Pokazna vežba iz stranačke mobilizacije je završena. Izbora nema do daljnjeg, presudilo je predsedništvo naprednjaka, čiji sastanak je održan dva dana nakon srodnog druženja dostojnika u stranci njihovog koalicionog partnera. Pokazna vežba je imala za cilj da se fingira kriza i pokažu stranački mišići uz odašiljanje odranije fiksirane poruke: nije nam do izbora, ali smo za izbore uvek spremni. Demonstrirana je brzina borbenog pregrupisavanja unutar vladajuće koalicije – socijalista da zaštite svog premijera koga je poterao maler razotkrivanja, od niskih TV tabloidnih strasti do visoke neobaveštenosti o mreži najjačeg narko kartela u zemlji, a naprednjaka da se dodumaju kako da kapitalizuju obaveštajni džek pot o Dačićevim kontaktima sa čovekom od posebnog poverenja Darka Šarića.

Pa ipak, iako izbora neće biti, u šta najviše uveravaju oni u vlasti koji se izbora najviše plaše, svi su ubeđeni da će nas izbori sačekati koliko na jesen, odnosno, nakon što tokom proleća EU, u prvom redu Nemačka, potvrdi ili negira da su vlasti u Srbiji pokazale napredak i zaslužile kocku šećera u vidu datuma za početak pregovora o pridruživanju Srbije Evropskoj uniji. U slučaju blagonaklonosti iz EU, vladajuća koalicija će imati čvrstu, gotovo dobitničku, predizbornu platformu. U slučaju odlaganja procesa na godinu dana, evroentuzijazam vladajućih elita bi se našao pred ozbiljnim testom i to s dobrim razlozima budući da su se ponašali po agendi koja je sve vreme uživala blagoslov briselskih birokrata. No, nešto je trulo u ovom sveopštem prizivanju izbora, koji nisu nužni, neophodni ni korisni, jednako strankama na vlasti i u opoziciji.

 
Ima li vlasti bez ljubavi

Pitanje kredibilnosti srpskog premijera otvorilo je pitanje odnosa u vladajućoj koaliciji, tačnije, otkrilo je jaz nepoverenja između naprednjaka i socijalista. Od samog početka, obe strane, posebno Vučić kao novi predsednik SNS-a, trudile su se da pokažu da je posredi brak iz računa, čuvajući se da na zajedničkim fotografijama odaju utisak profesionalne ozbiljnosti a nimalo prijateljske prisnosti ili, daleko bilo, svatovske raspojasanosti. Uloge i resori su podeljeni, svako je dobio svoj vruć krompir a cilj definisan – zavođenje reda (borba protiv korupcije, finansijska stabilnost), poštovanje postignutih dogovora sa kosovskim pregovaračima, privlačenje novih investicija. Rezultat je postavljen kao osnovni kriterijum uspeha, premijer Dačić je samohvalisavo krenuo da širi blagovesti da će ova Vlada biti najuspešnija od svih u poslednjoj dekadi i došlo je do prvih rezultata koji su iznenadili sve na političkoj sceni Srbije: Mišković&sin se već treći mesec baškare u pritvoru, Tači i Jahjaga za pregovaračkim stolom sa Dačićem i Nikolićem u Briselu, agresivni lamenti patrijarha i SPC realistički su ućutkani, nasmejani kuvajtski šeik aterirao je u Nemanjinu i na Marakanu… Taman kad je idila zadobila konture svakodnevne hronike, premijer Dačić se našao pod baražnom paljbom medija i opozicije, pa su i naprednjaci počeli mrko da cede komentare kroz zube o premijeru svoje Vlade.

Afera „Šarićeva banana“ ima nekoliko pouka. Činjenica da ministar policije nije bio na vreme obavešten o kriminalnom bekgraundu osobe sa kojom se više puta sreo a da su njegovi susreti praćeni i notirani, govori o tome da učinak tajnih službi predstavlja ucenjivačku dragocenost kojom po svojem nahođenju raspolažu oni koji politički rukovode tim službama. Otuda nikoga nije začudila Vučićeva želja da po osvajanju vlasti zasedne na mesto koordinatora svih tajnih službi u zemlji, jer je u srpskoj politici špijunska informacija stvar strateške nadmoći, takoreći posedovanja simboličkog centra moći. Drugo, zašto kod naprednjaka tolike razmere nepoverenja prema čoveku zahvaljujući čijoj prevrtljivosti su osvojili republičku vlast? Treba li poverovati u novorođeno čistunstvo SNS-a ili pre uočiti njihov predatorski refleks da se dodatno okrnji uticaj partnera koji se nalazi pod šahom? Ako je reč o ovom drugom, zar se priča ne završava na izboru direktora policije koji je po volji naprednjaka a ne Dačića?

Razmišljanje o izborima u trenutku kada je Vlada tek ušla u svoju, kalendarski gledano, drugu godinu predstavlja hazardersko razmišljanje, sem ako nije paravan za promenu politike koju ova Vlada vodi, tačnije politike prema Kosovu, kako veruje Vesna Pešić. Ali, zašto bi neko menjao dobitničku formulu koja pre ili kasnije vodi do ostvarenja krupnog cilja kakav je dobijanje datuma za početak pregovora? Suvisao odgovor ticao bi se suštinski poremećenih odnosa u vladajućoj koaliciji, nerealnih aspiracija partnera koji se nalazi u poziciji da diktira uslove, odnosno njegove želje da se promeni partner. Da li su naprednjaci toliko nezadovoljni Dačićem, alavi na još veći kolač vlasti ili željni koalicije sa demokratima? Ne čini se da bilo koje od ovih pitanja zaslužuje potvrdan odgovor. Izbori su avantura koja bi dovela do zastoja u sprovođenju postojeće politike i trošak neizvesnosti koji stranke na vlasti, uključujući i naprednjake, teško da žele sebi da priušte. Turbulencije pre svedoče o unutarstranačkoj mobilizaciji ekipe na vlasti, jer u koaliciji u kojoj nema ljubavi mora da vlada permanentna borbena gotovost.

 
Demokrati u magli

Pitanje kredibilnosti premijera Dačića pokrenulo je demokrate iz opozicionog dremeža. O Dačićevim susretima sa visokim oficirom Šarićevog narko kartela su našli za shodno da se oglase počasni predsednik DS-a i nesuđeni UN-ov emisar za Siriju i Severni Kavkaz (kako smo saznali iz njegovog intervjua Radiju Eho Moskve) i Tadićeva siva eminencija i persona muta demokrata, Miki Rakić, koji je za ovu priliku progovorio u novinarski mikrofon. Đilas,operativni predsednik DS-a, zatražio je od Dačića da sam odstupi sa mesta premijera, ne bi li ga policijska istraga pročistila i iskupila u očima javnosti. Na primedbe novinara da su podaci o Dačićevim susretima nekoliko godina bili poznati vrhuški demokrata, što je nimalo nije omelo da planira sa njim nov koalicioni savez, Đilas odgovara zamenom teza: ali Tadić i demokrati nikada nisu bili za to da Dačić bude premijer u novoj Vladi. Pa da, onaj ko kontaktira sa mafijom u novoj podeli ne može da dotera više nego do mesta prvog potpredsednika i ministra policije, uz možda još koji manji resor, ako bi se išlo na racionalizaciju Vlade. Na stranu što u tom slučaju ne bi ni saznali s kim se sretao Dačić, kao što ni sada ne znamo zašto se sreo sa dotičnom personom egzotičnog nadimka. Jer možda ima veze i sa finansiranjem stranaka, a to je tema o kojoj takođe ne znamo ništa.

U kritici demokrata upućenoj na račun premijera i njegovih pregovora sa Tačijem ima dosta politikantskog bofla. Demokrati su dezorijentisani i pasivni. Dovoljno su promoćurni da sebi ne dozvole luksuz pseudopatriotskog guslanja o tome da su pregovori izdaja nacionalnih interesa, ali i dovoljno nemoćni da sem uopštene podrške dijalogu i postizanju kompromisnog rešenja saopšte bilo šta što bi poboljšalo dijalog a njima donelo neki politički poen. Takođe, novi predsednik DS-a nije u stanju da sam sebi objasni kako to Tadić i Stefanović nisu imali kuraži da se sretnu sa Tačijem i da započnu političke pregovore, već dvosmisleno podržava Nikolićev susret sa Jahjagom, ali i osporava njegov domet kao simbolički frivolan, smatrajući da se uskoro niko neće sećati da je do tog susreta došlo. Očito, Đilasovo tvrdo opoziciono srce nije ganuo Nikolićev samosažaljivi izraz lica kraj Ketrin Ešton, kao da je progutao jednu od onih Đinđićevih žaba, znajući da nikakvu slavu ni profit kod svojih birača ne može da ubere neobavezno se družeći sa predsednicom Kosova.

Inače, zgodno je anticipativno razmišljati o mogućnosti da se posle izbora, ma kada do njih došlo, po prvi put formira velika koalicija u Srbiji. Velika koalicija bi značila sporazum dve najjače stranke koje zastupaju interese nepomirljivih ideologija. Pošto su se kod nas ideološka pitanja ispeglala do neprepoznatljivosti, što u nekim pitanjima, kao što je odnos prema EU, i nije tako loše, pitanje velike koalicije bilo bi pitanje procentualnog usklađivanja interesa dve velike stranke. U ovom trenutku i ne postoje preduslovi za veliku koaliciju, jer je DS u međuvremenu prestala da bude velika stranka a zbog nejasnog programa i mlitavog opozicionog delovanja male su šanse da se uskoro vrati na pozicije ranije popularnosti. Ali, načelno gledano, ako bi ikada SNS i DS sklopili dil, mogli bismo se nadati blagodeti ukrupnjavanja političke scene i čišćenja parazitskog delovanja malih parlamentarnih stranaka, koalicionih prirepaka, najčešće posvećenih zoologiji golog opstanka. Tada bi možda usledila i reforma državne uprave i depolitizacija javnih funkcija. Uz stabilan spoljnopolitički kurs, jačanje domaćih institucija i pozitivan odgovor iz Brisela o datumu, to bi bio sasvim pristojan (post)izborni scenario.

 
Peščanik.net, 10.02.2013.