Ubistvo Zorana Đinđića potrebno je posmatrati u kontekstu podrške nacionalnom programu od kojeg se nije htelo odustati ni po cenu zataškavanja atentata na predsednika Vlade.

Nudila su se objašnjenja atentata u koja je malo verovatno da su verovali i njihovi autori, budući da su atentatori poznati. Recimo, sugestija da je Đinđić ubijen zato što je rešio da se vrati nacionalnom programu koji je bio napustio i da zauzme čvrst stav kada je reč o Kosovu, podrazumeva da se ubice ne znaju.

Jer su ovi koji su okrivljeni i osuđeni radili upravo za tu nacionalnu stvar. Zapravo je neprijatno bilo i ostalo slušati kako ljudi koji svakako znaju sve što znaju i svi drugi, ako ne i više, o ubistvu, izvršiocima i o političkoj pozadini čitave afere, nagoveštavaju da je Đinđić ubijen upravo kada je hteo da se vrati nacionalnom programu očuvanja suvereniteta nad Kosovom.

Da li su zaverenici računali s padom popularnosti Đinđića u nekim stranim krugovima zbog njegovog nezadovoljstva njihovim ponašanjem, to je svakako nešto što bi valjalo znati. Kao uostalom i sve druge okolnosti s kojima su računali, uključujući i međunarodnu reakciju. Ceneći, međutim, prema reakciji koja je usledila, veoma je verovatno da su se preračunali.

Zapravo, kada se govori o kontekstu, tu je verovatno najvažnija činjenica priprema susreta na vrhu predstavnika Evropske unije i zemalja zapadnog Balkana koji je bio zakazan za jun 2003, kada je i održan. Ključni cilj bio je da se obezbedi što je moguće čvršća obaveza Evropske unije da će u članstvo primiti sve balkanske zemlje.

U tome su od posebnog značaja bili nerešeni konstitucionalni i teritorijalni problemi, među koje je svakako spadalo i pitanje statusa Kosova. Od Srbije se očekivalo da jasno iznese koje tačno interese ima na Kosovu, jer se inače nije mogao suzbiti skepticizam s kojim su neke zemlje prilazile čitavom programu integracije Balkana u Evropsku uniju.

Bilo je jasno da je potrebno pokrenuti proces rešavanja statusa Kosova kako bi se promenila dinamika političkih kretanja na Balkanu i odnosa cele regije prema Evropskoj uniji.

U tom je kontekstu bilo sasvim razumljivo da je Đinđić težio da pitanje Kosova stavi na dnevni red kako bi se povećao ulog i same Evropske unije, ali i drugih međunarodnih činilaca u balkanskom raspletu. Može se raspravljati o tom njegovom pristupu, ali to je relevantan kontekst za povećano interesovanje za status Kosova i za nezadovoljstvo veoma skeptičnim stavom mnogih prema integraciji preostalih balkanskih zemalja u Evropsku uniju.

U mesecima i nedeljama pred sam atentat uopšte nije bilo izvesno da će Evropska unija biti spremna da se obaveže na to da će prihvatiti sve balkanske zemlje kao buduće članice. I zapravo, ono što je postignuto u Solunu bilo je neka vrsta uslovne obaveze koja se potom, političkom interpretacijom, pretvorila u potpunu obavezu i u prihvatanje prava balkanskih zemalja na članstvo u Evropskoj uniji.

Politika koja je vođena posle ubistva Đinđića, i posle održanih izbora, obezbedila je kontinuitet sa strategijom ostvarivanja nacionalnih interesa koja je formulisana i sprovođena negde od druge polovine osamdesetih godina prošlog veka.

Naravno, okolnosti su bile drukčije, usled čega su i sredstva bila drukčija. Rezultati su, međutim, isti, što će reći uglavnom veoma negativni po zemlju i po građane. To je sve dobro poznato i ponavljanje nije potrebno. Ono što je ključno jeste razlika između hitnosti koju je Đinđić počeo da pokazuje početkom 2003. godine, s politikom odugovlačenja koja je usledila. Pri tom nije samo izgubljeno deset godina, već su i nagomilane obaveze, moralne i političke, koje će društvo i građane mnogo duže opterećivati.

Ovde možda ima smisla vratiti se više od dve decenije unazad u vreme kada se krenulo stranputicom, uz masovnu podršku i neviđenu euforiju. Jedna je generacija preuzela odgovornost za to, neposredno ili posredno. Biralo se između posvećenosti demokratiji i korišćenju svih sredstava da bi se ostvarili nacionalni interesi, možda s većim uspehom nego bilo kada ranije.

Bilo je neprijatno gledati kako ljudi odjednom otkrivaju prednosti sile i lukavstva i, uopšte, upotrebu svih sredstava kako bi se ostvarili navodno poželjni nacionalni interesi. Razmena teritorija i humana preseljenja samo su ekstremni oblik opravdanja upotrebe nasilja i zločina svake vrste kako bi se zaokružila nacionalna država.

U tom kontekstu trebalo bi posmatrati i početak i razvoj Đinđićeve političke karijere. Kraj, takođe, nije u neskladu s tom političkom tragedijom. U ovom se času zemlja ponovo nalazi pred mogućim drukčijim raspletom kojem je, mislim da se može reći, Đinđić težio krajem 2002. i početkom 2003. godine.

Ukoliko ovoga puta stvari krenu u boljem pravcu možda će se smoći snage da se konačno rasvetli pozadina njegovog ubistva, a s tim i čitava istorija politike zločina u poslednjih dvadeset i više godina.

Novi magazin, 08.03.2013.

Peščanik.net, 08.03.2013.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija