Radio emisija 05.04.2013, govore: Vesna Pešić i Mirko Đorđević.

Svetlana Lukić: Kažu da Grci ne vole da rade utorkom, jer toga dana žale zbog pada Carigrada. Više od pola milenijuma je prošlo od tog majskog utorka 1453, ali tuga je ostala. Drugi dan u nedelji je inače nesrećan, posvećen je bogu rata Marsu, odnosno skandinavskom Toru, koji je tog dana u okršaju sa divovskim vukovima ostao bez ruke. Nesrećna tradicija se nastavlja: u utorak su u Briselu od nas zatražili da se odreknemo “srpskog Jerusalima”. Ako to uradimo prokleće nas vladike, akademici i pesnici koji po amfiteatrima i fiskulturnim salama decu podučavaju psalmima – Ako zaboravim tebe Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja – spremajući ih za osvetu Kosova.

Narikače predvodi Prvi potpredsednik vlade Aleksandar Vučić, koji ne prestaje da govori o užasu, porazu, propasti, nakovnju i čekiću. Pridružio mu se Ivica Dačić koji, gle čuda, posle neuspele misije u Francuskoj, pominje živi pesak, živo blato i vagon za potpisivanje kapitulacije. Sve je to tačno, ali odgovara stanju od pre mnogo godina – doduše nije bio vagon nego šator u Kumanovu. Užas se desio, ali još 1999. u Suvoj Reci, Prekazu, Meji, Podujevu, Ćuškoj, zatvoru Dubrava… desio se i 17. marta 2004. Dačić i Vučić kao da su neki drugi ljudi, pa poslednji otkrivaju ove tragedije, kao da se ne sećaju tih mesta i datuma užasa, kao da njihovi prijatelji u Hagu zbog toga nisu osuđeni na nekoliko vekova zatvora.

Ako su ovo neki drugi Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, šta su to u utorak videli u Briselu što ih je toliko izbezumilo; zašto su bili toliko zatečeni onim što im je na kraju balade ponudila EU? A ponudila je, kaže Prvi pregovarač Dačić, samo kapitulaciju. Prvo, imamo li mi uopšte diplomate, insajdere, dobro obaveštene izvore, špijune… koji pre nego što stigne konjica izviđaju teren, raspituju se šta neprijatelj priprema, savetuju taktiku… Drugo, izgleda da je došlo do nesporazuma na toj briselskoj aukciji: mi smo se pripremali za britansku na kojoj se polazi od najniže ponude pa se licitira naviše, a u stvari je to sve vreme bila holandska aukcija, na kojoj se najviša cena postavi na početku pa se licitira naniže. Mi smo bili najbedniji učesnici te igre i kako su runde prolazile naša cena je padala sve niže i niže. Dačiću i Vučiću se u Briselu desilo ono što se Tadiću dogodilo na domaćem terenu: proizvodili su laži o sopstvenoj moći i važnosti, a onda poverovali u njih i slupali se.

Što je najgore, sve vreme dok su se ređale runde i rukovanja, vladala je potpuna konfuzija, niko nije mogao da objasni šta mi u stvari konkretno tražimo, osim naravno da od tri opštine napravimo Republiku Kosmet. A republike nema bez skupštine, sudstva i policije. Na zahtev da Srbi biraju načelnika policije, odgovoreno je ponudom da Mitrovčani biraju šefa policije, ali svi, i ovi južno od Ibra. Problem je u tome što njih tamo ima 70.000, a ovih severno 30.000. Dačić je ovu protivponudu ocenio kao ciničnu i uvredljivu, a ona je bila samo odgovor na našu neshvatljivu ideju da od EU, koja sve vreme zahteva da ukinemo neformalne institicije na severu Kosova, tražimo da nam dopusti da ih sada i formalno uspostavimo.

Izgleda da je u Briselu najslabija karika u tzv. Državnom vrhu bio Aleksandar Vučić; on je u utorak izazvao pometnju tako što se izvikao na Tačija. Razlog može biti Vučićeva nacionalistička prošlost, pa je zato dobio nervni slom kada je ugledao spokojnog komandanta UČK; ili je opijen svojom moći u Srbiji, poverovao da se ona može preliti i za briselski astal. Ili je u pitanju i jedno i drugo. Frustrirajuća je ta kombinacija – kada si silan u svojoj avliji, a nemoćan pred komšijom koga bi najradije zadavio, a on nigde ne žuri za razliku od tebe, i ima moćne zaštitnike za razliku od tebe, koji si opet sam na svetu. Prvi potpredsednik se zaneo komplimentima koje je prethodnih meseci dobijao sa zapada ne shvatajući da ga Latini-stare-varalice, kako bi rekao jedan od njegovih političkih prethodnika Baja Pašić, na taj način sokole da nastavi putem kojim oni žele da ide. Dodatno ga je zbunilo insistiranje da se i on u poslednjoj rundi pridruži razgovorima. Do tada je u njima učestvovao samo preko sms prepiske sa Dačićem. Mladi Vučić, koji je svoje diplomatske veštine savladavao u Zemunu, u uzurpiranoj zgradi Magistrata, preko puta pijace, nije shvatio da su ga zvali u Brisel jer im je jasno da je odnos moći u Srbiji takav da jedino on može garantovati sprovođenje nekog sporazuma. I želeli su da ga na taj način obavežu, jer i Ketrin Ešton zna ovo što i mi: da će on godinama gospodariti Srbijom, posebno njenim naoružanim delom. Svi na zapadu znaju da su naši političari lažovi, ne samo Milošević koji im je jedno pričao na kanabetu, a drugo radio kad im vidi leđa. Čuvena je priča o Jovanu Ristiću koji je u ime srpske vlade 1878. potpisao Berlinski ugovor kojim je Srbija, pod određenim uslovima, dobila nezavisnost. Kada se vratio u zemlju, poslanici su mu rekli – gde piše da smo mi dužni da poštujemo to što si ti potpisao. Par decenija kasnije srpska država i crkva su tražile da svepravoslavni sabor u Carigradu prihvati reformu julijanskog kalendara našeg astronoma Milutina Milankovića. Sabor je to prihvatio, vladike su se trijumfalno vratile u Srbiju, a druge vladike su im odbrusile: ne dolazi u obzir, nećemo valjda da postanemo katolici.

Osim zapomaganja pogruženog Dačića i kraljice drame Vučića, šum stvaraju razni analitičari tvrdeći da nam ni kapitulacija ne garantuje dobijanje datuma u maju, a možda ni članstvo u EU. Niko nije ni rekao da garantuje – onih 35 poglavlja čeka, bez ikakve veze sa Ibar vodom.

Usred drame javio se i Milorad Dodik, sa idejom da se Bosna i Hercegovina najzad rasturi. Njemu je jasno da je, kada se ovo sa Kosovom završi, on sledeći na redu. Ako Vučić pusti Mitrovicu niz vodu, u čemu je problem da to uradi i sa Banjalukom. A Srbi sa severa Kosova u odlučnom danu u goste pozivaju ruskog ambasadora, da zajedno obeleže dan kada je pre 110 godina “puška jednog Arnauta” ubila ruskog konzula koji je svet obaveštavao o zverstvima Albanaca nad Srbima. Ambasador Čapurin je kosovske Srbe u jednoj rečenici plašio, a u drugoj ih hrabrio da izdrže još samo 10, najviše 12 godina, kada će se situacija u svetu promeniti, a Rusija još više dići na noge; do tada im je savetovao da se zubima drže za rezoluciju 1244. Ibarskom magistralom od Leposavića do Mitovice vijorile su se ruske i srpske trobojke, a dok je Putinov izaslanik hodio po ostacima srpskog Kosova, ljudi su mu pod noge bacali cveće. Ta mučna slika podseća na onaj junski dan 1999. kada su britanske Gurke već prešle granicu i utirale put NATO vojnicima, a za to vreme prištinski Srbi bacali cveće na ruske oklopne transportere, koje je Boris Jeljcin poslao da malo provocira Amerikance. Cveće se nije ni osušilo, a poslednji Srbin je morao da napusti Prištinu.

Nije isključeno da se istorija ponovi, još jednom. Primus inter pares u tzv. Državnom vrhu, Alekandar Vučić, morao bi pod hitno da prestane da se uživljava u ulogu narikače i da povuče jedini potez koji mu je preostao. Ako to ne učini, predstoji mu mnogo mučnih uloga koje će morati da odigra na nizbrdici ka svojoj političkoj smrti. Epitaf je već spreman, eno ga na grobu jednog etrurskog glumca – umirao sam mnogo puta, ali ovako nikada. U međuvremenu, šta god da se desi sledećeg utorka, biće hapšenja, mnogo hapšenja. To je vrlo dobar izlaz iz svake situacije, a još kada imaš klijenata kao pleve, rešenje se samo nameće.

Prvi sagovornik današnjeg Peščanika je Vesna Pešić.

Vesna Pešić: Zašto su me sad naljutili? Mislila sam da su imali mogućnost da povuku tu liniju, zato što sada imaju jedan fantastičan trenutak, a to je da nemaju gotovo nikakav otpor. Hoću da kažem da je politička situacija, po mojoj analizi, veoma povoljna. Vrlo retko će neka vlada imati takvu situaciju da nema nijednu političku stranku, niti bilo koju političku snagu, znači govorim o politici, toliko jaku da bi mogla da je dovede u pitanje na bilo koji način. To je zaista veoma retko. Imate dve stranke u opoziciji, to je Demokratska stranka i LDP. LDP stoji na svojih 5 odsto, DS je pala na nekih 12 odsto, a pored toga, te dve stranke ne mogu da se brukaju i budu protiv sklapanja briselskog sporazuma i traženja datuma za EU, jer su nas godinama uveravali da su prvaci sveta u postizanju datuma za početak pregovora i rešavanja kosovskog pitanja. Znači, oni nisu ti koji bi mogli da se odupiru.

Zbog toga smatram da je ovo idealan trenutak, zato što praktično imaju brisan prostor, što se vrlo retko dešava u praktičnom životu. Čak je i crkva pokušala nešto, išla kod Nikolića oko platforme i rezolucije, pa je Amfilohije opet proklinjao i šta sve nije izgovarao. Međutim, jedno je politika, a drugo su ti punktovi koji praktično ne mogu da vode politiku. Ne mogu Amfilohije i Irinej da sklone Dačića i Vučića i zauzmu njihovo mesto. Od tih snaga jedino je ostala DSS, odnosno Koštunica koji se ponekad pojavljuje. U javnosti se mnogo češće pojavljuju druga nacionalistička gnezda ali ona nemaju snage da u skupštini ili bilo gde proizvedu nekakav haos kad je reč o briselskim pregovorima. Zato mislim da postoji jedna dosta dobra politička situacija, iako me brine nedostatak hrabrosti da se taj mrtav konj izbaci iz kuće, i kad te neko pita jesi li nešto uradio, evo, to sam uradio.

Nama je sada potrebno da svako ko se predstavlja kao nekakva vlast mora stalno da nam saopštava šta je korisno za nas uradio. Ako ne radiš ništa korisno, nemam nikakvog razloga da o tebi razmišljam, nego te izbacujem iz glave i živim, šta ja znam, idem, šetam po parku, neću više uopšte o tome da razmišljam. Ako razmišljam o politici moram to tako da gledam, bilo ko da je na vlasti. Evo, sada da odu ovi koji su tako omrznuti od strane Dejana Ilića i svih tih ljudi, evo, neka dođu drugi. Pa, šta bi ti drugi radili nego to isto?

To nije samo pitanje slobodne volje, nego je situacija takva, i ja sam mislila da je čak i pametno da daš nešto da bi dobio nešto, i to da daš ono što praktično nemaš. Za mene je to vrlo pametno. Zato sam i pogurala tu priču, jer su oni ispravno krenuli. Sada je najlakše da se to pitanje reši, jer je ono sada deo samo neke naše psihologije. Da li smo mi toliko psihološki zatucani, niko nas iznutra ne sprečava, a još manje neko spolja, naprotiv, svi spolja aplaudiraju. Moram da kažem da bih jako volela da vidim da se svi naljute i na Filipa Rikera kad kaže ‘Dačić je lider vredan divljenja’. Pa, čak ni ja ne bih tako nešto rekla, ali nisam videla da su se svi kolumnisti tih silnih novinčina strašno uzbudili kad Riker kaže da je Dačić vredan divljenja.

Ako su dobili tolike komplimente od mene iznutra i od Rikera spolja, ne vidim šta im stoji na putu da taj posao urade i da zabeleže taj neki mali plus. Opet, ne vidim što to nekom drugom smeta ovde iznutra da taj mali plus zabeležimo. U jednom momentu učinilo mi se da smo mi problem, da sad mi, iz nekih nebuloznih razloga, ne damo zato što hoćemo da naš mozak ostane zakucan na nekakvu liniju razgraničenja između prve i druge Srbije, između neke građanske i nacionalističke Srbije, i da mi tu kotu ni po koju cenu ne smemo da napustimo. Tu je nastala nekakva zabuna da upravo oni koji bi trebalo da budu sa te strane, odjedanput su se nešto strašno uznemirili i odlučili da ostanu na nekakvoj fiktivnoj strani koja je u stvari suprotna onome što smo sve vreme govorili.

Drugim rečima, nisam se ja ni u čemu promenila, nego su ovi na vlasti počeli da rade neke korisne stvari, pa čak i da priznaju samog Zorana Đinđića. Nemam razloga da tome pružam otpor, nego kažem ‘dobro je, priznajete Zorana Đinđića, hvala, welcome to the club’.

Za mene je bio vrlo impresivan podatak da je preko 60 odsto građana procenilo da pregovori u Briselu teku dobro. Ako su to građani prihvatili, pa ne možemo mi sad njih toliko da potcenjujemo. Šta da radimo sa tih 60 odsto građana koji misle isto kao i ja, da je ovo dobro, da je dobro što smo na tom putu. U poslednjem tekstu Peščanika sam napisala da kad sam se prvi put politički angažovala i potpisala peticiju protiv verbalnog delikta, ja sam uvek znala da ćemo mi pobediti. Nikad nisam zastupala nešto što mislim da je bezveze. Onda smo se borili za višepartijski sistem, pa smo dobili višepartijski sistem. Tako isto i ovo.

Pitanje je samo koliko ćete još vremena da gubite na tim pitanjima. To će doći na rešavanje, možda će se pojaviti neka druga snaga, nisam se ja zalepila za ovu vlast. Neka to uradi neko drugi, ali ako su ovi već krenuli, pa neka urade oni. Meni je svejedno ko će sve to da uradi, jer mi više nemamo komoditet da čekamo. Ne možemo da oživimo Zorana Đinđića, koga volimo. Ja ne volim više nikoga, nemam ljubimce među političarima. Ako i čekamo da to uradi neko drugi, opet, mi ne možemo od toga da odustanemo.

Tu stoji još jedna porazna stvar a to je da mi nikako ne možemo da izađemo iz psihologije poraza. Mi sad u stvari čekamo, čak i na tom malom, suženom prostoru, još jedan poraz. Na kraju krajeva, velike sile će vrlo lako da reše to pitanje. Pa čekajte, jesu nas bombardovali? Pa šta je za njih da tih 30 hiljada izbace napolje, pa izbacili su 200 hiljada. Piter Galbrajt je jednom rekao ‘mi smo dali dozvolu za Oluju’. Oni nisu rekli ‘ajde, izbacite Srbe’, ali dali su dozvolu. To se ne radi bez dozvole.

Recimo, za mene je smešna kritika kada kažu ‘platformu su prvo izneli stranim ambasadorima’. Pa dobro, bolje da pitaju prvo njih, nemoj da lupaš, zato što od njih zavisi. Čekaj, čoveče, pa šta sad priča Dačić? Kaže da nemamo nijednog saveznika na zapadu, da su svi na albanskoj strani. Pa kako ćeš da dobiješ bilo šta ako su sve velike sile protiv tebe? Zato sam smatrala bolje neka pozovu, pa neka pitaju, neka izbace iz te platforme što unapred ne može da prođe, bolje je da pitaju nego da ne pitaju. Već sam rekla da je ovo idealna šansa jer nema nikakvih politički smetnji. Ne može Amfilohije da diže revoluciju, nemaju nikakve otpore, prema tome, idealna je situacija da to prihvate i da dobiju datum za pregovore, zato što je za Srbiju vrlo važno da uhvati taj korak. Ne zbog te fikcije EU, u kakvom god da je ona stanju, ali ti moraš da slediš neki put i dobro je da imamo nekakav cilj. U suprotnom, mislim da će opet biti gubljenja vremena. Ta tema je potpuno jasna, i ona će se opet vratiti. A ako se ne vrati, rećiće da je to još jedna nepravda. I biće ‘evo, više nema severnog Kosova i gotovo’. I dok si rekao ‘britva’ sutradan to više niko neće pominjati, tako će biti. Iskustvo je pokazalo da se svi ti naši pregovori, ako ne urade ono što treba, tako završavaju, ili novim porazom ili gubljenjem vremena.

Svetlana Lukić: Mesecima slušamo taj tekst i vidimo neke praktične poteze koji su komentarisani pozitivno u smislu da se prihvata realnost. Međutim, kad treba da ispostave neki rezultat, odjednom taj tekst koji se izgovarao kao da je bio neiskren.

Vesna Pešić: Oni su tek u ovim poslednjim rundama počeli da smišljaju tu neku srpsku poziciju. Mislim da su verovatno u tom zahtevu preterali, na primer da tu mora da postoji nekakva nezavisna srpska policija. Ne znam kako bi to uopšte bilo moguće i za koga, meni to nije jasno. Verovatno je taj zahtev bio nerealističan, nešto su mogli da dobiju i to još uvek stoji, a onda su tražili nešto više autonomije. Za mene je kontradiktorno to što sad pričaju, sami kažu da nemaju nikog drugog ko bi vršio pritisak na ovu drugu stranu, zato što su to sve države koje su priznale Kosovo.

Oni nemaju svest o tome da je to završena stvar, koliko u stvari narod misli da je ta stvar izgubljena. Oni još uvek imaju iluziju da tu može da se dobije i nešto više. To je već veliki neuspeh, ali iz tog neuspeha kao i iz mnogih drugih treba da se izađe i da se kaže ‘ovo je bilo neuspešno, to smo završili tako i tako’. Još uvek se nadam da će se izaći iz tog problema, da neće doći do negativnih scenarija, da se tamo upotrebi nekakva sila. Ili opet, da uđemo u neko ogromno izgubljeno vreme. Ali ne znam ko bi, pravo da vam kažem, to pitanje rešio. Šta sad, Đilas će da nam reši to? Pa ko se uopšte prijavio? Niko drugi se nije ni prijavio da rešava to pitanje.

Hajde, recimo, to da rešimo, ko uopšte može da bude predsednik vlade? Da li može stranka sa 5 odsto podrške da da predsednika vlade? Sećate se 2007. godine kako je bilo s Koštunicom. Tri meseca je to trajalo, pa su predložili Đelića, pa smo svi gurali Đelića, jer nećemo Koštunicu. A onda nam je Vesna Rakić objasnila da nema veze koja je stranka dobila najviše glasova nego ko može da napravi većinu. Dobro, hajde da se nas dve sad dogovorimo – ko je posle prošlih izbora bio taj ko je mogao da napravi većinu. Je li to bio Dačić ili Vučić? Ispostavilo se da ne znamo ko je taj ko ima tu većinu. Onda su oni napravili ponudu Dačiću, jer je on bio jedini ko je mogao da bilo s jedne, bilo s druge strane napravi vladu. Onda je dobio ponudu da postane premijer. E, onda su ovi napumpali borbu protiv korupcije, dobili popularnost i rekli ‘pa mi smo preplatili ovo, šta će nam sad taj Dačić, što smo mu ovoliko dali, a još je postao i ministar policije’.

Ministarstvo policije treba da bude nezavisno od premijera, može i premijer da bude neki lopov, brate, zašto ne bi bio. Znači, ministar policije i premijer istovremeno ne može. Šta se onda desilo? Dačić je pronašao to neko mesto za sebe, jer se u početku nije znalo šta on u stvari radi. Onda je odjedanput upao taj razgovor sa Tačijem i on otkriva ‘aha, ovo je teren koji ja mogu da uzmem i da kažem evo, ovo ću ja da radim’. I onda je počeo da se nalazi u Briselu s Tačijem.

2007. godine je bio napravljen onaj Savet za nacionalnu bezbednost. Pošto je Koštunica dobio drugi put da bude premijer onda je Tadić smatrao, što je tačno, da on po ustavu nema nikakva ovlašćenja i onda je formiran taj Savet za nacionalnu bezbednost. Tada je Tadić stavio Mikija Rakića da bude koordinator svih tih službi. Sad primećujemo da uopšte nema Saveta za nacionalnu bezbednost. Zašto je Nikolić ustupio taj Savet za nacionalnu bezbednost Vučiću? Očigledno je da je on postao novi koordinator, a da je u stvari sam Savet nestao. Zašto se sad kad se rešavaju ovolika važna pitanja taj Savet ne sastane pa da vidimo šta ima da kaže? Hoću da kažem, oni su čitave institucije podelili između sebe kroz privatne dogovore šta će biti delovi izvršne vlasti i kako će ti delovi da se kombinuju i tako prave balansi prema jačini pojedinih stranaka.

Izgleda je glavni izvor moći ovde jačina stranke. Stalno se govori, predsednik vlade Dačić i prvi zamenik koji je predsednik najjače stranke. Ko tu onda uopšte odlučuje? To stvara jednu ogromnu nestabilnost i konkurenciju unutar same vlade. Sad još imate situaciju da su aktuelna dva mlađa političara, obojica ispod 50 godina, i koji su se sada u stvari našli u toj utakmici. Umesto da izvršna vlast radi, mi sad imamo konkurenciju u samoj izvršnoj vlasti, umesto da okupljaju ljude koji će da počnu da funkcionišu.

Za mene je najmračnija tema ove vlasti ta priča koja ide od prvog dana, da će biti izbora. Dali smo im neki kredit da su nešto hteli oko Kosova, videćemo šta će biti, ali se stalno pitam čemu ta priča o novim izborima. Čak i opozicija čisto forme radi o tome govori, kao, mi smo spremni. Za šta ste spremni, da izgubite izbore? I onda sam se pitala, ko od prvog dana traži izbore? Došla sam do zaključka da sama vlast traži izbore, što je prilično paradoksalno. Onda imate seriju kupljenih analitičara, koje plaćaju stranke koje su trenutno na vlasti, koji onda kažu ‘treba da se inkasira rejting’. Pa znate šta, onda bi se u svakoj zemlji izbori održavali na svaka tri meseca. Amerikanci započnu rat u Iraku, neko se ne slaže, hajde, rejting ti je pao, brže trči na izbore.

Šta je onda sa onom veberovskom pričom, gde su sada ti rezultati, hoćemo li jedanput da vidimo rezultate? Sad kad si krenuo negde hajde da vidim dokle ćeš da stigneš. Daj mi neko vreme i meni kao građaninu i tebi kao vladi, da vidim dokle ćeš da stigneš. Nestabilnost je inherentna ovoj izvršnoj vlasti koja je potpuno nedefinisana i koja stvara te privatne koalicije. Oni se sami između sebe nagode – koliko ti je dosta vlasti, je l’ ti dosta ovoliko, e sad, kad si ti dobio ovoliko sad ću ja da otkinem od onog Nacionalnog saveta, pa ću malo sebi da dodam službe, pa ćemo da se ujednačimo. I na kraju mene zovu novinari i pitaju ko je u stvari premijer. To je pitanje koje pokazuje koliko je to dramatična situacija. Sad kad je tražena tobože rekonstrukcija vlade, u stvari da se kroz rekonstrukciju izjednači moć pa da Vučić postane premijer, a da Dačić ne zna se šta da postane, pošto više ni policija nije njegova, pošto je Veljovića postavio Vučić.

Tako da vidite da je to jedno teško zamešateljstvo. Ako neko i traži izbore, umesto da kaže ‘daj da vidimo i rešimo ovaj politički sistem, šta će nam novi izbori kad tako ništa ne odlučujemo, opet će da bude isto’. Oni će ponovo iza naših leđa da prave neke vlade, tako da ta uznemirenost koja se stvara sa izborima je odraz onoga što je ovde najdublje i najubitačnije – uvek se samo radi o tome ko će da vlada, a ne ko će da nešto radi i da ima nekakve rezultate. Zbog primitivizma da ću ja sad zaposliti svoje sestričine, tašte, ne znam, ljubavnice, zbog tog zamešateljstva oni i dalje zadržavaju taj potpuni istitucionalni nered i u stvari se sve svodi na vlast. A kako vlast ničim nije ograničena, ta politizacija ruši i sudstvo i parlament. I na kraju opet nemamo gde da se okrenemo.

Mislila sam da su ovo dobri predlozi, naročito kad je krenulo ovo oko rešavanja Kosova, jer kad bi krenula priča sa Kosovom onda zaista može da se postavi i pitanje ustava. I da čak idemo, kao što mnogi zagovaraju, na ustavotvornu skupštinu, jer 2006. godine Srbija je bez svoje želje postala samostalna država. Ovo je sad naša kuća, dosta smo prosipali samo fekalije po toj kući, nego da kažemo ‘dobro, hajde, dovde smo stigli, sad bi trebalo da sredimo tu kuću, jer treba i mi i neki naši naslednici ovde da žive’. Mislim da je to dobra ideja, da se krene u sređivanje te kuće od temelja. Tu sad opet nailazimo na klopku jer nemamo dovoljno snage da postavimo pitanje ustava zato što treba da se menja preambula. Šta ćeš da menjaš sada, da uvodiš kancelarski sistem, menjaš broj poslanika, umesto da se dogovorimo da se krene od tog temelja i da se bez žurbe napravi jedan pristojan dogovor kako mi to treba da izgledamo.

Tu nalećemo na preambulu. Ako ta preambula ne može da se menja kako ćemo ovo drugo da menjamo? Ja sam zato bila zapela, kažem, hajde kad proburazimo to kosovsko pitanje, što svi znamo da je gotovo, da tu napravimo proboj, pa da onda postavimo pitanje celog sistema. Pa čekajte ljudi, mi uopšte ne funkcionišemo. Sad možemo da postavimo pitanje preambule i da onda uzmemo i sredimo to kako treba. Ako se opet zaglavimo, onda se vraćamo u haos. Stalno smo na toj klackalici, ne znamo kakav redosled da uspostavimo, a ja mislim da bi to bio nekakav redosled. Ono što sam u poslednjem tekstu na Peščaniku napisala – ako Srbija više ne vodi tu nacionalističku politiku, znači velikosrpsku, ako smo se toga odrekli, a ja mislim da više niko ni nema nameru da vodi neku velikosrpsku politiku, onda možemo to da uzmemo kao neku prekretnicu. Ako smo to pitanje skinuli s dnevnog reda to bi bila ta atmosfera za donošenje novog ustava.

Ne možete da donosite ustav na hladno, da mi sad iz nekih klupa vičemo, ‘daj ustav’. Moramo da pripremimo nekakav nov teren, nešto mora da se dogodi da kažemo ‘aha, sad smo ovo uradili i sad smo spremni da idemo na donošenje novog ustava’. I Đinđića su kritikovali jer nije doneo novi ustav ustavotvornom skupštinom. Međutim, kakvog je osnova on imao da tada traži ustavotvornu skupštinu kad sva ta pitanja, ni teritorijalno, nijedno drugo nije bilo rešeno. Ne možeš da izmisliš trenutak ustavotvorne skupštine, da se sabereš i napraviš koncepciju zajednice, a da to nema podlogu. Ja sam se radovala da smo krenuli tim putem, da stignemo i do te ustavotvorne skupštine.

Svetlana Lukić: Od samog formiranja vlade, preko javnih sporova koje ste imali sa nekim sagovornicima i autorima Peščanika po pitanju nove vlade, zapravo smo se posle nekoliko meseci ponovo vratili na početak i na tu tačku od koje sve zavisi. Da vidimo i kakve su bile zaista namere i kakve su politike koje misle da vode Vučić i Dačić. U stvari smo se vratili na to pitanje od koga sve zavisi, a to je pitanje Kosova.

Vesna Pešić: Da vam kažem, mislila sam da bi to bio neki početak raspleta. Čini mi se da su sve naše interpretacije poslednjih 20 godina bile upravo kritika srpskog nacionalizma. To je bila glavna tema. Ja sam se zapanjila kad su neki proglasili da to više nije naša tema. Pa čekaj, neke stvari jesu rešene, ali nisu ovde iznutra rešene. Sad neko kaže ‘možemo mi da radimo i neke druge stvari i nezavisno od toga’. Pa možemo, ko nas sprečava da ih radimo? Kaže Beko pre neki dan na televiziji ‘šta nam smeta da rešavamo ekonomska pitanja’. Ali ko ima tu ideju šta da radimo u ekonomiji? Pa čekajte, pa to znači nekakve investicije, a tih stranih investicija nema. Mi smo sami investirali u tog Fiata, sad ne možemo da prodajemo Fiat nego moramo na kolenima da molimo Ruse da prihvate da je taj Fiat srpski proizvod i da ga uvoze.

Hajde, u redu, neka ovaj Brisel ide i neka to Kosovo ide, ako nas poteraju Amerikanci sa nekom kosovskom brigadom odande, pa da reše to pitanje. Stvarno, šta nas sprečava da sređujemo bolnice? Pa ne znam šta nas sprečava. Ne znamo šta radi Slavica Đukić-Dejanović, je l’ nju neko proziva da je pita? Pa ne pita je niko ništa. Drugim rečima, mi ne možemo da nađemo kako ćemo uopšte da funkcionišemo, zato što stalno prebacujemo loptu s jednog polja u drugo. Ako krenemo da rešavamo Kosovo, onda čujete – šta će nam to, šta će nam EU, nije nam to važno. Pa dobro, šta je važno? Ajmo onda u to drugo polje, a u tom drugom polju niko ne daje nikakvog glasa ni ideje kako da rešava ni ekonomsko pitanje ni bolnice, niko nije izašao sa nečim drugim.

Nemam ništa protiv kad govorite o meni lično, evo mogu odmah da kažem, ne zanima me ni Kosovo, ni EU, ako će da rešavaju bolnice. Čini mi se ipak da tu postoji strašno mnogo prikrivenih interesa koji više nisu samo vezani za vlast, nego je situacija takva da su vlasti kao neke imperije. DS je napravila imperiju, gde god pipneš kaže ‘pa to su ljudi na platnom spisku DS-a’. Silni novinari, analitičari na platnom spisku, Blic dobio pola miliona, oni dobijali pola miliona, onaj dobio… Pa čekaj, kad jedna vlast toliko duboko zađe, zamislite koliko je to zapošljavanja, koliko upravnih odbora. Pa sad plaču što u nekim odborima nije više neka divna žena, nego je neki kreten. Pa znaš šta, ne može ni ta divna žena deset godina da sedi, a ovi drugi kreteni, šta ćemo s njima da radimo?

Problem je u tome što vlasti toliko duboko zadru, možda čak ni ona komunistička vlast nije toliko zadirala u pitanje i zdravstva i načelnika. Pa kad su se toliko tukli da budu u tim zdravstvenim ustanovama? I umesto da se bave bolesnicima oni se trkaju ko će da dobije političku funkciju. Niko nikom ništa ne brani ovde, svi ti koji bi nešto da kažu, evo, nećemo ni Dačića, ni Vučića, ni Kosovo, hajde, nećemo ništa, hajde, daj to drugo. Ja sam i za to drugo. Tako da, ja lično nisam ni sa kim u sukobu. Meni se učinilo, možda samo učinilo, da su se neka vratanca otvorila kroz koja bi možda mogli da krenemo, a ako se i ona zatvore, pa ništa, i ona su se zatvorila.

  • Lianne La Havas – Empty

Svetlana Lukić: Drugi sagovornik u današnjoj emisiji je Mirko Đorđević.

Mirko Đorđević: Ovi na vlasti sada se zaista nalaze u paklu. S jedne strane, rekli su im ‘možete u Evropu, biće para kao i drugima i ovo i ono, ali ako ovo uradite’. A oni ovo ne mogu, neće da urade. I sad je zaista muka velika. To su pregovori koje je iznudila evropska diplomatija da pokuša da reši nemoguće. Nastupalo se, pođimo od naše delegacije, sa ekstremno metafizičkih pozicija, a metafizika i politika ne idu zajedno. Besmislene su bile izjave, a pečat im daje uranak ruskog ambasadora na Kosovu uoči samih pregovora, koji je rekao ‘Srbija treba da se priključi životnoj snazi Rusije, jer EU ne može da obezbedi brz ekonomski razvoj’. Zaigrana je jedna mračna igra i nije nimalo slučajno što se ambasador tamo našao da ove pregovore bukvalno minira.

Aleksandar Vučić je izjavio, videli ste, ja njega zovem po sili i moći gospodar Vučić, kaže ‘mi smo Srbi imali dve verzije Kosova, cara Lazara i Vuka Brankovića, a mi pokušavamo da nađemo treće rešenje’. Videli smo da nikakvo, ni prvo, ni drugo, ni treće, ni trideset treće rešenje nije nađeno. Taj problem je lako rešiv, ali ovako kako oni rade, tako se to sigurno ne može rešiti. Istorijske okolnosti su druge.

Albanci su napokon u situaciji da im je sve krenulo na ruku, dobili su priznanje više od polovine zemalja članica UN, podršku najmoćnijih sila, tako da ovo sa čim su naši pošli je besmisleno i nije se drugačije moglo ni završiti. I upravo gledam i slušam nemoć komentatora, odnosno zvaničnika njihovih da bilo šta smisleno kažu, osim što kažu ‘trudićemo se da nastavimo razgovore i pregovore’. Ali unapred se zna da tu rezultata ne može biti. Sam mitropolit Amfilohije je uoči pregovora govorio da se ‘na Kosovu bije poslednja bitka, gde se sukobljavaju dobro i zlo’. Dobro to smo mi, zlo to su Albanci i drugi. I bilo je kako je bilo. Smislili smo da stvorimo zajednicu srpskih opština na Kosovu koja bi imala zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, što će reći državu, drugačije rečeno, da stvorimo još jednu Republiku Srpsku na Kosovu. A već je to užasnulo i baronicu Ešton i zapad, pa ako dobijemo još jednog Dodika ko vam garantuje, a evo, to se već javlja, da i Albanci u Preševskoj dolini i Bujanovcu postavljaju nekog svog Skendera Dodika i rešenja neće biti.

Toma Nikolić je požurio, ponudio je rešenje po savetu nekog svog mudrog savetnika, koje je mene užasnulo pa sam reagovao, da se odnosi između Srpske pravoslavne crkve na Kosovu urede po principu lateranskih ugovora. Morao sam da reagujem, pa sam objasnio, da su 1929. godine papa Pije i Musolini potpisali lateranske ugovore koji su se sastojali u sledećem – republika Italija na svojoj državi priznaje postojanje jedne teokratske suverene države, koja ima vojsku, policiju, sudstvo, sve što treba. To su lateranski ugovori. Ali, molim vas, Stato della Città del Vaticano, to je ta država i zvaničan njen naziv, i republika Italija su države koje su se međusobno priznale. To je dokaz da su ovi na vlasti danas promašena stvar. Na delu je poraz politike seoba i deoba, i cela stvar je u tome.

Malo je važno šta ja mislim, ali mislim da bi sada trebalo da imamo doista nekog državnika, a mi to nemamo, koji bi imao hrabrosti da preseče i da odnosi stvarno budu regulisani. Svaka čast svim onim predlozima da su Vučić i Dačić naš De Gol, Ajzenhauer, u redu je, neka svako razmišlja kako hoće. Daleko smo mi od toga i vi dobro znate kako je De Gol to presekao, a vekovima je Alžir smatran kolevkom francuske države. Presekao je i onda je u svojstvu predsednika republike išao sa pratnjom po Parizu. Odjeknuli su rafali na Malom Klamaru, srećom, promašili su ga. Otresajući prašinu, pitali su ga ‘šta je to bilo’, a De Gol kaže ‘ma, to su ovi skotovi iz Laosa, oni ne znaju vojnike ni da nauče kako se gađa, pa zar mene ovolikog da promaše’. On je to presekao. Mi toga nemamo, a u Evropi nema mesta za konflikte, zamrznute, odmrznute, poluzamrznute, kakve god hoćete i ne može ih biti.

Zato oni sad govore o paklu, kažu, mi smo u paklu. Koji vam je to pakao? Oni sležu ramenima. Pa je li to onaj Danteov? Ma, još i gore, kažu. A inače, mi smo Srbi već u Danteovom paklu, tamo je naš sveti kralj Milutin. On je falsifikujući venecijanski novac pokušao da sruši evropski monetarni sistem. Upravo tako, eno ga u paklu. A Venecija nije bila grad, pola današnje južne Francuske bilo je Venecija, pa dve Sicilije. Dante je bio razuman čovek i imao je neku viziju, pa je stavio sve gde treba. Tako da imamo predstavnika u Danteovoj Božanstvenoj komediji. A ima on i drugih razloga zbog čega je mogao da bude i u gorem krugu.

Što se crkve tiče i evropskih integracija, stvari su jasne. Celokupna istorija crkve od prvih dana do dana današnjeg potvrđuje da crkva živi u svim sistemima, robovlasničkom, feudalnom itd, i da uvek sarađuje sa postojećim vlastima da bi i sama opstala. Nekad je saradnja crkve sa brutalnim totalitarnim režimima čak vrlo bliska. Imate sadašnjeg papu, molim vas, postoji ogromna dokumentacija i knjige da je nestalo desetak hiljada sveštenika koji su uz njegovu asistenciju i drugih biskupa predavani u ruke hunte i pogubljeni. A latinoameričko tle je domovina tzv. teologije oslobođenja, koja jednostavno nije ništa drugo nego marksizam u doslovnom smislu reči. Ne zaboravimo da je ta teologija jaka i da u Evropi ima snažnu podršku u crkvenim krugovima u vidu pokreta koji se zove hrišćanski personalizam, koji shvata da ovo što se radi od strane vrha nikuda ne vodi, jer već 30 godina u krugovima hrišćanske crkve vodi se žestoka polemika o smislu ovog oblika papinstva.

Na jednoj strani je bio ovaj papa Benedikt XVI, a na drugoj strani je papin oponent tibingeški profesor Hans Kinge, zapamtite to ime. Kinge tvrdi, ja sam njegove teze objavio, insistirao sam da ih Republika u poslednjem broju objavi, on tvrdi ‘ovakav oblik papinstva sa koncentrisanom moći i vlašću je dvorska država totalitarnog tipa koja se ni po čemu ne razlikuje od staljinističkog sovjetskog sistema’, završen navod. Kod nas odjeka o tome ima malo, ali ceremoniji ustoličenja novog pape prisustvovao je vojvoda četnički Toma Nikolić i Antilopije ovaj naš. Nešto se mora menjati, ali u našoj crkvi nikom ne pada na pamet da podnosi ostavku ni kad se dokaže ovo i ono i ne znam šta, što se uostalom vidi po ovoj žalosnoj proslavi Milanskog edikta u Nišu. Održao je vojvoda Toma neko slovo koje niko živ nije razumeo, pod pokroviteljstvom Ruske Federacije i ruskog ambasadora u Beogradu. A tolerancija o kojoj govore, to je lišeno svakog smisla, jer tolerancija jeste verbalno proklamovana u tom ediktu, da svi budu slobodni.

Sam car Konstantin nikada nije bio hrišćanin, klanjao se bogu sunca. Sa Konstantinom počinje ono što se u stručnoj literaturi zove konstantinovski zagrljaj. Država je potčinila crkvu i zajedno su postale sile i hrišćani su već od koncila u Arlu, koji je lično car Konstantin sazvao, dobili pravo da ratuju, što im je Isus iz Nazereta totalno bio oduzeo. Počeli su da ratuju ne samo protiv drugih religija, nego i međusobno. I niko se ne seća da su prvi mučenici u hrišćanstvu zapravo bili hrišćani koji su malo drugačije mislili o tome, koje su hrišćani pogubili. Da ne govorim o potonjim vekovima – inkvizicije, verskih ratova, spaljivanje čitavih gradova i sela. Ono što je mene zapanjilo, i ne samo mene, to je da se kod nas nije našao neki profesor univerziteta koji bi imao hrabrosti da kaže ono što se u nauci pouzdano zna o Konstantinu, o tom vremenu i Ediktu. Sam Konstantin je ženu skuvao u vreloj vodi, dokumenta postoje, nije to neka priča bizarna. Ubio je sina Krispa i počinio takva razbojništva da je to neviđeno, ali on je uradio veliki posao crkvi. Privezao je crkvu za sebe i ona se inkarnirala u državnu moć i cela priča je u tome.

Svetlana Lukić: Postoji jedna teza da je sadašnja vlast za razliku od prethodne vlasti rekla ne crkvi.

Mirko Đorđević: Probao je Toma Nikolić da uspostavi bliže odnose sa crkvom, ali ti razgovori nisu uspeli. Nisu uspeli iz više razloga. Većina u episkopatu bi htela da on nastavi svoju radikalsku politiku, a on to ne može, i sad su odnosi blago rečeno u stanju mirovanja. Uostalom, ja to pratim do detalja, ova sadašnja garnitura na vlasti se prema crkvi šire, ne samo prema našoj ovde, uopšte ne snalazi, pojma nema kakve se promene događaju. Videli ste primer kad je Toma Nikolić stigao u Rim. Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić su naučni recenzenti knjige doktora Vojislava Šešelja ‘Vatikan – sotonino gnezdo’. I ja sam se nasmejao i u nekim novinama beogradskim pročitam ‘Bože, Toma je stigao na inauguraciju pape, samo da se ne dosete koju je knjigu recenzirao’.

Ceremonija je bila po vekovnom ritualu, sedeli su tamo državnici, naš predsednik je sedeo na nekom pomoćnom sedištu. I ne može on tek da ustane pa da priđe papi, ima onaj koji ih tamo bukvalno privodi kod pape. I Toma je prišao, nisam uspeo da vidim na kom jeziku je nešto promrmljao, ali sam uspeo da čujem da papa kaže ‘Bog sve prašta’, ništa više. I onaj ga je ponovo uzeo za ruku i odveo na sedište.

Svetlana Lukić: Većina ljudi s razlogom je prilično indiferentna prema istorijskom događaju kao što je bio jučerašnji u Briselu, zbog toga što je stepen osiromašenja toliko strašan, pri čemu se ni država ni crkva ne oglašavaju povodom ekonomskog i socijalnog propadanje zemlje. Videla sam recimo da je grčka crkva bila pritisnuta od javnosti da kaže ‘evo, i mi ćemo da pomognemo malo’. Pa je kiparski patrijarh rekao ‘evo, i kiparska crkva…’ Makar deo bogatstva koji su stekli, to su stotine miliona, moraju da vrate…

Mirko Đorđević: Ovima to na pamet ne pada. Pričao sam vam kad se situacija u Francuskoj zategla pre nekih tridesetak godina, onda je nadbiskup Francuske izveo jedan neverovatan čin, prodao je neopisivo bogatstvo svojih salona, to su ogromne pare, i to dao za sirotinju i škole. Ovde nikom to ne pada na pamet, da žrtvuje nešto za sirotinjsku kuhinju. Sećam se dobro, 1954. godine je zavladao takav mraz da je stotine beskućnika dnevno umiralo u Parizu. I onda se jedan mladi dominikanac dosetio, ušao je u Luksemburški park i dograbio se mikrofona radija koji je bio aktiviran, i rekao ‘Francuzi, stidite se, vi noću spavate, a ja sam sahranio juče devedeset drugog promrzlog čoveka’. Počela je da stiže već u zoru neopisiva pomoć. On je izazvao moralni šok, čak je i Pikaso lično doneo par miliona franaka. Stigao je ađutant generala De Gola i doneo milione, a De Gol je kasnije, da time ne gnjavim dugo, rekao tom dominikancu, Abe Pjer se zvao, ‘toliki ste autoritet, da ste u tom momentu zatražili vlast ja bih morao da vam je predam’.

To je legendarni Abe Pjer, abe znači popa, i danas su to bulevari državnih stanova koje je on sagradio sa svojom fondacijom za sirotinju, beskućnike, da se školuju, stipendije. To je postala institucija, i kad sam poslednji put bio u Parizu gledao sam uveče dnevnik, ekran se odjednom ugasio i krenuo je snimak iz Jelisejske palate. Predsednik republike stoji sa zastavom, sa ešarpom, pomislio sam šta je sad ovo, da nije izbio rat, i rekao je samo ‘Francuzi i Fancuskinje, naše srce je noćas ranjeno, cela Francuska plače, umro je Abe Pjer’. Tu je snaga hrišćanstva, a ne u ovome koja kola voze. Ma pogledajte kolika deca umiru, treba naći koju hiljadu evra za operaciju, za lekove. Ko mari o kome, niko živ, a crkvi ne pada na pamet, naprotiv. Nedavno je neki Srba, kako rekoše, pokrao patrijaršiju.

Svetlana Lukić: Čekajte Mirko, on je ukrao milion evra, krao je godinu dana. Koliko crkva ima para kad ne primećuje da je neko pokrao milion evra, to je meni enigma.

Mirko Đorđević: Nije enigma, Srpska pravoslavna crkva vekovima je bila siromašna, mala crkva. Prvi put sada, u poslednjih 30 godina ona spada u red bogatih crkava. Pogledajte vladičanske dvore, to su dvorci, sjaj, čuda, vozni park, pogledajte njenu megalomaniju graditeljsku. Imaju sad u poslednje vreme neke ove kuhinje, ali to traljavo ide i traže novaca od države da im pomogne ili lokalnih zajednica.

Svetlana Lukić: Zanimljivo je da je obrazloženje ministarstva za kulturu koje se saglasilo sa tim da na mestu gde je za vreme šestoaprilskog bombardovanja srušena Narodna biblioteka bude napravljena biblioteka Srpske pravoslavne crkve. Obrazloženje ministarstva bilo je da crkva ima para, ona to može da gradi, a da država nema para. A mi svi znamo da je crkva intravenozno vezana za državu kad su u pitanju finansije, tek nije to od dobrovoljnog priloga vernika.

Mirko Đorđević: Ali jeste li videli dalje u tom saopštenju kažu da crkva poseduje knjige, rukopise koji zaista treba specijalno da se čuvaju. A to je već urađeno ispod hrama svetoga Save, urađeno je nešto što nemaju ni Petrograd ni Pariz, specijalni prostor gde se čuvaju Miroslavljevo jevanđelje i ne znam šta sve. Neverovatna tehnologija i šta je već sve uloženo, čemu sad to graditi još jedanput kad se ti dokumenti nalaze odlično pohranjeni ispod hrama svetoga Save u specijalnim odajama. To je ta megalomanija ili prosto rečeno nezajažljivost. Ali, dozvolite, to Miroslavljevo jevanđelje, pa ono je vekovima čuvano na Svetoj gori, kaluđeri su ga čuvali i fali jedan list. I danas taj list naša država nema para da otkupi, on je u Petrogradu, svojina ruske nacionalne biblioteke. Jedan ruski arhimandrit je bio na Svetog gori, pa mu se mnogo dopala knjiga, iscepao taj list i odneo kući. Može se sačuvati, može se sačuvati u patrijaršiji, nema nikakvih problema. To je samo način da se izmame pare iz države koje i sama nema.

Svetlana Lukić: Pomenuli ste mi i Vuka Karadžića…

Mirko Đorđević: Pre neki dan sam video, to Basara pominje, pa Vuk tu reformu nije uradio, nego je to pre njega uradio Savo Mrkalj i Luka Milovanović, to je tačno. I taj spis Save Mrkalja ipak je sačuvan, a Savu su Vuk i ovi drugi smestili u ludnicu gde je i umro. A taj spis ima čudan naslov, Azbukoprotres, sačuvan je. A Vuk Karadžić je bio reformator, jeste, narodni jezik, ali pazite, on je u isto vreme bio čovek vrlo gramziv. On je išao skupljajući narodne pesme i pripovetke svuda. U jednom momentu našao se kod arhimandrita šišatovačkog Lukijana Mušickog, čovek koji je znao desetak jezika, dopisivao se sa Herderom, pisao heksametre itd. I on mu je pružio pun pansion, mi bismo danas rekli, i još mu obezbedio slepce, guslare iz Hrvatske, Dalmacije, odasvud mu je obezbedio. I tako je Vuk kod njega zapisao pesmu Smrt majke Jugovića. Ali reformator je polazeći nazad uzeo starom arhimandritu Srbljake. To su retke knjige, bilo ih je desetak, i pošto je znao da je to vredno to je prodao na pijaci crnoj u Austrougarskoj. I danas se oni tamo nalaze. Mislim da je sedmi primerak otkupila vlada Srbije, komunista Milenko Bojanić, ali za još tri mi nemamo para da ih otkupimo od Nemaca. Bukvalno je čoveku pokrao to. Vi se sećate, veliki reformator, dolazio kod kneza Miloša pisao molbe, večito o parama, pa je tražio da Srbi imaju spahije, kao što su imali Turci, pa da Vuk bude spahija. Pa je onda predložio Milošu da i mi Srbi imamo ono fon što imaju Nemci, Miloš ga je najurio ‘pobogu, čoveče, pa kako da ga zovem, fon Šarov, fon Rundov, marš budalo’.

Svetlana Lukić: To je neverovatno kako u ovom vremenu poslednjih godina, od vremena kada je ekonomska kriza na vrhuncu, niko ne pominje Besedu na gori.

Mirko Đorđević: Niko. Zašto niko ne pominje Isusa iz Nazareta, svi ga zovu Hristos. To je kasnija teološka kombinacija, Hristos, dete bez oca, koji je doista bio revolucionar par excellance. I vidite na primeru Abe Pjera da se to uopšte nije ugasilo. Taj moralni šok je potreban, ali ja sumnjam da je to u Srbiji moguće. Beseda na gori je detaljan program po tačkama hrišćanske misije Isusa iz Nazareta. ‘Blago prognanima pravde radi’. To je moderni socijalni program do kojeg crkva ne daje ni pet para. Mi smo ovde otvrdlih srca, ogluveli, oslepeli… Pa gde mi imamo takvog kaluđera koji će pokazati nešto, stanite, ljudi, četiri i po hiljade dece luta ulicama Beograda, žive u Rimskom bunaru i katakombama. Daj da pokušamo jedan manastir da pretvorimo u nešto, pa neka tu bar spavaju, pa ćemo videti šta ćemo. A i kad nešto pokušaju završi se lopatom i batinama i brukom još većom. Hrišćanstvo ima moralne snage, samo se u ovom zahuktalom ritmu ona teško prepozna, ali u svetu je ima, nije da je nema.

Gledam sada tužne primere deca ostala bez majke, otac bolestan, i niko živ da im pritekne u pomoć. Sami muzu krave, nemaju ogreva, nemaju ništa, stravične scene. Nedavno sam posmatrao reportažu na tu temu i zamislite ja kakav sam, uporan sam bio da zovem u predsedništvo republike, Tadića, i dobio sam nekog tamo. Izložio sam u čemu je problem. Kažem, odmah tamo da pohita, kuda da pohita, šta je vama, gospodine, predstavite se, da pohita predsednik republike u ono selo odmah sa pratnjom, da odnese par hiljada… Ma šta je vama, kaže. A vidite, u svetu nije baš tako. Mi svi o toj Americi mislimo ovo i ono, ali pogledajte, molim vas, nekakva žena, pralja, radila po tuđim kućama celog veka. Odlazi u penziju, ali uštedela je nekih 100 hiljada dolara, sama je živela žena. Ona je tu svoju imovinu poklonila nekom fondu. Sledeća vest je bila, predsednik Klinton je pozvao u Belu kuću, ona zbunjena, šta da radi, došli po nju. Postrojio je republikansku gardu u njenu čast da joj oda počast. Takvi primeri pokreću ljude. To kod nas ne može da se zamisli.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, do sledećeg petka, a on je posle utorka, pozdravljaju vas obe Svetlane.

Radio emisija 05.04.2013.

Peščanik.net, 07.04.2013.

KOSOVO