Muslimansko bratstvo, Hamas i izraelska desnica

Prošle nedelje bili smo svedoci još jednog ciklusa zastrašujućeg nasilja u pojasu Gaze. Ove nedelje u Kairu su izbile demonstracije zbog straha da islamisti preotimaju revoluciju. Liberali na Zapadu, zbunjeni i užasnuti posmatraju sa strane. Za njih je Gaza kao neka nepoznata brutalna planeta, večito obuzeta atentatima i bradatim vanzemaljcima koji na motorima vuku leševe po ulicama.

Sve se ovo, međutim, može shvatiti – ali samo ako se sagleda u širem kontekstu. U kontekstu o kojem liberali sa Zapada ne vole da razmišljaju jer ih to deprimira. Reč je o tektonskoj promeni našeg doba – rušenju sna da političari mogu da promene svet nabolje. Ovaj san zamenilo je ubeđenje da se političarima ne može verovati i da ih vlast bez izuzetka kvari.

Urušavanje optimističke vizije o tome šta se politikom može postići pripremilo je teren da vlast preuzmu moćne reakcionarne sile koje ne žele da menjaju svet. One žele da upravljaju svetom i da ga održavaju stabilnim – pod pretnjom nasiljem. Pretnjom od koje su postale zavisne.

Ovo se nije dogodilo samo u Americi i Britaniji – nego u čitavom svetu. Želim da ispričam priču o tome kako se ovo odigralo na Bliskom istoku. To je zamršena priča o usponu Muslimanskog bratstva u Egiptu, Hamasa u pojasu Gaze i reakcionarno desničarskih nacionalističkih grupa u Izraelu.

Sve tri grupe vođene su gnevnim, pesimističkim shvatanjem sveta, ljudske prirode – i nesposobnosti političara da preokrenu stvari nabolje. Priča je fascinantna jer pokazuje kako su skrivene sličnosti spojile ove tri grupe – koje se međusobno pomažu da učvrste nemilosrdnu vlast nad svojim narodom – i izbace svaku progresivnu alternativu.

Priča počinje pre skoro sto godina jednim od najboljih primera zašto se političarima ne sme verovati.

Britanci su obećali Arapima da će im stvoriti novi i bolji svet. Jedini problem je bio što su istu stvar obećali i Jevrejima.

Godine 1915, na vrhuncu Prvog svetskog rata, ser Henri Mekmen, britanski izaslanik u Egiptu, sklopio je sporazum sa emirom Meke. U sporazumu je pisalo da, ukoliko Arapi pomognu Britancima da zbace Turke koji su vladali u Palestini, Britanci će Arapima zauzvrat dati nezavisnost. Lorens od Arabije – Tomas Edvard Lorens – bio je jedan od prvih britanskih agenata poslatih da organizuju arapski ustanak.

Ali dve godine kasnije, britanski ministar spoljnih poslova, Artur Balfur, obećao je cionisitičkom pokretu da će u Palestini biti stvorena trajna jevrejska domovina. Cionizam je u velikoj meri bio utopijski pokret. Izmislio ga je Teodor Hercel 1890-ih, i on je verovao da će jevrejska država ne samo spasti Jevreje od progona, nego ih i transforimisati. Država Izrael predstavljala bi novo okruženje koje bi od svog naroda načinilo jače i bolje ljude.

Britance za takve stvari nije bilo briga. Očajnički su pokušavali da uvuku Ameriku u rat na njihovoj strani – i jedan od ciljeva Balfurove deklaracije bilo je odobrovoljavanje cionista i njihovih sledbenika u Americi.

Ovo je insert iz velike TV serije snimljene 1960-ih, pod nazivom Veliki rat. Ona govori o tome kako su se Britanci 1917. obreli u Gazi (današnjem pojasu Gaze) na putu da osvoje Jerusalim – i o košmaru koji ih je na tom malom prostoru dočekao.

Uz to, mogu se nazreti i drugi pritisci koji su naveli Britaniju da daje kontradiktorna obećanja.

Dvadesetih godina prošlog veka, Britanija je preuzela upravljanje Palestinom i suočila se sa svojim licemerjem i obmanama.

S jedne strane, pristizalo je na hiljade jevrejskih imigranata, koji su kupovali zemlju od starih palestinskih porodica. Arapi su bili besni zbog ove, kako su doživljavali, britanske izdaje, i počela je da se rađa pobuna i protiv Britanaca i protiv Jevreja.

Jedan od glavnih vođa pobune palestinskih Arapa bio je šeik Iz al-Din al-Kasam. On je danas na Zapadu zaboravljen – ali nisu ga zaboravili palestinski Arapi, a još manje Hamas, koji ga smatra prvim pravim islamističkim revolucionarom. Hiljade raketa „kasam“ ispaljenih iz Gaze prošle nedelje nose njegovo ime, kao i Hamasovo vojno krilo – Kasam brigade.

Kasam je studirao na univerzitetu Al-Azhar u Kairu i postao jedan od novih reformista koji su se zalagali za čišćenje islama od svih rituala i sujeverja koji su se nakupili tokom 1.200 godina. Tako bi islam mogao postati snažna religija koja bi mogla da se nosi sa svim savremenim silama jednog društva – ekonomskim, naučnim i političkim.

Verovao je da islam može da odigra veliku ulogu u pobuni protiv britanske vlasti i jevrejskih doseljenika. Kasam je otišao u Haifu i počeo da okuplja sledbenike – promovišući ideju džihada protiv okupatorskih snaga. Ne može se verovati starim familijama koje su vodile palestinsko društvo, govorio je, jer su se prodale, kao i političari i tradicionalni verski poglavari.

Palestine Post je zabeležio jedan od Kasamovih govora, završen ljutitim rečima: „Jevreji ne moraju silom da otimaju zemlju, Arapi im je već prodaju.“

Ovo je insert iz filma koji prikazuje čudan svet protiv koga se Kasam borio. Reč je o jednoj od preživelih članica velike palestinske zemljoposedničke porodice. Zove se Malika Šava – a kada je film snimljen krajem 1980-ih, vodila je jedini hotel u pojasu Gaze, svirajući klavir dok je oko nje izbijala prva intifada.

Film prikazuje u kojoj meri je palestinska elita bila povezana sa britanskim vladarima. Malika se priseća svog školovanja u ženskom koledžu Čeltnam.

Tridesetih godina prošlog veka, Kasam je oformio organizaciju Crna ruka. Odmetnuo se sa grupom sledbenika i narednih pet godina napadali su jevrejska naselja i britansku policiju i vojsku.

Britanci su ga prozvali „Šeik hajduk“, i postao je strah i trepet – govorilo se da je slao svoje sledbenike da ubiju svakog ko je o njemu rekao ružnu reč. Ali u novembru 1935, Britanci su ga saterali u pećinu i Kasam je ubijen u krvavom obračunu.

Važno je shvatiti da je Kasam smatrao da su političari deo problema. Kao Hasan al Bana koji je dvadesetih osnovao Muslimansko bratstvo u Egiptu pod parolom „Kuran je naš Ustav“, Kasam je zamišljao modernizovani islam kao celoviti sistem koji bi mogao da zameni politiku. To se moralo uraditi, jer ako ostavite političare da rade svoj posao, oni će vas lagati i izdati kao Britanci, ili će vas prodati kao palestinska elita.

S druge strane, cionisti koji su pristizali u Haifu i ostale delove Palestine 1930-ih duboko su verovali u sposobnost nauke, tehnologije i politike da promene svet nabolje. Mnogi od njih pročitali su roman Teodora Hercla iz 1902, Altneuland – Nova stara zemlja.

Ovaj roman je utopijska vizija budućeg savršenog društva u Palestini, sa Haifom kao glavnim centrom – Hercl ga naziva „gradom budućnosti“. Herclov cionizam pripadao je socijalističkoj tradiciji utopije koja se oslanjala na pisce poput Furijea i Sen-Simona. Pisao je o društvu gde je zemlja u zajedničkom vlasništvu, a ljudi žive u zadrugama i komunama. Postojao je i sistem socijalne zaštite, bez klasne podele i eksploatacije – ali su pojedinci mogli da slede svoje interese i da od njih zarađuju.

Bila je to sjajna vizija, ali istovremeno duboko ukorenjena u evropsku tradiciju imperije. U romanu protagonista sluša fonografski cilindar koji opisuje dostignuća Novog društva u kolonizaciji Palestine. Govori o tome kako je benevoletna tehnokratija koja upravlja ovim novim društvom donela evropski progres u zaostalu i retko naseljenu zemlju.

Ali šeik Kasam i njegova Crna ruka nisu tako videli jevrejske doseljenike.

Međutim – krajem četrdesetih – pojavila se nova politička snaga koja će se suprotstaviti cionizmu – arapski nacionalizam.

Njegov harizmatični vođa bio je predsednik novog nezavisnog Egipta – Gamal Abdel Naser. On je postao herojska i inspirativna ličnost za milione Arapa, jer je obećavao ujedinjeni arapski svet koji će biti dovoljno jak da se suprotstavi zapadnom imperijalizmu, i dovoljno jak da se odupre novoj državi Izrael, uspostavljenoj u Palestini nakon rata Arapa i Jevreja 1948.

Evo Nasera kako govori o revoluciji koju je pokrenuo – stiče se dobar utisak o progresivnom optimizmu na koji se revolucija oslanja. Naser je bio ubeđen da se arapski narod može transformisati, kroz moderno plansko socijalističko društvo, u nove, postojanije pojedince koji više neće ćutke trpeti čeličnu pesnicu autoritarnih diktatora kakve podržava Zapad.

Naser je zanemarivao činjenicu da je i on sam autoritarni diktator.

Zatim je Naser počeo da organizuje borbu protiv Izraela – koristeći pojas Gaze kao glavnu bazu.

Posle rata 1948, stotine hiljada Palestinaca završilo je u izbegličkim kampovima u Gazi. Počev od 1955, Naser je egipatsku inteligenciju zadužio da organizuje male grupe otpora iz palestinskih kampova. Zvale su se „fedajin“ i počele su da vrše gerilske napade u Izraelu.

Izrael je odgovorio napadajući pojas Gaze i graničare. Specijalne jedinice vojske koje su se borile protiv fedajina predvodio je mladi Arijel Šaron.

Ovo su neki snimci iz arhive koji govore o tim incidentima. Ono što je vrlo zanimljivo jeste koliko su žestoko i Amerika i Britanija osuđivale izraelske napade u Ujedinjenim nacijama.

Na početku su islamisti – Muslimansko bratstvo – pozdravljali dolazak Nasera. Dopadalo im se što je zabranio sve političke stranke, jer se to naizgled poklapalo sa njihovim idejama o „jedinstvu verujućih“. Ali ubrzo su shvatili da Naser zapravo želi da od Egipta napravi moderno sekularno društvo – inspirisano socijalističkim idejama i vođeno ideologijom autoritarnog nacionalizma.

Zato su pokušali da ga ubiju. Naser je odgovorio tako što je nekoliko njihovih vođa poslao na robiju ili povešao, a ostale proterao iz zemlje. Svi su mislili da je s Muslimanskim bratstvom završeno – da je to još jedan atavizam kolonijalnih vremena, sada zauvek izgubljen.

Pronašao sam fascinantan film u arhivi koji otkriva koliko je verski establišment dramatično marginalizovan u Naserovo vreme. Reč je o čuvenom muslimanskom univerzitetu u velikoj džamiji Al Azhar u Kairu. Ona je godinama bila pokretač islamske misli u čitavom arapskom svetu. Tamo je studirao šeik Kasam – i tamo je dobio nove radikalne ideje o reformisanju islama.

Međutim, sada je Al Azhar dobio naređenje da se modernizuje na sasvim drugačiji način. Ovaj film pokazuje kako je revolucionarna vlada zahtevala da se na Al Azharu predaju predmeti koji nemaju nikakve veze sa religijom – formiran je čak i odsek za preduzetništvo.

A novi, modernizatorski šef Al Azhara kaže da pokušava da spreči porast uticaja „svešteničke klase“ koja bi zaustavila progres.

Pedesetih godina, i u Izraelu je vladao dubok progresivni optimizam. Na čudan način, on je odražavao ideje o planskom socijalističkom društvu koje je Naser pokušavao da izgradi.

Počev od 1930-ih, Izraelci su u Palestini gradili novo cionističko društvo koje je Teodor Hercl zacrtao u svom romanu Altneuland. Nova prestonica zvala se Tel Aviv – što je hebrejski naslov koji je prevodilac dao Herclovom romanu. U grubom prevodu, to znači „novi potok teče niz stari breg“.

Ovaj novi grad je konstruisan kao veliki eksperiment prostornog planiranja. Zasnovan je na planovima škotskog urbaniste Patrika Gedisa. On je svoje ideje crpeo iz iste utopijske tradicije koja je napajala Herclovu veru u socijalističko plansko društvo. Povezivalo ih je tehnokratsko verovanje popularno 1930-ih – i ponovo 1950-ih – da se okolina može prilagoditi ljudima kao sveobuhvatni sistem koji bi ljude načinio jačim, sigurnijim i moralno boljim.

To je bio veliki san. Ovo je Patrik Gedis.

A ovo je utopijski grad izgrađen prema njegovim planovima – zvali su ga „Beli grad“. Mnogi arhitekti koji su učestvovali u njegovom dizajniranju studirali su 1930-ih u školi Bauhaus i bili su pod velikim uticajem Korbizjea. U jednom pamfletu opisane su ideje na kojima se temeljio:

Grad je eksperimentalna laboratorija za sprovođenje modernih principa planiranja i arhitekture, i uticao je na čitavu zemlju.

Plan je zasnovan na ideji stvaranja novog mesta za novo društvo, gde bi se cionistički ideal obistinio kroz Moderni pokret. On je istovremeno i sinteza orijentalnih i zapadnih kultura.

Pedesetih godina utopizam se širio izraelskim društvom. Njegova okosnica bio je pokret kibuca. Ideja o kibucima razvijana je 1920-ih – i to je bio pokušaj stvaranja socijalističkih kolektiva kao konretnih ostvarenja cionističke teorije.

Kibuci su bili više od pukog kolektivnog upravljanja zemljim. Oni su shvaćeni kao novi tip okruženja, gde su ljudi uveče mogli da se sastaju, na grupnim plesovima, a potom i grupnim diskusijama. U nekim slučajevima, ove diskusije su ličile na rane verzije grupne terapije –pojedincima je omogućeno da izraze svoje ideje i osećanja. Iz svega ovoga rodiće se „novi ljudi“.

Nažalost, mnogi kibuci podignuti su na zemlji palestinskih Arapai – a koji su sada sa svojim porodicama živeli u teskobnoj bedi izbegličkih kampova u pojasu Gaze. Širila se i svest u Izraelu da su kibuci moćno oružje u stvaranju trajnijeg izraelskog prisustva u graničnim oblastima nove države.

Kibuci su se pedesetih i šezdesetih pretvorili u čudnu kombinaciju veselog utopijskog socijalizma i naoružane prestrašenosti – sa atomskim skloništima i rovovima koji su okruživali moderne domove kulture. Kao u nekoj priči Džejmsa Balarda.

Ali onda se na dramatičan način u središte izraelske priče vratio lik iz prošlosti. A njegovo prisustvo – i ono što je govorio – izazvalo je proteste koji su uzdrmali temelje optimističkog progresivizma u srcu izraelskog društva.

U maju 1960, grupa Mosadovih agenata kidnapovala je Adolfa Ajhmana u Argentini. Drogirali su ga i prebacili El Alovim avionom u Izrael, prerušenog u člana posade. Ova otmica je bila svetska senzacija jer je Ajhman bio jedan od glavnih organizatora „konačnog rešenja“ – masovnog istrebljenja Jevreja.

Godinu dana kasnije, Izraelci su izveli Ajhmana pred sud u Jerusalimu. Smestili su ga u kabinu od neprobojnog stakla. Bila je to snažna vizuelna poruka – ovaj strašni čovek koji je organizovao holokaust sedi izložen u staklenoj kutiji usred nove države Izrael.

Neki istoričari tvrde da je suđenje Ajhmanu predstavljalo ogroman šok za izraelsko društvo, jer petnaest godina nakon Drugog svetskog rata niko u Izraelu – ni u američkim jevrejskim zajednicama – nije zaista govorio o holokaustu. On je bio zaboravljen i izbrisan.

Stotine hiljada bivših zatvorenika logora smrti došlo je u Izrael, ali među njima je preovladavao stav da treba gledati u budućnost koju nudi san o cionizmu, i da treba zaboraviti strahote iz prošlosti.

Iznad svega, nisu želeli da ih neko vidi kao žrtve u optimističko doba. Vođa Američkog jevrejskog komiteta pisao je da „jevrejske organizacije treba da se klone prikazivanja Jevreja kao slabih, žrtvovanih i napaćenih“. Jer tako se učvršćuju „duboko ukorenjeni stereotipi – progonjeni lutalica, naviknut na sveopštu mržnju i prezir“.

Drugi istoričari se nisu slagali sa ovom tezom – i to je dovelo do nerešenih rasprava o tome kako se sećanje na holokaust može upotrebljavati i zloupotrebljavati.

Ali pronašao sam vrlo zanimljiv film, snimljen u Izraelu 1961. tokom suđenja Ajhmanu. U filmu obični Izraelci – uključujući neke iz kibuca – govore šta misle o Ajhmanu i tome kako on utiče na njihov svet. Neki odobravaju suđenje – ali preovladava mišljenje da je ovo trebalo da bude zaboravljeno – i da nanosi veliku štetu novom Izraelu.

Jedna žena na kraju zaključuje – „Bila bih sretna da nikad nije ušao u ovu zemlju.“

Ali bio je to samo početak strašnog korozivnog uticaja koji će Ajhman imati ne samo na izraelski optimizam i društvo – nego i na čitavo liberalno uverenje na Zapadu da se ljudi mogu transformisati nabolje.

Hana Arent, koja je prisustvovala suđenju Ajhmanu, objavila je 1963. niz članaka u New Yorkeru. U njima je problematizovala ideju koju su zastupali izraelski tužioci, da je Ajhman izuzetno zao čovek. Arent je tvrdila nešto sasvim suprotno – da je „zastrašujuće normalan“. Daleko od čudovišta, on je zapravo bio bezlični, nemisleći i izuzetno efikasni birokrata. Motivisala ga je, kako je pisala, lična ambicija a privatno nije bio čak ni izraziti antisemita.

Arent je ovo nazvala „banalnošću zla“. Pisala je o „zlodelima, počinjenim u ogromnim razmerama, koja se ne mogu povezati ni sa kakvom konkretnom pokvarenošću, patologijom ili ideološkim ubeđenjem počinioca“.

Koliko god zlodela bila monstruozna, sam počinilac nije bio ni monstrum ni demon.

Poput pečuraka, zlo se može proširiti čitavim svetom i poharati ga, upravo zato što nema nikakav koren. Najbanalniji motivi, a ne neki naročito pokvareni, napravili su od Ajhmana toliko zastrašujućeg zločinca.“

Reportaže Hane Arent izazvale su konsternaciju. Novinar Norman Podhorec napisao je da njena skica Ajhmana „negira sve što znamo o prirodi čoveka“.

I to je bio ključni problem, budući da je Arent nagoveštavala da se ljudska bića možda ne mogu promeniti ili usavršiti. Da svako može da počini strašne, grozne stvari u svakom trenutku, zavisno od okolnosti u kojima se našao. Što je još gore – da savremeni svet kompleksne birokratije i bezličnog menadžmenta može ovo dodatno pogoršati.

Bio je to prilično pesimističam i konzervativan utisak o ljudima – i problematizovao je ideju da se svet može preokrenuti nabolje. A ova mračna i zastrašujuća ideja, nastala iz strahota koje su se odigrale dvadeset godina ranije, počela je da se uvlači u posleratni optimizam, ne samo u Izraelu, nego kod čitave generacije liberala u Evropi i Americi.


Ovo je insert iz dokumentarca o Hani Arent i suđenju Ajhmanu. Prvi sagovornik je biograf Hane Arent, drugi jedan od njenih studenata. Razgovori su ispresecani neobičnom Ajhmanovom odbranom na sudu. On zaista zvuči kao neki generalni direktor koji pokušava da se opravda.

Četiri godine kasnije, počela je da se ruši i optimistička vizija budućnosti koju je Naser obećao arapskom narodu – zbog Izraela.

U junu 1967, Naseru su iz Sovjetskog Saveza rekli da Izrael planira da napadne Egipat – pa je on počeo da mobiliše vojsku. Informacija je bila lažna – ali Izraelci su odgovorili preventivnim napadom na Egipat i Siriju.

Ovo je bilo katastrofalno za arapske države. Za šest dana, egipatska vojska bila je ubedljivo poražena. Bilo je to i smrtno poniženje za Nasera jer se njegovo obećanje da će cionistička država biti uništena pokazalo kao blef. Posle toga, Naser se poneo kao uvređena mlada – u spektakularnom maniru javno je podeo ostavku, da bi je zatim povukao.

Milioni ljudi još uvek su voleli Nasera – ali poraz je označio početak otrežnjenje od ideje da će novi panarabizam promeniti sudbinu i podanički mentalitet arapskog naroda. Levičarski nastrojeni studenti počeli su da protestuju u Kairu – zahtevali su da Egipat ponovo napadne Izrael, a za poraz su krivili korumpirane generale koji su komandovali egipatskom vojskom.

Ali borba za vlast u Izraelu sada je bila u rukama revolucionarne levice u palestinskim izbegličkim kampovima. Jaser Arafat je 1969. godine došao na čelo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koja je okupljala razne levičarske sekularne grupe – uključujući i Arafatovu organizaciju, Fatah.

Gaza je ponovo postala uporište opozicije. Nakon Šestodnevnog rata, Izrael je preuzeo i Gazu i Sinajsko poluostrvo, a palestinske izbeglice našle su se u vlasti Izraelaca.

Ovo su neke od prvih reportaža iz Gaze o novim mladim teroristima koji su obećavali da će se Palestina ratosiljati države Izrael. Prva je iz 1969. i govori o tri palestinske devojčice koje su uhpšene i izvedene na sud jer su podržavale „subverzivnu organizaciju“.

Malo je konfuzna, i novinari izgleda nemaju pojma o čemu izveštavaju. Zatim sam ubacio reportažu snimljenu samo tri godine kasnije, 1973, o Al Fatahovoj osnovnoj školi. Možete videti koliko se brzo ovaj pokret razvio – i koliko je duboko ukorenjeno verovanje u oružanu borbu.

Iako je Naserov san propao – a on je umro 1970 – PLO i njihovi borci nasledili su njegova progresivna uverenja. Mnoge grupe unutar PLO-a činili su levičarski revolucionari koji su verovali da se ne bore samo protiv Izraela, nego i za stvaranje nove sekularne socijalističke države u Palestini.

Ali u Egiptu je odumiralo optimističko shvatanje politike i njene sposobnosti da transformiše društvo. Stvarao se prazan prostor koji će popuniti grupa za koju su svi petnaest godina ranije verovali da je mrtva i zaboravljena – islamističko Muslimansko bratstvo, koje će doneti mnogo konzervativnije stavove o upravljanju društvom.

Godine 1975. snimljen je igrani film pod nazivom Al-Karnak. Govorio je o tome kako su nakon poraza 1967. Naserovi protivnici zatvarani i mučeni. Film je detaljno prikazivao torturu i upečatljivo je otkrivao zastrašujuću degeneraciju Naserovih ideala.

Film je dramatično dokazivao centralnu poruku islamističkog pokreta – ako date vlast političarima u sekularnom društvu, oni će sasvim sigurno postati korumpirani i opasni – koliko god plemenite bile njihove prvobitne ideje.

Ovo je insert iz dokumentarca snimljenog u Kairu, u vreme kad su i elita i obični Egipćani bili fascinirani filmom. Počinje sa Mustafom Aminom – čuvenim novinarom koji je zatvaran i mučen. Zatim se okreće senzaciji koju je stvorio film. To je dobra reportaža, jer odlično prenosi atmosferu promene raspoloženja u arapskom svetu sredinom sedamdesetih.

A ovo pesimističko raspoloženje sada je zahvatalo i palestinski pokret otpora – vođen uvrnutom logikom terorističkog nasilja. Budući da će im terorističke akcije natovariti na vrati isti onaj duh koji je Ajhman doneo u Izrael – Konačno rešenje.

Od početka sedamdesetih, razne palestinske grupe otimale su putničke avione sa Zapada. Motiv je bio skretanje pažnje na patnju palestinskog naroda i njihovu borbu protiv izraelske okupacije. Ove grupe su u istom periodu uspostavile bliske veze sa brojnim zapadnjačkim terorističkim grupama – naročito grupama u Zapadnoj Nemačkoj, poput Frakcije crvene armije, i Revolucionarnih ćelija.

U junu 1976, grupa terorista otela je avion kompanije Air France, i naterala pilota da sleti u Entebe u Ugandi. Neki od terorista bili su pripadnici Patriotskog fronta za oslobođenje Palestine, drugi su bili iz nemačkih Revolucionarnih ćelija. U Entebeu, teroristi su pregledali pasoše putnika. Odvajali su Jevreje od ostalih putnika, i rekli im da će osoboditi sve koji nisu Jevreji.

Bio je to simbolički važan trenutaka za revolucionarnu levicu – i palestinsku i nemačku. Okrenuli su se nasilju verujući da tako nastavljaju borbu za oslobođenje Palestine i stvaranje novog revolucionarnog sveta. Umesto toga, sada su se ponašali kao nacisti trideset godina ranije, odvajajući Jevreje od ostalih.

Jedan od jevrejskih talaca kasnije je ispričao kako je teroristima pokazao broj koji je istetoviran na ruci nosio iz logora. Jedan od nemačkih terorista, Vilfred Bose, pokušavao je da ga ubedi – „Ja nisam nacista – ja sam idealista.“

Izgledalo je kao da idealizam ne gura revolucionarni pokret napred u bolju budućnost, nego ga vuče nazad u najgore vreme prošlosti.

Važno je prisetiti se i da je jedan od izraelskih spasilaca ubijenih u Entebeu bio Džonatana Netanjahu, stariji brat Benjamina Netanjahua – budućeg izraelskog premijera. Bratovljeva smrt, govorilo se, snažo je uticala na stavove mlađeg brata.

Do kraja sedamdesetih, stvorena je ogromna politička, socijalna i moralna praznina u srcu Egipta – kao i u velikom delu arapskog sveta. Rušenje Naserove velike progresivne i sekularne vizije ostavilo je društvo u laviranju.

Ovaj vakuum je popunio obnovljeni islamizam. Neki islamisti okrenuli su se ekstremizmu i nasilju – kao grupa Al Džihad koja je ubila predsednika Sadata 1981. Ali Muslimansko bratstvo krenulo je drugim putem.

Sadat je pustio iz zatvora mnoge vođe Muslimanskog bratstva, ali pokret je zabranjen kao politička partija. Zato su lideri Bratstva počeli da grade uticaj kroz zamršene socijalne i strukovne organizacije u egipatskom društvu. Pripadnici Bratstva kandidovali su se na izborima za sindikate i udruženja mnogih vodećih profesija – i osamdesetih preuzeli kontrolu nad lekarima, zubarima, inženjerima, apotekarima pa čak i nad egipatskom advokatskom komorom.

Istovremeno, Bratstvo je stvorilo snažan sistem socijalne pomoći za milione običnih Egipćana u selima širom zemlje, koji je bio mnogo efikasniji i odgovorniji od glomaznog državnog sistema.

Mnogi pripadnici egipatske srednje klase počeli su da se pribojavaju tihog, puzajućeg političkog prevrata. Ali Bratstvo je poručivalo da samo otvoreno stvara temelje za svoju viziju modernog društva. Islam će biti sveobuhvatni sistem koji će moći da upravlja i usmerava sve delove društva.

Ovo je insert iz filma o usponu Muslimanskog bratstva u Egiptu. Snimljen je 1992. i zaista je dobar, jer gledaoce vodi u srce njihove revolucije, a islamistima daje priliku da objasne svoju utopijsku viziju. Ali to je duboko konzervativna utopija – jer bi sistem koji žele da izgrade sprečavao političare koji pokušavaju da svoju vlast iskoriste za promenu sveta. To im se nije smelo dozvoliti, zato što uvek vodi u katastrofu.

Posebno mi se dopao televizijski propovednik koji kaže da je društvo kao televizor. Bog je, kaže on, kao onaj koji piše uputstvo za TV aparat.

Pravila piše onaj ko ga pravi.

A kad se nešto pokvari, nosite uređaj kod proizvođača. On zna kako da ga popravi. Ako ga odnesete kod nekog drugog, taj nešto zabrlja.

To je poruka političarima.

A nagrade koje dodeljuju novine Muslimanskog bratstva za religijski kviz su sjajne. Prva nagrada – put u Meku. Druga nagrada – usisivač.

Ubacio sam i insert iz nekog drugog dokumentarca o tome kako je Muslimansko bratstvo preuzelo advokatsku komoru. Njihovi protivnici tvrde da je ovo tihi, puzajući politički puč. Ova dva filma vode vas u središte misterije Muslimanskog bratstva. Koji je njihov pravi cilj?

Istovremeno, ideje Muslimanskog bratstva – i njihove tehnike – počele su da se šire na pojas Gaze. Tako su na neobičan način došle u kontakt sa izraelskim snagama koje su se borile protiv Jasera Arafata i PLO-a. Iz ovoga će se izroditi prećutna saradnja za uništenje zajedničkog neprijatelja, ali ona će imati vrlo mračne posledice – zarobiće obe strane u statičnom svetu.

To se dogodilo kroz uspon Hamasa – koji je bio neposredno inspirisan Muslimanskim bratstvom.

Za početak, organizacija se nije zvala Hamas. Godine 1973, propovednik iz Gaze po imenu šeik Ahmed Jasin oformio je organizaciju pod nazivom Al-mudžama al-islami (Islamski centar). Jasinova namera bila je da ova organizacija širi ideje Muslimanskog bratstva među Palestincima – što je značilo da se treba otarasiti sekularnog pokreta otpora i zameniti ga pokretom inspirisanim islamskim idejama.

Šeik Jasin bio je izuzetno živopisna ličnost. Bogalj od detinjstva zbog slomljene kičme, potpuno je zavisio od svojih sledbenika koji su o njemu brinuli, hranili ga i nosili u krevet. Ali ljude oko sebe ubedio je da će jednog dana njihova mala grupa moći da uništi levičarske nevernike oko PLO-a i preuzme kontrolu nad palestinskim pokretom.

Mudžama je radila isto ono što je Muslimansko bratstvo radilo u Egiptu. Organizovali su kompleksni sistem socijalne pomoći u Gazi, koji je obuhvatao obdaništa, besplatnu hranu i odeću. Osnovali su i klinike koje su nudile besplatnu negu i lekove. Počeli su da preuzimaju mnoga strukovna udruženja – poput udruženja zdravstvenih radnika, inženjerske i advokatske komore.

A izraelske vlasti ne samo što su im to dozvolile – nego su ih i podržavale. U konzervativnim idejama islamista, Izrael je prepoznao snažnu silu koja bi mogla da poljulja i uzdrma palestinski revolucionarni pokret.

Beverli Milton-Edvards i Stiven Farel objavili su odličnu knjigu o usponu Hamasa. U knjizi nekoliko vrlo visokih izraelskih zvaničnika priznaje da je Izrael pružao prećutnu podršku Jasinu i Mudžami. Jedan šef vojnoobaveštajne službe kaže:

U početku su neki elementi unutar izraelske vlade – ne sama vlada, ali neki elementi u vladi – smatrali da će jačanjem Mudžame izvršiti pritisak na Fatah u pojasu Gaze, sredinom osamdesetih.

Da, mislim da je to bila greška.

Jedan od presudnih faktora u usponu Mudžame bila je odluka Izraelaca 1978. da organizaciji odobre zvaničan status. Ovo nikad ne bi bilo dozvoljeno sekularnim grupama. Milton-Edvards kaže da je to urađeno po naređenju iz kabineta premijera Menahema Begina, i da nekadašnji izraelski zvaničnici priznaju da je ovo bio deo strategije za podrivanje PLO-a, podelu sekularnih nacionalista – i njihovog podsticanja da se priključe konzervativnijoj opciji.

Bivši predsednik Islamskog univerziteta u Gazi kaže:

Njima su dozvolu za rad dali izraelski zvaničnici. Izraelske vlasti nisu želele da vide šta zaista dopuštaju da se stvori, kakvo se propovedanje islama širilo pojasom Gaze, jer je u to vreme PLO bio snažan – i Izraelci su želeli saveznika u borbi protiv njih.

Izraelski vojni zapovednik zapovednik u Gazi, brigadni general Segev, udesio je čak i da se šeik Jasin odvede u bolnicu u Tel Avivu, kako bi najbolji izraelski hirurzi videli da li mogu da mu operišu kičmu. Odlučili su da ne mogu, jer je oštećenje bilo previše ozbiljno.

Malo pomalo, uz prećutnu podršku Izraelaca, šeik Jasin je osamdesetih izgradio strukuru alternativnog islamističkog društva u Gazi. Sve je ovo ostalo nezabeleženo – pretraživao sam arhive i nisam ništa mogao da nađem. Sve televizijske reportaže iz Palestine i Izraela govore o Jaseru Arafatu i PLO-u. Ničega nema čak ni iz vremena osnivanja Hamasa, 1987. tokom prve intifade. Prva reportaža o Hamasu pojavljuje se tek u decembru 1992, kada je kidnapovan izraelski graničar.

Ali da biste stekli utisak o svetu u kojem je Jasin izgradio Hamas, i o samom Jasinu, hoću da vam pokažem inserte iz sjajnog filma koji je snimio jedan odličan novinar, Šon Langan. Snimljen je 2001. u Gazi – a Langan posećuje šeika Jasina u njegovoj kući. Do tada je Hamas već bio dominantna sila, a njegovo vojno krilo redovno vrši bombaške napade na izraelske civile.

Posebno mi se dopada kako Langan prenosi atmosferu ovog mesta – i okruženja i raspoloženja. To je nešto što televizijske reportaže nikad ne rade. A kada odlazi u posetu šeiku Jasinu, Langan pred kamerom reaguje iskreno – uplašeno i smeteno. To je toliko bolje od nadmenog samopouzdanja većine reportera, koje sve više izgleda lažno i neprirodno.

Ali u namerama šeika Jasina i njegovih islamista tokom osamdesetih postojala je vrlo mračna strana. Stekli su reputaciju nasilnim napadima na svakog ko podržava PLO – umesto na Izraelce. Milton-Edvards piše:

Nakon molitve petkom, podizane su baklje dok su Mudžamini razbojnici palili biblioteke, novinske redakcije, bilijarske sale i kafane. Spaljivali su bioskope i kafiće, prodavnice pića i zastrašivali građane i studente.

Ljudi koji su podigli glas protiv Mudžame mučki su prebijani, ili im je bacana kiselina u lice.

Simpatizeri PLO-a primetili su ravnodušnost izraelskih vlasti prema ovakvom nasilju.

Izraelski novinar Dani Rubinštajn kaže:

Od tada su mnogi optuživali Izrael da pruža raison d’etre islamskom verskom pokretu – što je slično američkoj podršci mudžahedinima u Avganistanu u vreme sovjetske okupacije.

Ali Jasin i ostali islamisti iz Gaze imali su smisla za humor. Jedna od njihovih glavnih parola bila je:

NEPOKRIVENA ŽENA I KOVRDŽAVI MUŠKARAC NEĆE OSLOBODITI NAŠE SVETINJE

U Gazi je počelo da se rađa rigidno, ograničeno shvatanje sveta. Film Šona Langana iz Gaze pokazuje to na dramatičan način. Šon šeta plažom i nailazi na grupu mladih Palestinaca – sve teče normalno dok se ne dotaknu teme Jevreja i holokausta.

Odjednom shvatate koliko su duhovi nacističke prošlosti zahvatili i palestinske umove.

Kada je intifada počela, šeik Jasin i drugi lideri Mudžame oformili su Hamas – a pripadnici Hamasa pridružili su se borbi protiv izraelskih snaga. To je bilo odstupanje od taktike Muslimanskog bratstva – koji su tvrdili da su se odrekli nasilja – ali Hamas je i dalje sebe shvatao kao palestinski ogranak Bratstva.

Hamas je dosta vremena ulagao u napade na sekularni PLO, odbijajući da protestuje istih dana kada i ostale palestinske grupe, prebijajući zatvorenike iz PLO-a sa kojima su robijali – i uopšte stvarajući podele unutar palestinskog pokreta. Ponovo su im Izraelci gledali kroz prste – nisu im presekli finansiranje iz inostranstva, i dopuštali su rad njihovih škola. Sve je to bio deo strategije „zavadi pa vladaj“.

Istovremeno, nasilna itifada počela je da pravi podele u izraelskom drušvu. Evo nekih inserata iz filma snimljenog u Izraelu na vrhuncu intifade 1988. Snimili su ga lokalni aktivisti – i film prati liberalnu grupu Peace Now, koja je tražila dijalog sa Palestincima.

Ali u filmu se vidi i rastući otpor prema takvom liberalnom stavu. Sam materijal – sa vrlo malo komentara – beleži period kada progresivni optimizam ranog cionizma počinje da se ruši, a zamenjuje ga mnogo oštrije i pre svega defanzivno raspoloženje koje se ogleda u usponu izraelske desnice. Ovo se jasno vidi iz komentara jedne žene, koja viče: „Smrdljivi Arapi – pošaljite ih sve u gasne komore.“

Ali onda se Hamas oteo kontroli. Izraelci su se uplašili njegovog rastućeg uticaja – i 1990. uhapsili su šaika Jasina. Cilj im je bio da oslabe komandnu strukturu Hamasa – ali hapšenje uopšte nije imalo takav efekat.

Hamas je odgovorio osnivanjem „vojnog krila“, koje su nazvali brigada Iz al-Din al-Kasam – po šeiku Kasamu koji se 1930-ih borio protiv Britanaca. Zatim su 1992. pripadnici Kasam brigade oteli izraelskog graničara i zapretili da će ga ubiti ukoliko šeik Jasin ne bude pušten iz zatvora.

Izraelci su to odbili, pa je Hamas ubio graničara. U Izraelu je zavladao gnev – naročito među desničarima koji su zahtevali da se nešto preduzme protiv Hamasa. Izraelska vlada je kidnapovala 400 vodećih pripadnika Hamasa iz pojasa Gaze i Zapadne obale i istovarila ih na vrh zaleđene snežne planine južno od Libana.

Ovo je bilo katastrofalno po imidž Izraela. Iz dana u dan mediji su prenosili slike Hamasovih premrzlih ljudi zbijenih na vrhu planine. Njihova organizacija sada je postala globalni brend – a što je još gore, Hamasovi napadi na izraelske snage još su pojačani.

Bio je to početak nezaustavljivog uspona Hamasa. Ovo su neke reportaže o događajima onim redom kako su se odvijali.

U središtu Hamasovih islamističkih ideja bilo je uverenje da su sekularni političari opasni – naročito ako žele da menjaju svet.

A u septembru 1993. jedan sekularni političar naterao je Hamas da upravo to uradi. Jaser Arafat izašao je na travnjak Bele kuće i potpisao takozvani Sporazum iz Osla – to je bio sporazum koji je trebalo da dovede do mira između Palestinaca i Izraela – i do stvaranja palestinske države.

Hamasu se sporazum uopšte nije dopao – kao ni mnogim sekularnim levičarima. Oni su smatrali da Arafat izdaje palestinski narod, da je san o pravom oslobođenju sveden, po rečima jedog od lidera Hamasa, na san da će palestinski policajci biti ovlašćeni da regulišu saobraćaj.

Ali Hamasov odgovor će ih odvesti u još jednu čudnu spregu sa snagama u Izraelu – konkretno sa izraelskom desnicom koja je takođe prezirala mirovni proces i nije verovala u njega.

Hamasov problem bilo je to što su mnogi Palestinci pozdravili ideju mira – i bezbednost koju je on obećavao. Ali 25. februara 1994, Hamasu se ukazala šansa da promeni tok situacije. Izraelski desničarski ekstremisti otvorili su vatru na palestinske civile u jednoj džamiji u Hebronu. Ubijeno je 29 a ranjeno 125 ljudi. Hamas je obećao osvetu.

Četrdeset dana kasnije – što je tradicionalni period žaljenja – jedan Hamasov bombaš samoubica detonirao je automobilsku bombu u izraelskom gradu Afuli. Ubio je osmoro ljudi i ranio mnogo više. Hamas je namerno izabrao ovaj grad. Njega je 1925. osnovala američka kompanija Američki sionski komonvelt, koja je gradila savremene utopijske zajednice u kojima će se jednog dana ostvariti cionistički san.

Afula je bio jedan od ovih utopijskih gradova – podignut na zemlji kupljenoj od jednog palestinskog zemljoposednika. Sada ga je razneo bombaš samoubica – i to je šokiralo Izrael. Hamas je sada vršio samoubilačke napade u Izraelu svesno pokušavajući da ubije izraelske civile. Jedan napad je izvršen u samom centru Tel Aviva.

Ovo su reportaže o eksplozijama u Afuli i Tel Avivu. Može se videti neverica i strah koji su sada obuzimali izraelsko društvo. Obratite pažnju na političara koji se pojavljuje na kraju reportaže iz Tel Aviva. To je Benjamin Netanjahu – koji kaže da su za ovo krivi Rabinovi ustupci u mirovnim pregovorima.

Hamas je tvrdio da iza ubijanja civila stoji savršena logika – šeik Jasin je u intervjuima govorio da ako oni ubijaju naše civile, ubijaćemo i mi njihove. Ali svi su znali da je pravi cilj zaustavljanje mirovnog procesa – podrivanje pregovora između Arafata i Izraela.

Zatim su 1996. održani izbori u Izraelu. Premijer je bio Šimon Peres, veteran levičarskog radničkog cionističkog pokreta. Njegov protivnik je bio šampion nove rastuće desnice u Izraelu – lider partije Likud, Benjamin Netanjahu. On je bio protiv mirovnog procesa.

Hamas je pojačao kampanju samoubilačkih napada. Tvrdili su da je to odgovor na ubistvo njihovog najboljeg stručnjaka za bombe – zvanog Inženjer. Ali u martu 1996, palestinska televizija emitovala je intervju sa uhapšenim pripadnikom Hamasa koji je organizovao bombaške napade.

Ime mu je bilo Abu Varda – i u intervjuu je tvrdio da su mu lideri Hamasovog oružanog krila rekli da je svrha bombaških napada poraz Peresa i pobeda Netanjahua na izborima.

Smatrali su da će vojne operacije ići naruku Likudu i protiv levice. Želeli su da unište mirovni proces i mislili su da će, ako desničari pobede, politički proces biti zaustavljen.

Svi su bili besni i sve strane – Likud, Fatah, i Hamas – poručivale su da je Abu Varda primoran da laže. I svaka strana je za to optuživala onu drugu. Ali onda je Netanjahu osvojio tanku pobedu – i počeo je da usporava mirovni proces koliko god je mogao.

Od tada su Hamas i izraelska desnica zarobljeni u užasnom začaranom krugu, gde se obe strane služe malo nasiljem malo politikom, pokušavajući da proguraju svoje interese. Nedavni obračuni u pojasu Gaze samo su još jedan od primera tog kruga.

Ovi interesi su u svojoj suštini duboko konzervativni. I Hamas i izraelska desnica slede defanzivnu ideologiju koja ne veruje u promene i temelji se na dubokom pesimizmu o sposobnosti politike i političara da promene svet nabolje. Kako bi sprečile promene, obe grupe sve češće posežu za nasiljem, kako im situacija ne bi izmakla kontroli. Ali ovi pokušaji postaju sve očajniji – jer je nemoguće zaustaviti promene u svetu, a sve veće pribegavanje nasilju u zaustavljanju promena iskvarilo je ideale obeju strana.

Ali to ne može da potraje. U Egiptu je novi predsednik, Muhamed Morsi, izabran kao vodeći pripadnik Muslimanskog bratstva. Međutim, ove nedelje je počeo da se ponaša kao političar kakvog se islamisti najviše boje. Upotrebio je svoj politički položaj da pogazi demokratiju – prigrabivši vlast za sebe.

Naser je pedesetih koristio vlast da nametne svoju viziju progresivnog, planskog sveta. Sada Morsi radi to isto – pokušavajući da nametne svoju duboko konzervativnu, rigidnu viziju sveta.

Ovo ni sada neće uspeti, jer je nemoguće kontrolisati svet na taj način – ni za progresivne ni za konzervativne ciljeve. On što najviše nedostaje na Bliskom istoku – i na Zapadu – jeste nova, odmerena politika koja prihvata dinamične sile istorije, ali pokušava da ih obuzda i iskoristi haotična dešavanja ovog neverovatno uzbudljivog vremena u kojem živimo da pokuša da promeni svet nabolje.

bbc.co.uk, 30.11.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.12.2012.

IZRAEL
NAŠ TERORIZAM