Radio emisija 07.10.2011, govore: Verica Barać, Srđa Popović i Vesna Pešić.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Verovatno ste već čuli da se svetom šire protesti, pod nazivom Okupiraj Volstrit. Ljudi se dakle udružuju da bi pokazali nezadovoljstvo zato što se kapitalizam pretvorio u lanac ishrane i što milioni i milioni ljudi svakoga časa mogu da budu pojedeni, odnosno uništeni od neke banke, od nekog fonda ili ofšor kompanije. Jasno mi je manje ili više šta im smeta i šta od vrednosti u svojoj zemlji pokušavaju da sačuvaju od tih predatora. Juče sam morala da uđem u zgradu vlade, da bih napravila intervju sa Vericom Barać. Neka deca su zaustavila saobraćaj, sela ispred vlade i nešto dobacivala. E, tu već ne znam o čemu se radi, ne znam šta im je cilj, samo znam da je jedna od najglasnijih protestantkinja jednog časa ustala i otišla objašnjavajući ostalim revolucionarima da mora na autobusku stanicu da mami u Kraljevo pošalje prljav veš i da sačeka torbu sa hranom. I dok sam skupljala snagu da uđem u zgradu vlade, stigla mi je vest da je Dobrica Ćosić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Naravno da mi se mozak pomerio, naravno da mi se kalendar Maja pojavio u glavi i pomislila sam, pa što da ne, sve je moguće. Pa ipak nije ceo svet poludeo, nije poludeo toliko da ocu nacije dodeli Nobelovu nagradu.

Čuli ste, verovatno, da je reč o internet prevari, na koju su naseli mediji a izgleda i siroti nobelovac, a Srpska akademija nauka je doživela kolektivni moždani udar. I zbog toga što je to, kako su rekli, još jedan u nizu napada na značajne institucije u Srbiji, u nameri da se društvene vrednosti u našoj zemlji izvrgnu ruglu, rešili su akademici da se žale policiji, odnosno Dačiću i javnom tužilaštvu, odnosno Zagorki Dolovac, Tomi Zoriću i ostalim čuvarima reda, mira i pravde. A kako se jučerašnja medijska drama odvijala i šta se iz toga svega može zaključiti, čućete od našeg prvog sagovornika, advokata Srđe Popovića, čije će usluge možda biti potrebne terorističkoj grupi koja je izvrgla ruglu sve društvene vrednosti naše jadne zemlje.

Srđa Popović: To što se juče dogodilo, danas je već dobilo te stalne atribute koji se ovde odmah rađaju – medijska pometnja. Jedna grupa koja sebe zove Anonimous Serbia, ja mislim, je napravila lažni sajt Srpske akademije nauka, lažni sajt Nobelovog komiteta za dodelu nagrada i onda se javila Dobrici Ćosiću, govoreći švedski, engleski, ne znam kako su razgovarali sa njim, jer on ne zna nijedan jezik, da mu jave da je dobio Nobelovu nagradu i istovremeno su na taj sajt, lažni sajt Akademije nauka, stavili vest da je Dobrica Ćosić dobio Nobelovu nagradu i dali link na lažni sajt Nobelovog komiteta. Počeli su SMS-ovi, zvrje telefoni, pretpostavljam da je i lažnom laureatu zvonio telefon non stop i to se sve događalo oko pola jedan. A u jedan je zvanična dodela nagrade. I kad je u jedan sat postalo jasno da je ovo bila congs ili patka kako mi kažemo, nastala je prilična nelagoda. U tom trenutku, javila se ta grupa i objasnila da su oni zamislili celu tu veb-akciju i objasnili su razloge. Dok je sve ovo pre bila šala, ja bih rekao dosta nevina, mislim da je ovo saopštenje uozbiljilo stvar jer se tu ističu motivi za celu tu operaciju. Glavni motiv, sad ću samo ukratko da ga pomenem, je mišljenje da je taj lažni laureat vrlo opasna politička ličnost decenijama u ovoj zemlji, da je bio na raznim pogrešnim stranama, uvek pogrešnim stranama, da ih je menjao, a uvek birao nove pogrešne strane, i da oni žele da upozore na ovo i u tom smislu mislim da su savršeno uspeli. Ja sam kasnije hteo da vidim ko je izveštavao o tome i bio sam, mogu da vam kažem, zapanjen. To je preko 5 kontinenata prošlo. Našao sam Špigl, Boston gloub, Liberasion, ima u Peruu neki list koji je to javio. I naravno, oni to svi javljaju kao jedan zabavni događaj. E, u tom trenutku reaguje Srpska akademija nauka, da se ovim postupkom ugrožavaju srpske vrednosti, ne kažu koje, ako nisu to oni sami, i traži se da policija i tužilaštvo ispitaju ko su takozvani počinioci.

To je ukratko ono što se dogodilo. Međutim, mislim da je odmah svima palo u oči da Srpska akademija nauka čini sebe još smešnijom takvom reakcijom, jer je ona rigidna, ta reakcija, da ne kažem analna. Bez trunke humora, bez duha i potpuno nesrazmerna onome što se stvarno dogodilo. Onda pomislite da to nije slučajno, jer politologija zna da su akademija, vojska i crkva institucije koje podržavaju autoritarne režime, da tu nema šale. Ni u vojsci ni u crkvi ni u akademiji. Oni šalu ne razumeju. Tako da se ta reakcija suprotstavila jednom slobodnom duhu, ne sviđa im se taj preslobodan duh, je li, ali i samom tom reakcijom i time što sebe čine smešnim, skrenuli su pažnju na tu osnovnu poruku, u stvari na uspeh onoga što je ta grupa želela. To je da njihovo mišljenje o Dobrici Ćosiću dobije milionske tiraže širom sveta. Dakle, to je sukob ta dva duha koji mislim da se obelodanio. Ono što mene više zanima, jer ovo je takoreći opšte mesto, to je kako su mediji po Srbiji progutali tu udicu, munjevito, bez trunke razmišljanja. Kažu neprofesionalno. Nije samo neprofesionalno, nego vi vidite da i mediji i jedan deo javnosti gutaju bez trunke kritičnosti svaku i najgluplju i najnemogućniju vest, koja povlađuje njihovom nacionalizmu, čak i ako je ona gotovo apsurdna. To je taj nacionalizam koji je tako raširen, taj odnos prema istini, dakle, nije važno šta je istina, važno je šta mi želimo da čujemo – to omogućava svu ovu demagogiju, jer ljudi tako gutaju i vest da je neko opet pucao na nenaoružani narod. Oni tako gutaju sve što im se servira. I to da će Kosovo biti podeljeno i sve što bi oni voleli da čuju, oni to dobijaju.

Ja sam čitao izveštaj Verice Barać i zapanjen sam da medije on uopšte ne zanima. A tiče se njih. To je vrlo argumentovano, vrlo dokumentovano i predstavlja rak ranu društva. Umesto toga, njih brine to što se neka grupa tih veb-aktivista našalila. Dakle, mislim da je ovaj eksperiment ukazao i na malo više od onoga što je hteo. Ja sam video neke komentare po raznim sajtovima, osnovna reakcija je da su se ljudi uglavnom zabavljali i likovali nad tim stavom medija: što je babi milo, to se babi snilo; bilo je i ovakvih komentara. Taj sam komentar zabeležio, jer sam hteo vama da ga dam, ali mogu sad kad sam ovde da vam ga pročitam. Komentar koji glasi: „Dobro veče, Alfred Nobel na telefonu. – O Alfrede dobro veče. – Jesi li ti Dobrice? – Ja sam. – Ja sam u Štokholmu. To ništa ne valja, Dobrice. – Ma šta kažeš?“ Mislim, to je stvarno duhovito. Šta god vi inače o tome mislili, to je probudilo kod ljudi pasivnih, apatičnih, očajnih, za jedan trenutak pogled u jedan drugačiji svet, koji je naravno moguć, kad vas ne dave crkva, SANU i vojska.

Svetlana Lukić: Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, lažemo maštovito i lažemo inventivno. Ovo je napisao Dobrica Ćosić, član Alkademije nauka, u svom romanu Deobe. Pre nekoliko dana je Savez za borbu protiv korupcije objavio jedan papir i to na mnogo strana, koji možete naći i na sajtu Peščanika, pod nazivom „ Izveštaj o pritiscima i kontroli medija“. Sadržaj tog Izveštaja je stvarno zastrašujući. Tu ima praktično nekoliko stotina godina robije za većinu ministara, naravno za Šapera, naravno za Đilasa, naravno za Bajatovića, Vučića, Dulića i ostale članove bande. A tu takođe ima i mnogo sramote za praktično sve urednike i novinare većine srpskih medija. Izveštaj je uradila, ko bi drugi, nego Verica Barać sa svojim saradnicima. Taj Izveštaj je, što je moglo da se čuje i na prošlonedeljnoj konferenciji za novinare, zapanjio čak i profesorku Snježanu Milivojević, koja jako mnogo zna o stanju u našim medijima. U narednih dvadesetak minuta slušaćete Vericu Barać, ali ima nekih stvari koje nije pomenula u ovoj emisiji, na primer, da državne institucije u Srbiji izdvajaju velika budžetska sredstva za oglašavanje i promociju, čime se ostvaruje lančana i partijska promocija, koja na godišnjem nivou, na uzorku od 50 najznačajnijih institucija, nije manja od 15 miliona evra.

Najveća finansijska sredstva za medije izdvajali su Telekom Srbije, ministarstvo za životnu sredinu i prostorno planiranje, a osim pomenutog iznosa od 15 miliona evra, mediji kroz javne konkurse dobijaju, u zavisnosti od izvora, dodatnih 21 do 25 miliona evra. Posebnu ulogu finansiranja medija imaju agencije za odnose sa javnošću, marketinške i produkcijske agencije. I tu, naravno, odmah stižemo do Đilasa, Šapera i ostalih. Slušate Vericu Barać.

Verica Barać: Pre svega, od 30 najznačajnijih medija, među kojima je 12 dnevnih novina, 7 nedeljnika, 6 TV i 5 radio stanica sa nacionalnim pokrivanjem, za čak 18 medija pravi vlasnici zvanično nisu poznati. TV Prva, B92, sa nacionalnim pokrivanjem, i pisani mediji Večernje novosti, Pres, za direktne vlasnike imaju preduzeća registrovana na Kipru, dok TV Avala i nedeljnik Standard imaju nepoznate vlasnike u Austriji. Znači ono što smo mi videli je da mediji u Srbiji pošto poto žele da sakriju ko im je vlasnik. Dobar primer su Večernje novosti. Činjenica je da je Beko za osam dana 2006. kupio 63 posto akcija, da navodno nije bilo poznato ko iza toga stoji, to su neke austrijske i kiparske firme, a onda je on, posle jedno 4 godine rekao u nekoj televizijskoj emisiji da to od početka nije bilo sporno, da je on vlasnik sve tri firme, što znači, da su firme povezana lica, pa on nije mogao da kupi više od 25 posto. Međutim, komisija za hartije od vrednosti koja navodno nije to znala, to nije utvrdila ni kad je on rekao, nego im je trebalo još jedno godinu dana, a kad su utvrdili da je on vlasnik sve tri firme i da nije mogao da kupi više od 25 posto, naravno, ništa nisu uradili, jer su očigledno u prevari učestvovali i oni. E sad, posle 5 godina oni su preko svega toga prešli kao da nije ništa bilo i onda su ga nagradili. A onda su mu sad dali mogućnost da istakne ponudu da preuzme i ostale akcije. To sa Večernjim novostima je inače jedna paradigma stvarnosti kod nas. To je firma koja nikada nije privatizovana, ni po jednom zakonu, tu su svi ministri redom kako je ko bio na vlasti, i sve državne institucije kršile zakon. To je organizovani kriminal u stvari, u kome učestvuju ljudi iz vlade, tajkuni iz Miloševićevog vremena i sve državne institucije.

Ko su vlasnici medija često možemo da zaključimo po tome kako ti mediji pišu. Šta ostaje sakriveno, a često bude previše prisutno ime nekog lica koje vam ništa ne znači ili je, na primer, mama nekog političara. Za mene je još gori primer Vreme, čiji su navodno vlasnici novinari. Kad čitate Pres ili Novosti ili Vreme, vi onda vidite ko je stvarno vlasnik ili ko stoji iza toga, to je Mišković. Pa sad je bio taj jedan strašan primer, na koji naravno, niko nije reagovao. Da su urednik Vremena i rektor državnog univerziteta postali članovi nekog fonda koji ne postoji. Znači, Mišković nije dao pare i nije formirao fond, nego im je obećao da će to nekad da uradi, ali to naravno njima ništa nije smetalo da oni odmah uđu u to, na žalost i Ružica Đinđić. Ono što je problem je da se niko nije oglasio povodom rektora državnog univerziteta, da pita ko je njemu to odobrio, kako on sme da se kocka sa ugledom državnog univerziteta, ali naravno, pošto nikada nije napravljen spisak svih dobitnika Karićeve nagrade i svih onih koji su isto to radili sa Karićem, u Miloševićevo vreme, tako svi znaju da ni ova era Miškovića isto neće biti sankcionisana.

Svetlana Lukić: Ko je kupio B92? Da li u tome ima nečega spornog? TV Prva i B92 su povezane kod vas u Izveštaju.

Verica Barać: Da, pa one su povezane i po vlasniku. To je nešto na šta je trebalo da RRA reaguje. Da je isti vlasnik, odnosno Željko Mitrović, vlasnik i određenog procenta u B92 i u Prvoj. Možemo da pogledamo kakva je konstrukcija napravljena da se to sakrije. Ali ono što možete da zaključite je da je to nedozvoljena koncentracija vlasništva, koja jeste urađena kod TV Prve i B92, što uostalom možemo da vidimo i po njihovim sadržajima. Vidimo kako se B92 promenio. Dugo nisam bila u toj zgradi i sad kad sam ušla na B92 videla sam da su skinute fotografije lica na koja smo navikli i kojima smo verovali, jer većina tih ljudi je verovatno otišla i ostala su ta ružna prazna mesta koja su svetlija na prljavom zidu, a čitav taj hol, taj hodnik je pun inkubatora. To inače rade sad svi mediji, svoje neistraživanje, neinformisanje prikrivaju time što se navodno bave humanitarnim poslom i tu se naravno nikada ne može posle pitati kako je stekao pare najveći donator, je li tako? I neće se, što je još gore, doći do istraživanja zašto nema inkubatora. I koliko je novca za sve ove godine ušlo u zdravstvo. I zašto je bio takav otpor i zašto nije uveden taj zajednički zdravstveni račun. Znači, da vidimo zašto nema inkubatora, zašto nema druge opreme, kud su nestale tolike pare, šta je to bilo, ko je sve uzeo, pa da dođemo do toga da tražimo međunarodnu pravnu pomoć za račune u stranim državama, gde su očigledno te pare završile – umesto toga se medijske kuće navodno bave humanitarnim radom. Kao pravljenje sigurne kuće. Ko je nadležan da se bavi nasiljem, znači, šta je sa ministarstvom koje je nadležno za porodicu. Pa znači, neko uopšte ne kažnjava nasilnike. Ali onda mediji, umesto istraživanja tih fenomena, oni učestvuju u akciji pravljenja sigurne kuće, što može i ekonomski da bude vrlo zanimljivo isplativo, jer tu se skupi novac koji takođe niko ne kontroliše. Verovatno dobar deo tog novca takođe završi na privatnim računima. Ali nema nikakve kontrole, medijski se napravi pompa od toga i oni su junaci dana, jer nema institucije koja će da utvrdi da su većina tih junaka verovatno lopovi.

Na primer to sa Avalom je vrlo zanimljivo, da je Danko Đunić jedan od vlasnika, pa se onda vlasništvo negde zagubilo u Austriji. Kao što se za medije uopšte ne vidi čiji poslovni prostor oni koriste. Čija je oprema, čiji je novac unutra. Znamo da je B92 u poslovnom prostoru Narodne banke ali, koliko se ja sećam, nikada nismo videli ugovor. Da li je to kupljeno, da li je zakup, da li se zakup plaća, kako se to dobilo? To je bilo vezano za Mlađana Dinkića, ja se sećam da sve što je bilo za Mlađana Dinkića vezano, za Nacionalnu štedionicu, za sve stvari koje on radi, on je stvarno bio čovek koji je razarao budžetski sistem države. To se nikada na B92 nije ni pominjalo. Isto se to dešava sa Avalom, sa tim procesima koji se dešavaju u privatizaciji, o tim ljudima koji imaju, verovatno, zadatak da operu što više novca, to se onako nekritički prenose te aukcije. To je isto jedan deo uticaja na medije, jer političari mogu, potpuno nekontrolisano da raspolažu državnom imovinom i državnim parama, znamo da je Dinkić 12 i po hiljada kvadrata najboljeg poslovnog prostora u državi podelio svojim, on kaže, kućnim prijateljima. Tako je i sa ovim poslovnim prostorima koje koriste televizije ili mediji, tu bi trebalo videti čije je to i kako je dobijeno i pod kojim uslovima, jer to je takođe način uticaja. Kao i ovaj drugi fenomen koji smo videli, kako se u stvari kontrolišu mediji tako što im se daje ogroman novac iz budžeta.

Ministarstva finansiraju razne kampanje, razna istraživanja, u stvari utiču na medije. Kad smo to sve sabrali, izgleda da jedna četvrtina ukupnog novca koja ide za oglašavanje ide medijima, a dolazi iz budžeta. A lično mislim da je to mnogo više. Samo treba videti, kad bi mi imali državnu reviziju i kada bi revizor sad po ovome hteo da krene, onda bi se videlo da se te namene zovu još bog zna kako drugačije. Ali bez obzira, ipak smo došli do nekih veoma teških podataka, teških primera, na primer, da je najskuplja kampanja bila Očistimo Srbiju ministra Dulića, pa onda kampanja Kosovo je Srbija, pa vakcinacija protiv gripa, pa odvikavanje od pušenja. Šta se tu u stvari krije? Sa jedne strane se krije da ministar prosto ima svoju ličnu kampanju, promociju, pa onda promociju svoje stranke.

Ovo je inače jedan od načina kako političke stranke iz budžeta finansiraju svoje potrebe. Nije ovo Dulić ni radio toliko zbog Očisimo Srbiju, jer njega niko ne kontroliše. On je mogao ništa da ne uradi. Doduše, ovako je samo pravio štetu, ali i da ništa ne uradi, on bi svejedno imao podršku svoje stranke, jer on nije ni došao da nešto uradi. A Očistimo Srbiju, ta skupa kampanja je u stvari uradila ono što je verovatno najopasnije kad su mediji u pitanju. Videli smo kako izgleda Južna Morava posle Očistimo Srbiju, ali naravno, mediji se time uopšte ne bave jer učestvuju u toj kampanji, za to su dobili novac i sama suština problema čišćenja, zagađenja reka je potpuno van pažnje medija, kao što se za Dulića inače ništa što je radio izrazito nezakonito, nije pomenulo. Mi smo radili još jedan izveštaj koje su mediji potpuno prećutali. To što je on uradio i šta je on sve stavio u ovaj poslednji Zakon o planiranju i izgradnji, to je ozbiljan problem ove države. Taj problem koncesije, dobijanja svojine ni iz čega i bez ikakve naknade, to je neviđeno. To u pravu ne postoji.

Dulić je najznačajnije ugovore zaključio sa Blic i Alo na ime pružanja usluga istraživanja iz oblasti životne sredine, godišnje vrednih blizu pola miliona evra. Postojala je obaveza da se rezultati istraživanja objave u listovima Blic i Alo, kako bi bili dostupni javnosti. I iako na sajtu Blica ima dosta tekstova koji se bave ovom oblašću, pretražujući taj sajt nismo uspeli da pronađemo tekstove o ovim istraživanjima, ali je tokom 2010. objavljen izuzetno veliki broj tekstova u kojima se pominje ministar Dulić: Dulić u Kraljevo vodi 200 majstora, stanje životne sredine bolje nego lane, sledeće godine gradnja 1633 stana. Agencija za privatizaciju izdvajala je oko 62 miliona dinara godišnje za medije, pa možda zbog toga većina medija počinje da informiše javnost o problemima u privatizaciji tek kada Agencija poništi ugovor.

Tu inače postoji jedna neverovatna stvar. To, kad se raskida toliki broj ugovora, tu se mora govoriti o odgovornosti Agencije, a ne o tome kako je ona to dobro uradila. Oni su birali kupce. Deset godina mediji ne mogu da primete očiglednu stvar, da Agencija za privatizaciju deset godina radi bez ikakve kontrole. Ona sama kreira, sprovodi i kontroliše proces privatizacije, a onda je mediji ovenčaju slavom kad raskine ugovor. Ugovor se ne sklapa da bi se raskinuo, nego da bi ostao na snazi, da bi dao pozitivne efekte. I uvek treba gledati šta radi Dinkić. On je uvek bio majstor za trošenje budžetskih sredstava za njegove stranačke i lične promocije. Troši ne manje od 60 miliona dinara. Ministarstvo zdravlja 35 miliona za promociju u medijima, Ministarstvo poljoprivrede tokom 2009. potrošilo je najmanje 30 miliona dinara. Rada i socijalne politike, 28 miliona. Kod tog ministarstva je vrlo čudno da mediji ne znaju šta je nadležnost tog ministarstva. Znači, da se urade socijalne karte, da se zna koliko građana ima pravo na socijalnu pomoć, ne, to se rešava tako što mediji idu zajedno sa ministrom Ljajićem kada on nekome nosi šporet ili kompjuter, a to nema nikakve veze sa socijalnom politikom. Kada mi čitamo ili gledamo ili slušamo medije, to nema veze ni sa državnim nadležnostima ni sa elementarnom odgovornošću. Kako to niko ne vidi? Pa lepo, ne vidi tako što dobije ogroman novac iz budžeta. Dobije da ne vidi. Agencija za mala i srednja preduzeća naručila je usluge istraživanja od neke kompanije. Mediji mogu da istražuju kako se to sprovodi, jer od toga kako će se to sprovoditi zavisi kakve zakone ćete donositi. Inače sam često videla da ministarstva iz svoje nadležnosti daje da to neko drugi radi. I to onda skupo plaća. Kad vi pogledate u novinama te oglase šta ministarstva kao daju za projekte, onda se zapitate za šta su oni nadležni. Pa ne mogu oni da plaćaju projekte za nešto što je njihov posao. Onda su tu nezavisni eksperti vrlo bliski vlasti, nevladine organizacije, privatne konsultantske kuće podobnih ljudi ili samih ministara i njihovih ljudi, ali se naravno kriju iza nečeg sasvim drugog.

Glavne stvari se rade kroz nekoliko reklamnih agencija koje su vrlo bliske partijama ili su partijske. Na primer, savetnik predsednika Tadića, Šaper, potpredsednik stranke Đilas i još nekoliko agencija u stvari rade sve to što je u stvari kontrola medija. Oni se naravno ljute i kažu kako to nije tako. Oni formiraju te pulove i onda avansno plaćaju reklamne minute, time mogu da dobiju manju cenu za svoje klijente, ali time mogu i jako da utiču na medije. Kada se plati avansno, ako medij malo počne da piše nešto što nije u skladu sa interesima tih moćnika na vrhu stranke, onda se onaj drugi deo ne isplati ili se isplati kasnije, čime se mediji dovode u ozbiljnu finansijsku situaciju. Ja sam čak čula i ne znam kako to da proverimo, da je Đilas preko svojih preduzeća od Željka Mitrovića na Pinku kupio 5 godina unapred taj reklamni prostor, sa namerom verovatno da Demokratska stranka spase Pink, jer ništa tako dobro ne zaglupljuje ovaj narod i ne radi za njih nego što radi Pink, to je radio uostalom i za JUL. Ovde je dozvoljeno da gradonačelnik Beograda ima privatne firme koje se bave medijima. I oni naravno neće dati podatke, jer su svi u tom krugu. U izveštaju pominjemo Đilasa, Šapera, pa neki koji su očigledno vezani za G17. Tu je dolazio jedan njihov predstavnik, koji se jako ljutio na to ali mi smo ga pitali, pa jesu li podaci tačni? Da li je tačno da ste ove usluge davali ovim institucijama gde je zaista G17 postavio direktore? Da li je to tačan podatak? Kaže, jeste. Pa što se toliko ljutite? Pa kao, to nije ništa u našem prihodu. Ma mi se nismo bavili vašim prihodom. Mi smo se bavili kako država preko ovih agencija utiče na medije. I drugi su se binili. Međutim, kad ih pitate da li su ti podaci tačni, oni kažu, pa to nema veze. Pusti ti to. To je ocena. Ti misliš da nema veze, mi tvrdimo da ima veze. Jer to ne bi bio Šaper, Đilas i agencija za Dinkića da nema veze. Naprotiv. Ima veoma veze. Jer kakvo bi bilo njihovo mesto na tržištu da nisu vezani za Tadića, za Demokratsku stranku i još najgore, da nisu vezani za budžet. I tvrditi da to kao nema veze, nego su oni prosto pametni i kreativni ljudi koji po svojoj pameti okreću tolike pare. To je bezobrazluk i cinizam. Stalno posluju sa budžetom. Tako su sposobni na tržištu, tako što uglavnom posluju sa budžetom. Da, tu je jedna opasna stvar što se tiče finansiranja stranaka. Oni svi i dalje kriju kako se finansiraju i sad kaže, njegove dve firme, Đilasove, su najveći finansijeri Demokratske stranke, a ko su njihovi klijenti, ne može da se zna jer kao to je privatna firma. E, pa odlično su se setili.

Umesto da mediji kontrolišu vlast, treba da pročitamo da smo mi jedina zemlja u Evropi, pored Vatikana, koja nema državnu reviziju, pa da dobijemo sve podatke šta revizija znači, zašto mi nemamo reviziju? Kako ima Albanija? Ili činjenica, na primer, da opozicija u parlamentu nije zainteresovana za revizijski izveštaj. To verovatno nigde ne postoji. E oni ne mogu sve to da dobiju, jer ovo su u stvari glasila političkih stranaka. Jer oni isto dobijaju novac, i urednici i vlasnici su verovatno zadovoljni. Takođe nema nikakve kontrole šta je sa novinarima? Da li oni uopšte primaju platu? Šta se sve sa njima radi, jer na primer, čuli smo da nijedan privatni medij ne dozvoljava da se formira sindikat i to naravno isto ne može nigde da se pročita, a onda, naravno, kad se naprave udruženja, nevladine organizacije, razne asocijacije, onda oni koji hoće da sarađuju, oni imaju velike koristi od toga. I oni u stvari pokriju taj prostor kao da je sve u redu. Znate, ovde sve kao ima. Ovde ima i opozicija, imaju udruženje građana, imaju medijska udruženja, imaju komore, ima sve, u stvari ništa nema.

Svetlana Lukić: A šta je sa opozicijom? Zašto mi među sadašnjim opozicionim strankama nemamo nekoga ko će da dohvati ovaj vaš izveštaj i nešto uradi sa njim.

Verica Barać: Pa nemamo opoziciju. Nemamo opoziciju. Političke stranke su formirane sve na isti način, sa učešćem obilatim tajnih službi, sa novcem koji je uglavnom kriminalnog i drugog porekla. Tu je nekoliko šefova političkih stranaka, čiji je to dobar biznis. Sve ovo drugo je maska. Mi smo zemlja koja je do savršenstva dovela tu simulaciju stvarnosti. JUL-ovci su negde bili stali, a ovi su sad to do perfekcije doveli. Sve kao postoji, unutra nema ništa. Jer sad zamislite da je neko analizirao šta se desilo kada je Mišković kupio akcije C marketa, kakav je monopol uspostavio, koliko su građani plaćali sve što su plaćali, koliko je dobavljača propalo zato što on nije plaćao dobavljače i da mu je sad antimonopolska komisija, koju je vlast promenila da bude podobna, u stvari omogućila da to proda, a u stvari je prodao monopol.

Svetlana Lukić: Poslednja sagovornica Peščanika danas je Vesna Pešić.

Vesna Pešić: Cela priča njihova o ulasku u Evropsku uniju prestaje dobijanjem statusa kandidata. Izgledalo je da je to neki vrlo važan cilj, da oni to stave u džep. Ja mislim da će oni to da stave u džep, da će oni da dobiju taj status kandidata i da je to njima rečeno, ali im je rečeno da to mogu da koriste u neke unutrašnje svrhe, kako god hoće, ali da to u stvari ništa ne znači. U statusu kandidata Turska je već 30 godina, Makedonija 5, 6. Ja mislim da će oni to da dobiju, da su oni toga svesni, ali da će oni da naprave jednu kratku stanku ili malo dužu stanku na tom statusu. Svesni su toga da ne mogu ništa da dobiju preko toga, da se ne zna kada će se uopšte otvoriti pitanje tih pregovora, a mislim da tu sada imamo puno nekakvih faktora. Prvo, stalno je, naravno, nezavisno od ove naše priče, i taj veliki haos koji vlada u svetu. Vlada veliki haos u Evropi. Ne zna se da li će da opstane Evropska unija, da li će da opstane evro zona. Tako da tamo ne postoji nikakva inicijativa da se sada van Hrvatske, nikakva ideja ni želja za nekakvim proširivanjima. Naravno da njih ništa ne košta da i nekom bolesniku, kao što je Srbija, koja se nikad ne zna da li hoće uopšte da ide, da li neće, njih uopšte ne zabrinjava to da nama daju neki status kandidata jer to nije nikakva pretnja da će oni morati nas da prime. Tako da se cela ta konfuzija koja tamo vlada sada reflektuje i na neke naše unutrašnje odnose. Onda se sad i mi okrećemo više ovim nekim našim pitanjima koja su, naravno, opet naša večno zabavna pitanja, a građani sami dve vrste problema imaju kad je reč o Evropskoj uniji. Prvi problem koji se odnosi na njihovo prihvatanje Evropske unije je bio što je njima Evropska unija prikazana kao bolji život i na tom sloganu 2008. godine Boris Tadić je pobedio, obećavajući koji će fondovi sve da stignu i ljudi su se opredelili za to. Ali više nije reč ni o boljem životu, već o preživljavanju. E sad, kad se videlo da se to dosta odužilo, da od tog boljeg života od te 2008. Nema ništa, da se to toliko srozalo, taj život je stvarno postao gotovo nepodnošljiv, da ljudi stvarno štede koliko će komada hleba da iseku, oni sad vide da to prosto nije aktuelno i da to, što se tiče te Evrope, da se tu mnogo ne udubljuju u celu tu priču, jer vide da od toga nema ništa. Onda su rekli, šta ću da više pričam o toj Evropi, kad od nje nema boljeg života, nema kredita, nema investitora, nema posla, nema zaposlenja, nema ničega. I ne zna se uopšte kad će to biti, a još čitam i čujem da su oni u nekoj debeloj krizi, da su svi prezaduženi i sad oni kažu, pa kakav je to put uopšte.

A drugo jeste ova tema koja se sad nametnula preko Kosova. Oni su uspešno uspeli da nametnu tu temu napadnutih Srba, golorukog naroda, a Evropske unije nigde nema. Ona sad postavlja nove uslove da se prihvati nezavisno Kosovo i narod kaže pa šta će nam ta Evruopska unija. Em nam ne da hleba, a sad i ovo Kosovo. Tako da ima dosta razloga da taj entuzijazam i samih građana i očekivanja od Evropske unije padaju, jer sve informacije koje o tome stižu su nepovoljne.

Moj je utisak da su se oni svi, u stvari, u priličnoj meri raspali, ta vlast. Nama se stalno čini kao stojimo pred nekim monolitom, pa kad kažemo tajne službe, mi mislimo da oni svi sede tajno i tamo rade svi veoma ozbiljno svoj posao, da tu postoje neke nadležnosti, neki šefovi. Ja mislim da su to sve neke razvaljene grupe, vrlo difuzne. Jedni su jedno, drugi su drugo, treći su treće. Jedni imaju poreklo odavde, drugi odande, kao i ove stranke. Evo ti, Demokratska stranka, koja je naslednik Đinđića, ide sa Miloševićem ruku pod ruku, pa tu je i Arkan čak u vladajućoj koaliciji, tu je i Čanak i Vuk Drašković, svi su tu, a to se odnosi i na državni aparat. Vidite da se ta vlada uopšte više ne vidi. Ona se ni ne sastaje. Kaže, dogovorili su se Pajtić i Cvetković oko, ne znam, nekih tih vojvođanskih stvari, kad je reč o svojini, a onda su počeli neki svedoci da govore o tome da niko nije video da su se oni uopšte našli bilo gde. Znači, oni nas lažu, u novine pošalju vest da su se sreli, a uopšte se nikad nisu sreli. Ali su se preko nekih SMS-ova dogovorili oko toga. A vlada se isključivo, ako se uopšte više nešto dogovara, dogovara preko telefona. Ona ne može više ni na koji način da funkcioniše kao nekakvo jedinstveno telo, ali ja mislim da i te službe isto tako funkcionišu. Aha, ti mene pitaš ko je ubio Ćuruviju po stoti put. Hajde ja tebe malo da zapitam za Dadu, pa da vidimo da li ćemo nešto da pronađemo sa tvoje strane, čiji si mi ti tamo sa druge strane. Drugim rečima, to su neke razvaljene grupe, ne znam da li uopšte i postoji više ta vlada, u stvarnom nekom pravom smislu reči.

U stvari, najviše trče oko tih mostova. Eto, da zabranimo Paradu pa će nas građani manje grditi, ali niko ne izlazi sa nečim što bi na bilo koji način značilo nešto, šta bi mi trebalo sada da radimo. Rasim Ljajić kaže, ništa se ovde neće dogoditi dok se mi ne promenimo. A ti sve radiš da se ne promeniš. Mislim, da ti ostaneš tu večno u toj vlasti, niko te još nigde nije zvao, ni unapred ti neku koaliciju obećao, a ne znam, on verovatno nema 5 posto. Ili ovo što radi Vuk Drašković sada, što je opisao sve što se događalo na Jarinju. Jasno je bilo odmah sutradan, čim je stejt dipartment osudio nasilje, ja sam odmah znala da su ovi dole nešto zabrljali. Bilo je očigledno da je sve suprotno od onoga što nam oni pričaju, kako su ovi napali vatrenim oružjem neke goloruke Srbe, jer se zaista ne vidi zašto bi ti vojnici iz KFOR-a počeli da otvaraju vatru na nekakve građane, pa će biti da to moraju da rade samo u nekoj krajnjoj samoodbrani i bilo mi jasno da je vlast izašla sa jednom ogromnom lažju, to je sad toliko strašno, bljak izgleda. Oni su sad u stvari počeli da se koriste i najobičnijim lažima da bi potpalili stanovništvo ili da bi tamo opet nekome poslali neku poruku i da bi smirili tamo nekog mangupa koji ih pritiska. Problem je u tome što se stalno vraćaju ti loši mehanizmi ili devijantni ili patološki mehanizmi, recimo da imaš prikrivene državne bezbednosti, prikrivene vojnike, švercere, kriminalce u državi. Niko neće sa tim mehanizmima patološke države da raščisti zato što svako kaže, trebaće i meni. Tako isto i ovo. Znači i Boris Tadić zna ko je dole, ali kad je trebalo prvi put upaliti, letos znači, ovo Jarinje, kad su se oni maskirani sa onim debelim nogama tamo jurcali se onim kapuljačama, onda je država koristila te ljude dole, a tu su i veliki broj pripadnika i državne bezbednosti koji sede dole, raskomotili se, godinama sede na tom severnom Kosovu.

Svetlana Lukić: Odomaćili se…

Vesna Pešić: Jeste, odomaćili se tamo, švercuju i ko zna šta sve rade, e onda kaže, lepo sada ćete vi staviti te maske, pa ćete vi to lepo da zapalite, kao neki revolt, a onda nastane problem u tome što ti isti su trebali da kažu, pa znaš šta, ti si sada kod Stefanovića koji sedi sa nekom Editom Tahiri, priča nešto o nekom pečatu, tu se neka carina, mi ovde imamo trgovinu bre preko te carine. Nemoj sad da nas opaljuješ po novčaniku. A sad nisi ni ti nama baš tako drag. Znači, on koristi taj mehanizam huligana, zatamljenih stakala, tih nekakvih paravojnih formacija, parapolicijskih formacija, koji kad treba da se zapali, umesto da kaže, ko su ti sada, znači država sa tim nema nikakve veze. E, onda su oni dobri. Sutradan, oni se sa njima posvađaju. Zato vam kažem, to su sve fluidne nekakve strukture i sad momentalno, verovatno da je najveći problem kako da se te strukture dole obuzdaju, zato što oni dole imaju svoj biznis, imaju neke svoje sledbenike i kažu izvini Tadiću, meni se više sviđa Koštunica, mi smo do sada sa njima veći prijatelji nego sa tobom.

Meni je to problem što se meni ranije činilo da smo mi uvek imali nekakvu snagu u ovom društvu, da se od negde započne neka mobilizacija. Ali sada je problem u tome zato što apsolutno vlada potpuni nedostatak bilo kakve političke mobilizacije, u nekom najširem smislu reči. Vi ste videli sad ovu američku pobunu, čak i tamo se pojavilo, ali sad već vidite da se svuda javljaju neki ti horizontalni pokreti, koji nemaju tu vertikalnu organizaciju sa liderima. Te vertikalne strukture mislim da su u velikoj meri propale kao način organizovanja zbog medija. To što sada imate ta sredstva okupljanja, kao što su Fejsbuk, Tviter, ljudi se sporazumevaju na drugi način i onda je komunikacija horizontalna, pa je uglavnom vrlo teško da se od tih ljudi napravi nekakav lider. E, ali oni su fokusirali veoma tačan problem. To je svaki put zarobljena država kada neka druga delatnost i moć te delatnosti upadne u neku drugu. Tamo je došlo do tog otkačinjanja, pre svega tog finansijskog sektora, znači zato što je ta realna ekonomija bila preseljena i sve što se tamo kupi je Made in Hong Kong, China, Indja i tako dalje. Znači oni su se deindustrijalizovali, sem nešto automobilske industrije. I činovnici su i u Indiji, u Brazilu, napravili dosta široku jednu srednju klasu, koja sada zna da govori, priča engleski i tako dalje. I sad, lakše mu je preko interneta da plaća tamo neku sekretaricu u Indiji, nego da plaća američku sekretaricu. E sad, pošto taj realni sektor više nije pravio profit, oni su počeli da prave tu finansijsku maglu i sad to su neki strašno podivljali ljudi, koji su, ako pogledate taj Golden saks, oni su svi bili i šefovi trezora. E, sad su počeli da osećaju na goloj koži da postoji jedna banda pljačkaška, da oni više kao nekakvi pripadnici nazovi srednje klase, prvo 10 posto nema uopšte nikakav posao i sad ti vidite da su tamo neki pokreti, pa kažu, čekaj, stani malo. Šta rade bre ove banke? I sa kim ste se vi to povezali? Znači, oni su fokusirali taj problem i sada su počeli da se oko toga povezuju. I dokle će to da ide, šta će da urade, sad je to drugo pitanje.

Ali vrlo je zanimljivo da kod nas apsolutno nema uopšte ni u minimumu fokusiranja nekog problema oko čega bi se neki ljudi okupili. Ne kao nekakva stranka, već jednostavno nema mobilizacije ljudi, a problemi kod nas, slični tome, postoje na angro. Mi smo stalno i uvek pričali o tom kobnom nacionalizmu. To je bilo nešto što je likvidiralo za vreme Miloševića sve delove sistema. Pa ono čuveno, ješćemo korenje. Znači, ne treba nam ni ekonomija, ne treba nam ništa, znači svi podsistemi, ni politika, ni obrazovanje, ni zdravlje, sve je nestalo. I flasteri i aspirini, ničeg više nije bilo, zato što je taj neki okvir koji nas je integrisao, ono što smo zvali nacionalizmom, on je usisao ceo društveni sistem. Svi su živeli samo za to. I društvo je bilo poništeno. Ja mislim da sad uveliko, jako, još uvek popstoji taj neki, pod znacima navoda nacionalizam. Zašto kažem sad je meni pod znacima navoda, zato što on sad jeste neka gola ljuštura. Oni nemaju drugu negu legitimacijsku matricu, pa onda još uvek ostaje to da odmah Dačić kaže, da, da, mi moramo da branimo, ali tu se vidi da je taj nacionalizam kod nas u stvari izvetrio. Prvo, zbog jezivog siromaštva, jer su siromašni rekli, e pa znaš šta, apsolutno me više ne interesuju te priče, znači ogromna količina siromašnih, a drugo sad ovi bogataši, njih pa mnogo briga sad za to. Puca im prsluk zbog Kosova, puca im prsluk za Dodika i puca im prsluk uopšte više na tu temu. Vrlo zanimljivo. Velika količina siromašnih i ovi drski, arogantni bogataši su u stvari razbili tu matricu srpskog nacionalizma i ona se održava isto kao što se osamdesetih godina, posle Titove smrti, još uvek održavalo i posle Tita Tito.

Svetlana Lukić: To je neka mantra.

Vesna Pešić: Nekakva mantra, ali to se iz onog sadržaja, iz onog entuzijazma koji je postojao u vezi sa tim srpskim planom i ratovima, osvajanjima, tu su ljudi bili stvarno posvećeni tome i hteli su stvarno i nisu se ni bunili, kažu, odričemo se svega zato što ćemo živeti u Velikoj Srbiji. Sada to više ne funkcioniše. Sada kada to nekom kažeš, to je stvarno smešno. Ja mislim da se i radikali, kad kažu ono Virovitica i sve to, ona njihova granica, da se i oni smeju, mada neće da popuste, ali to je propalo. I ja bih čak postavila jednu hipotezu. Da ono što je bio taj srpski nacionalizam, da on mnogo više sada se institucionalizuje kao neki naš identitet pa više prelazi u udžbenike i to šta deca čitaju i šta rade učiteljice, nego što je to neka politika. Tako da taj sveopšti raspad još uvek traje, a ta neka nacionalistička mantra još uvek postoji, a ja mislim da ona više ne pije vodu i da više gnjave decu sa školskim udžbenicima i nekim pesmicama glupačkim, nego što je to sad više nekakva politika. Niti neko može sada da vodi baš neku takvu politiku.

Ja sam skrenula pažnju na taj izveštaj Verice Barać. Na kraju krajeva, to je državni organ, to je Savet za borbu protiv korupcije koji je vladin organ, nekim čudom je opstao, koji vodi Verica Barać, i koji su napravili tu analizu korupcije u medijima. I tu bi stvarno mogle da se povedu izuzetno važne rasprave. Međutim, i kad je to prezentirano, nijedan novinar nijedno pitanje nije postavio, niko živi se na to nije osvrnuo, ni osvrt u nekim novinama nije napisao, niti je bilo ko objavio ovo, možda ste vi stavili na svoj sajt, ali ja sam bila zapanjena. Da neko preko onako strašnih stvari prelazi. I onda, neki put i ja se pitam, pa stvarno, kako smo mi mogli da budemo toliko osetljivi za vreme Miloševića i da zaista budemo stalno mobilisani, tako reći na sve što se tada događalo, a sada ne. I tu sad postoji jedan problem koji još uvek nismo pomenuli. Da se naše društvo, što se tiče te mobilizacije i tog nekog aktivizma, da se ono ugasilo bez neke vidljive represije. Mi smo zamrli, ugasili se, a da nas niko nije tukao. Tukao nas je Milošević. Tukao nas je Tito. Sad nas niko ne tuče, a ugasili smo se. Dok su nas tukli, mi smo nekako i bili malo živi, a sad kad su prestali da nas tuku, mi jednostavno ne možemo da nađemo šta da radimo. Tako da kažem, mi smo kao da nam je neko dao anesteziju, svi spavaju, sve vreme spavaju, zamrlo je sve, a nema neke vidljive represije. Ljudi nemaju šta da kažu, jer jedan deo se svuda ponegde udenuo, ima neki honorar, ti koji bi mogli nešto da kažu, a drugo, zbog toga što su se udenuli počinju da deluju negativno na neke druge. Ma šta će ti to? Šta će ti taj Peščanik? Šta će ti ovo? Šta će ti ono? Gledaj svoja posla. E, tako da ti cinični počinju da šire taj cinični duh. Gledaj svoja posla, ti si filmski reditelj, pravi bre filmove. Ne poznajem mnogo tu mladu generaciju. Ne znam šta se sa njima dogodilo. Oni svi se tako ugrađuju gde mogu ili ih ipak, stavljaju pod svoje ti stariji cinici, koji kažu, ma nemoj, mani se, to ti se uopšte ne isplati. To nikad ništa neće biti.

I opet sam čitala taj tekst Ivana Krasteva o kome smo jedanput već govorili na Peščaniku i on tu tvrdi da tih 2 miliona obrazovanih Rusa, koji mogu da izađu iz Rusije i da dobiju posao, da su to tih 2 miliona kojima stvarno smeta Putin. Ali, da su oni došli do zaključka da im je mnogo lakše da odu u Nemačku nego da od Rusije prave Nemačku. Jer su shvatili da je za takav jedan zadatak potrebno nekoliko generacija, nekoliko života možda i narednih 100, 200 godina, da ti od Rusije to napraviš. I onda oni ljudi kažu, bolje da odem. Tako da i ovde možda i ta dubina našeg zaostajanja, pošto je to postalo evidentno da mi to ne možemo da napravimo, da ono ljudi kažu, pa čekaj, hajde ti koji bi bili graditelji toga su pronašli negde drugo gde su ili su otišli da savetuju druge, nemoj da gubiš vreme, ti si sposoban mlad čovek ili idi negde ili radi nešto pametnije. Nemoj da se baviš time. Kada će Srbija da postane Švajcarska. Neće postati nikad. Tako da ta neka deprimirajuća ideologija ili priča verovatno dominira, tako da evo, nema ništa. Ja mislim da ako smo pričali da je naša elita intelektualna poklekla pred Miloševićem, ja ih sad pitam, pred čime su sada poklekli.

Naša ta intelektualna elita, i druga Srbija, koja je bila najaktivnija devedesetih godina, koja je već odavno u velikom raspadu, ali još uvek ima onih koji prozivaju drugosrbijance, što je jako smešno, ja mislim da je jako oduzelo neki mobilizirajući potencijal baš među tom obrazovanijom našom strukturom, ta evropska ideja. Mi smo se toliko nekako na nju oslonili, da smo počeli da govorimo, znaš šta, nemoj baš da gledaš da li je taj zakon dobar, zakon o informisanju, da li je sudska reforma, da li mnogo kradu, bitno je da su oni za Evropsku uniju. Znači dogod makar i retorički govore, mi smo podržavali. Znači, mislim da nas je raznela evropska ideja vrlo paradoksalno. Ali o tome bi tek trebalo da počnemo da razmišljamo, koliko nas je razbila ta evropska ideja. Koliko smo se radovali što je Dačić konačno ušao na kraju tamo. Zar nije dobro? Pa evo ga i Toma Nikolić. A ta priča o 200 godina naše težnje da uđemo u Evropsku uniju, to je naša vekovna želja da se modernizujemo i da Srbija bude u Evropi. Da smo mi počeli svemu i svačemu da gledamo kroz prste i jednostavno smo izgubili minimum neke kritičnosti i čak ja samu sebe hvatam, pa kažem, pa dobro, kad je Boris Tadić u pitanju. Ipak, on je malo nekako veći taj Evropejac. Znači, mi smo se spustili na najniže grane kad je Evropa u pitanju. Mi smo nju do te mere srozali, da to više uopšte ne liči ni na kakvu Evropu. Pa i da kažem, meni napadi na Peščanik koji su stizali recimo iz Helsinškog odbora kad je bio zakon o informisanju, o sudskoj reformi, da vi zabadate klipove u razvoj evropske Srbije, time što smo kritikovali takve neke stvari, kao i zakone koje su donosili, sudske reforme, zato što, pa to radi proevropska stranka. Nemoj, molim te, da mi ih diraš. Znači imamo čistu i čisto evropsku stranku. Ja mislim da smo preko čisto evropske stranke štitili bilo koga koji se proglasi da je to, i nemoj da ga diraš, i time smo u stvari pogubili tu ideju. Ideja je bila Evropa, Srbija u Evropi. Ali pošto smo toliko spustili kriterijume, sve smo počeli da opraštamo, svakog ko kaže da je za Evropu, nema veze šta radi, ja mislim paradoksalno, da nas je ubila Evropa. E, kad je to proevropska snaga, nek radi vala šta hoće. Demokratska stranka pa to je, po definiciji nešto evropsko, na primer Čedomir Jovanović, vođa evropejstva, čisto evropske stranke. Znači, o tome je reč, mi smo se toliko bili podredili tome da smo zatvorili oči i više nismo videli šta se ovde događa, a i mi smo propali kao neki intelektualci, jer nismo držali nikakav nivo.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, pozdravljaju vas i zahvaljuju vam se na pažnji Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Radio emisija Peščanik, 07.10.2011.

Peščanik.net, 13.10.2011.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)