreći sa fabrikom. Valjevci su procenjeni kao suviše bliski narodnjacima, DSS-u i Velji i kao, eto, što niste glasali za nas. Prosto dođe čoveku da pomisli da je Dinkić gledao rezultate izbora i po tome koliko su G17 i budući saveznici dobili, da će tamo da ide sa investicijama. I sad umesto da se tu navede nekakav racionalni kriterijum… U stvari, mogu da navode racionalne kriterijume koliko god hoće niko im neće verovati. I tako dolazi do tog polaganog rastresanja društvenog tkiva i svega. Vidim da ima ljudi koji su u stanju da uoče takve stvari, ali to niko ne čita, niti ko mari. Treba opamećivati vladu, reći – hej, ljudi, vama se ispod događa to i to. Svakog dana čujem od nekog pametnog kako kaže – ovi rade u korist svoje štete, idu u propast, ovi će da izgube izbore ako nastave ovako. Osim vizije fali nešto što je jako važno, a to je građanska hrabrost. Građanska hrabrost da ću da vam kažem istinu pa sad, kud puklo da puklo, što je pokojni Zoran Đinđić imao. Izvinite, ljudi, mene ne morate da volite, ali ta vam je stvar takva i takva. Ovi bi hteli da ih svi vole, kažem, oni su vlada ekstremnog centra. Ne možeš da se guraš po ekstremnom centru i da ostavljaš nekakav levi centar Tomi Nikoliću i nekakav desni centar ne znam kome. U krajnjoj liniji, Toma Nikolić je sada u situaciji da može da manevriše oko centra i levo i desno, kako mu se učini zgodno. Ovi su se uhvatili centra i oni bi da ih svi vole. E, pa ne mogu da te svi vole, moraš da izađeš sa vizijom i kažeš – ja hoću to i to. Mislim, hoću i ja pola južnog Menhetna nego mi ne daju, razumem ja njih potpuno. Što sam ja govorio mojoj deci kad su bila mala, pa kad kažu – hoću ovo, ja im kažem samo ti hoći, srećo, ne može, nema, zaboravite tu priču. Uhvatite se onoga što imate pa se držite toga, pa makar s tom nekom vizijom za koju ste uvereni da je ispravna, izgubite izbore, dobro jutro. Ali nemojte da izgubite zbog toga što niste uradili ništa. I na kraju krajeva, ja to ne želim, ali dobro, s druge strane, kad čovek pogleda šta smo sve preživeli, preživećemo i ove ako dođu na vlast još jedanput.

Koliko ja shvatam tim Tunižanima i Egipćanima je već svega dosta, brate, bili su ljudi strpljivi, pa više neće. Daj, neka dođe neko drugi, pa makar bio isti takav. Ovi naši su postigli jednu atomizaciju društva u smislu izolovanja molekula kakvu ni komunisti nisu uspeli da naprave. U najstrašnije komunističko vreme, govorim o onoj brežnjevljevskoj močvari od ’72-3. do ’80, bar su se pričali politički vicevi, postojala je i nekakva podzemna intelektualno gerilska dinamika gde su se događale razne stvari, bilo je zanimljivo. Ali ovakve atomizacije, gde svako gleda samo svoja posla i briga ga za drugog, to nismo imali nikad. Nekad smo mogli da se deremo zbog nečega, sad mogu da se derem koliko hoću, kao – samo se ti deri, nema problema, što se nas tiče to je u redu, slobodno se vi derite. Mogu ja da napišem kakvu hoću gadost, najstrašnije što može da se desi to je da me neko iz inostranstva tuži za klevetu, ko ova budala, Vilovski. Ali to je otprilike sve. Ništa više nije dovoljno važno, ništa više ne može da postane detonator čak ni za petardu, a kamoli za eksploziju. Ja se iskreno nadam da je to u ljudskoj prirodi da takva močvara u jednom trenutku počinje da od raspadanja stvara butan propan ili tako nešto što će u jednom trenutku da pukne, ali će biti mimo kontrole i toga se ja plašim. I ne možeš da lociraš neki kritični segment koji bi mogao da posluži za detonaciju… Evo Insajder, odnosno Brankica, otvori onu aferu Luku Beograd i ceo onaj cirkus sa građevinskim zemljištem i ništa, ne može, mangupi su se već snašli. Svi su oni teflonski, što god baciš na njih ono sklizne i otpadne. Ne možeš da detoniraš ništa ni na čemu, kažem, čak ni petardu. Ne znam, sve i da se ispostavi, daleko bilo, da je Željka Mitrovića neko trovao, šta je bilo – ništa. To nešto sudskih procesa što ide, ide. Evo, dok mi sad ovo pričamo počinje suđenje Šarančiću i ovim železničkim. A i na to se gleda kao – i to čudo za tri dana. Hrvati imaju još uvek zabavu sa Sanaderom, ali čovek nekako ne može da izbegne utisak da se drugarica Jadranka nije odlučila da ga ugazi, da bi i to verovatno prošlo. Verovatno bi prošlo neprimećeno da Sanader nije napravio onaj svoj potpuno slabouman potez sa pokušajem povratka i partijskog puča. Pustili bi ga, eto te tamo, brate, klepio si nekoliko miliona evra, sedi i ćuti, krckaj, pokrij se ušima i šta ti fali. Ne, on je čovek avanturista… A mi čak ni to nemamo, ne vidim šta bi moglo da se pronađe, ne znam, osim da nađu Borisu švalerku ili tako nešto, pa bi i to bilo za tri dana.

Nemaš političku opciju u koju bi se mogao uzdati da će te izvući iz ovoga. Nijedna stranka ti nije dovoljno dobra da bi se stvarno angažovao i postao aktivista. Ne znam, možda sam ja mator, ali to vidim i kod mlađih. Nemaš neki alternativni kulturni ili subkulturni oblik ponašanja kakav smo imali u stara dobra hipi vremena krajem šezdesetih. Biti opozicija čemu? I sad nešto sediš, čitaš knjige. Ceco, ja od televizije gledam isključivo Fox Crime i dečije filmove sa čudovištima na Science Fiction. Odgledam dnevnik iz osećanja dužnosti, i srpski i hrvatski za svaki slučaj, da mi ne promakne nešto važno, i onda prebacim na Fox Crime da gledam forenzičare, advokate i slične budalaštine, sve ostalo, talk show me ne zanima ništa. Zavučeš se, gledaš svoja posla, doduše, moram da priznam, čitam više nego ikad. Sa novim knjigama imam strašan problem, prevodi su sve gori, krvoločno loši. Pobesnim i dođe mi da se uhvatim za telefon da zovem tog ko se potpisao kao urednik i lektor na knjizi, onda shvatim da to nema svrhe.

Svetlana Lukić: Da, i kad hoćeš da se povučeš u unutrašnju emigraciju, da se mnogo ne udubljuješ u krupne stvari, stignu te te tzv. sitne, sediš u svojoj kući i čitaš očajan prevod, e, to čoveka potpuno izvezdi, pa, i tu su me stigli…

Miloš Vasić: Pobesniš potpuno, ja taj problem sa prevodima imam već godinama. Dobar deo knjiga koje se ovde objavljuju preveden je s hrvatskog i to se vidi odmah. Ako je to neka uteha, to rade isto u Hrvatskoj, jekaviziraju. Sad se tu pojavljjuju iz nekog razloga, nekakve koze, sojke, koje figuriraju kao prevodioci. Ljudi, biti prevodioc je užasno ozbiljan posao, ali to danas svako može. I zato mrzim ovo postmoderno vreme, tu sve može i svako može sve. Tako imamo postmodernog muftiju, postmoderne ministre, postmoderne glavne urednike novina koji misle da je jedino važno u životu razumeti se u filozofiju fudbala, sve ostalo će se raditi samo od sebe itd, itd. Tako da, ne znam, unutrašnja emigracija, zavučeš se u rupu i ćutiš.

Svetlana Lukić: Na početku emisije sam pominjala našu hiberniranost, a da vidite kako veliki umovi isto misle, i Heraklit je slično zborio – Čovek koji se isključivo bavi privatnim prihodima i ličnim stvarima, koji misli samo na sebe i ne teži nikakvoj zajednici sa drugima zauvek će ostati u snu, nikad se neće probuditi. Doviđenja i lepo spavajte, ali to izgleda nikako ne može da bude san pravednika. Bio je ovo Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 28.01.2011.

Peščanik.net, 28.01.2011.