Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču na MKSJ u Hagu, kao da su se svi u Srbiji ujedinili u osudi i zgražavanju – od vlasti do opozicije, od predstavnika nevladinih organizacija koje se bore za ljudska prava, do klerofašističkih organizacija. Samo nije baš jasno protiv koga je usmeren sav taj bes – Vuk Jeremić preti na Tviteru (izgleda da ga još niko nije obavestio da je njegov poslodavac – UN – osnivač MKSJ), dok potpredsednica vlade Suzana Grubješić otkazuje posetu Zagrebu. U reakcijama se na zanimljiv način brka pravo i pravednost. MKSJ se osuđuje kao „politički“ (kao da bilo gde postoji sud koji nije politički; a sve to u zemlji gde se ne zabranjuju organizacije koje aktivno promovišu netoleranciju i nasilje) i optužuje da ne doprinosi pomirenju. (Mada MKSJ nije ni formiran da bi doprinosio pomirenju, već zato što predstavnici nekadašnjih jugoslovenskih država nisu pokazivali nikakvu želju ni volju da sude „svojim“ ratnim zločincima.)

Zanimljivo je da ogromna većina kritičara ove presude, presudu (tačnije, njeno obrazloženje) nije ni pročitala. Upadljivo je da (bar do trenutka pisanja ovog teksta) niko iz medija nije našao za shodno da pita o ovome nekoga poput Bogdana Ivaniševića, čoveka koji poznaje materiju o kojoj se ovde radi. U gnevnim komentarima, MKSJ se osuđuje kao „antisrpski“ i „pristrasan“. Naravno, nije sporno da je bilo zločina nakon „Vojnoredarstvene operacije Oluja“ – o tome puno podataka ima pre svega Hrvatski helsinški odbor (uključujući tu i imena stradalih, itd). Takođe, nije sporno, kao što je to rekao predsednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak, da zločine nisu vršile neke odmetnute bande, već „pripadnici regularnih postrojbi hrvatske vojske i policije“. Ono što je sporno je da ideja pravde u očima srpske javnosti ne podrazumeva nikakav sudski proces, nikakva pravila izvođenja dokaza, a posebno ne pravo na odbranu. Problem Hrvatske je suočavanje sa zločinima, i Hrvatska će taj problem morati da reši – radi sopstvene budućnosti. S druge strane, problem Srbije je daleko ozbiljniji, jer je preuzela na sebe suočavanje i sa sopstvenim i sa tuđim zločinima, a sve to dok predstavnici njenog javnog života, političari, komentatori, „eksperti“ i različita udruženja (jer ovde su, odjednom, svi eksperti za međunarodno krivično pravo, od Dragana Bujoševića i Ljiljane Smajlović do Dejana Mijača, Predraga Markovića i Dubravke Stojanović) besno traže odmazdu po svaku cenu. A ako nje ne bude, nećemo u Evropu, ne putujemo u Hrvatsku, izlazimo iz UN, zatvaramo granice i povlačimo se u najdublju moguću rupu. Jer tu je udobno i toplo.

*Dan gneva

Autor je profesor antropologije i naučni savetnik u Institutu društvenih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 19.11.2012.

OLUJA
SLUČAJ GOTOVINA