Još jedan sramotan dan za Srbiju i još jedno razočaranje za sve koji su verovali da žive u slobodnoj zemlji. Tako bi se mogao sumirati jučerašnji dan, 3. oktobar 2012, dan kada je ministar policije zabranio Paradu ponosa i kada je 2.000 pripadnika MUP-a Srbije obezbeđivalo otvaranje izložbe „Ecce homo“ švedske umetnice Elizabete Olson Valin u CZKD-u. Ministar policije, ujedno i premijer, zadovoljan je jer nijedna glava nije razbijena, nijedan izlog polupan, nijedan pendrek isukan. Gotovo pa trijumf pacifizma preko trijumfa preventivne zabrane i privremene blokade dela Beograda. Ali, kakav je tu mir trijumfovao? I kakve veze takav mir ima sa demokratijom i pravnom državom?

Iz Dačićevog ugla stvari izgledaju otprilike ovako: pripadnici LGBT populacije imaju pravo na obeležavanje svog dana, kao što i njihovi neistomišljenici imaju pravo da izraze svoje neslaganje. Ali, kad se istovremeno ispolje ta dva prava, nastaje rizik po građane i njihovu imovinu. U tom slučaju, stupa na scenu treće pravo, pravo policije da iz razloga bezbednosti onemogući i jedno i drugu grupu na uživanje njihovih prava. Ministar policije i premijer je stavio znak jednakosti između učesnika Parade i huligana, između onih koji bi mirno da se prošetaju i onih koji bi da ih kamenicama, šipkama i drugim hladnim arsenalom u tome spreče. Kako se postavlja ministar policije i premijer? Tako što umesto da zaštiti elementarno ustavno pravo ugrožene grupe, on organizatore Parade ponosa smatra jednako odgovornim za „destabilizaciju odnosa“ u društvu kao i njihove batinaše, te pod krinkom brige za opštu bezbednost ukida pravo svima na javno okupljanje.

Nevinost nacije

Eto idealne formule za ukidanje svih protesta, bez obzira da li su oni politički ili socijalno motivisani. Ako radnici žele da štrajkuju, neka se poslodavci organizuju i priprete im otkazima i batinama i policija je tu da spreči njihov sukob tako što će dotičnog dana zabraniti sva javna okupljanja. Reći ćete: ali to se ne dešava i neće se desiti jer su građani, ako ne baš solidarni sa zahtevima radnika, ono tolerantni prema saobraćajnim gužvama i blokadama raskrsnica kada su prinuđeni da pešače koji kilometar do druge stanice ili do kuće. Zašto u slučaju Parade to razumevanje izostaje? Zato što je homoseksualizam bolest, kako je poentirao patrijarh SPC, odnosno zato što je takav tip seksualnih odnosa nešto što crkva žigoše kao greh i anomaliju organizma, dakle nedopustiv je iz medicinsko-religijskih i nacionalno-reproduktivnih razloga.

Ovde nije poenta otpor većine homoseksualizmu kao tipu seksualnih odnosa i emotivne veze. Ključno pitanje je zašto ljudima smeta da vide pripadnike ove stigmatizovane manjine kako šetaju glavnom gradskom ulicom. Odnosno, zašto imaju potrebu da ih u tome onemoguće umesto da ih, recimo, ignorišu ili mirno drže svoje antiprajd transparente sa druge strane ulice? Parada je različitost koja uznemirava jer destabilizuje postojeći poredak tako što predstavlja pretnju. Kakvu vrstu pretnje? (P)održavanjem Parade se javno priznaje postojanje homoseksualizma kao legitimnog izbora, koji bi time stekao pravo na društveno uvažavanje i političku moć. O homoseksualizmu bi se onda bez zazora govorilo u medijima i u školi, na ulici kao i u porodici. Brak ne bi bio više isključivo zajednica raznopolnih jedinki. Postavilo bi se pitanje o pravu istopolnih parova na usvajanje dece ili o pravu lezbijskih parova na veštačku oplodnju. Pripadnici LGBT populacije dobili bi svoje političke predstavnike, svoje poslanike, gradonačelnike i ministre, a jednog dana i predsednike i premijere. Elem, ništa više ne bi bilo isto. Sa održavanjem Parade počelo bi paranje džempera tradicije, te po svaku cenu treba zaustaviti izvlačenje početnog boda.

Topli zagrljaj države i crkve

Najpre je patrijarh pozvao predstavnike državnih vlasti da zabrane Paradu, ali i izložbu Elizabete Olson Valin u CZKD-u, ispoljavajući u tumačenju homoseksualizma za crkvu uobičajenu dozu homofobnih predrasuda i dogmatske rigidnosti. Potom je premijer sa pendrekom zabranio sva okupljanja najavljena za 6. oktobar, pa i Paradu, ali je poslao borbene bataljone policije, konjicu i pešadiju, da blokiraju ceo blok Vračara oko CZKD-a i stranih ambasada. Dan kasnije, pošto nije smeo da zabrani otvaranje izložbe švedske umetnice, najoštrije ju je osudio iako je po vlastitom priznanju nije ni video. Osudio je i organizatore izložbe kao podstrekače nasilja, čime su po njegovom mišljenju direktno isprovocirali zabranu šetnje. To će reći, da nije bilo izložbe „Ecce homo“, bilo bi Parade ponosa. Premijer sa pendrekom tu nije stao: „Kao što neki smatraju da ne smeju da se osporavaju prava kada je reč o njihovoj seksualnoj orijentaciji, tako niko ne sme i nema prava da izvrgava ruglu verska osećanja drugih“. Nije ostao dužan ni predstavnicima stranih država koje su izrazile svoje razočarenje zabranom Parade ponosa: „SAD su izrazile zabrinutost i razočaranje što je Parada ponosa otkazana, a mislim da bi trebalo da izraze protivljenje zašto je izložbom izvrgnut ruglu Isus Hristos“. Ovde je nastupio u isto vreme i kao portparol Srpske pravoslavne crkve i kao prozelotski aktivista.

Sa te pozicije uputio je još jednu packu licemernim Amerikancima, koji su uhapsili autora filma „Nevinost muslimana“, koji je po mišljenju mnogih uvredljivo prikazao proroka Muhameda: „Kako je moguće da neko smatra da je to isto moguće sa Isusom“. Dakle, predsednik stranke socijalista, naslednice ateističke stranke srpskih komunista, zalaže se principijelno za dvosmernu saradnju u okviru savremene filmske umetnosti. Ono što važi za proroka Muhameda, mora važiti i za božjeg sina Isusa. U isti red sa „bezbednosnim rizikom“, „verskim osećanjima“ premijer sa pendrekom je smestio i umetničke slobode i slobodu mišljenja: „Srbija ne sme biti poligon sa takozvanim pravom na slobodno mišljenje kojim se izaziva nezadovoljstvo ljudi, jer u tom slučaju to nije pravo na slobodno mišljenje, već direktna provokacija koja može da destabilizuje odnose u jednoj zemlji ili čitavom regionu“.

Primena principa: „ako neko želi da nešto prođe bez problema mora i sam da vodi računa kako će se ophoditi prema onima koji ne misle tako“, znači da premijer sa pendrekom dopušta samo beskonfliktne društvene procese, odnosno samo one skupove i umetničke događaje koji neće povrediti ničija verska osećanja, izazvati nečije nezadovoljstvo ili destabilizovati društvo. Bezbednost je nov kredo umetničkih i intelektualnih sloboda u Srbiji. Neizazivanje nezadovoljstva je nov horizont očekivanja publike i kritike. Princip: „ono što važi za Muhameda, mora važiti i za Isusa“, postaje novi kredo teološke hermeneutike i umetnosti koja ima verski podtekst. Policijski birokrata izdaje atest dopuštenih umetničkih sloboda, a policijski konjanik pred vratima jednoznačno je upozorenje da umetnik ili kultur-treger treba da se zamisli nad onim šta i kako dela.

Rikverc na Istok

I prethodna vlast je rado ignorisala manjinska prava, bezbrižno ogolivši činjenicu da crkva predstavlja Ahilovu tetivu njenog ustrojstva. Tadić sada licemerno poziva državu da obezbedi održavanje Parade ponosa, dodajući da prošle godine država za tako nešto „nije imala kapaciteta“. Pretpostavljam da je za godinu dana srpska policija pribavila visokosofisticirano naoružanje i najsavremeniju IT opremu i značajno ojačala svoj sastav. Crno-crvena koalicija nema problema da jasnije ispolji svoju filiju prema putinovskoj Rusiji, kolevci demokratskih sloboda savremenog sveta (predsednik Nikolić na srcu uzgaja dve ljubavi, od Rusije draža mu je samo Srbija). Nema problema ni da promoviše koncept patriotske umetnosti, da se pozove na tekovine 90-ih ili na slavnu srpsku prošlost u kojoj među svecima i vitezovima, hajducima i ustanicima, soluncima i ravnogorcima, „tople braće“ nije bilo ni za lek.

Gej parada možda zaista nije ulaznica za dobijanje datuma za početak pregovora o priključivanju Srbije Evropskoj uniji. Jednostavno nije jer ima mnogo krupnijih nerešenih pitanja, od korupcije i reforme državnih organa i institucija do početka pregovora sa kosovskim vlastima. Ali, Gej parada jeste ulaznica za Evropu u smislu zaštite ljudskih prava i usvajanja evropskih standarda. Drugim rečima, ako je srpska vlast ovog puta eskivirala da obezbedi održavanje Gej parade i suoči se sa ekstremističkim falangama, to će je sačekati već sledeće godine. Ako je Kosovo srce Srbije, Gej parada je srce Evrope.

Da li zabrana Parade, koja je došla posle izjave Tomislava Nikolića da Srbija ne treba da srlja u EU, znače ne samo da Srbija usporava tempo EU integracija, već i da polako reterira sa evropskog kursa? Ne mora da znači, ali sluti. Opet, iako postoje antiEU indicije, to može biti pokeraški blef novih vlasti kojim poručuje svojim „partnerima“ iz EU: ako nas budete pritiskali i tražili ono što većina građana ne želi, nećemo se ni mi truditi da vam se bacimo u zagrljaj, već ćemo ozbiljnije razmisliti o našim drugim legitimnim opcijama, recimo o Srbiji na Istoku ili o političkoj neutralnosti.

Da li je društvo u Srbiji u stanju da napravi „civilizacijski iskorak“ iz ovog stanja zatrovanosti mržnjom i predrasudama, iz ovog incestuoznog petinga države i crkve koji slobode i prava građana čini taocima falangističkog nasilja i policijskih zabrana? Eto domaćeg zadatka za kandidate za predsednika DS-a, za ostatke razbijene opozicije, kao i za nas, nemušte „građaniste“ koji tupo posmatramo ponovni uspon fašizma u Srbiji.

Peščanik.net, 04.10.2012.

LGBTQIA+