Sri Lanka, photo by Ulrich Lambert, 2012, National Geographic

Sri Lanka, photo by Ulrich Lambert, 2012, National Geographic

Od Aristotela i Marksa do Svetlane Slapšak („Umeće građanskog ponašanja“), kvalifikovano i prilično apstraktno mnogi su se bavili moralom. Neurologija je u međuvremenu napredovala toliko da je u stanju da locira, pa i snimi emocionalna stanja i time ponudi nova objašnjenja čak i za pojmove kao što su moral, optimizam, entuzijazam… štaviše, u stanju je da dokaže kako je čovek u osnovi sklon dobronamernosti. Filozofija time nije izgubila, već dobila čvršće argumente za svoje „moralisanje“.

Prateći šta se zbiva i na osnovu reakcija posvuda u svetu, nazirem da dolazi vreme kada će pre svega politika, i ne manje ekonomija, prestati da srljaju u neobuzdanu grabež, te da će se podvrgnuti pravilima morala od kojih su odstupili. Ako je, kako jedna od definicija glasi, moral „skup običaja koji omogućuju povoljan i skladan opstanak i razvoj pojedinca i društva“, onda je prosto čudo kako današnja društva uopšte funkcionišu.

Sećam se da sam još u mladosti pročitao kako je Marks konstatovao da je moral istorijska kategorija te da je to meni ličilo na otkiće. Problem našeg vremena je to što prenaglašeni individualizam i idealizovano tržište deluju kao „morale busters“ – razarači morala; oni ne menjaju nego definitivno uništavaju moral, pa su učinci njihovog delovanja ekonomska kriza, socijalno raslojavanje i raspad porodice i društva. Dakle ono što ima smisla nije da ponovo učimo decu da se obraćaju starijima sa „ljubim ruke“, nego da favorizujemo običaje koji omogućavaju „skladan opstanak i razvoj pojedinca i društva“.

Dakako, ja ne bih da otkrivam toplu vodu, jer je još 2005. godine ekonomista i nobelovac Amartija Sen u predavanju na univerzitetu u Padovi, na temu „Jednakost i efikasnost“, govorio o „dohodovnoj hendikepiranosti“ kao problemu koji ekonomiji nameće bavljenje zapostavljenim kategorijama građana, od onemoćalih do nemoćnih, dakle bavljenje i moralnim pitanjima, iako u tom segmentu nema profita. Naveo je činjenicu da ako se kao kriterijum siromaštva uzme dohodak koji je ispod 60 odsto bruto domaćeg proizvoda, onda čak 23,1 odsto (danas je to daleko više) Amerikanaca spada u tu kategoriju koja je potlačena ili isključena iz normalnog ekonomskog, političkog i socijalnog života, što je posledica nakaradnog shvatanja cilja ekonomije.

Decenijama se finansijski favorizuju tehnologije koje zaposlene izbacuju na ulicu; opšti je princip da se efikasnost kompanije (preduzeća) gradi na otpuštanju radne snage, a zakoni koji regulišu radne odnose postaju sve beskrupulozniji i amoralniji. Time ekonomija postaje saučesnik u procesu dehumanizacije i stvaranja ljudskog otpada, bez mogućnosti recikliranja.

Ima stotine hiljada onih koji su izbačeni na ulicu i koji se nikada neće vratiti poslu, jer su prevalili „srednje doba“, pa su prestari da bi ih neko ponovo primio, a imaju premalo godina da bi stekli bilo kakvu penziju. Na drugoj strani su mladi, koji ne uspevaju da se zaposle posle školovanja, koji nemaju novca, odnosno ne mogu da dobiju hipotekarni kredit, jer nemaju imovinu, te tako ulaze u četvrtu deceniju – kada ih više niko neće jer su prestari. Oni postaju ekonomski, socijalno, dohodovno hendikepirani, podjednako kao i fizički hendikepirana lica; sa stanovišta pukog računovodstva oni su – trošak društva! Uvredljivo, kao što je uvredljivo ljudsko ponašanje podvoditi pod kriterijume čopora životinja, a svojstveno je intenzivnoj desnici.

Darvin je, naime, uočio da u životinjskom svetu pobeđuju najmoćniji, a slabi bivaju odgurnuti ka odumiranju ili bivaju pojedeni. Što su uslovi teži, to je borba bespoštednija. Konzervativni sociolozi i ekonomisti iz toga su, na oduševljenje desničarskih političara koji sebe smatraju moćnim predvodnicima, smislili ideologiju socijalnog darvinizma, prema kojoj je ljudsko društvo čopor kojim vladaju moćni, a ostali moraju bespogovorno da ih slušaju. Teza takvog elitizma je mnogo starija od socijalnih darvinista, jer je još, kako citira Poper, Platonov nihilista Kaliklo govorio: „Zakon, naprotiv stvaraju slabi i gomila… da bi zaplašili jake… jer oni sami su, rekao bih, zadovoljni jednakim, zato što ništa ne vrede.“

Etički antipod nije socijalna pomoć za nezaposlene, nije povratak na jednakost u bedi, nego koncept razvoja u kojem će odbačenih biti što manje. To bi trebalo da je posao politike i ekonomije. Dovoljno je usmeriti ogromne investicije koje države ulažu, ali ne u posrnule banke i svete krave poput ratnih mašinerija, nego u ekonomiju opšte dobrobiti, i promene bi usledile. Apsolutno je nerazumno u trećem milenijumu gurnuti gotovo trećinu čovečanstva van mogućnosti da doprinosi razvoju. Da stvara, a ne da bude teret ostalima. To dakako znaju i oni koji kroje sistem ovakav kakav jeste, međutim, oni su ti jaki kojima na putu beskrupuloznog bogaćenja smetaju zakoni. Pod beskrupuloznim podrazumevam bogaćenje koje ne proizlazi iz rada, stvaralaštva, umešnosti, nego iz preotimanja tuđeg rada i zarade; a ta vrsta bogaćenja najčešće vuče za sobom uništavanje velikih razmera, da bi se ugrabio deo za sebe. Svedoci smo privatizacija u kojima ostaju uništena preduzeća, stotine i hiljade radnika bez posla, da bi „kupac“ bio sasvim zadovoljan desetinom vrednosti onoga što je uništio, pod uslovom da se taj deo slije u njegov džep. To na žalost nije slučaj nego pravilo, od kompanija Enron, Parmalat do Lehman Brothers banke i Jugoremedije…

Politika, i ekonomija u njenoj službi, izgradili su posebnu etiku koja podseća na onu Henrija VIII, koji je, ako se dobro sećam, opisan kao etički samouveren čak i kada je Tomasu Moru došao glave, jer je Mor, sledeći drugu etiku, drugo shvatanje morala, odbio da njegovu drugu ženu Anu Bolen proglasi za kraljicu. Isti kralj je smatrao moralno opravdanim ubijanje svojih žena, uz argument da nisu u stanju da mu rode muškog naslednika. Od Henrija do Hitlera, Staljina i Pol Pota – svako je imao neku svoju varijantu etike, kojom je opravdavao zločine manjih ili većih razmera. U koš izvitoperenja morala spada i činjenica da su nacisti pre ubijanja logoraša donosili tipizirane presude za svakog od njih, čime je trebalo dokazati da je ubijanje pravno, dakle moralno zasnovano.

Vremena su se promenila i danas je mnogo lukrativnije konstruisati, uz angažovanje političkih i marketinških najamnika, lažnu etiku koja će pravdati korupciju, kriminal i nasilje. Prototip je bivši (možda i budući) italijanski premijer Berluskoni koji je svoje lične advokate postavljao za poslanike i senatore na ključnim mestima u parlametnu i vladi te preko njih krojio zakone sebi po volji. Njegovi plaćeni ministri i poslanici (68 ih je sudski gonjeno!) bavili su se i bave neverovatnim verbalnim žonglerajima da dokažu kako je taj pokvarenjak moralno čista ličnost, štaviše – uzor. Oni koji krše moral ipak se vraški boje moralne osude javnosti, jer se inače ne bi tako panično bavili pranjem sopstvenih biografija. Istina je „da se politika ne gradi na moralu – kako je govorio Andre Malro – ali se teže gradi bez njega.“

Video sam rezultate ankete o tome zašto stanovništvo Afrike, više nego igde na svetu, gaji otpor prema kapitalizmu. Na prvom mestu je odgovor: „Zato što jedino on sigurno donosi korupciju“. Ima korupcije svugde, i u crvenoj Kini, gde malo-malo pa zbog toga streljaju, ali i u Britaniji i Nemačkoj, gde je svojedobno Helmut Kol, neobično dostojanstvena i časna osoba, smatrao da nije amoralno ako mito prima za svoju partiju, a ne za sebe lično. „Naša je epoha – piše Zingmund Bauman – okarakterisana dubokim moralnim ambigvitetom. To je epoha koja nas baca u mučno stanje neizvesnosti“. Da li smo zaista osuđeni na prihvatanje statusa koji nam drugi dodeljuju, i depresiju kao jedini ishod?

Sintagma „politically correct“ nije ništa drugo do pokušaj transplatacije lepog (građanskog) ponašanja, dakle etike, na politički zverinjak, naročito u predizborno vreme koje stiže u sve kraćim razmacima. Ako smo potreseni prostotom naših političara, floskula da „toga nigde nema“ ni ovoga puta nije tačna. Ima, čak i gorih i u manje očekivanim sredinama. Amerika, odakle veći deo sveta poprima i dobro i loše, riznica je političkih nekorektnosti. U prvom predsedničkom nadmetanju Barak Obama je, nesumnjivo ciljajući na Saru Pejlin, upotrebio čestu američku definiciju za lažno predstavljanje – nakarminisana svinja. Bio je to samo rimejk prethodne kampanje, kada je Dik Čejni poručio Džonu Keriju, tadašnjem kandidatu za predsednika SAD: „Kako mi u Vajomingu kažemo, možeš na svinju staviti kvintal karmina, ali svinja ostaje svinja“. To je deo „tradicije“ političkog prostakluka, u kojoj je prvo mesto pripalo Lindonu Džonsonu kada je u poslednjem TV sučeljavanju predsedničkih kandidata 1964. godine, u poslednjem trenutku tog nastupa protivkandidatu Bariju Goldvoteru uputio pitanje: „Da li je istinita tvrdnja da vi vodite ljubav sa peradima?“ Goldvoter se nije snašao, nije reagovao i izgubio je izbore. Dakle prostakluk, odsustvo etike donosi pobedu i zato ostaje rado korišćen metod u politici.

Italijanski filozof Norberto Bobio smatra da „takozvana poštena vlada predstavlja reakcionarnu prevaru. Zato što znači da se pitanje morala svodi samo na njegovu primenu u politici“. On je svakako u pravu, jer nemoguće je podvesti politiku pod dominaciju morala, sve dok glasači ne budu postavili taj uslov, odnosno sve dok bude bila profitabilna ovakva kakva jeste. A glasačima, nama, ili je lako manipulisati, ili nam nije stalo do morala te imamo neke priručne etike(te) kojima opravdavamo svoja asocijalna ponašanja. Kod ranije pomenutog Darvina postoji jedna „kvaka“ na koju malo ko od onih koji se njime poštapaju obraća pažnju, a to je da se evolucija obavlja isključivo u grupi (kolektivitetu). Valja se nad tim zamisliti.

Otkriće magnetne rezonance omogućilo je da se ustanove centri emocija i prati njihovo reagovanje. Svojedobno je list Time jednu svoju naslovnu stranu posvetio knjizi „The Optimism Bias“ – teško prevodivo, jer „bias“ znači predrasudu, ali i uticaj. Autor knjige je Teli Šarot, vrhunski neurolog koja govori o funkcijama u moždanoj kori koje, to je egzaktno utvrđeno, stimulišu pozitivno mišljenje, veru u budućnosti, čak i to da neuroni imaju tendenciju da nam daju sliku kakvu bismo želeli da vidimo, a ne sasvim realnu.

Plejadu naučnika koji se bave ovim problemom (Mat Ridli, neurolog i evolucionista, u knjizi „The Rational Optimism“, Majkl Tomaselo – „Zašto sarađujemo“, Džonatan Hajd…) najlakše je, uz druge izvore, pratiti preko sajta www.fora.tv i kao što je moj slučaj imati bar uvid u ono o čemu se i kako misli danas. Pomenuti Hajd recimo kaže: „Ljudska bića su žirafe altruizma. Kao što su žirafe razvile dugačak vrat da bi preživele, tako su ljudi razvili smisao za moral, da bi pobedili u konkurenciji na indivudualnom i grupnom planu. Ljudi stvaraju moralom objedinjene zajednice deleći međusobno pravila, običaje, emocije i uverenja, pa su koji put čak skloni i da daju život za te vrednosti.“ Od one „homo homini lupus est“ Tomasa Hobsa, koju zna svaki srednjoškolac, do današnjih teorija o ljudskoj pozitivnoj i kooperativnoj prirodi – desila se, makar u nauci, evolucija saznanja koja polako prodire u svakodnevni život.

Razlog za ovaj tekst vidim u tome što se ljudi širom globusa bune, što traže da ne budu samo objekti vladanja. To su u Sloveniji najbolje do sada uobličili: rušenje vlade – da, ali je važnije naterati bilo koju vladu da shvati da postoji zbog građana, a ne obratno. Svoje zahteve slovenački građani zasnivaju na doslednoj demokratiji, u kojoj vlast kroje građani, a ne tajkuni. Oni traže poštovanje legalnog prava da smene vlast, kada ona izneveri dato poverenje. Oni traže da vlada ispunjava ono što joj građani nalože kao zadatak i da najracionalnije vodi ka cilju koji građani odrede. Slovenački protestanti imaju svest o tome da je u njihovim rukama moralno pravo da oblikuju zemlju i svoje dostojanstvenije živote. To je zapravo koncept revolucije trećeg milenijuma. To bi značilo da ne rušimo kapitalizam, nego ga modeliramo prema interesima većine.

Skoro svuda su uočljive težnje ka promenama. Sve veći broj ljudi uspeva da pronikne u laži politike i da vodeći se osnovnim moralnim principima – „običajima koji doprinose skladu i razvoju pojedinaca i društva“ – odbija da učestvuje u političkom šibicarenju. Jedan od primera je sve rasprostranjenija ideja „belih listića“, ali u njenom izvornom obliku, kako ju je svojevremeno predlagao italijanski poslanik levice Alesandro Tesari, profesor filozofije u Padovi i Frajburgu – da se beli listići obračunavaju kao i glasovi za partije, te da se za njima pripadajući broj poslaničkih mesta – smanji broj poslanika u parlamentu. To je Damoklov mač koji bi mogao naterati političare da i sami poveruju u vladavinu građana – demokratiju.

Peščanik.net, 23.02.2012.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)