Vojska i policija su nesumnjivo najopasnije državne ustanove jer su naoružane i zakonski ovlaštene na upotrebu sile. Svaki demokratski poredak s posebnom pažnjom propisuje granice ovlasti vojske i policije, podrobno normira ograničenja u njihovoj upotrebi i raspolaže pravilima i ustanovama koje nadziru i sputavaju državni brachium.[1]

Kontrola vojske ostvaruje se preko ustanove vrhovnog komandanta, civilnog ministra obrane i parlamentarnih odbora. U posljednjih stotinjak godina u demokracijama Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope nije zabilježen pokušaj zloupotrebe vojske ili vojnog državnog udara.[2] Jasno da su između vojnih i političkih vrhova postojale napetosti i da se vodila borba za moć, primjerice između dijela francuskog oficirskog kora i De Gaullea nakon uspostave nezavisnosti Alžira, ali su demokratske ustanove uspjele izdržati takva iskušenja i pokazale su da se s relativnom lakoćom mogu nositi s političkim ambicijama vojnih oligarhija i da su sposobne vojsku prisiliti na poslušnost i odanost ustavu.

Postupanje policije strogo je normirano propisima o njenom ustroju, odgovornosti ministra policije i vlade prema parlamentu i javnosti, a posebno propisima o krivičnom postupku. Policijsko nasilje smatra se najtežom povredom ustavnosti i ljudskih prava i spram njega je demokratska javnost razvila posebnu budnost i senzibilitet. Mada su zloupotrebe i ekscesi neizbježni, može se reći da je demokracija uspješno obuzdala i policijsku samovolju.

Koliko god da smo nezadovoljni postignutim, ako stvari sagledamo u širem historijskom kontekstu možemo konstatirati da je civilizacija postigla izvjestan napredak u ograničavanju državne moći i samovolje. No, iako su u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi sloboda i svakodnevica građana relativno zaštićene, država je ostala potencijalno najveća prijetnja čovjekovoj slobodi.

Jedna moćna grana egzekutive izmakla je javnoj i demokratskoj kontroli iako raspolaže neograničenim sredstvima za proizvodnju nesreće. Pored financijskih ovlasti države, državne financijske suverenosti i financijske moći političke elite, sve ustanove, i svi demokratski mehanizmi, od parlamenata preko pravosuđa do javnog mnijenja, prolaze na prstima i čuvaju ih kao nedodirljivi tabu. Ne postoji procedura kojom bi postojeće demokratske ustanove obuzdale, ograničile i kontrolirale financijsku vlast i državni financijski suverenitet. Stupanj samovolje i moći kojom država raspolaže u financijskom resoru u eklatantnom je nesrazmjeru s ograničenjima i nadzorom kojima su podvrgnuti drugi, klasični oblici državnog nasilja.

Posljedice tog nekontroliranog samovlašća su katastrofalne i utoliko je svjetska ekonomska i dužnička kriza, prevashodno kriza ustavnosti i demokracije. Ona je kriza slobode.

Nekada je odsustvo demokratske kontrole vojske i policije imalo za posljedicu ratove, masovna ubojstva i patnju. Danas, odsustvo demokratske kontrole javnih financija ima pogubne posljedice po egzistenciju građana, posljedice koje nisu krvave ali su jednako sudbonosne. Iza njih, u krajnoj liniji, stoji ista kriminalna energija koja stoji i iza drugih oblika državnog nasilja. Sasvim jednostavno: država više ne ubija i ne prebija svoje građane, ali ih s jednakom kriminalnom energijom pljačka. Zasitila se ljudske krvi shvativši da je potkradanje građana neusporedivo elegantniji oslonac moći. Nisu više ministri policije i načelnici generalštaba najopasniji državni razbojnici. Danas su to ministri financija, najsamostalniji i najneodgovorniji menadžeri kakve je uopće moguće zamisliti.[3]

Moderni nacionalizam ne upušta se više u ratove niti otvara koncentracijske logore nego koristi državni suverenitet da bi na građane nasrtao financijskim spekulacijama, korupcijom, zaduživanjem i proizvodnjom nezdravog, na realnim mogućnostima neutemeljenog, socijalnog mira. Taj trošak – svaki upliv države u privredu je trošak – netko prije ili kasnije mora platiti, a kamate – kako doslovne tako i metaforičke – neumitno rastu. Grčka financijska katastrofa, odnosno zločinački nemar grčke političke elite u gospodarenju javnim financijama, nije ništa drugo nego Megali Idea provedena financijskim sredstvima.[4] U prirodi je takvih pothvata da uvijek završavaju tragično. Začudo nitko nije primijetio da između prijetnje grčke političke elite da će odluku o evropskom sanacijskom planu prepustiti referendumu, dakle svojem izbezumljenom biračkom tijelu, i referenduma kojim je Radovan Karadžić odbio Plan Vance-Owen nema nikakve suštinske razlike. Kao što je jedan gangster sa svojom bandom ubojica zajebavao cijeli svijet manijakalnim nacionalističkim ratom, tako je i skupina kradljivaca koja se predstavlja kao grčka politička elita izazvala kaos na svjetskim burzama. Civilizacija ne raspolaže mehanizmima za sprječavanje takvog ponašanja i krajnje je vrijeme da krene u potragu za njima. Jasno da evropski sanacijski program nije nikakav trijumf demokratskog uma, kao što to nije bio ni Plan Vance-Owen, ali oba pokušaja nudila su neko rješenje, neki mir, neki početak.

Da je živ Carl Schmitt, Hitlerov teoretičar države i prava, revidirao bi svoju definiciju suvereniteta. Suverenitet više nije (samo) pravo države da uvede izvanredno stanje, nego pravo države da stvara budžetski deficit, da se nekažnjeno zadužuje, dakle da stvara sovereign default, dug koji je suveren zato što je nenaplativ, zato što je nad državom nemoguće provesti stečaj i zato što je nad njenom imovinom, fiskalnim prihodima, nekretninama, šumama, vodama i njenom vojnom, energetskom i saobraćajnom infrastrukturom nemoguće provesti ovrhu. Na državne financijske poslove ne primjenjuje se elementarna knjigovodstvena algebra. Ta anomalija je relikt apsolutizma i preživjelog, vestfalskog poimanja suvereniteta, utoliko teža što državni dug, tu štetu koju su izazvale neodgovorne i pomahnitale financijske vlasti, nadoknađuju građani i njihovi potomci. Pritom je svejedno je li riječ o građanima države-vjerovnika ili građanima države-dužnika jer u oba slučaja riječ je o invaziji države na ljudske sudbine. Danas osiromašenjem, nekada ubijanjem i raseljavanjem.

Dugove koje je država stvorila tako što je trošila više no što je zaradila vraćaju treća lica koja nisu ni učestvovala u sklapanju posla niti su o njemu imala ikakva pravovremena saznanja. Sa stanovišta klasičnog građanskog prava takav posao je ništav i ne bi smio proizvoditi bilo kakve stvarne i pravne učinke. Nažalost, ustavno i fiskalno pravo građanima, odnosno poreznim obveznicima, ne pruža zaštitu kakvu uživaju stranke oštećene ništavim pravnim poslovima. U toj nezaštićenosti ogleda se tragična insuficijentnost moderne demokracije. Ona je još uvijek toliko nerazvijena da građanima uskraćuje priliku da efektivno utječu na državno trošenje i zaduživanje i primorava ih da plaćaju dugove koje je bez njihovog znanja i volje i bez ikakve razumne ekonomske računice stvorio izvjesni siledžija kojeg od milja zovu Domovina. Građani tako postaju nijemi i bespomoćni jamci jednog nezasitnog i suludog dužnika, koji ne samo da ih nije – kao sav pristojan svijet – upitao žele li biti jamci, nego ih je prisilio da budu njegovi jedini platci i to samo zato što su imali nesreću da pukim rođenjem postanu njegovi državljani. Sličnosti s nekim drugim historijskim situacijama i drugim oblicima državne samovolje u kojima su ljudi također stradavali samo zato što su se rodili, zloslutno su upadljive.

Ne postoji demokratski mehanizam koji bi, na primjer, nadzirao emisiju i prodaju državnih obveznica, tih legaliziranih mjenica bez pokrića, te fikcije i prevare koja neodoljivo podsjeća na imaginarnu zajednicu poznatu i pod nazivom nacija. Ne postoji rasprava o racionalnosti prodaje obveznica koja bi ­– kako to biva u svakom zdravom tržišnom i poslovnom pothvatu – uzela u obzir troškove, rizike, isplativost i konkretnu svrhu čitave operacije, naročito u svjetlu interesa građana kao jedine stvarno zainteresirane strane. Ne postoji ustavom, zakonom, političkom voljom, javnom kritikom ili zdravim razumom jasno određena granica nakon koje država slične rizike ne bi smjela preuzimati, ako bi, kao sluškinja građanskog interesa, uopće smjela preuzimati bilo kakve rizike, posebno one rizike koji po svojoj magnitudi i svojim posljedicama imaju težinu odluke o ratu i miru.

Umjesto da se raspravlja o mehanizmima koji bi onemogućili ili barem nadzirali ludovanje političke elite s javnim prihodima, rashodima i dugovima, meritum čitavog problema svodi se na postotak društvenog brutto proizvoda koga budžetski deficit ili državni dug ne bi smjeli prekoračiti i tome se prilazi kao zadanoj i neupitnoj nepogodi čime se otvoreno priznaje da su redoviti – inače enormni – fiskalni prihodi nedovoljni za financiranje države i javnih troškova.

Zašto i kako je došlo do toga da su basnoslovni fiskalni prihodi nedostatni za pokrivanje javnih troškova središnje je pitanje moderne ekonomije i moderne demokracije.

Fiskalno i dužničko ludilo modernih država – koje osim neposredne štete ima dugoročno razorne posljedice i na svjetsku ekonomiju i na demokraciju i na političku kulturu i na moral – postalo je neupitni business as usual. Rasprave o procentualnom razmjeru između javnog duga i ukupnog prihoda – gdje je dug odavno pojeo prihod – vode se nonšalantno, s onom istom lakoćom kojom su totalitarni režimi govorili o brojkama svojih žrtava. Sporni ostaju samo procenti i brojevi, ne i Sustav, što nalikuje na izvjesnu konferenciju održanu na jednom berlinskom jezeru 1942. Danas državne egzekutive ne barataju ljudskim životima nego ekonomskom egzistencijom građana i, poput groteskno humaniziranih Heydricha i Eichmanna, iza ciničnih eufemizama ne kriju masovno ubojstvo nego alarmantnu činjenicu da države žive preko svojih mogućnosti, da pritom (per definitionem) troše tuđi novac i da će jednoga dana netko – ni kriv ni dužan – to morati platiti.

Nemoguće je zamisliti skandal koji bi (opravdano) izbio kada bi se na sličan način, sa sličnom osionom beskrupuloznošću odlučivalo o političkim pitanjima kakva su rat, mir, ustav ili ljudska prava. Ne postoji u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi ministar unutrašnjih poslova koji bi naložio policiji da prebija uhapšenike, ali postoji financijski brachium koji s volšebnom lakoćom raspolaže nepojmljivim milijardama. Njegova samovolja ostaje od javnosti skriveni, apsolutno suvereni domaine réservé, što je samo politički korektan izraz za drsku razbojničku krađu. Ne postoji demokratska javnost koja ministra policije koji je naredio torturu neće nazvati ubojicom, ali politička kultura još nije dosegla stupanj da se ministra financija koji javnim novcem raspolaže onako neodgovorno kao što to čini većina ministara financija na zemljinoj kugli, nazove lopovom ili luđakom.

Historija demokracije – a ona traje tek dvjestotinjak godina – je historija ograničavanja vlasti i suverenosti, historija obuzdavanja vladarske samovolje i državne moći. Ta je historija započela sa zahtjevom da se državi zabrani zadiranje u život i tjelesni integritet. Nastavila se tako što je državi nametnuta dužnost da štiti pravo na život i tjelesnu nepovredivost. Nastupio je trenutak da se državi zabrani i upuštanje u financijske rizike i spekulacije, drugim riječima da joj se zabrani potkradanje građana u ime onih istih vrijednosti koje su dovele do ukidanja smrtne kazne, zabrane torture, prava glasa i slobode savjesti.

Nastupio je čas da demokracija, njene ustanove, javnost i politička kultura stave i financijske ovlasti države pod najstrožu moguću kontrolu i prisile državu na samozatajni financijski realizam i racionalizam, na zdravo i na prostoj matematici utemeljeno poslovanje – onako kao što su svojevremeno vojsku prisilile na poslušnost, a policiju na pristojnost.

Kao što pomanjkanje kontrole nad vojskom i policijom vodi u nasilje, patnju i rat, tako pomanjkanje kontrole nad državnim financijama vodi u siromaštvo. Ubojstvo je nesumnjivo manje zlo od krađe, ali je krađa još uvijek krađa.

Nekada je prigovor savjesti smatran veleizdajom i zbog odbijanja učešća u ratu, tom paroksizmu državnog nasilja, završavalo se na vješalima. Možda je došao trenutak da počnemo razmišljati o fiskalnom dezerterstvu, o prigovoru savjesti na plaćanje poreza u ime moralnog imperativa koji odbija saučesništvo u pljački, masovnom osiromašenju i kršenju temeljnih načela prava, poslovnog morala i zdravog razuma. Sve dok se državna rastrošnost bude mogla oslanjati na poslušnost svojih platiša ponašat će se kao general koji zapovijeda krotkim topovskim mesom.

Nalazimo se na historijskoj prekretnici. Pred civilizacijom stoji hitan zadatak da ograniči financijsku suverenost države kao što je u osamnaestom stoljeću krenula putem ograničavanja političke suverenosti i represije. Politička odgovornost države prema građanima i njena dužnost da demokratskoj javnosti polaže račune bez toga će ostati nepotpuna. Bez strogog nadzora državnih financijskih ovlasti i njihovog svođenja na racionalno podmirivanje nužnih javnih troškova, proces koji je započeo u osamnaestom stoljeću ostat će nedovršen, a država će – umjesto da se preobrazi u poniznu sluškinju slobode – sačuvati sposobnost da proizvodi nesreću, s jedinom razlikom što to više neće činiti diktaturom i ratovima nego izdavanjem obveznica.

Nije meritum u tome hoće li država obuzdati aždaju tržišta nego u prisiljavanju države da se ponaša racionalno i odgovorno, da počne poslovati po banalnim principima zdrave računice, dakle da svoje financiranje temelji isključivo na raspoloživim resursima, da pruža kvalitetne usluge za razumnu cijenu, odnosno da pruži maksimalnu zaštitu ljudskih prava i zakonitosti po cijenu minimalnog i stimulativnog poreza, dakle da se spram svoga poslodavca, a to su građani i demokratska javnost, počne ponašati onako odgovorno i submisivno kao što se menadžment ponaša pred skupštinom dioničara. Kada je govorio o Italiji kao poduzeću kojim će upravljati kao menadžer – što je u osnovi bila zdrava ideja – Berlusconi je zaboravio da menadžeri dioničarima odgovaraju za štetu, da pažljivo troše novac koji im je povjeren i da se ne upuštaju u kredite koje je nemoguće otplatiti. Oni, za razliku od državnopolitičke elite, žive u trajnom strahu od stečaja i ovrhe. Toga straha mogu se osloboditi samo korupcijom, dakle situacijom u kojoj (opet) država ne radi svoj posao.

Načela klasičnog građanskog prava da ugovore treba poštivati, da s tuđom imovinom treba postupati s pažnjom dobrog gospodara i da vjerovnik mora imati jamstva da će mu dužnik vratiti dug – a građani su vjerovnici kojima država uvijek ostaje dužna – valja sjediniti s načelima modernog ustavnog prava koja građane štite od državnog terora jer upropaštavanje egzistencije čitavih generacija neodgovornim javnim troškovima i svođenje građana na poslušne platiše tih troškova nije ništa drugo nego državni teror.

Ako je, pak, javne rashode nemoguće financirati bez zaduživanja i bez prekoračivanja granica fiskalnog kapaciteta i društvenog brutto proizvoda, tada je naša civilizacija suočena s vrlo ozbiljnim problemom. To znači da se netko u nečemu ozbiljno preračunao ili da je netko nekoga gadno prevario. Demokratska i odgovorna vlast dužna je s time upoznati javnost i ponuditi za građane što bezbolnija rješenja, u najgorem slučaju neku novu Nultu godinu. Ako su državna imovina i državna suverenost cijena koju valja platiti da bi građani bili pošteđeni snošenja tuđih troškova – a državni troškovi uvijek su tuđi mada političke elite uvjeravaju gomilu da je država “njena” – ta je cijena mala i zapravo vrlo povoljna. Domovina koja ne zna i ne želi razumno i pošteno poslovati zaslužuje da ide na bubanj, ponajprije i ponajviše u interesu njenih državljana.

Neodgovorno zaduživanje je nasrtaj na međunarodni poredak i civilizacijske, pravne i moralne vrijednosti koji se može izjednačiti s oružanom agresijom, kao što se osiromašenje građana može izjednačiti sa zločinom protiv civilnog stanovništva. Ustavno i međunarodno pravo moraju pronaći mehanizme kojima će takvo ponašanje spriječiti i sankcionirati ali tako što će bezuvjetno zaštititi ekonomske interese i politička prava građana. Samo o njima, samo o ljudima je riječ i ništa drugo nije i ne smije biti važnije, svakako ne država, nacija, nacionalni interes i slične mjenice bez moralnog pokrića.

Veliku prepreku za takav iskorak predstavlja strah znatnog djela javnosti od liberalizacije tržišta i naivna sklonost da se državi prepuste mnoge ekonomske ovlasti. Osim što ta zabluda – utjelovljena u državni intervencionizam i fiskalni teror – ima poslovično loše učinke po ekonomiju, njome se politička elita samo potiče u težnji da državno financijsko poslovanje krije od javnosti, da zlorabi tu skrivenost do krajnjih granica i nastavi živjeti u vakuumu u kome nema ni pravnih ni aritmetičkih ograničenja za njeno rasipništvo.

U tu prepreku spadaju i marksistička fobija od kapitala, tržišta i privatnog vlasništva, nacističke mantre o židovsko-masonskoj plutokraciji te moralističke propovjedi o profitu kao grijehu. Zbunjenost pokreta Occupy Wall Street da i ne spominjemo. To su ideologije koje zazivaju državu kao spasitelja, a ne vide i ne žele vidjeti da je država, taj pijani milijunaš svjetskog tržišta, glavni krivac svih svjetskih ekonomskih (i ne samo ekonomskih) nevolja. Banke su krive samo utoliko što su muvale s državnim obveznicama na svjetskom financijskom tržištu koga su države, koristeći suverenitet kao modus operandi, pretvorile u crnu burzu bezvrijednih papira. Lako je prezirati crnoburzijance koji prodaju slaninu za suho zlato, ali ta vrst kriminala samo je posljedica kriminalnog djelovanja države, točnije: to je pokušaj racionalnog ponašanja u iracionalnim uvjetima.

Oni građani Helenske Republike koji izlaze na ulice da bi uzvikivali svoje ponosito Οχι svjetskom kapitalizmu trebali bi imati na umu da su upravo banke njihovoj voljenoj domovini oprostile polovicu duga, dok će ta ista voljena domovina drugu polovicu naplatiti od njih.[5] Sve zato što – za razliku od svakog poštenog kockara koji nije imao sreće da se rodi kao Suverena Država pa, kad zagusti, mora prodati dedine livade – ne dolazi u obzir da Helenska Republika proda Kretu i Rodos. Dok takvo što ne postane moguće i dok god država bude sebe štitila od tržišta i prava, umjesto da građane i tržište štiti od sebe same, ministri će potpisivati lažne mjenice i, kad zagusti, slati će ih građanima na naplatu.

Svaka težnja prema zaštićenosti od tržišnih zakona, ili kako bi rekli etatisti i neoludisti prema “pravednoj redistribuciji bogatstva” u svojoj krajnjoj konsekvenci nije ništa drugo nego poziv da netko snosi nečije tuđe troškove. Pritom ne dovodim u pitanje civilizacijski imperativ da od tržišta trebaju biti zaštićeni zdravstvo, školstvo, kultura, stari, nemoćni i nesposobni za rad, ali vrlo je dvojbeno da li ta zaštita – i klasična zadaća države da čuva red, mir, sigurnost i građanske slobode – doista košta onoliko koliko nam se prikazuje, onoliko koliko nam se otima.

Je li liberalizam u krizi? Nije. Iz jednostavnog razloga što ga nema. Vrlo jednostavna matematika svjedoči o trijumfu etatizma, ali i o moralnoj i racionalnoj superiornosti liberalizma. Zar bi se država-noćobdija zadužila preko granice svojih fiskalnih prihoda, preko granica društvenog brutto proizvoda, dakle preko svih granica dobrog ukusa? Noćobdije su fin svijet i njima toliko novaca nije potrebno. Na djelu je država-raspikuća, ovisnik koga treba poslati na liječenje od fiskalnog ruleta. Činjenica da znatan dio javnosti uprkos tome proklinje liberalizam, izaziva mučninu kakvu je izazivao doktor Göbbels kada bi uporno ponavljao očite laži.

Pokušaji evropske političke elite da sanira krizu na evropskom jugu samo su palijativno, simptomatsko liječenje. Neće ni eventualna uspostava fiskalne suverenosti Bruxellesa riješiti suštinu problema jer se suština ne krije u pitanju tko će raspolagati s tom suverenošću nego kako tu suverenost ograničiti, kako je kontrolirati, kako je upristojiti i kako građane poštedjeti od pljačke koju ta suverenost prikriva. Ni raspad Evrozone neće razriješiti ništa jer će samo ohrabriti državnu financijsku samovolju i pretvoriti Evropu u čopor monetarno suverenih bijesnih pasa. Ako građani budu dovedeni u situaciju da iz svoje privatne imovine ili svojim radom nadoknađuju štetu koju su stvorile države, Evropa će, umjesto da nastavi putem ekonomske i političke integracije i demokratizacije, potonuti u košmar nacionalizma. U odsustvu zdrave tržišne računice više nitko neće znati tko vraća čiji dug, tko koga financira, tko živi na tuđi račun i zašto novac ide u Bruxelles, zašto u Frankfurt, a zašto ne u Atenu ili Bratislavu. Na takvim i sličnim pitanjima su Šime Đodan i Kosta Mihajlović napravili zanimljive karijere.

Saniranjem duga Helenske Republike – sa stanovišta zdravog poslovanja vrlo dvojbenim saniranjem – evropska politička elita nije branila samo Evrozonu nego i vlastita suverena prava na financijsku neuračunljivost. Pravo na tu neuračunljivost nitko ne dovodi u pitanje kao što nekada apsolutni vladari nisu ni pomišljali da bi njihovo raspolaganje životima svojih podanika moglo ili trebalo postati upitno.

 
Peščanik.net, 22.11.2011.

———–    

  1. Brachium, latinski ruka. Otud pojam brahijalne sile za koga se često pogrešno misli da ima vrijednosnu konotaciju.
  2. Slučajevi Španjolske 1936. i Grčke 1967. nisu iznimka. Španjolska se smatra dijelom zapadnog svijeta tek od donošenja demokratskog ustava 1978., a Grčka, osim što geografski spada u Jugoistočnu Evropu, postala je u političkom smislu dio zapadnog svijeta upravo nakon likvidacije pukovničkog režima 1974. Iste godine portugalska vojska likvidirala je klerofašističku diktaturu. Postoji li veza između pomanjkanja demokratskih tradicija i dužničke krize u Južnoj Evropi?
  3. Ministri financija apostrofirani su iz stilskih i simboličkih razloga. Dakako da se poluge državne financijske vlasti i moći ne svode na taj resor i da se strateške financijske odluke donose u vladama i stranačkim vrhuškama. Centralne emisione (narodne) banke često su faktor obuzdavanja državnog rasipništva tako da je umjesno govoriti o njima kao o četvrtom stupu diobe vlasti, pored legislative, egzekutive i sudstva.
  4. Μεγάλη Ιδέα, odnosno Velika ideja je ideologem grčkog nacionalizma, vizija teritorijalne ekspanzije i obuhvata svih etničkih Grka u jednoj državi. Halucinacija tipična za istočnoevropske nacionalizme koja ima i svoju virovitičko-karlobašku inačicu: Grčka do Kavkaza.
  5. Οχι, grčki ne. Krajem oktobra 1940. grčki diktator Ioannis Metaxas izgovorio je όχι na ultimatum talijanskog poslanika da talijanska vojska zauzme neke pogranične točke na albansko-grčkoj granici. Anegdota (Metaxas je navodno urlao na poslanika) je postala nacionalistički mit i pridonijela je zaboravu da je Metaxasov režim bio korporativno-fašistički.