Foto: Reuters
Foto: Reuters

Početna tačka si
budućih sistemskih arhitektura
Marjan Čakarević1

Pred nama je Strategija razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine (nacrt za diskusiju), objavljena na sajtu Ministarstva obrazovanja i nauke Republike Srbije. U okviru nacrta se nalazi i strategija organizovanja javne rasprave o strategiji (str. 15). Čini mi se međutim da je dokument dovoljno važan da o njemu treba nešto reći već sada.

U prvom susretu sa tekstom zaintrigirao me je neobičan stil, sintaksa i gramatika njegovog jezika. Čitanje uvodnog poglavlja „Kontekst nastanka strategije“, stvara utisak da je pisanje teksta bilo uslovljeno sa dve teme, jednom klasično-tradicionalnom (samo naznačenoj) i jednom vizionarski radikalnom, i njihovim dodirom u Srbiji sadašnjice u vrtlogu globalizacije i svetskih tehnoloških kretanja. Vizionarski aspekt poduhvata je vidljiv po tome što je strategija formulisana iz perspektive vremenske tačke u sagledivoj budućnosti (str. 6). Ako je autorima to zaista i pošlo za rukom, da sagledaju iz circa 2020-e današnjicu srpskog obrazovanja, i u nacrtu objasne šta su tamo videli i ka tome se usmere, onda neobičnosti stila i sintakse mogu da budu posledica upotrebe profetskog jezika. Ali to predstavlja problem čitaocu koji je navikao na jezik sadašnjosti i prošlosti.

Tekst obiluje znakovnim intervencijama („nad-sistem“, „pod-sistem“, „umenje“, „intra-univerzitetsko“, „inter-univerzitetsko“, „optimalizacija“, „Srpska naučna dijaspora“) i sintagmama i konceptima („ekspertno“, „doživotno obrazovanje“, „kroza sve“, „ima da“, „treba da se imaju ostvare“, „vučen budućnošću“, „mobilnost“, „ciljana mobilnost“, „overeni poznavaoci problema“, „stručnjaci iz realnog sektora“, „oponenti“, „regrutovanje“), koji bi čitaoca današnjice mogli da navedu na zaključak da je ovaj nacrt napisan jezikom koji se ne stiče standardnim obrazovanjem, posebno ne visokoškolskim.

U izradi nacrta sudelovao je veći broj eksperata, i tekst i jeste, u tom smislu, govoreći današnjim jezikom, stručan. Pridev ekspertno, kojim tekst obiluje, za mene na primer ima žargonsko značenje, po kome je „neko uradio nešto ekspertno“, brzo i zadovoljavajuće sa stanovišta onog koji izriče ocenu tog rada, što ne znači da je sam rad, žargonski rečeno, ekspertski. Moja zabluda ovde može biti u tome što ja ne vidim da je reč ekspertno, kao i niz drugih reči iz nacrta, danas još uvek strana i zahteva čitaoca budućnosti. Ali ipak bih naznačio niz akutno problematičnih motiva iz ovog nacrta.

Modernizacija studijskih programa će se odvijati u skladu sa relevantnim savremenim tokovima (naučnim, ekonomskim, socijalnim i sl.) „tako da krajnji ishod obrazovanja … potpuno odgovara zahtevima tržišta radne snage“ (str. 121).

U srednjoškolskom obrazovanju dijagnostifikovana je jedna bolest gimanazijskih predmeta: „akademizam“, koja je posebno prisutna u nastavi informatike, gde učenici uče programske jezike umesto da primenjuju stečena računarska znanja na obrazovne probleme ili proširuju svoja „praktična znanja i umenja“ (str. 78).

A onda se, nešto dalje, zahteva povećanje kvaliteta obrazovanja, pre svega u gimnazijama, jer one pripremaju učenike za akademske studije (str. 144).

Studenti se pojavljuju u nekoliko uloga. Za autore nacrta, učenje u budućnosti ima centar, i jedna od paradigmi strategije je „student u centru učenja“ (str. 26). Student je, nešto dalje, ekonomski subjekt, jer biti u centru ima da košta: „Kako će ubuduće veliki broj studenata morati da plaća školarinu … deo troškova će plaćati student kroz kredite“ (str. 32). Operativni jezik nacrta je ovde sumnjivo konfuzan: studiranje će nesumnjivo da košta, a student će podizati kredit i vraćati deo troškova studiranja, a analogno(!) važi i za školarinu. Ako ovde uopšte ima nekog centra, to zasigurno nije student, jer bi on vraćao kredit, ne troškove. Student, pored i uprkos fiksirane uloge ekonomskog subjekta, ostaje dete na striktno naučnoj osnovi, te će nastavnici visokoškolskih ustanova iz budućnosti obavezno „sticati pedagoške kompetencije“ (str. 29).

Autori se „obraćaju prošlosti“ (str. 5) nabrajajući karakteristike dvadesetak prethodnih reformi obrazovanja, napominjući da su sve bile samo parcijalne. „Sistem u celini“ nikad nije menjan (str. 5). Imajući u vidu buduću vremensku tačku sa koje je obrazovni sistem sagledan, ovo obraćanje svakako može da znači i obraćanje ne samo našoj prošlosti već i nama, sada i ovde: iz budućnosti vam kažemo kako će vaš sistem prošlosti u celini biti promenjen. Naznaka koliko su promene zahtevane nacrtom radikalne ima u izobilju, a među najopasnijima je tačka 5 na strani 10, gde se zahteva „otvaranje“ sistema obrazovanja, i njegovo „orijentisanje“ i „fokusiranje“ na njegovu „spoljašnjost“ umesto „tradicionalnih težnji da bude autonoman u odnosu na ostale sisteme.“

Ovo poslednje navedeno raskidanje sa tradicijom, čitano iz perspektive sadašnjice, dakle prošlosti vremena iz koga nacrt govori, insinuira zahtev za ukidanjem autonomije univerziteta u skoroj budućnosti zarad nejasnih razloga inter-sistemske povezanosti „pod-sistema“, „nad-sistema“ i otvaranja ka „spoljašnjosti“.

Što ne znači da strategija raskida sa svakom tradicijom, niti da menja obrazovni sistem u celini. Naprotiv, ona ostaje eksplicitno usmerena Bolonjskim procesom, a pažljivom čitaocu nacrta neće promaći, pored samo autorima znane teleologije tržišta rada koju sam istakao u prvoj tački, ni nešto malo metafizike. Nje ima tek i taman toliko, da ostavi neupitnim rad jedne ideologije, koja nas svojim jezikom kao gleda iz budućnosti. Ona poput nekakvog autonomnog ekspertnog sistema, pokušava da programira i obrazovne zakone i obrazovne ustanove, i usput celu populaciju – a sve uz nedodirljivu pretpostavku da je budućnost koju ona piše, samo kroz nju prepoznatljiva i jedino takva moguća.

Peščanik.net, 11.04.2012.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Iz zbirke pesama Sistem, biblioteka Lađa, urednik B. Kukić, Gradac K, 2011.