Duomo Siena

Duomo Siena

Odnekud verujem da je za Borisa Tadića deveti decembar bio dan radostan kao što je za Miloševića bio blagosloven dan kad ga dušmani otputovaše u Hag, i jedan i drugi odahnuli su što ih je viša sila oslobodila preopširnosti stvarnog: nije li Sloba izgledao mnogo srećniji od momenta kad je prestao da brine o svim Srbima, o SPS-u, JUL-u, NATO paktu, Kosovu – kad se dakle nakonec usredotočio samo na svoju vlastitu odbranu?!

Tako je i Tadiću laknulo što ne mora više da radi na dva dosadna razboja, nego mu ostaje jedno jedino polje rada, a to je spasavanje njegove partije koja u prolećne izbore izlazi kao Silvester Stalone na ring pošto je malo dugoročnije batalio i trening i ishranu bez glutena („Roki V“).

Pa ipak, nemamo identične blizance, razlika u formatu između sadašnjeg i bivšeg šefa države očituje se i u njihovim liderskim apetitima, Miloševićeva mera bili su Svi Srbi Sveta, Tadiću su dovoljni Svi Srbi Regiona, njima se i okrenuo čim se vratio iz klete Nemačke, ali i cela Servija kao da se posuvratila u sebe samu, dodijao joj je odliv mozgova, pa je poradila na prilivu, makar se radilo o čoveku osuđenom, odavno umrlom i sahranjenom u Londonu: pametan je, Slobodan Jovanović, i naš je, ima njegov kovčeg da očistimo od engleske ilovače i od crvotočine te da ga donesemo u našu Aleju velikana, i to sutradan pošto nam je Evropa udarila podlo čifte! Rehabilitovali smo Knjaza našego koji je onoliko zazirao od narodnooslobodilačkog rata i onoliko voleo slikarstvo, pa smo našeg naučnika Milutina stavili na našu novu novčanicu od dve hiljade, vidim da „Kurir“ zamera što gleda u krivu stranu: morao bi kao dobar i zahvalan rodoljub da netremice zuri u naš grb, pa čovek je zagledan u kosmos, a ne u svoj pupak ili u orla i ocila.

Dobrovoljni jamac

Čitam da se ministri plaše letenja Vladinim avionom, toliko je izanđala i jadna ta njihova flotica, pa vama ne pripada i ne treba avion, kud vi letite i kojim za mene dobrom? Vladi propale državice ne dolikuje da kupuje i održava ni najmanju cesnu! Region je naša kuća, po našoj je meri i ne zahteva letenje, a ako neko iz Vlade baš mora nekud dalje, neka kupi redovnu kartu i neka putuje sa običnim pripadnicima čovečanstva: neće ni na jednog cvetkovićevca niko da pripuca, niti da ište autogram!

Radni naslov APSTINENCA

Ne da mi mira pomisao na izbore gde bi četvrtina birača izričito napisala da joj sa ponuđenog dnevnog menija baš ništa ne odgovara, verujem da bi se toliko nezadovoljnika nakupilo, ama bi bojkot morao biti da tako kažem zakonski pripremljen: da se naporedo i ravnopravno sa spiskom kandidata na izbornom listiću nađe i rubrika „ne želim da me iko od pobrojanih predstavlja u Skupštini ili bilo gde“. Odštampana pod pokroviteljstvom RIK-a i stranih posmatrača, legalna dakle i ravnopravna sa spiskom pobrojanih partijskih velikana. Nikakve dakle čiča-Gliše, nikakve skarednosti ni gužvanje listića, nego kulturno ispoljavanje izborne volje tj. nevolje. Ako je na primer deset hiljada građana broj dovoljan da neko bude predložen za poslanika, možemo li nas deset hiljada da predložimo neku ćoravonećoravu kutiju u koju će padati kuglice sviju razočaranih građana?! Ali, ali! Da te kuglice budu pomno izbrojane i objavljene! Neka radni naslov naopačke koalicije bude APSTINENCA, na primer!

E, Apstinenca je osvojila milion glasova, partijski kandidati su osvojili četiri miliona glasova, ergo, Skupština više neće imati dvesto pedeset nego dvesto poslanika! I kad god budu na teleleviziji grafički prikazani poslanički klubovi u partijskim bojama, ima da se pojavi i pedeset sedišta u boji koju Otadžbinska uprava Apstinence bude odabrala kao svoju klupsku boju! Pa kad budu sakupljali glasove svi će poslanici morati da zažale: eh, da nam je ovih pedesetoro mrtvorođenih iz Apstinence, kako bismo slatko nadglasali ovu našu gnusnu konkurenciju! Pa na sledećim izborima Apstinenca osvoji trećinu ili čak polovinu mandata, država štedi na broju poslanika, a ovi izabrani cepte od straha da će već za četiri godine morati da se vrate nižem obliku života, onome iz koga su blagozakoračili u Skupštinu! Jer, kako se Apstinenca bude širila, tako će i partije moći sve manji broj svojih aktivista i heroja da zbrinjavaju poslaničkim mestom, te će stranke mic po mic gubiti nešto od svoga bezobrazluka i oholosti, da, pomislio sam kako bi aktivisti i simpatizeri Apstinence morali da urane kad kucne izborni čas i da ako se tako može reći oni povedu: da se dok još nisu zatvorena birališta pronese glas kako smo na pragu jedne možda i kmetsimanovske ali ipak pobune, ta bi pobuna još nekog kolebljivca nadahnula da zaokruži reč „apstinenca“, a nekoga ko nije ni nameravao da se vine do biračkog mesta baš bi vesti o bojkotu naterale da uzme ličnu kartu (radi koje je ustajao u cik zore) i da zapuca na biračko mestašce gde naravno neće zaokružiti nijednog stranačkog kandidata, kako vam ovo zvuči?

Vesti iz sveta

Nekakva velikohrvatska udruga kojoj nisam upamtio ime štampala je sto hiljada čestitki za Gotovinu, Markača i još jednog istaknutog tamošnjika kome takođe ne znam ime, ne znam da li kupiš razglednice pa šalješ narečenima, ili su razglednice sa portretima velikana? Ili će prihod od prodatog tiraža biti biti ustupljen velikanima kojima se njihova umetnost nije isplatila? Zar nije tužno i zar nije već muka duhu toliko zaostajati za Hrvatima? Sa razglednicama smo baš zatajili, ali oni zato nemaju muzej BIA-e, a svaki naš građanin može videti ličnu kartu Ratka Mladića na kojoj nema pečata, ni našeg ni albanskog, dobri ljudi iz MUP-a izmajstorisali su je bili da mu se nađe, general nije morao ni da urani kao građani koji nisu počinili nikakav ratni zločin.

Ujed ima ime i prezime

Vlasnici ozloglašenih i opasnih psećih rasa održali su paradu ponosa sa svojim ljubimcima, grad bi da vlasnike zbog naklonosti pitbulovima i sličnim mutantima paušalno odere sa trideset hiljada dinara, oni ovaj izdatak doživljavaju kao diskriminaciju i kao bacanje ljage na rasu tih kerova opasnog življenja: ne može se, vele protestanti, celoj rasi pripisivati zločinački um i vladanje, nasilju tu i tamo pribegavaju pojedini primerci, odgovornost za ujede i prolivenu krv mora pasti na kera-pojedinca, nema kolektivne odgovornosti, uh, odakle mi ovo zvuči poznato?!

Peščanik.net, 25.12.2011.